Kultura, lepo ponasanje, bonton Životni stil

Bonton cini skup pravila ponasanja i ophodjenja prema drugima u odredjenom drustvu. Moze se kratko definisati kao eticki kodeks i kao lepo ponasanje.

(definicija po Goranu Aleksiću)

Možemo smatrati da tri nabrojane kategorije u naslovu teme označavaju jedno isto, ali i ne moramo, iz više od jednog razloga. U različitim delovima sveta, kultura je zastupljena u svojim varijacijama. Kultura je univerzalna, ali se njeni plodovi na različitim mestima različito vrednuju i različito uspevaju.

Očekuje se da ti plemeniti plodovi kulture, oplemene i jedinku koja ih upražnjava, i u tom slučaju pod kulturom možemo smatrati i stanje duha i svesti njenih konzumenata.

Takodje, bonton nema za svoj cilj samo ulepštavanje ponašanja, a neka od lepih ponašanja u jednom kulturnom okruženju ne moraju biti po bontonu u drugom.

Pozivamo vas, da u temi koju otvaramo uzmemo u obzir i sve što je navedeno, kao i da uz navodjenje konkretnih opisa preporučenih ponašanja i izražavanja prikažemo civilizacijske domete, čiji su ova pravila okvir.

Autori teksta: mico i galeksic

Bonton treba pročitati

bonton je vrlo ustogljena i odbojna knjiga, moje misljenje je da to treba procitati jednom u zivotu, cisto radi informisanosti. voditi racuna o okolini, negovati pristojne odnose sa komsijama, prolaznicima i dr.

sasvim je u redu, sta vise svi mi treba da znamo da kazemo hvala, da pridrzimo vrata starici, najlubaznije upitamo, postujemo ljude oko sebe. to i ja svakodnevno cinim

kulutura i lepo ponasanje su odraz toga kako smo vaspitani u porodici. mi smo kao narod vrlo rasklasni, bucni ali to ne bi trebalo da nas sputava u lepom ponasanju koje dolici svakom iole normalnom gradjaninu.

psovki se zgorzavam (ja ne psujem uopste) ali ne postoji nacin da ih izbegnem, narod je jednostavno takav.

Dela govore o čoveku

Sada se još i složismo. Čovek ne treba da se opterećuje knjigom o bontonu, ali neke osnove treba da nauči. Mnogo je leše videti čoveka koji papirić od čokolade baca u kantu za smeće, nego videti čoveka koji na semaforu istresa pepeljaru na asfalt!

Video sam nebrojeno puta takvu situaciju, neki ljudi treba da se zamisle nad svojim postupcima.

Neverbalna i suptilna komunikacija

Problem koji sve vise opterecuje vecinu ljudi u danasnje vreme je nepoznavanje sebe, nepoznavanje drugih, neprepoznavanje sto sugovornik ili okolina zeli da kaze, zatvaranje u sebe, introvertnost, i vremenom se sve svodi na depresiju, cinizam, i sto je najbitnije a u isto vreme i uzrocnik svemu sto sledi kasnije, prekid i nedostatak komunikacije sa samim sobom

Ovaj tekst me zaintrigirao i iako nije nista novo, nisam otkrila toplu vodu, ali je zanimljiv, a u isto vreme moze nekom biti i od pomoci.

Što više vježbamo obraćati pažnju na detalje svoje komunikacije s drugima, sve više počinjemo primjećivati koliko zapravo propuštamo – toliko je sitnih poruka koje se prenose suptilnom neverbalnom komunikacijom, tonom glasa ili izborom određenih riječi, jer se druga osoba ne usuđuje izraziti ih direktno ili ih niti sama nije svjesna, a koje bi itekako poboljšale međusobni odnos kad bi bile primijećene i razjašnjene.

Obično to nisu elementi koji će vidljivo smanjiti kvalitetu komunikacije, što je jedan od razloga zbog kojih ih ne prepoznajemo – no drugi razlog je što često niti nemamo iskustvo o tome koliki bi se skok i poboljšanje odnosa moglo napraviti kad bi naučili obraćati pažnju.

