Etika - smisao i ciljevi moralnih normi Ljubav

Danas je pao prvi ozbiljniji sneg i obradovao svu decu, a i neke odrasle.
Naravno pored sve radosti doneo nam je i mnoge probleme. Jedan od njih je i njegovo ciscenje . Neki ce reci ah pa to je posao za gradsku cistocu, da i u pravu su sto se tice puteva i ulica. Ali kad su u pitanju trotoari ispred zgrada i kuca onda je to u nadleznosti nas vlasnika kuca i zgrada.
Nemojte dozvoliti da se zbog vase lenjosti neka starija osoba oklizne na vasem ulazu ili trotoaru i povredi.

I zapamtite da ta starija osoba moze biti i neko od vasih bliznjih. I na kraju krajeva, ne moraju samo starci biti oni koji se mogu okliznuti i polomiti, to mozete biti i vi. Ako mislite da ce neko drugi vama da cisti ulaze i prilaze vasim zgradama, imajte na umu da ce isto tako da razmislja i jos onih 99% vasih komsija. I onda? Svi cemo se dovesti u situaciju da postanemo potencijalni posetioci Sluzbe za hitnu pomoc. A siguran sam da to ne zelite. Zelite li?

Ako ne zelite, onda imate dve varijante: lopatu u ruku, i malo fizickog posla nece vam naskoditi, a osecaj nakon ciscenja vaseg ulaza bice vise nego dobar. Setite se samo kako ce se vase komsije obradovati ujutro kad podju na posao. Svaki osmeh na necijem licu vama ce biti dovoljna satisfakcija.

Drugo sto mozete uraditi jeste platiti nekom mladom coveku, studentu, nekome ko nema stalni posao da to uradi za vas. Verujte, i takav potez ce biti opravdan i stvorice u vama opet onaj osecaj ljudskosti, da ste pomogli nekom. Ako ne direktno, ono indirektno.

U svakom slucaju, mozete porasti u svojim ocima, a u ocima drugih posebno, ako se samo na trenutak zapitate kakve teske posledice vasa lenjost moze imati.

A vi niste lenji? Je l’ da? Evo vec vidim mnogo cistih ulaza za nase bake i deke, za nase bolesne, za nase goste koji nam dolaze i za sve one koji ce, mozda i neznajuci vam ime, zahvaljivati “sto se neko setio uraditi to”.

Etika - smisao i ciljevi moralnih normi

Ovo je tema koju veoma volim, ima kod nas u Makedoniji jedan profesor Kiril Temkov covek kojeg veoma cenim i zadivljena sam njegovim recima i nacinu na koji prezentira etiku i daje sve od sebe da etika dodje i u osnovne skole kao redovan predmet, jer tako malo znamo o ovoj predivnoj nauci i tako nam je mnogo potrebna u ova vremena kada su ljudi jednostavno rastrzani na sve strane, bez uvida u svoje zivote,bez osnovnih moralnih normi i nacela, kada svi jure, zure, kad polako covecanstvo gubi svoj identitet, smatram da bi znanje o etici veoma pridonelo da ovaj haos dobije svoj zasluzeni harmonican okvir. Tekst sam pozajmila iz Vikipedie (Wikipedia) za to da obrazlozim sto sve Etika obuhvata i da sam sigurna da ce svako pronaci samog sebe u svakoj temi ove predivne nauke.

Etika je nauka o moralu; (filozofija morala), koja istražuje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uopće zasnovanost i izvor morala. Etika prije svega pripada filozofiji koja proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a norme odlučuju o specifičnom karakteru etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti.

Podjela etike

Po kriteriju cilja čovjekova praktičnog djelovanja, etika se dijeli na:

* eudaimonizam
* hedonizam
* utilitarizam

Po kriteriju porijekla moralne obaveze, etika se dijeli na:

* autonomnu etiku
* heteronomnu etiku

Po kriteriju odnosa pojedinca i društva, etika se dijeli na:

* individualnu etiku
* socijalnu etiku

Po kriteriju važenja etičkih zapovijedi, etika se dijeli na:

* etiku biti
* situacijsku etiku

Po kriteriju sadržaja svijesti i namjeri svijesti, etika se dijeli na:

* deontološku etiku (etiku dužnosti, etiku moralne nastrojenosti)
* etiku odgovornosti (koja se dalje konkretizira primjerice u medicinskoj etici, znanstvenoj etici itd.)

Po kriteriju sadržaja pravila djelovanja, etika se dijeli na:

* (formalna) etika dužnosti
* (materijalna) etika vrijednosti

Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se dijeli na:

* normativnu etiku, utemeljenu na apriornom zahtjevu, o tome što načelno treba vrijediti moralnim, kako djelovanje treba biti
* deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral stvarno vlada, kako djelovanje jest

Meta-etika (etika analitičke filozofije) jezično-analitički istražuje korištenje moralnih izraza, iskaza, načina argumentiranja.

Glavni etički pojmovi

* Moral
* Dobro
* Savjest
* Zlo
* Sloboda
* Sreća
* Ljubav
* Vrlina

Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je pojam morala blizak pojmu etosa. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekršena - ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. U filozofskom značenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznačan je s praktičkom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, ćudoredan život.

Dobro je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakog pojedinca, uvjet dobrog života. To podrazumijeva suradnju s drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bića, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili interes. To je čisto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono čemu se teži, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes. Sva pojedinačna dobra teže da se približe najvišem dobru, i zbog toga je moguće stupnjevito mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji).

Dobro je tumačeno i sa filozofskog i sa religijskog aspekta. U kršćanskoj, židovskoj i islamskoj religiji najviše je dobro Bog. Sve velike religije poručuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteističkoj religiji nalazimo pravila, upute za ponašanje. Religija smatra da suštinu dobrog čovjeka čini ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Dobro je jedan od centralnih etičkih, to jest, filozofskih pojmova. S tim u vezi je i dobro djelovanje koje nas približava vrhunskom dobru.

Mnogi filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti, odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da čovjek mora znati što je dobro (ideja dobra), da bi isto i činio. I Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema kojoj svi teže. Prema njemu za dobru državu potrebne su četiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne govori o općoj ideji dobra nego o pojedinačnom dobru čovjeka. Za njega je najveća vrlina sredina između dviju krajnosti (zlatna sredina).

U etici je poznato hedonističko i utilitarističko shvaćanje dobra. Hedonizam ističe ugodu, osjećaj zadovoljstva, kao najveće dobro. Smatra da taj osjećaj upravlja našim životom i da sve što mislimo i činimo je usmjereno prema osjećaju ugode. J.S.Mill, predstavnik utilitarističkog shvaćanja, dobra smatra da nije važna količina ugode, nego kvaliteta, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilis = koristan). Ovo gledište smatra da svako djelo procjenjujemo prema posljedicama, štetnosti i korisnosti, jer to dovodi do sreće pojedinca, a time i do sreće cijele zajednice. Ovakvo mišljenje izaziva dilemu: kada i koliko individualne koristi mogu biti i koristi društva?

