Koju osobinu najvise cenite kod ljudi, a koju mrzite? Životni stil

ISKRENOST

po meni iskrenost je na prvom mestu, jer ako nema iskrenosti nema ni poverenja, ako nema poverenja nema ni postenja. a svaka veza bilo prijateljska ili ljubavna moze da se odrzi samo kod iskrenih ljudi

tuzno je u danasnje vreme ne imati iskrenog prijatelja pored sebe, a zalosno je sto je to cinjenicno stanje

Isfolirani i iskompleksirani

Ja volim kad su ljudi iskreni prema sebi, kad znaju svoju specifičnu težinu, kad nisu isfolirani i iskompleksirani. U toj kombinaciji čak i neke ne baš poželjne osobine, npr. iskrenost prema drugima, mogu da se tolerišu, jer to onda nije vređanje i lupetanje, već stav i mišljenje. Najviše mrzim ljudsku ograničenost kombinovanu sa ambicijom. Takvi su nažalost mnogi političari.

Paznja, paznja i opet paznja

Vrlo zanimljiva tema, ali takodjer i dobar mamac za mnogobrojne rasprave.

Vrlo je tesko reci sta i koju osobinu kod ljudi volim. To bi bilo jedno uopstavanje, generaliziranje, a ja od toga pokusavam da bjezim kad god mogu.

Izbor osoba s kojima cemo provoditi svoje vrijeme zavisice od mnogo faktora. I tesko da ce iko od nas reci: "Znas on ili ona je takva i takva, to je osobina koju ja ne volim i necu da imam ikakve veze s tom osobom." Jako tesko je to provodivo u zivotu. Svi smo mi sa manama, da se ne lazemo.

Ja imam nekoliko prijatelja koji imaju par osobina koje mi smetaju, evo jedna naprimjer je prica tipa "ja, i samo ja, i niko osim mene", druga je naprimjer bahatost u ponasanju, ili recimo osobe koje nece i ne mogu da prihvate kritiku bilo koje vrste... Znaci nece te osobine same po sebi biti presudne koliko cu vremena provesti s nekim. Odnosno, nece svakako u startu oduzeti sansu toj osobi da mi se priblizi, ili da gradimo neki prijateljski odnos i sl.
Sve je individualno, ovdje je vaznije pitanje do kojeg nivoa ce te, "po mojoj subjektivnoj ocjeni", lose osobine biti izrazene kod neke osobe. A s druge strane, koliki nivo tolerancije cu ja postaviti manifestaciji takvih osobina.

Ono sto sam htjela reci jeste, da postoje osobe koje ne moraju uciniti nista a da vam se jednostavno dopadaju takve kakve jesu, i da vam je ugodno provoditi vrijeme s njima. Iako mozda postoje neki momenti kad se ne slazete u cjelosti po nekim pitanjima, ili kada vam smeta neka konkretna osobina izrazena kod te osobe. Neke osobe prosto nose odredjenu pozitivnu energiju, koju sire na druge ljude oko sebe, i kupe vas nekim sitnicama, a kasnije vam jednostavno vise nije vazno sto ce ta ista osoba imati svoje male mane. Takvima je sve oprosteno.

Isto tako, imate osobe koje ce vam reci samo "Dobar dan" a vama ce i to biti dovoljno da vise nikad ne pozelite takvoj osobi reci, pa cak ni to "Dobar dan", a da ne govorim o razvijanju neke daljnje i smislene komunikacije.

U biti, energija svake osobe kao pojedinca igra vaznu ulogu u odabiru ljudi koji su nam dragi, na ovaj ili onaj nacin.

Nesto kontam da koliko god se upirem da sastavim listu osobina koje volim ili ne volim kod ljudi, nikako ne uspijevam, jer uvijek me neka "losa" osobina podsjeti na neku osobu, i skapiram, eto, to mi je prijateljica a ima bas tu osobinu, i tako su mi svi pokusaji pali u vodu.

Rekla sam ne volim generaliziranje u bilo cemu, s ljudima je to posebno i nepozeljno, a i nemoguce. Mogu samo reci da definitivno cijenim paznju kod ljudi, cijenim i volim neke sitne znakove paznje koje mi neko pruzi. Znaci nikakve velike stvari, da mi neko kupuje kule u oblacima i ocean cijeli, vec onako da me kupi sitnicama koje ce na "mom jeziku" imati svoju strasno veliku (citaj neprocjenjivu) vrijednost.