Mnoge su situacije u kojima ne pratimo dovoljno što je rečeno ili se ne snađemo odgovoriti pravu stvar u pravom trenutku. Svatko ima iskustva različitih riješenih i nerazriješenih nesporazuma, ili mišljenja drugih ljudi koje saznaje naknadno i posredno. Ponekad bi važne stvari mogle biti razjašnjene i nesporazumi izbjegnuti da se prepoznalo problem, ili pravilno protumačile riječi druge osobe, ili našle prave riječi kojima bismo objasnili svoj stav, ali, kao i kod mnogih drugih istinski važnih aspekata života, rijetko si priuštimo uzeti vremena za to.

Imam dojam da mnogi ljudi u situacijama kad nisu sigurni što bi rekli pokušavaju na brzinu smisliti odgovor pomoću racionalno naučenih ideja, nategnute duhovitosti ili provokacija, ili jednostavno izbjegnu ili odustanu od konfrontacije. Sasvim je druga stvar kad u takvim situacijama slušate svoje tijelo i osjećaje koje vam ono šalje. Slušajući osjećaj u trbuhu često ćete, prevevši ga u riječi, prepoznati problem i naći pravu reakciju. To treba uvježbati, jer u toku komunikacije u pravilu nam je pažnja usmjerena prema vani i mnogo je teže primjećivati suptilne psihosomatske reakcije.

Često ljudi znaju reći da nema smisla kontrolirati se, nego da je važno prepustiti se i biti spontan. Konflikt između spontanosti i truda da učinimo komunikaciju kvalitetnijom uobičajen je čim počnemo ulagati vrijeme i energiju u tom smjeru.

Moje je iskustvo, a to je lako primijetiti kod većine ljudi, da su 'spontane' i automatske reakcije, oni odgovori i ponašanje koji izađu iz nas prije nego što razmislimo, gotovo prije nego što i primijetimo, često naučeni obrambeni mehanizmi preživljavanja, ili načini izražavanja naučeni od okoline, a ne istinski i iskreni impulsi koji stvarno izražavaju ono što jesmo. Važno je naučiti ne reagirati automatski. Potrebno je dati si vremena da osjetimo koji je pravi odgovor naših osjećaja... podrazumijevajući da smo prije toga naučili biti iskreni prema sebi.

Na neki način, kao da se većinom plašimo uzeti si vremena i ne odgovoriti istog trenutka, kao da smo naučili očekivati da će druga osoba iskoristiti to vrijeme da nas 'nadigra' i 'pobijedi' u komunikaciji. Stvarnost je u pravilu obratna: ne samo što u mnogim situacijama druga osoba nema uopće potrebe za tim, nego uzimajući sebi vremena, šaljemo joj poruku na više razina: jedna od njih je da nam je stalo do ishoda komunikacije i da pažljivo razmišljamo o svemu što je rečeno i što ćemo reći, a druga je da smo svjesni, prisutni i reagiramo iz iskrenih osjećaja (što automatski znači i stav samopoštovanja). Uz to, u mnogim situacijama kad se druga osoba postavila nepoželjno i neprikladno, vrijeme koje protekne do našeg odgovora često je potakne da razmisli o vlastitom ponašanju.

Neverbalni govor je taj kroz koji se prenose one najvažnije poruke: ne samo svjesni, a neizraženi osjećaji i misli, nego jednako tako i oni nesvjesni. No, treba izbjeći zamku da se postavljamo kao vrhunski tumač i uvjeravamo sebe i druge da određeni pomak usta ili očiju znači upravo ono što mu mi pripisujemo. Mnogi nadobudni promatrači neverbalnog govora mogu vas iritirati uvjeravajući vas da vi mislite ono što oni misle da vi mislite, pa nastojte ne postati jedan od njih.