Savjest

Pojam savjest potječe iz stoičko kršćanske tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema grčkoj riječi «suneidesis» (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski povezana je s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grčku riječ suniedesis preveo na latinski kao conscientia. Oblikovanje stručnog izraza savjest razvijala se od prvotnog značenja izraženog preko suznanja, zatim u svijesti, te se preko značenja svijesti o vlastitom moralnom činu, razvija u stručni izraz za ono što i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest. Rasprava o savjesti je jedno od temeljnih i najvažnijih poglavlja katoličke teologije, a njeno povijesno ishodište leži u patristici i skolastici.

Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može kontrolirati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka često se naziva "glas savjesti", a to znači da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opažanjem kao analiza našeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li točno odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, to je, da li nam je procijena ispravna i da li je primjena našeg postupka odgovarajuća situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa svim okolnostima-ponovno proživljavanje. Možemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije djelovanja prosuđujemo što je dobro, a što zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja otkrivamo dobro i zlo.

Zlo je pojam koji označava ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova je suprotnost moralno dobro.

Zlo u religiji

U kontekstu Abrahamove vjere u židovskim spisima, zlo je vezano za griješenje, židovski «Chata» što se odnosi na «promašaj cilja» kao streljački pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere što na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjećuje sa Sotonom i kao izazov vjeri i zakonu Božjem. Sotona se u židovskim, aramejskim i grčkim spisima spominje kao oličenje zla, protivnik, lažni optužitelj, protuvjernik, klevetnik, lažljivac, ubojica, bezvjernik, zao, onaj koji kuša vjeru i vreba na kolebljive. Riječ «zao» opisuje ljude i ponašanja koja uništavaju i ozljeđuju. Pojam zloća označava namjernu ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok «loše» pripada konkretnom, osobnom, «zlo» više označuje temeljni koncept i odnosi se na uzrok lošeg.

Zlo u filozofiji

U grčkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije «svjetske duše», jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odlučno odbija tezu da zlo potječe od boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami. U helenističkoj filozofiji, stoička i Epikurova filozofska škola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoćni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja božja providnost i da ono što se s jednog stajališta čini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savršenstvu svega.

Na stoičke se teze (ali i na neke Platonove) nadovezuje i Augustin. On kaže da zlo ne postoji samostalno; ono je puka negacija, ne-bitak. Dok za novoplatoniste ne-bitak (dakle i zlo) predstavlja materija, za kršćanske filozofe i materija je od Boga stvorena i dakle nikako nije ni zlo, ni izvor zla. Zlo je nedostatak, koji može pripasti bićima u stvorenom svijetu jer su ona po svojoj biti nesavršena. Ovo se intrinzično nesavršenstvo stvorenih bića naziva i metafizičkim zlom.

Prema kršćanskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fizičko pak zlo, odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istočnog grijeha nadalje) i ono je kušnja na koju Bog želi staviti ljudsku volju. Poteškoće koje se pritom javljaju (usklađivanje slobode ljudske volje s božjim sveznanjem i s dogmama milosti i predestinacije različite teološke škole rješavaju svaka na svoj način. Kroz čitavu se kršćansku filozofiju također provlači i tradicija koja zlu negira stvarno postojanje, samostalan zbiljski bitak.

Ovaj niz učenja ostat će konstantan sve do 17. st., uz povremeno javljanje dualističkih koncepcija. U 17. st. obnavlja se epikurejsko učenje i šire se nekršćanski ili čak protukršćanski nazori. Leibniz je u svojoj Teodiceji reafirmirao tradicionalne kršćanske teze. Kasnije, prekidanjem bliskog odnosa između filozofije i teologije, problem zla našao se na marginama filozofskih rasprava. Sloboda se odnosi, u općenitom smislu, na tvrdnju biti »slobodan« (neograničen, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode prirođeno čovjeku radi činjenice da posjeduje dušu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s društvom podrazumijeva donekle gubitak slobode.

No, ideal slobode pokretač je ljudske aktivnosti, dok društveno ograničavanje slobode pojedinca mora i može biti jedino dopušteno na sprječavanju gubitka sloboda drugih jedinki. Time se ostvaruje društvena ravnopravnost, socijalna država, ali postoji opasnost od gubljenja kriterija i individualizma, poput poznate uravnilovke u komunističkim državama.

Sloboda je često bila uzrok revolucijama. Biblija govori o tome da je Mojsije izbavio narod iz ropstva i odveo ga u Slobodu. U čuvenom govoru Martina Luthera Kinga "I Have a Dream", citirao je staru duhovnu pjesmu pjevanu od crnih američkih robova: »Napokon slobodni! Napokon slobodni! Hvala Bogu Svevišnjem napokon smo slobodni!« Sumerska klinasta riječ ama-gi, je najstariji pisani simbol koji predstavlja ideju slobode.

Vrlo često ostvarivanje slobode na nasilan način paradoksalno je s njezinom biti. Nasilje i fizički sukobi često prerastaju u rat. Rat je najveće ograničavanje individualne slobode u cilju zaštite prava veće skupine ljudi, odnosno u cilju zaštite ili uspostavljanja nekoga poretka. Od njega teži napad na ljudsku slobodu predstavlja jedino kriminal i nasilje izvan zakona. Možda je najbolja definicija slobode - sloboda ljuskog duha. Kod tako relativnog pojma, jasno je da će sloboda za različite ljude podrazumijevati različita stanja i osjećaje.

O važnosti slobode kroz hrvatsku povijest napisano je mnoštvo knjiga i rasprava. Možda je najpoznatija oda hrvatske književnosti posvećena slobodi ona Ivana Gundulića (1589.-1638.) “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!” plemića, vijećnika i građanina Dubrovačke republike te možda najvećeg pjesnika hrvatskog baroka.

Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sreće je jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće (tuge).

Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima. Sreća traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, te se često promatra kao neprocjenjiva. Ona može doći kao posljedica pomno planirane situacije, može biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjećaju kao pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika življenja je jedno od glavnih tema etike.

Ljubav može opisivati snažan osjećaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, pruža najintenzivniji osjećaj bliskosti. U govoru obično označava međuljudsku ljubav, no ona može označavati ljubav prema državi, cilju, sportu itd. Međuljudska ljubav je odnos između dvije osobe veći od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s međuljudskim odnosima (ljubav između članova obitelji, prijatelja…). Neuzvraćena ljubav se odnosi na one osjećaje ljubavi koji nisu uzvraćeni. Isto tako postoje mnogi psihološki poremećaji kao što je erotomanija.