Mislim da je bas paznja nesto sto treba svima nama, a sve ostale osobine su vrlo relativna stvar. Mogli bismo o svakoj osobini covjeka imati posebnu temu, toliko bi se toga moglo reci, a tesko da bi se dvije osobe slozile oko necega. Prosto, sve je individualno.

Po meni je jako velika stvar voljeti nekoga i posvetiti nekom svoje vrijeme i paznju zbog onoga sto ta osoba jeste, bez potrebe da je mijenjamo i pravimo od nje ono sto bismo mi voljeli da bude. Pa zamislite kako bi nam monotoni zivoti bili. :?

Odoh ja daleko... pazite se dragi moji, malo vise "komunicirajte".
Svoje vrijeme provodite s onima koji vam prenose svoju pozitivnu energiju, a klonite se onih koji bi rado da svoju negativnu energiju isprase po vama.

Paznja, paznja i opet paznja... ;)

Volim, ne volim

U redu, posteno, postoje neke navike i osobine koje mi kod ljudi vise ili manje prijaju. Istina je, takodje, da nesto zbog cega kod nekih ljudi "pucam" u sekundi, kod nekih mi to nesto ne smeta toliko. Tako da bi prava jednacina bila osobine drugih i moj odnos prema drugima.

Ali, ako se presaberem i ono sto mi prvo padne na pamet - uzmem kao primarno, ovako:

- Def. volim: borce, sanjalice, duhovne, duhovite, ljudski - obicne, postene prema sebi.

- Ne volim: komplikovane, nestalne, neodgovorne, naporne, povrsne a ni vecito njanjave.

Ima toga jos sigurno, ovo je bilo na prvu "loptu".

Iskrenost

U danasnje vreme, vreme koje nas sve gazi, baca nas pod noge, skace po nama i ponasa se prema nama, kao prema najvecem neprijatelju, ostala je samo jedna osobina kod ljudi, kojom se moze pohvaliti mali broj setaca po nasoj planeti. Ta osbina je iskrenost.

Ne znam zasto se to desava, ali cinjenica je da ljudi najmanje vole biti iskreni. Da li je to ovo surovo vreme u kome zivimo, ovaj ubrzani tempo zivata, koji nam oduzima sve drazi koje zivot moze, a ipak ne pruza ili se pak razlozi kriju na nekom drugom mestu, cinjenica ostaje da su ljudi sve manje iskreni.

Izbegavaju istinu, vrdaju sakrivaju se od istine. Da li nismo svesni toga ili nismo svesni da se svaka neistina otkrije, ipak mi ne odustajemo od "slatkih" lazi, koje nas prate kroz zivot.

Bilo bi lepo ziveti u istini, ali koliko je to moguce!

Iskrenost je vrlina

Jako mi je bitno da su ljudi iskreni prema meni pa makar mi nekad i ne bilo pravo... Jednostavno ja ne umem da precutim ako mi je neko drag i tako isto smatram da taj neko ne treba da precuti ako nesto misli. Mrzim druzenja iz racuna to je tako bezveze.

A sta ne volim... ne volim nedokazane ljude koji razmisljaju u kratkim domenima (citaj nos)...

Hranimo dobre osobine u drugima i u nama samima

E bas me je obradovala ova tema, sta najvise volimo a sta ne volimo kod drugih ljudi. Pise se uglavnom o iskrenosti u cemu i jeste poenta. Smatram kada bi vise diskutovali na ovu temu sami bi shvatili dosta stvari tj. tamo gde i sami gresimo i kada bi bili iskreni da priznamo i svoje greske isto tako kada bi bili zaista, ali zaista iskreni jedni prema drugima resili bi puno problema u prijateljstvima, ljubavi, na poslu; ali samo u slucaju kada su i nasi prijatelji, ljubavi, kolege na poslu spremni da prihvate iskrenost sto je nazalost tesko u zadjih nekoliko godina.