Svaku gestu i promjenu mimike potrebno je usporediti sa svim ostalim elementima neverbalnog, kao i verbalnog govora, umjesto da se tumači odvojeno. Također, elementi situacije mogu utjecati na osjećaje osobe, kao i slučajne misli, asocijacije i sjećanja, te također i nelagoda ako je osoba svjesna da sve to promatrate (nelagoda koju ćete mnogostruko povećati brzopletim tumačenjem!), slično kao što na detektoru laži nevini osumnjičenici mogu pokazivati veću uzrujanost od krivih ako su u strahu da ne budu pogrešno shvaćeni i krivo optuženi. Preporučujem, kao i kod mnogih drugih aspekata života, da tumačenje neverbalne komunikacije druge osobe radije prepustite svojim osjećajima i ukupnom dojmu, umjesto svjesnoj i racionalnoj analizi.

Ako svjesno pokušavamo kontrolirati svoj neverbalni govor da bi poslali poruku koju ne osjećamo istinski, to je u pravilu neuspješno, osim kod iznimno vještih glumaca. Priroda neverbalnog govora je iskreno izražavanje, te ako i uspijemo kontrolirati neke dijelove tijela, drugi će poslati pravu poruku. Ono na čemu trebamo raditi – radi samih sebe još i više nego radi rezultata - je da kod sebe razvijemo iskrene osjećaje koje želimo prenijeti neverbalnim govo­rom.

Svaka komunikacija s drugom osobom, sve što joj kažemo i način na koji to kažemo, utječu na njezin odnos prema nama i daljnju komunikaciju – tj. koliko će u nekoj drugoj prilici ona imati povjerenja da se otvori prema nama. Lako je bježati u 'duhovne sfere' – svakodnevna komunikacija je mjesto gdje počinje prava duhovnost.

Često kažemo nešto kao 'Učinila sam sve što sam mogla ne znam više kako razgo­varati s tom osobom!' No, je li to stvarno istina? Postoji li možda još nešto što smo mogli reći ili učiniti, ali nemamo volje, skromnosti ili hrabrosti? Možda čak i mnoge stvari? Često 'sve što smo mogli učiniti' u realnosti znači 'sve što smo mogli učiniti bez da riskiramo previše ili
Slično kao i u odnosu sa samima sobom, i u odnosima s drugima potrebno je vrijeme i ustrajnost da se uvježba puna prisutnost u trenutku, duboka svjesnost i senzitivnost za sve što se događa u nama i unutar nas. Još je teže naučiti iskomunicirati svoje dojmove na iskren i suosjećajan način. No jednom kad to naučimo, naši odnosi – ono najvažnije za kvalitetu života – imaju priliku procvjetati.

(autor teksta je Kosjenka Muk, preuzeto iz Metafizicki portal Znanje)

Opšta kultura

Komunikacija je satavni deo svakog kontakta medju ljudima, ona je uslov zajedničke akcije, bez koje se interakcija ne bi mogla ostvariti. Komunikacije se mogu razlikovati prema različitim merilima, počevši od one kod koje se koriste znakovi kojima se svesno i smišljeno saopštava odredjeni sadržaj do komunikacija koje nastaju spontano bez svesne namere upotrebljenim znacima.

Jedna od najvažnijih podela komunikacije je na verbalnu i neverbalnu. Verbalna komunikacija i korišćenje govora i jezika su specifična ljudska odlika prožima sve ljudske aktivnosti i celokupno ljudsko ponašanje. Zato na jezik neizbezno utiču mnogi socijalni činioci i on uvek odražava socijalnu situaciju i odnose unutar zajednice. To izmedju ostaloga pokazuje i zavisnost reči i njihovog značenja od kulture tj. od načina života, potreba i shvatanja članova odredjene zajednice.