Vrlina (lat. virtus; grč. ἀρετή, aretē) je uobičajena, dobro utemeljena, određenost i pripravnost muških snaga usmjerenih veličanstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska riječ virtus znači «muževno», od vir «muž», te se odnosi izvorno na muške, ratne vrline kao hrabrost. U grčkom se točnije zvala «naviknuta izvrsnost», kao nešto trajno trenirano. Vrlina upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline budući da je vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama. Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike još od antičke filozofije.

Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se ona stječe. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio pojedinim vrlinama (Kriton – o poslušnosti zakonima; Protagora – o jedinstvu vrline te može li se ona naučiti; Lahet – o hrabrosti; 1. knjiga Države – o pravednosti; Lisid – o prijateljstvu; Harmid – o razboritosti; Eutifron – o pobožnosti). Prema Aristotelu, koji vrline dijeli na etičke i dijanoetičke, svrha je ljudskog djelovanja život u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kršćanstvo je vrlini pretpostavilo dužnost pokornosti Božjoj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina.

Četiri (zapadne osnovne) vrline jesu:

* mudrost (oprez)
* pravda
* hrabrost
* suzdržljivost (umjerenost).

Sve ove kategorije su deo nas, negde smo dali previse negde premalo, zato nas Etika uci da izbalansiramo ove vrednosti,da naucimo nesto vise o sebi i najvaznije da sebe uzdignemo na visi stepen i da nam cilj uvek bude da sebe postavimo u drugom planu jer plemenito je da drgima pruzis ruku u trenucima kad ocekuje pomoc a kako se krug okrece, ta ista ruka ce sutra tebi uzvratiti ali sigurna sam da ce to biti u cilju da ti pomogne a ne da te unisti, jer verujem da dobro uvek izrodi dobro.

Lidija

Moderator

Etika, Kantov kategorički imperativ i Nietzsche

Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji određuju međuljudske odnose, načine ponašanja i određeni oblik života u nekoj društvenoj zajednici, i to prije svega s obzirom na pitanja dobra i zla - moral je nešto objektivno (iako razlikujemo objektivnu i subjektivnu stranu morala): jedan od oblika društvene svijesti, kao društvena institucija, sustav običaja, navika i normi (sadrži i određeno htijenje), no i subjektivno - svjesno i slobodno pirhvaćanje normi i pravila, dio osobnosti koji se očituje u svijesti i savjesti -> oni ne moraju biti u skladu (unutarnji i vanjski moral);

- Društveno - povijesno je uvjetovan, pa prema tome postoje i različite vrste morala (čini se da ne postoji jedinstveni moral), za sve njih (osim onih fanatičnih) karakteristično je poštovanje ljudskog dostojanstva, zajedništvo, snošljivost, te odricanje prisile i nasilja;

- Središnje vrednote su dobro, ispravno i pravedno - stječe se odgojem i življenjem u određenoj sredini - oslanja se na savjest i svijest pojedinca - u društvu se potvrđuje idealnim sankcijama (pohvala i prijekor, za razliku od prava i zakona, koji se održavaju državnom silom i prijetnjom materijalne kazne -> pravo i moral se isprepliću jer se pravo poziva na vanjskost čina, a moral na namjeru);

- Prosuđivanje moralnosti nekog čina u domeni je savjesti i ona je upravo osjećaj moralne odgovornosti, tj. skup načela moralnog procjenjivanja, odnosno sposobnost prosuđivanja moralnih postupaka kao dobrih ili loših - oblikuje se prihvaćanjem moralnih normi (zato ima i različitih savjesti, kao i različitih poremećaja istoga);

- Nepotkupljiva je, a savjest kao i karakter oblikuju se i izgrađuju tijekom cijeloga života - nikakav vanjski autoritet ne može nam nametnuti moralnu obvezu osim naše savjesti i to je samozakonodavstvo (autonomija) savjesti, umni pojedinac djeluje iz svoje slobode -> odgovornost znači sposobnost moralne prosudbe, znači i odgovoriti sebi a onda i drugima s obzirom na sve moguće posljedice nekog stava ili postupka.

- Etika je filozofija morala, ispituje podrijetlo, svrhu, motive i norme moralnog djelovanja - ona je teorija morala, ali i praktična filozofijska disciplina koja uključuje praktično usmjeravajuće djelovanje - pitanje moralnosti nekog čina je pitanje u domeni nas samih, odnosno naše savjesti, a prosuđivanje etičnosti predmet je rasprave i obrazlaganja (dakle, moralni stav još nije etički promišljen stav)

Izvor moralnog djelovanja:

* heteronomna etika: izvor morala je izvan čovjeka,
* autonomna etika: izvor morala je u čovjeku samom.
* Svrha moralnog djelovanja, tj. gdje je "ključ dobra":
* eudaimonizam (Aristotel): sreća, blaženstvo i radost (to dosežemo tako da dosegnemo intelektualni plafon)
* hedonizam (Kirenska škola): užitak, ugoda, naslada -> uživanje u životu
* utilitarizam: najveća moguća korist najvećeg broj ljudi
* perfekcionizam (Sokrat): usavršavanje, tj. smanjivanje savršenstva
* kriticizam (Kant): kategorički imperativ: autonomija etika -> čovjek može sam doći do spoznaje dobra i zla (za razliku od heteronomije etika).

- Ćudoredno dobro je ono što odgovara biti čovjeka, što pristaje čovjeku - čovjek se prema sebi niti prema ikom drugom čovjeku ne smije odnositi kao pukom sredstvu, već kao prema krajnoj svrsi samoj po sebi -> dakle, čovjek je svrha čovjekovog djelovanja -> čovječnost je dužnost (svoje savršenstvo čovjek može postići samo u suradnji s drugima, a uljudnost je uvjet dobrog života sa drugim ljudskim bićima kao osobama), a za to se valja izboriti, trebamo se "popravljati" - dostojanstvo osobe sastoji se u samoodređenju djelovanja te osobe (sloboda i odgovornost) te u priznavanju dostojanstva svim drugim ljudima.

Kantov kategorički imperativ

Kant smatra da svaki čovjek i bez filozofije zna što je dobro, a što zlo te što treba činiti da bi bio dobar i pošten, tj. svatko već u sebi nosi načelo djelovanja, a u savjesti se temelji njihova sigurnost - moralni zahtjevi traže bezuvjetno važenje jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih ljudi (zahtjevi oko malih ciljeva su uvjetni), a jedino dobro bez ograničenja je dobra volja, koja je dobra sama po sebi i to je ona volja koja sebi ne može proturječiti ni kada postane opći zakon te ona nosi svrhu u sebi, a to je ispunjenje dužnosti (osjećaj obveznosti da se djeluje onako kako to zahtijeva moralno načelo) --> radi tako da možeš htjeti da svi djeluju tako kao što ti djeluješ - čovjek u sebi nosi moralni zakon, on je autonomni zakonodavac svega ljudskog djelovanja - Kant smatra da čovjek pripada svijetu prirode, a kao biće slobode, on pripada umnom svijetu.