Mozda se to oduvek tako i provlaci, jer istina je uglavnom bolna cast izuzuzetcima. Ja mogu da kazem da najvise volim kod ljudi kada su iskreni, prirodni, romanticari ali koji cvrsto drze obe noge na zemlji. Volim kada su ljudi opusteni, gostoljubivi uvek spremni da pomognu i ima jos puno stvari koje mogu da nabrajam koje mi se dopadaju kod ljudi. Naravno sve u granicama normale.

Ne volim kod ljudi kada su ograniceni u smislu da znaju ono sto znaju i vise ih nista ne zanima, ne volim kad nece da saslusaju kada su sebicni a nesto sto me najvise izbaci iz ravnoteze je neodgovornost. Cesto se zapitam da li sam ja iskrena i da li imam sve te osobine koje volim kod drugih ljudi. Analizirajuci tako sebe dosla sam do meni sokantnog saznanja da ustvari pocev od same sebe ni ja nisam bas iskrena, spremna da uvek pomognem i ko zna koliko puta sam uradila bas ono sto ne volim kod drugih ljudi.

Logicno je da sam lepo sagledala zasto je to tako znam da nisam toliko los covek. Puno je razloga, ali najveci razlog je strah da nekoga ne povredim govoreci mu istinu pa makar i o najbezazlenijim stvarima recimo prijateljici za frizuru ili tako neka glupost. Kao sto rekoh ko zna koliko puta sam bila ono sto ne volim kod drugih. Vremenom sam shvatila cinjenicu da moram prihvatiti ljude u svom okruzenju sa svim svojim manama i vrlinama kako bi postojala neka ravnoteza.

Ljudi smo i nemoguce je da smo svi samo losi, u svakome ima i mana i vrlina i svi smo jedinstveni svako ima nesto svoje prepoznatljivo. Ne bih zelela da me neko pogresno shvati, ja volim ljude i nastojim da uticem pozitivno na svoje prijatelje i neprijatelje kako bi tada dobila prijatelje sa osobinama koje volim kod ljudi, naravno uvek prvo pocinjem od rada na sebi. Nepojmljivo mi je to da u coveku ne moze postojati i nesto dobrih osobina i da je neko samo los. Mislim da je potrebno podstaci te dobre osobine u coveku da isplove.

Zivim u jako malom mestu u provinciji i verujte mi mnogo je tesko. Lepo je ziveti u malom mestu ali toliko je tesko ko nije iskusio; moram se svakodnevno boriti sa cinjenicom sta volim kod ljudi a sta ne volim, nadam se da me neko razume zasto tako kazem. Da bi opstao u malom mestu moras biti tih i neupadljiv u suprotnom postajes cudan i ostajes bez prijatelja, sto nikako nije dobro za psihu. Mnogo puta budem i razocarana jer verujte ljudi vise i ne razgovaraju nego ogovaraju i onda malo otputujem u drugu sredinu veci grad, recimo na odmor, i bar malo budem ono sto zaista jesam, a to sto jesam je jedno obicno normalno ljudsko bice koje za trenutak oseti svoje vrednosti.

Losi ljudi odbacuju svest o svojim vlastitim osobinama, znak duhovno razvijenih je prihvatanje svojih vlastitih osobina. Cesto nismo svesni svoga pogleda na svet i druge ljude, potrebno je puno vremena da se sazri da bi bili svesni svojih predrasuda i zabluda, kako Skot Pek u svojoj knjizi "Put kojim se redje ide" kaze: "Kroz ljubav postajemo svesniji ljudi koje volimo i sveta oko nas!:roll:

Samo razumevanje i ljubav podsticu dobro u ljudima

Volim kad je osoba iskrena, kad kaze ono sta zaista misli. Njeno misljenje ne mora da se poklapa sa mojim. Jer svi smo mi razliciti i sa razlicitim shvatanjima o istim stvarima. Svako od nas ima svoje iskustvo koje je shvatio na svoj nacin. A ja volim da saslusam sta druga osoba misli i zasto misli da je to tako. Jer mozda ja gresim. Znam da to nekad moze da bude bolno. Osetila sam to na svojoj kozi. Iskrenost jedne osobe (moje bivse koleginice) me je u prvi mah malo naljutila ali nisam odmah reagovala. Razmislila sam nekoliko minuta i shvatila da je bila u pravu sto se toga tice. I kako da se naljutim kad je to istina.