Jezik korišćen u uzajamnoj komunikaciji odražava odnose medju sagovornicima, ali govori i mnogo više od toga. U jeziku osim iznetog sadržaja se može pre svega na osnovu rabljenih reči, čak i najobičnijeg oslovljavanja saznati mnogo o samom govorniku. Sama formulacija rečenica nam nepogrešivo ukazuje na socijalni i kulturni milje u kome data persona živi. U svakoj diskusiji se vrlo lako može uočiti da li uopšte postoji komunikacioni kanal ili su osobe sa različitim kapacitetom kodiranja komunikacionih znakova pa jedan od sagovornika nije u stanju da jasno i tačno formuliše poruku, izražava se konfuzno i neprecizno, koristi fraze bez pravog značenja, iznosi pogrešne konstatacije kao argumenet, kada ne razlikuje bitno od nebitnog i uopšte kada ne misli jasno ili nije u stanju da misao jednostavno, tačno i razumljivo formuliše.

Svakako, do smetnji u komunikaciji dolazi i kada drugi učesnik – komunikator ne vodi računa o mogućnostima prihvatanja poruke od strane onih kojima je ona namenjena; kada koristi suviše stručnu terminologiju, ili apstraktno i komplikovano izlaže saopšteni sadržaj. Izvor svakako može biti i nedovoljno poznavanje tematike razgovora, nedovoljna obrazovanost ili slaba inteligencija sagovornika što onemogućava shvatanje saopštenog sadrzaja. Krutost u shvatanjima, predrasude bilo u vezi sa temom ili prema sagovorniku, neprijateljstvo i nenaklonost dovode do iskrivljenog tumačenja poruke. Svakako nedovoljna pažnja usled raznih uzroka, nezainteresovanost i zanemarivanje konteksta u kome su pojedine reči ili konstatacije date su siguran vodič u nesporazum pri komunikaciji.

Uz reči u našoj komunikaciji s drugim ljudima, svesno ili nesvesno upražnjavamo i neverbalnu komunikaciju: stil drzanja tela, modulacije glasa, mimiku, gestove prostornu i vremensku situaciju u kojoj nešto saopštavamo drugome. Svaka komunikacija da bi bila skladna i svrsishodna mora biti dopunjujuća. Koliko brižljivo biramo reči koje upućujemo sagovorniku jasno pokazujemo naš odnos prema njegovom biću. Ako se obratite učtivo a on vam u odgovor ubrizga ulični žargon zasigurno neće biti skladne komunikacije i odnosa.

Način oblikovanja, plasiranja onoga što saopštavamo jasno nosi poruku ko smo, odakle smo i u kakvoj obitelji smo rasli. Da bi smo vodili smislenu komunikaciju učesnici se nužno moraju pridržavati određenih normi ponašanja. Postoje dve stvari koje svako možete uraditi da bi unapredio komunikaciju sa drugim licem. Prvo razvijajte veštinu i naviku postavljanja pravilnih, otvorenih pitanja u svakom razgovoru, opustite se i dopustite drugoj osobi da završi svoje izlaganje, slušajte i čujte i vaše i tudje reči. Bonton nije samo poželjan već nužan u komunikaciji koja pretenduje da iznedri konstruktivan civilizovan odnos medju ljudima.

Pravila ponašanja postoje za svesne ljude, oni ih svojim svakodnevnim življenjem promovišu kroz sve svoje akcije ne kao glaziranu varijantu bontona već kao stil života. Merite reči i zbog sebe i zbog drugih. Bonton je jedan od kalupa samopomoći i obrazovanja, stoga za razliku od drugih tema, ovu shvatite i gradite kao podsetnik za kulturno ponašanje. Otvaram ga sa kardinalnim rečima iz bontona: oprostite, hvala, izvolite, molim.

Oprostite - uvodna reč ako se obraćate nekoj nepoznatoj osobi; ako nekoga slučajno fizički ili verbalno povredite

Hvala - odgovor ako vam neko nešto pokloni, posudi, da vam neku informaciju ili učini neku uslugu.

Izvolite - ako nekome nešto dajete ili se nekome odazivate.

Molim - odgovor u svim prilikama, kad vam se neko obraća s oprostite, izvolite ili vam se zahvaljuje.