Nadalje Kant uspoređuje svoj moralni zakon sa zvjezdanim nebom i govori da što se više bavi razmišljanjem o tim dvjema stvarima to mu dušu ispunjavaju sve većim divljenjem i strahopoštovanjem. U svakom čovjeku postoji moralni zakon koji je beskrajan i divan kao i zvjezdano nebo i ulijeva strahopoštovanje (od nepoznatih krajeva, veličine i nepredvidljivosti), te samo o osobi ovisi hoće li poštivati taj zakon.

Nietzsche: povijest borbe morala protiv osnovnih instikata života najveći je nemoral za koji je ikada znao svijet. Želi reći da je moral, stvoren kao nepisana pravila, pokušavao i pokušava potisnuti i ograničiti naše osnovne instinkte života (ubijanje da bi se preživjelo, žrtvovanje niže vrste za spas više...) i da je upravo to nemoralno u smislu ograničavanja ljudske prirode i samog života.

Da se vratimo ponovo na Kanta, njegov kategorički imperativ kaže da treba djelovati po onoj ideji za koju možemo htjeti da postane i opći zakon, dakle da ne djelujemo samo kad nama paše, već da to djelovanje bude primjenjivo u svakoj prilici i na sve ljude. Također, kaže da treba djelovati tako da naše i tuđe čovječanstvo treba uzimati kao svrhu a nikada samo kao sredstvo, tj. da treba naše djelovanje usmjeriti čovjeku i čovječanstvu, a nikada ne iskorištavati ljude kao sredstva, dakle raditi u smislu dobra koje odgovara biti čovjeka.

(*napomena: koriscen sadrzaj sa student.fizika.org)

Jako je zanimljiv ovaj Kantov kategorički imperativ, koji kaže da svaki čovjek i bez filozofije zna što je dobro, a što zlo te što treba činiti da bi bio dobar i pošten, tj. svako već u sebi nosi načelo djelovanja... Ovo je osnovni razlog što prenosim cijeli tekst. Ovakav jedan stav otvara brojna pitanja. Na prvi pogled izgleda kao nešto posve idealizirano i kao nešto što je apsolutno strano svijetu u kojem danas živimo.

Negdje u sebi, potajno, hoću vjerovati da je Kant bio u pravu. Čovjek, u svojoj biti zaista bi trebalo da ima taj jedan urodjeni osjećaj za drugog, osjećaj za moral, osjećaj da nije jedini bitan na ovom svijetu i da sam neće postići ništa, već da svoj maksimum može postići samo u korelaciji s drugim. Čovjek bi valjda svoje djelovanje i svoju energiju trebao usmjeriti na drugog čovjeka i ta će se energija, kroz poštovanje, prijateljstvo i ljubav vratiti.

Ali, znamo da je sistem vrijednosti u "modernom" svijetu poremećen, ne malo, nego do te mjere da će Kant danas izgledati mnogima potpuno smiješan. Čovjek se udaljio od svoje suštine, od samoga sebe, i postao ono što "društvo" traži od njega. Uklapanja radi u odredjene standarde, etika i moral se gube, i postaju nešto apstraktno. Ako odredjenu dozu humanosti, jedne čiste ljudskosti, etike, savjesti prepoznate u nekom onda ćete čudom da se čudite što takvo biće postoji, što je neko uspio ostati svoj.

Ovaj je forum mjesto gdje ćete sigurno naći priličan broj osoba "koje su ostale svoje", osoba za koje možemo slobodno reći da su dokaz opravdanosti Kantovog stava, osoba koje moralni zakon nose u sebi. Ne treba velika pamet da se shvati šta je dobro, a šta ne, šta će povrijediti drugoga, a šta će ga obradovati. Ali, naravno, nije zgoreg progovoriti o etici... baciti onu malu bubicu za razmišljanje. ;) Etika ima mnoštvo svojih aspekata, i bilo bi vrlo zanimljivo sagledati je kroz odredjene profesije (posebno medicina i pravo), kroz odredjene religije, različite kulture i slično.

Mikica

Site Admin

Etika prozima zivot

Tacno Mikice, i hvala sto si pridonela i poduprela temu jer zaista je etika deo u svakoj oblasti, jer je to ono sto bi nas trebalo izdvojiti od ostalih bica na ovoj planeti; ne - kao sto kazu - da se covek razumom razlikuje od ostalih bica. Mozda... Ali ako se taj razum pravilno upotrebi.

Meni se cini da smo mi vec poceli da se spustamo stepenicu nize od bica za koje smo uvek govorili da su u drugom redu jer ne razmisljaju vec samo koriste instinkt. A obrnuto, trebali bismo da ucimo od njih jer one sa svojim instinktom razlikuju vise stvari, razlikuju dobro od zla, sto smo mi onako olako uzeli zdravo za gotovo, pa bi se trebali upitati da li mi koristimo nas razum zaista?

Lidija

Moderator

Moralno djelovanje - čovjekova slobodna volja

Moralno djelovanje je posljedica odstupanja od naravne suštine životinje, a ta je mogućnost jedino data čovjeku i ona je Božiji dar kojim se Božijom milošću čovjeku nudi postupanje po slobodnoj volji. Sve dok životinja ne odstupa od svoje generičke suštine da pojede čovjeka kada je gladna, ona je životinja, a sve dok čovjek ne odstupa od istraživanja poslanstva Božijeg namjesnika na Zemlji (u što spada i razumijevanje i "opravdavanje" životinjskih nagona), on je "pozitivno" moralno biće i ne čini grijeh.

Otuda, uostalom, i potiče naš naziv za moralnost - ćudoređe. Odstupanjem, pak, od sebe kao bića odgovornog za svijet, čovjek čini principijelno svoj najteži grijeh, jer slobodom svoje volje postaje otpadnikom od svoje misije čuvara svijeta, prekršiteljem predegzistentnog ugovora sa Bogom, rušiteljem svetoga reda u svijetu, hotimičnim iskušavateljem transcendentalne svrhovitosti svijeta i nasilnikom nad slabijim od sebe.

Svekoliko ljudsko ponašanje je podložno slobodi volje, dakle, i razmišljanje, i pravljenje oruđa, i međusobno sporazumijevanje, pa čak i umjetničko oblikovanje, ali sloboda volje nije nigdje toliko neophodan uvjet ispravnosti i sudbonosnosti ljudskog odnošenja prema svijetu kao moralnom odlučivanju i postupanju. Sposobnošću svoga razuma, ruku i jezika čovjek može napraviti atomsku bombu, sposobnošću svoga umjetničkog stvaralaštva može je čak i lijepom napraviti, ali ta bomba, samim svojim postojanjem ne utječe pogubno i sudbonosno na svijet, sudbonosna je tek čovjekova odluka da je upotrijebi.