Paznja je takodje bitna. Jer ako ti nisi pazljiv kako da ocekujes od drugih da budu pazljivi prema tebi. Jedno uslovljava drugo, to je sigurno.

Osobe koje zele i vole da pomognu drugima bez ikakvih obaveza. Volim i osobe koje znaju slusati sta im zelis reci i da pri tome te neosudjuju jer se njihovo i tvoje misljene ne podudara, vec te razumeju. Da nisu sebicni i misle samo na sebe. Ja, ja i samo ja. Pa svi mi imamo po neku muku manju ili vecu. Samo je pitanje da li zelimo da druge opterecujemo time ili se nosimo sami sa njom.

Ne volim osobe koje me lazu. Jer to osetim a i sama ne umem da lazem. Pokusala sam mozda jednom ili dva puta ali kako imam tu manu da ne pamtim sta sam slagala vrlo me je lako uhvatiti u lazi. Zato pricam istinu koju ja znam i tako ne dolazim u situaciju da se sama sebe stidim zbog lazi.

Ma svi mi u sebi nosimo i dobre i lose osobine. Samo je pitanje da li lose osobine umemo da kontrolisemo.

Zato volim sve osobe i pruzam im svoju ljubav bez ikakvih ocekivanja. :D

Laž - govor tijela, znakovi

Potaknuta ranijim postovima u ovoj temi, i posebno zadnjim, u kojem cesko kaže “ne volim osobe koje me lažu”; kaže to na način kako sam čula od mnogo ljudi. I zaista je vrlo relativno pitanje iskrenosti, koja se od ljudi zahtjeva, a o kojoj ste ranije govorili, u ovom ili onom kontekstu, kao i pitanje laži, koja se nalazi u vrhu nepoželjnih ljudskih osobina. Medjutim, kada kažemo laž, šta se u našoj svijesti ili podsvijesti provrti? Uglavnom spoznaja, osjećaj da smo izigrani, prevareni, da nam je neko pokazao nepoštovanje, da nas omalovažava i sl.

Postoji jedan segment iskrenosti koji stvarno može i te kako da zaboli; kad osoba svima i uvijek govori ono što misli, bez izraženog osjećaja prema drugom ljudskom biću. Ovdje se ne radi o tome da li je rečeno 'istina' ili ne, radi se o signalu koji će osoba kojoj se govori ubrati na način njoj svojstven i u kontekstu postojećeg odnosa. Kao što je takva iskrenost - hodanje po tankom ledu, tako su i one sitne laži, takodjer, prosute po klizavom terenu. U oba slučaja postojeći odnos povjerenja može biti ozbiljno doveden u pitanje.

Ima mnogo kategorizacija laži, ali najšire prihvaćena je ona koja navodi četiri osnovne vrste:
-Društveno orijentisane, odnosno laži koje treba nekome da pomognu,
-Samo-promotivne, one koje se izgovaraju kako bi se popravio sopstveni imidž, a da se njima ne povredjuje niko drugi,
-Sebične, one izgovorene zbog sopstvene koristi, a na račun nekog drugog i
-Anti-društvene – laži usmjerene na namjerno činjenje štete nekome drugom.

Druga, jednostavnija kategorizacija poznaje dva pola laži: bezazlene i zlobne. Kažu da je „laganje ulje kojim podmazujemo svoje interakcije s drugima i koje nam omogućava da sačuvamo prijateljske odnose s njima.“ I to su te takozvane bezazlene laži, čiji je cilj da postignu da drugima bude prijatno, radije nego da im kažemo bezdušnu, surovu istinu. Istraživanja pokazuju da su u društvu popularniji oni koji su radi da izreknu poneku bezazlenu laž nego oni koji smatraju da je njihova sveta dužnost da svakom tresnu istinu u lice, iako znamo da nas oni prvi lažu.

