Jebo 1. Maj
Čopor prethistorijanaca, dvonogih gmizavaca, uskrslih metuzalema sa šerpama iz slavnog JNA, pregazilo me je na vijugavoj stazici Maksimira koja vodi ka velikim kotlovima kuhanog graha. Jebo 1. Maj.
Sva ta smežurana lica koja su pedeset godina ukiseljeno gledala tragove prašine u ambulantama, kukala kako ih bole svi organi, osim kurca kojega su davno zamijenili gumenim vrećicama i kateterima, trčala su poput ptica trkačica ka velikim kotlovima kuhanog graha. Jebo 1.Maj.
Jedna me je 170-godišnja baba svojim prilijepljenim gebisom ugrizla za rame i vrat, poput kurve vampiruše, samo zato jer sam joj stajao na putu i držao kartonsku čašu piva, koja se, uzgred rečeno, ugrijala poput pišaline zbog jebenog majskog sunca. Jebo 1. Maj.
Podivljali čopor penzionera, kao u filmu o zombijima, kao u najmračnijim hororima, dignutih ruku, poput balzamera, mumija, neki s još pribodenim infuzijama iz artritisnih ruku, špricama što vire iz mlohavih guzica, jure po porcije graha, šnitu kruha, gazeći nemilosrdno sve ispred sebe. Jebo 1. Maj.
Koji je to jebeni praznik rada da na taj dan svi prde kao svinje od besplatnog graha? Netko mi je došapnuo da se taj dan slavi zbog nekih pizdarija u Chikagu, netko je roknuo radnike koji su štrajkali… Je l' talibani, pitam ja. Nisu oni, kaže jedan preživjeli što leži na prašnjavom putu. Je l' partizani, ustaše, četnici? Navaljujem ja. Nije, idi u pizdu materinu, njihovi, viče pregaženi alkoholičar a onda ga invalidska kolica dokrajče jer pređoše preko njega sa 127 kilometara na sat. U to ugledam svog starog profesora iz gimnazije a i njemu je, bome, skoro dvjesto godina. Preživio čovjek sve iz grada Chikaga, žderao stoljećima grah na račun palih radnika, a bilo ih je barem jedan čitav razred iz osnovne škole. I on ponosito gazi djecu, majke, pijance, poput mene, da stigne po još jednu porciju graha. Točno možeš namirisati tko je već uspio požderati grah i sad traži repete. Smrde poput rascvalog govna na kiši i prde u ritmu. Svatko je zadužio jedan instrument i u ritmičkom tonalitetu prdi i traži još.
Ja sam se sjetio da sam izveo sina u Maksimir i da dijete od tri godine nisam vidio već neko vrijeme. Da barem znam kako mi dijete izgleda, bilo bi mi ga lakše naći. – Sineeeeeeeeeeee!, vičem kroz suze. – Sineeeeeeeeeee! Dođi tati svomeeeeeeeeeee!!! Odjednom ugledam majušnu ručicu koja maše zastavom sindikalnog ogranka JE-BO-MA-TER-SVO-JU. Ispod JE-BO-MA-TER-SVO-JU, piše JEdinstvena BOrba za MAterinjske i TERitorijalne SVOdnike i JUrišnike! Mali od tri godine zabio zastavu u kotao s grahom i maše mokrom pelenom rastjerujući jebene penzionere natrag u groblja.
- Tataaaaaaaaaaa! Osvojio sam bunker, popeo se na Hambureg Hill, jebao mater Georgu W.
Bushu, ubio tristo i petnaest penzionera, nekima zabio dva puta glogov kolac u srce, al sada ćemo i mi jesti!!! Jebo Chikago, jebo 1. Maj, jebo praznik rada, mi ionako ne radimo! I nek netko samo još kaže kako moj tata ne hrani našu obitelj…?!!! Jebat ću ga sa ovih svojih sedam centimetra kurca u oba uha! Dođi tataaaaaa!
Ponosito sred Balkana, u Maksimiru, stajao sam kao spomenik palom junaku. Oči su mi bile pune suza. Ovako mali a već je nadmašio tatu. Ponosno sam ga gledao. Svaka čast! Sedam centimetara…!!!! Do sad najveći u našoj familiji! Jebo 1. Maj! Treba imati tolika muda!