Stoga je Kant potpuno u pravu kada tvrdi da su ljudska sloboda i dostojanstvo mogući tek po moralnom zakonu koji ima karakter kategoričkog imperativa: "Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da (tvojom voljom) postane opći zakon. "Ono što čovjek čini prema dužnosti može biti korisno, lijepo, čak i dobro, ali nije izraz moralnog zakona; moralni čin je tek onaj koji se poduzima iz dužnosti, tj. iz njenog unutarnjeg osjećanja. Zato istinskom moralnom činu ni znanje ni ljepota nisu pretpostavke.

Čovjek ne mora biti mudar niti lijep da bi bio pošten, ali ne može biti ni istinski mudar niti lijep ako nije pošten. To i jeste razlog što Kanta dvije stvari podjednako ispunjavaju udivljenjem i strahopoštovanjem: "Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni". Baš to "u meni", ta slobodnom voljom izabrana mogućnost činjenja dobrih djela u ime dobrobiti svijeta jeste bitna i prepoznatljiva značajka ljudskog dostojanstva i slobode.

Ali, ako moralno osjećanje ima izvorište u duhovnom i besmrtnom dijelu čovjekovog bića, zašto je onda toliko nepostojano, krhko i relativno? Kako to da ga njegovo esencijalno porijeklo ne čini stalnijim i snažnijim? Ili je možda baš nepostojanost moralnog odnosa čovjeka prema svijetu izraz i dokaz njegove zapalosti u zamke idolatrije i nihilizma, pa mu je sve ustrajnije odrođavanje od svoje suštine postalo uvjetom opstanka?

Nije li možda posvemašnja kriza svijeta nužan izraz baš moralne krize čovjeka i nisu li sva ljudska nastojanja da se svijet spasi od katastrofe uzaludna, ukoliko se u ljudsko biće ne vrati primarno osjećanje odgovornosti i dužnosti? Možemo li više uopće, u skladu s onim Kantovim postulatom, biti odgovorni za svijet iz dužnosti a ne prema dužnosti, ako još možemo i tako? Možemo li, dakle, svijet voljeti zbog njega a ne zbog sebe?

Ako pak ne možemo (a teško je povjerovati da još uvijek možemo), onda je sudbina ovoga svijeta već određena, jer on ne može postojati bez "kategoričkog imperativa" uvećavanja ili barem očuvanja dobra i umanjivanja zla u njemu. Jer, ubijajući čovjeka u čovjeku, mi rušimo svijet, bez obzira što mislimo da je svijet pustopoljina koja za nas i ne haje. Kao što nema istine, dobrote i ljepote bez svijeta, tako ni svijeta nema bez istine, dobrote i ljepote. A kako će onda biti čovjeka kada je on sabiralište i svijeta i ogledalo istine, dobrote i ljepote?

Parafrazirajući čuvenu Rousseauovu dilemu: Nije li napredovanje civilizacije obrnuto proporcionalno nazadovanju moralnog čovjeka? – može se s pravom postaviti pitanje: Nije li povijest zapravo proces sistematskog razdvajanja unutarnjeg, duhovnog bića čovjeka, iz kojeg izvire osjećanje moralnosti i vanjskog, tjelesnog, koje nas goni na prisvajanje onoga u svijetu što nipočemu nije naše?

Činjenica je, naime, da se svaki ljudski napredak uvijek plaćao gubljenjem ljudske prostodušnosti i izvorne punoće i cjelovitosti života, a da je osjećanje odgovornosti za konačnu sudbinu svijeta bivalo tim manje što su opasnosti bivale veće. Upravo su u toj činjenici sadržani razlozi ralativiziranja moralnih normi i načela. Ima li, doista, još išta u aksiološkoj praksi čovjeka što nije dovedeno u pitanje? I jedna norma, i jedan sud, i jedna zapovijed, čak i ona Božija? Lakše i češće su se u povijesti mijenjala značenja temeljnih odrednica ljudske moralnosti negoli himne i zastave, i redovno je "čista" eshatologija (izricanje krajnjih svrha života) prerastala u modificiranu eshrologiju (ružnogovorenje).

Šta uopće u ljudskoj historiji znače moralističke faze: Ne ubij!, Ne ukradi!, Ljubi bližnjeg svoga! i tome slično? Koga su one ikada i inašto obavezivale!? Stoga je napor traženja Arijadnine niti moralnog osjećanja u povijesti sličan onome Diogenovom traženja čovjeka fenjerom. Odgovor na pitanje: postoji li osnovni, univerzalni čovjek, to jest postoji li nešto što spaja i čini međusobno razumljivim staroegipatskog felaha i modernog industrijskog čovjeka? – Andre Malraux pronalazi u estetskoj sferi čovjeka, odnosno u njegovoj univerzalnoj potrebi da se opiranje nužnosti ljudskoga života i smrti izrazi u formi umjetničkoga oblikovanja svijeta.

Ne nalazi ga, dakle, ni u sposobnosti ljudskoga mišljenja, jer je misao poput mjehura sapunice nestalna i upitna, niti u čovjekovoj sposobnosti praktičnog oblikovanja svijeta, a pogotovo ne u moralnom biću čovjeka, jer ga tamo ima ponajmanje. Traženje moralnog čovjeka u čovjeku je kao traženje igle u plastu sijena. Ono je problematično kako "vertikalno", tj. u povijesti, tako i "horizontalno", tj. u širini i raznolikosti svijeta. To, međutim, nipošto ne znači da je čovjek po svome određenju "nemoralno" biće, da je kao to poučava Nietzscheov imoralizam, volja za moć ono po čemu se čovjek praktično odnosi prema svijetu.

U svome romanu Imoralist Andre Gide je prikazao baš takvog, "imoralnog" čovjeka koji smisao svoga života nalazi iskušavajući djelotvornost volje nasuprot uobičajenim moralnim postulatima. Ali, Nietzscheov i Gidov imoralizam prije su protest zbog zapalosti modernog čovjeka u moralnu idolatriju i sveopći moralni relativizam nego što su osporavanje dostojanstvene uloge čovjeka u očuvanju reda u svijetu i odricanje njegove odgovornosti za sudbinu svijeta. Uostalom, Nietzsche je svjestan da su velike misli uvijek hodale na golubijim nogama i da ne možemo izaći iz krize ukoliko unaprijed i svjesno na nju pristajemo.