Ne bih se složila da su nam velike količine i ovih bezazlenih laži potrebne baš u funkciji održavanja prijateljskih odnosa. No, one sigurno jesu manji problem od onoga što se naziva „zlobne laži“, one kojima osoba, zarad lične koristi, namjerno obmanjuje druge. Tu dolazimo do stvarnog problema. Koliko mi, u svakodnevnom životu obraćamo pažnju na laži drugih, i sve pokušaje da nas slažu? Kad kažemo „ne volimo laž“ – onda pretpostavljam da to nije prazna floskula. Treba imati u vidu da je veoma malo osoba koje dobro lažu, ali, bez obzira na to nama je bitan naš, intimni osjećaj koji proizvede nešto za što mislimo da je laž, nešto u šta sumnjamo. Pitanje je koliko smo u stanju prepoznati kad neko laže, i time možda na vrijeme pokupiti signal s kakvom osobom imamo posla.

Istraživanje laganja

Photo by magda.indigo - flickr.com

U odnosima s ljudima, uglavnom pažnju pridajemo riječima, izrečenom, odnosno onome što za nas te riječi znače. Medjutim, dio neverbalne komunikacije jeste govor tijela, koji se ne smije zanemariti, posebno ne u kontekstu priče o laži. Upravo govor tijela može biti signal ili makar naznaka da se iza nečijih riječi ili ponašanja krije laž, ili loša namjera. Jasno, teško je reći da postoje sigurni simptomi laganja, ali odredjeni znaci postoje.

Najmanje pouzdani znaci laganja su oni nad kojima osoba ima najveću kontrolu, kao što su riječi, zato što osoba može da uvježba svoje laži. Najpouzdaniji putokazi da neko laže su gestovi koje ta osoba automatski čini, zato što nad njima ima malo ili nimalo kontrole. Te se reakcije često pojavljuju za vrijeme izgovaranja laži, zato što su, u emocionalnom pogledu, za osobu koja laže najvažnije.

Dakle, kako odrediti da li neko laže, pokušava da dobije na vremenu ili se jednostavno premišlja? Prepoznavanje gestova obmane, odugovlačenja, dosade i procjene spada u možda najvažnije vještine opažanja.

Jednostavnije rečeno, kad vidimo, izgovaramo ili čujemo laž ili obmanu, postoji velika vjerovatnoća da ćemo pokušati rukama da pokrijemo usta, oči ili uši. Ljudi koji čuju lošu vijest ili prisustvuju nekoj strašnoj nesreći, pokrivaju cijelo lice rukama, čime simbolično sprečavaju sebe da vide ili čuju užasnu vijest.

Ponašanja odraslih imaju svoje korijene još u djetinjstvu. Poznato je da upravo djeca često otvoreno koriste gestove dodirivanja lica rukama kad lažu. Ako dijete laže, ono obično pokriva usta jednom ili objema rukama kako bi spriječilo da mu iz njih izlaze lažljive riječi. Ako ne želi da sluša kad ga roditelj grdi, ono prosto pokriva uši rukama da bi isključilo zvuk. Kad vidi nešto što ne želi da gleda, ono pokriva rukama oči. S godinama, ovi gestovi postaju brži i manje očigledni, ali se idalje pojavljuju kad osoba laže, prikriva svoju ili tudju laž ili prisustvuje laganju.

Ovi gestovi povezani su i sa sumnjom, nesigurnošću ili pretjerivanjem. Ono što je jako važno jeste izbjegavati izdvojeno tumačenje pojedinačnih gestova dodirivanja lica rukama. Kao što rekosmo, iako nema nijednog garantovanog pokreta, izraza lica ili trzaja koji potvrdjuju da neko laže, postoji nekoliko skupova signala koji se mogu prepoznati.

Govor tijela - lice i ruke

U prikrivanju laži, lice se koristi više od svih ostalih dijelova tijela. Da bi se uklonio trag lažima, ljudi se služe osmjesima, klimanjem glavom i slično. Medjutim, ljudski tjelesni signali uvijek govore istinu i tako dolazi do nepodudaranja izmedju tjelesnih pokreta i signala koje emituje lice. Naše lice kontinuirano pokazuje naše stavove i emocije, a mi smo toga uglavnom potpuno nesvjesni.