Pisana i nepisana pravila

U svim vremenama, na svim stupnjevima razvoja, u svim drustvenim farmacijama, na svim meridijanima, nepisana pravila ponasanja regulirala su kontakte megju ljudima. Mnoga od tih pravila sacuvala su se do danas, kao nepisani ali prihvaceni zakoni ponasanja.

Hajdemo malo o kulturi u saobracaju, o saobracajnoj etici, sto bi ja rekla o bon tonu u saobracaju.

Svet se u poslednjim godinama sve vise seli u vozilama. I dok strogi prometni i tehnicki propisi treba da stvore i osiguraju red na ulicama, na prugama, na vodi, da bi se izbegli sudari, u sva savremena bon tona otvaraju se poglavja na koja se ranije nije ni pomisljalo. To su nepisana pravila za ljude u vozilama: nevidljivi semafori, signali, prometni znaci...

Prapocetak potice iz USD, gde su u pocetku seriske proizvodnje automobila iz ciste kurtoazije odredili i sadasnju konstrukciju putnickih motornih vozila. Upravljac je stavljen na levoj strani iz jednostavnog, ali pristojnog razloga - da dame kraj vozaca iz kola pravo izlaze na trotoar, a nikako na kolovoz. Tada to nije bilo toliko radi zastite od gustog prometa, nego vise od blata i prasine.

Evo nekoliko nepisanih pravila:

Ako ste parkirani kraj trotoara, prilikom otvaranja vrata budite brzi da ne bi ste zadrzavali pesacki promet.

Ulazite i izlazite s leve strane, jer na ulici lako moze doci do nesrece.

Putnici zenskog pola (izvinite muskarci) i starije osobe pri ulasku i izlasku od automobila imaju prednost.To znaci da vozac poslednji ulazi u auto.Nakon dolaska do cilj, vozac prvi izlazi i pomaze drugima da izadju.

Zene u pravilu imaju pravo na pocasno mesto, inace najudobnije mesto u auto - sediste do vozaca.Ako auto vozi profesionalni vozac, pocasno mesto se racuna zadnje desno sediste.

Za vreme voznje nemojte deliti strucne savete vozacu (moze vam otvoriti vrata i izbaciti vas napolje , ha,ha). Mozete razgovarati o temama na kojima se vozac rado upusti u razgovor.

Otvaranje i zatvaranje prozora ili pusenje u kolima resavajte u sporazum s vlasnikom auta i drugih prisutnim u automobilu, a ne na vlastitu ruku. I prilikom ukljucivanja i iskljucivanja radija ne budite samoinicijativni, lepo je upotrebiti neku lepu rec:"Izvinite,jel moze...Hvala puno".

Vozace uporno bije glas da postaju opasni cim se prihvate volana, da se i najpristojniji i najfiniji ljudi u tom trenutku cesto pretvaraju u individue opasne i za sebe i za okolinu. Zato dobro promislite i postujte pravne i moralne norme.

Pesaci cesto minutama moraju cekati da ostvare svoje pravo na pesackom preminu.Njih treba voljeti i postovati i uvek im dati prednost kako bi sigurno prelazile ulice.

Za vreme kise, namalimo brzinu, kako ne bi okupali pesake vodom.

Na benziskoj pumpi nastojte biti brzi.Pripremite novac odnapred i nemojte voditi duge razgovore s prodavacom. Sigurno neko ceka iza vas.

Izvan grada, na neasfaltiranim prasnjavim putevima usporite voznju, ako nailazite na pesake ili bicikliste, da biste smanjili oblak prasine.

Takodje nije propisano, ali je pristojno i solidarno upozoriti vozace drugih kola (svetlom, signalom ili pokretom ruke) ako neka vrata od kola nisu ispravno zatvorena, ako im se otvorio bagaznik i sl.Sve su to sitnice, mali znakovi paznje koji ponekad mogu mnogo koristiti.