Nikada svijet nije bio u većoj opasnosti nego danas, nikada kao danas čovjek nije imao toliko moći da svijet učini svojom kućom ili svojim grobom. Hans Jonas je u pravu kada tvrdi da je "odgovornost korelat moći, tako da obim i vrsta moći određuju obim i vrstu odgovornosti". Kantovu maksimu: "Možeš jer trebaš!" postkantovsko vrijeme sveopćeg razvoja znanosti i tehnike učinilo je neprimjerenom, pa je transformirana u novu: "Trebaš jer možeš!" Pogubnost pak ove, mi danas iskušavamo na tragičan i opasan način, a samo još preostali ljudi dobre volje i normalnog uma zahtijevaju proklamiranje i zaživljavanje nove maksime, primjerene ovom vremenu: "Možeš i trebaš jer moraš!"

Prostor djelovanja čovjekove slobodne volje sve je uži, jer između "moći" i "morati" ima malo izbora, a prvi put u svojoj povijesti čovjeku se nameće "globalna odgovornost". To znači da preuzimanje odgovornosti za svijet pretpostavlja uzimanje u obzir brige za cjelinu svijeta i za svaki njegov dio ponaosob. Taj princip sveopće brige za svijet postaje, doduše, preovlađujuća ideja modernog čovjeka u svim oblastima njegovog odnošenja prema svijetu: od medicine i ekologije do agrotehnike i nuklearne fizike, pa tako eminentno etički normativi postaju temeljnim zahtjevima u nastojanju da se svijet sačuva.

Pitanje je međutim, koliko su oni izraz stvarne spremnosti modernog čovjeka na "kopernikanski obrat" u praktičnom ponašanju? Zar upravo danas nismo svjedoci strašne bešćutnosti svijeta, posebno onoga razvijenog i bogatog, prema patnjama i bijedi velikog dijela čovječanstva? Zar se naočigled toga svijeta ne dešavaju neviđeni zločini diljem planete, i zar se već iskazanom neosjetljivošću ili tek pukim verbalnim osudama zločina nad nedužnim može zadibiti "globalna" odgovornost za sudbinu svijeta? Cjelovitu sliku svijeta ne može više ponuditi ni znanost, ni umjetnost, ni filozofija. To je, izgleda, u stanju još samo vjera i apriorno prihvaćanje smislenosti i svrhovitosti svijeta. Jer "pred razjapljenim rizikom, potpuno iznenadnim, čovjek koji nema vjeru podliježe vrtoglavici".

S druge strane, moralnom kategoričkom imperativu, kakvim ga je Kant formulirao, praktično važenje može osigurati samo objektivan autoritet univerzalnog i apsolutnog značenja, a ne subjektivan, te stoga nužno i relativan etički "koncept". "Ako nema Boga, čovjeku je sve dozvoljeno, pa dakle i zločin", primijetio je još Dostojevski. I doista, bez priznavanja vrhovnog autoriteta i arbitra svijeta, svijet je prepušten uskim i sebičnim interesima čovjeka, pa nije ni čudo što je svaki svjetonazor koji iz svoje "geometrije" isključuje Boga, nužno antropocentričan. A antropocentrična slika svijeta, čak ni po svome određenju, ne može pretendirati na posjedovanje "globalne etike".

Ljudsko je srce poprište sučeljavanja dobra i zla, a nijedna stvar na ovome svijetu nije samo po sebi ni dobra ni zla, tek po ljudskom djelovanju ona dobija moralno značenje. Gubljenjem vjere u vrhovni autoritet svijeta, čovjekovo srce, pak, postaje poprište bespoštedne borbe dva oprečna principa: onoga koji gradi i uljepšava svijet, vjerujući unaprijed u njegovu smislenost i opravdanje, i onoga koji ga ruši i prlja, odričući mu svaku svrhu i sklad. A čovjeku ništa tako teško ne pada kao nužnost izbora između dobra i zla. Taj čin od njega traži opredjeljenje između ispoljavanja silom teže prirodnog divljaštva i bestijalnosti tjelesnog, nagonskog i slijepog dijela njegovog bića, sa jedne strane i uljudnog, odgovornog i dostojanstvenog postupanja njegovog duha u svijetu koji mu je dat na povjerenje, sa duge strane.

Da nije osjećanja grižnje savjesti, čovjek bi se po inerciji ponašao sukladnije zvijeri negoli anđelu. Budući da mu za ispoljavanje zvjerstva, osim svjesnog pristajanja na zlo, ne treba nikakav drugi napor, nije ni čudo što se moderni čovjek komoditeta i sveopće duhovne otupjelosti često priklanja tome izboru. Za činjenje dobra, pak, potrebna je odlučnost i djelotvornost, žrtvovanje nagonskog i životinjskog u sebi, suspregnuće pukog avanturizma duha i mukotrpno odgajanje milosrđa. Stoga su "spokojstvo, čak i smrt čovjeku miliji nego slobodan izbor u poznanju dobra i zla".

Ovo je bio izvod iz eseja "Zvijeri i hajvani" Džafera Obradovića. Autor ne nudi krajnje zaključke svog bavljenja suštinskim pitanjima modernog svijeta izgrađenog na sistemu moći, ali nas pokušava navesti na razmišljanje o pogubnosti takozvanog "demagoškog humanizma".

Mikica

Site Admin

Genealogija morala - Fridrih Niče

Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo tražili — pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nađemo? S pravom je rečeno: "Gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše."

Naše blago je tamo gde su košnice našeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao rođenim krilatim životinjama i skupljačima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da — nešto "donesemo kući". Inače, što se tiče života, takozvanih "doživljaja" — ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to?

Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili "na pravom mestu": ni naše srce nije tamo — pa ni naše uho! Naprotiv, kao što se neki bogom zanesen i u sebe utonuo čovek, u čijim ušima tek što je odjeknulo zvono označujući podne sa svojih dvanaest teških udaraca, najednom budi i pita se "šta je to zapravo izbilo?" tako i mi ponekad naknadno trljamo uši i u čudu se, pometeni, pitamo "šta smo to zapravo doživeli? Još više: ko smo mi zapravo?" i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca našeg doživljaja, našeg života, našeg bića — i pri tom, avaj, grešimo u brojanju...

Upravo nužno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za večita vremena važi stav "Svako je sebi najudaljeniji ".

za sebe mi nismo nikakvi "saznavaoci"...
Jevanđelje po Mateji 6, 21.

Možda izokrenut citat iz Terencija: "Najbliži sam samom sebi" (Proximus sum egomet mihi). U stvari, upravo tada mi je na srcu ležalo nešto mnogo važnije od mojih ili tuđih hipoteza o poreklu morala (ili, tačnije: ovo poslednje samo radi jedaog cilja za koji je ono jedno od mnogih sredstava). Za mene je u pitanju bila vrednost morala — i o tome treba da se raspravim gotovo jedino s mojim velikim učiteljem Šopenhauerom, kome se kao savremeniku obraća ona knjiga, strast i skrivena protivrečnost one knjige (jer i ona knjiga je bila "polemički spis").