Prolazne nepodudarnosti na licu otkrivaju sukobljene emocije. Naime, kad namjeravamo da sakrijemo laž, to se u djeliću sekunde pokaže na našem licu. Kad neko brzo dotakne nos, najčešće pretpostavljamo da ga je zasvrbio; kad neko drži ruku na licu, tumačimo da je duboko zainteresovan za ono što govorimo i nije nam ni na kraj pameti da smo mu zapravo smrtno dosadni.

Većina ljudi vjeruje da se osoba, kad laže, osmjehuje više nego inače, ali istraživanja pokazuju da je istina upravo suprotna - osmjehuju se manje. Ono nezgodno u vezi s laganjem jeste to što podsvjesni um postupa automatski i nezavisno od naše usmene laži, tako da nas govor tijela odaje. Zato ljudi koji rijetko lažu bivaju lako uhvaćeni u tome, bez obzira na to što možda uvjerljivo zvuče. Onog časa kad počnu da lažu, njihovo tijelo počinje da šalje protivrječne signale, zbog kojih dobijamo osjećaj da nam ne govore istinu. U toku izgovaranja laži, podsvjesni um emituje nervnu energiju koja se ispoljava kao gest koji protivrječi izgovorenom.

Najčešći gestovi koji signaliziraju laž:

1.) Pokrivanje usta – gest pri kojem kao da mozak podsvjesno nalaže da se mora pokušati potisnuti lažljive riječi koje iz usta izlaze. Ponekad se ovaj gest svodi samo na jedan ili dva prsta koja dodiruju usta, a ponekad na čitavu stisnutu pesnicu, ali njegovo značenje ostaje isto. Ovdje je zanimljivo da neki ljudi pokušavaju da maskiraju gest pokrivanja usta pretvarajući se da kašlju ili pak da zijevaju.

Ako osoba pokriva usta dok vi govorite, moguće je da vjeruje da vi nešto krijete. Pokrivanje usta može da se ispolji i u vidu naoko bezazlenog "psst" gesta, kad se jedan prst stavlja vertikalno preko usana; u tom slučaju, ovaj gest su vjerovatno koristili majka ili otac osobe kad je bila dijete. Kao odrasla, osoba ga koristi u pokušaju da spriječi sebe da kaže nešto što osjeća. Vas, medjutim, taj gest opominje da ona nešto skriva.

2.) Dodirivanje nosa može da se ispolji kao više kratkotrajnih, laganih, uzastopnih dodira područja ispod nosa, ili kao jedno kratkotrajno lagano trljanje dijela ispod nosa, ili pak kao jedan jedini, gotovo neprimjetan dodir nosa.

Kad osobu zaista svrbi nos, ona ga očigledno namjerno snažno protrlja ili počeše, nasuprot laganim pokretima koji su karakteristični za gest dodirivanja nosa, kada se laže. Češanje je obično izolovan i repetitivan pokret, nepodudaran ili izvan konteksta u odnosu na razgovor koji osoba vodi.

3.) Trljanje oka
Kad odrasla osoba ne želi da gleda u nešto neprijatno, vjerovatno da si protrlja oko. Trljanje oka je pokušaj mozga da blokira put obmani, sumnji ili neprijatnoj stvari koju vidi, ili da izbjegne primoranost da gleda lice osobe kojoj se govori laž. Muškarci to obično čine energično, a ako je laž zbilja krupna, često skreću pogled ustranu. Žene rjedje koriste ovaj gest - umjesto toga, tek se lako dodirnu neposredno ispod oka. One takodjer skreću pogled ustranu kako ne bi gledale slušaoca u oči.

"Laganje kroz zube" je fraza koja se često koristi, a odnosi se na skup gestova sačinjen od stisnutih zuba i lažnog osmijeha, kombinovanih s trljanjem oka.

4.) Hvatanje za uho
Hvatanje za uho, i pogled ustranu simbolično predstavlja pokušaj slušaoca da „ne čuje zlo". Ostale varijacije hvatanja za uho obuhvataju češkanje prstom - čačkanje uha vrhom prsta pokretima naprijed-nazad, povlačenje resice ili savijanje cijelog uha preko otvora slušnog kanala.

Hvatanje za uho može da bude i signal da je osoba dovoljno čula i da želi nešto da kaže. Isto kao i dodirivanje nosa, hvatanje za uho je gest osobe koju muči anksioznost.

5.) Češkanje vrata
Kažirpst, obično one ruke kojom pišemo - češe stranu vrata ispod ušne resice. Dok osoba izgovara laž, obično se na ovaj način počeše u prosjeku pet puta. Rijetko kad je taj broj manji ili veći od pet. Ovaj gest je signal sumnje ili nesigurnosti i karakterističan je za osobu koja kaže „Nisam siguran da se slažem s tim.“ Gest je vrlo primjetan onda kad mu usmena izjava protivrječi, na primjer, kad osoba kaže nešto poput: "Shvatam kako se osjećate", ali češanjem vrata pokazuje da zapravo nije tako.

6.) Povlačenje okovratnika
Dezmond Moris bio je medju prvima koji su utvrdili da laganje izaziva peckanje u osjetljivim tkivima lica i vrata, koje izaziva potrebu za trljanjem ili češanjem. Ovo ne objašnjava samo zašto su nesigurni ljudi skloni da se češkaju po vratu već predstavlja i dobro objašnjenje zašto neki ljudi povlače okovratnik onda kad lažu i misle da su uhvaćeni u tome. Moris objašnjava da pojačan dotok krvi uslijed laži stvara vrućinu ispod okovratnika.

Pokret i riječ moraju biti stavljeni u odredjeni kontekst

Iako označeni kao najčešći, naprijed opisani znakovi, nisu nužno i uvijek sasvim sigurni. Signali emocija kod laganja često traju duže i završavaju se naglo, kao da se o tome nije ni razgovaralo. To je zbog toga što autentične intenzivne emocije lako i brzo nastaju i teško se smiruju, dok je pretvaranje više mehanički posao, koji dobri lažovi prosto "uključuju" i "isključuju". Stoga, svaki pokret i izgovorena riječ moraju biti stavljeni u cjelokupan kontekst i karakter ličnosti s kojom se komunicira.

Za kraj samo par uporednih podataka. Prema istraživanju profesora Jeffa Hancocka sa Cornell univerziteta u New York-u, ljudi lažu u jednoj četvrtini svojih svakodnevnih društvenih komunikacija. Drugi generalni zaključak ovog istraživanja: ljudi su najskloniji laganju preko telefona. Laganje je najmanje vjerovatno u e-mailovima i kratkim porukama (SMS i internet messaging). Laganje licem u lice je negdje izmedju telefonske i kompjuterske komunikacije. Izgleda da je stvar u tehnologiji i procesu koji od čovjeka zahtjeva da formuliše svoj iskaz. Na telefonu, skrivenog lica, ljudi mogu da puste svojim verbalnim sposobnostima na volju. Licem u lice se plaše da ih neki gest ne oda, dok, s druge strane, ima nešto u samom pisanju poruka i e-mailova, što ljude čini iskrenijima. Možda je to vrijeme koje im je na raspolaganju da formulišu poruku tako da niti slažu, niti prenesu sadržaj koji bi ih mogao staviti u neprijatnu ili nepovoljnu situaciju. Možda i činjenica da za njima, u ovom slučaju, ostaje materijalni trag.

Life style magazini puni su tekstova koji daju jednostavne spiskove simptoma laganja kao "sigurnu stvar". Na tim spiskovima, simptomi potpuno odbačeni u relevantnim istraživanjima, zauzimaju izmedju jedne trećine i jedne polovine navedenog. Vrlo je neugodno ako se zamisli situacija nesretnog partnera čiju iskrenost ispituje životni saputnik "naoružan" instant znanjem iz zabavne periodike, a zatim je uzima za ozbiljno. Dakle, ni ovaj tekst nema za cilj da od sviju nas pravi Šerloka Holmsa, ipak svi mi biramo osobe s kojima smo spremni graditi izvjesne odnose. Naprijed navedeni znakovi su tu samo za slučaj da se više "obrati pažnja" u odredjenim, potencijalno 'spornim' komunikacijama, kako bismo sebe zaštitili od eventualnih problema (ili razočarenja).

Korišteni izvori:
-Branko Čečen, Kako da prepoznate da vas izvor laže, Media Centar, Sarajevo, 2006
-Barbara i Allan Pease, “Definitivni vodič kroz govor tijela”, 2005