Vrednost "neegositičkih" instinkata

Reč je, posebno, o vrednosti "neegoističkih" instinkata, instinkata sažaljenja, samoodricanja, samožrtvovanja koje je upravo Šopenhauer tako dugo pozlaćivao, obogotvoravao i prenosio u onostranost dok mu konačno nisu ostale samo kao "vrednosti po sebi" na osnovu kojih je on životu, pa i sebi samom, rekao ne. Međutim, upravo protiv ovih instinkata govorila je iz mene sve načelnija podozrivost, sve dublja i dublja skepsa! Upravo tu sam video veliku opasnost za čovečanstvo, njegovo najsublimnije mamljenje i zavođenje — a kuda to? u ništa? — upravo tu sam ugledao početak kraja, zastoj, zamor koji se osvrće unazad, volju koja se okreće protiv života, poslednju bolest koja se nežno i setno najavljuje: shvatio sam moral sažaljenja koji se nezadrživo širio, zahvatajući čak i filozofe i povlačeći ih
u bolest, kao najneugodniji simptom naše sve neugodnije evropske kulture, kao njen zaobilazni put ka jednom novom budizmu? Ka jednom budizmu Evropljana? Ka — nihilizmu?...

Naime, novo je to što moderni filozofi daju prednost sažaljenju i precenjuju
njegovu vrednost: filozofi su se dosad slagali upravo u tome da je sažaljenje bezvredno. Navodim samo Platona, Spinozu, Larošfukoa i Kanta, četiri duha ne može biti različitija, ali saglasna u jednom: u nipodaštavanju sažaljenja.

Na prvi pogled bi se reklo da je ovaj problem vrednosti sažaljenja i morala sažaljenja (ja sam protivnik sramnog modernog raznežavanja osećanja) nešto sasvim zasebno, neki upitnik za sebe; ali ko jednom tu zastane, ko nauči tu da postavlja pitanja, tome će se desiti ono što se desilo meni: otvara mu se širok novi vidik, jedna mogućnost ga spopada kao neka vrtoglavica, izbija svaka vrsta nepoverenja, podozrenja i straha, vera u moral, u svaki moral se koleba — i na kraju se oglašava nov zahtev. Pa iskažimo ga, taj novi zahtev: nama je potrebna kritika moralnih vrednosti, samu vrednost ovih vrednosti treba jednom staviti pod znak pitanja — a za to je potrebno poznavanje uslova i okolnosti iz kojih su one izrasle, u kojima su se razvile i pomerile (moral kao posledica, kao simptom, kao maska, kao licemersgvo, kao bolest, kao nesporazum; ali isto tako moral kao uzrok, kao lek, kao stimulans, kao kočnica, kao otrov.

Na ovom mestu ne prigušujem uzdah i ne odričem se poslednje nade. Šta je to što je upravo meni sasvim nepodnošljivo? To s čime sam ne mogu da izađem nakraj, što me guši i zbog čega se jedem? Rđav vazduh! Rđav vazduh! Što mi se približava nešto neuspelo, što moram da trpim zadah utrobe neke neuspele duše!... Kakvu je sve nevolju, kakvo lišavanje, nevreme, bolest, muku, usamljenost, čovek inače u stanju da podnese? U osnovi, sa svim ostalim čovek izlazi nakraj, rođen kao što jeste za život u podzemlju i borbi; uvek se ponovo izlazi jednom na svetlo, uvek se ponovo doživljava svoj zlatni čas pobede — i onda čovek stoji, kako je rođen, nesalomljiv, zapet, spreman za novo, za još teže, dalje, kao luk koji svaka
nevolja još dalje sve više zateže. Ali s vremena na vreme otvara mi se—kao da postoje neke nebeske pokroviteljice, s one strane dobra i zla pogled samo na nešto savršeno, dokraja uspelo, srećno, moćno, pobedonosno, u čemu ima i nečega čega se treba bojati!

Na čoveka koji opravdava čoveka, na komplementarni i spasavajući srećan slučaj čoveka zbog koga se još može održati vera u čoveka!... Jer ovako je to: umanjivanje i izjednačavanje evropskog čoveka kriju našu najveću opasnost, jer taj prizor zamara... Mi danas ne vidimo ništa što hoće da bude veće, mi slutimo da sve postaje još niže i niže, tanje, dobroćudnije, pametnije, ugodnije, prosečnije, ravnodušnije, više kinesko, više hrišćansko — čovek, van svake sumnje, postaje sve "bolji"... Upravo tu leži kob Evrope — zajedno sa strahom od čoveka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njim, nadanje u njega, čak i volju za njega.

Izgled čoveka sad malo zamara — šta je nihilizam danas ako nije to? Mi smo siti čoveka. Dovoljno je što sam sam, kad mi se ovaj vidik otvorio, imao razloga da se osvrnem za učenim, smelim i marljivim drugovima (to činim još i danas). Sad valja ogromnu, daleku i tako skrivenu zemlju morala — morala koja je stvarno postojao, stvarno živeo — proputovati sa samim novim pitanjima i tako reći novim očima: a zar to ne znači gotovo isto toliko kao
ovu zemlju tek otkriti?.

Ako sam pri tom, pored drugih, mislio i na pomenutog doktoraa Rea, to se
desilo stoga što uopšte nisam sumnjao da bi ga priroda samih njegovih pitanja nagnala na ispravniju metodiku da dođe do odgovora. Da li sam se u tome varao? Moja želja je u svakom slučaju bila da jednom tako oštrom i nepristrasnom oku dam bolji pravac, pravac prema stvarnoj istoriji morala, i da ga na vreme upozorim da su engleske hipoteze obična šarena laža bez ikakvog oslonca na stvarnost.

Boja morala

Jasno je kao dan koja boja za jednog istoričara morala mora biti sto puta važnija od te šarene: naime siva, hoću reći dokumentarna, ona koja se može
stvarno utvrditi, koja je stvarno postojala; ukratko, to je ono celo dugo hijeroglifsko pismo prošlosti ljudskog morala koje je tako teško dešifrovati! Ono je doktoru Reu bilo nepoznato; ali on je čitao Darvina: — i tako se u njegovim hipotezama uljudno jedno drugom približavaju, na način koji je u najmanju ruku zabavan, Darvinova zver i najmoderniji, skromni moralni mekušac koji "više ne ujeda", ovaj poslednji s izrazom izvesne dobroćudne i tanane nemarnosti na licu, začinjene čak zrnom pesimizma i zamora, kao da se zapravo uopšte i ne isplati uzimati tako ozbiljno sve te stvari — probleme morala.

A meni, obrnuto, izgleda da uopšte nema stvari koja bi više zasluživala da bude ozbiljno shvaćena; kao nagrada za to, možda će se jednog dana dobiti dozvola da se one shvate sa vedre strane. Jer vedrina ili, rečeno mojim jezikom, vesela nauka — to je nagrada: nagrada za dugu, smelu, marljivu i podzemnu ozbiljnost, za koju, dakako, nije svako sposoban. Ali onoga dana kad od sveg srca kažemo: "napred! i naš stari moral spada u komediju!", mi smo za dionizijsku dramu o "sudbini duše" otkrili nov zaplet i novu mogućnost: a on će već umeti da je iskoristi, na to se možemo kladiti, on, veliki, stari, večiti komediograf našeg života!

Lidija

Moderator

Najubavoto cuvstvo - Ljubov

Koristicu se sa citatima iz knjige profesora dr Kirila Temkova "Kako da se bide dobar", inace naseg cenjenog profesora etike na Filozofskom fakultetu, koji je kroz ovo izdanje pokusao pribliziti etiku svim generacijama bez obzira na godine, pol, veroispovest, jer Etika je univerzalna nauka koja neguje ono najlepse u nama. Izdvojila sam deo o ljubavi, jer iako je ljubav univerzalni osecaj, ma na koji jezik bila prevedena, njen primarni znacaj je svuda isti, ali rekla bih sa jednom razlikom, da svako podneblje ipak neguje neko svoje vidjenje, kult, pristup, recimo shvatanja o ljubavi, kroz pesme, price, pouke, svaki narod je dao svoj prinos i znacaj ovom univerzalnom osecaju.

Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj

Љубовта е чувствување дека друго суштество или друго нешто ни се многу важни. Љубовта значи крајна свртеност кон друга личност или кон некој предмет или дејство. Личноста го посакува нивното присуство и прави многу за да ги реализира своите желби во однос на саканото. Кога донесува решенија, таа ги избира нив, многу други нешта подредува на нивното остварување.

Sta je ljubav? Ljubav je osecaj koji nam pruza cilj, kada se pojavi, onda su nam sva cula, svaka misao, mi sami smo podredjeni tom osecaju, ako nam je osoba nedostupna, onda sve radimo u cilju da tu osobu, predmet nase ljubavi, naseg interesa privucemo da bude sa nama, u ljubavi postoje bezbroj malih smicalica, taktika, i hteli ili ne sve drugo je u drugom planu, ovaj osecaj stavljamo na prvo mesto.

Љубовта има три форми. На старогрчки јазик се нарекуваат: ФИЛИЈА - АГАПЕ - ЕРОС. Во сите од овие форми - како посветеност, општа љубов и љубовна страст - длабокото чувство ги раздвижува силите на човекот да добие најубава енергија.

Ljubav inace ima svoja tri oblika: kao posvecenost, prema radu, prema porodici; kao opsta ljubav, recimo prema covecanstvu, zastita zivotinja, ekoloska svest, ljubav prema ocuvanju svoje zivotne sredine i ona najlepsa, ljubavna strast koja coveku daje snage i energije da se suoci sa svima, i sa samim sobom, rekla bih osecaj koji nam nesumnjivo daje smisao postojanja.

Ljubav kao podrska

Од постојаното владеење и трајното возобновување на љубовта може да се заклучи дека тоа е вредно, важно, неодминливо и неопходно чувство. Љубовта не се стеснува да си ги искаже своите намери и секому да му ја покаже својата суштина. Во таа сеопшта убавина, основното е дека љубовта не е мигновен, туку траен занес. Нејзините убавини вечно светат, како што трајно остануваат и нејзините болки. Но, човекот се научува како да ги контролира нејзините пројави, за да не биде љубовта секогаш слепа водителка, туку жива пријателка.

Zasto nasa prijateljica? Zato jer kako kaze nije cilj ljubavi da bude slepi vodic, nego nam je ona ona podrska, kroz nju iz sebe izvlacimo plemenite osecaje, cak i kroz neuzvracene ljubavi kao recimo Dante i Petrarka, nastaju najlepsa dela, najlepse ljubavne misli, sto je primer da iako neuzvracena ljubav nije stala tu, nego je dala inspiraciju, polet, da ostane zauvek ovekovecena.

Како силно чувство, при љубовта често не се води сметка за други нешта освен за задоволување на страста или за исполнување на барањата на предметот на љубовта. Меѓутоа, и во љубовта владее законот на етиката - треба да се прави најдоброто, да се согледуваат добрите и лошите страни, добрите да се следат и поддржуваат, лошите да се избегнуваат. Значи, и во љубовта треба да се прави оценка и избор - особено во љубовта треба да се биде внимателен и да се направи добар избор.

Jer ne bi trebali podcenjivati njen uticaj na pojedince, ljubav moze biti okrenuta i u samodestrukcije ili destrukcije voljenog bica, nemogucnost posedovanja zeljenog objekta moze da izazove i nepozeljne reakcije, prisile, nekontrolisanih ispada, zato je u ljubavi pozeljan zakon etike, da se lepe strane ljubavi neguju, a da se lose namere i misli izbegavaju; dok je najvazniji detalj je izbor; sami cinimo izbore, i sami smo odgovorni prema voljenoj osobi i odgovaramo za nase postupke.

Емоциите се голема сила и потреба на човековата внатрешна страна. Но, тие не му се потребни на човекот туку така и само во некој миг, тие треба да му даваат добри резултати и да го поддржуваат во неговиот морал и во храброста за живеење. Соbерете ги своите чувства и предметот на љубовта и според тоа направете избор. Нема смисла вашето најубаво чувство да ве води во страдање, во пропаѓање, во незадоволство и јадење на совеста, туку тоа треба да ви обезбеди спокојство, вистинска среќа и задоволство.

Изберете некого и нешто што постојано и потрајно ќе го љубите, што долговечно ќе ве храбри и почитува. Изберете го она суштество и дејност што ќе ви донесуваат добри резултати, во кои ќе уживате и со кои ќе се гордеете. Вашиот избор нека бидат оние луѓе и предмети со кои ќе цути вашата личност и вашето сакано суштество.

Љубовта има смисла само ако луѓето во својата љубов уживаат и во себе, во чувствата и во етиката што оди со нив.

Mislim da sam dala neki svoj doprinos Zakonu i inicijativi o Ljubavi, neki svoj doprinos, glediste, a zavrsila bih recima apostola Pavla iz Prvog poslanja u Novom zavetu, gde se nalazi predivna Himna ljubavi:

Da govorim sve ljudske jezike,
cak i andjeoski,

kada ljubavi nemam,
onda cu biti samo obican bakar sto zveci.

Lidija

Moderator