Jedino mi nije jasno, a svugde sam trazila i nigde nisam nasla, pa i na ovaj internet - dali da obavestim druge kad vidim saobracajce na putu, dali je to po bon tonu ?

A sta vi o tome mislite?

Upoznavanje - vaš prvi susret s nekim

Obzir prema pravima i osjećajima drugih nije samo osnovno pravilo ponašanja kod kuće, na javnim mjestima i u društvu, nego je to i temelj na kome je izgrađen cjelokupni društveni život.

Iz gornje premise proizlaze i sva pravila lijepog ponašanja, od osnovnog: "Nikad ne činite ništa što bi moglo na bilo koji način povrijediti druge", preko načela jednakosti: "Ne uzimajte više nego što vam pripada", bez obzira na to radi li se o klupi u parku, sjedalu u vlaku ili jelu za stolom, pa sve do detaljnih uputa o ponašanju u određenim prigodama. /T.&B. Blackbirds/

Bonton, riječ koja se širom planete koristi u jednom istom značenju, potiče od francuskih riječi „bon“ i „ton“, što bi u prevodu bilo „dobar ton“. Radi se o skupu pravila ponašanja koja se preporučuju svakom pojedincu u društvu. Bonton nam preporučuje kako se treba ponašati u određenim situacijama koje se čovjeku, kao društvenom biću nameću svakodnevno; od upoznavanja, izražavanja, izgleda, načina komunikacije, značenja pojedinih gesta (neverbalna komunikacija) i sl. Kako preporučuje poželjno ponašanje, tako bonton ne dozvoljava bilo kakvo vrijeđanje, nasilno ponašanje, psovanje i sve forme ponašanja kojim se nanosi šteta drugom biću.

Bonton se kroz razvoj društva izgrađivao i širio svoja pravila i preporuke. Pored opšte kulture, postoje i bontoni koji su sasvim fokusirani na određeno polje života, odnosno komunikacije među ljudima. Tako smo dobili pravila koja su detaljno predstavila šta se smatra lijepim i poželjnim ponašanjem za stolom u restoranu, serviranje stola i posluživanje u domu, način korištenja escajga; slanje pozivnica za slavlja; ponašanje u pozorištu; ponašanje prema osobama s određenim invaliditetom; kultura u saobraćaju; ponašanje na radnom mjestu, prilikom sklapanja poslovnih kontakata, šta treba da sadrži poslovni protokol, pisana poslovna komunikacija; internet bonton i tako dalje.

Kao što Mićo reče u uvodu, nikada ne smijemo izgubiti iz vida da pravila ponašanja nisu u svim regijama svijeta ista, niti bontoni mogu biti isti obzirom da ih bitno oblikuje podneblje na koje se odnose, tradicija i kultura naroda.

Biti kulturan i pristojan je lako

Bonton nije samo interakcija s drugima, radi se i o jednom specifičnom doživljaju sebe, kao ličnosti. Ljudi generalno smatraju da pravila u životu ima previše, te da se po njima ne može stalno živjeti. Ali, bonton se ne bi smio smatrati pukim pravilima koja će ostati samo na nivou „mrtvog slova na papiru“ i krajnje odbojnosti prema svemu što od nas zahtijeva određeni napor. E tu, mislim da strašno griješimo. Zarad skladnog odnosa među ljudima, zarad osjećaja većeg samopoštovanja, trebamo se ozbiljno zamisliti nad svojim postupcima. Bahat je biti lako, samo – neće moći potrajati dugo; jer – sužavaće se krug ljudi koji će vam uopšte dozvoliti da se drsko ponašate… Biti kulturan i pristojan također je lako, samo – za razliku od bahatosti, vaša pristojnost će trajati dok god budete i vi postojali; vaša pristojnost će širiti krug ljudi (poznanstava i prijatelja) bez kojih život u zdravoj zajednici nije moguć.

Zato usvojite pravila bontona kao svoja lična, testirajte sebe; vidjećete nakon što samo jednom ili dvaput ponovite određeno ponašanje u praksi, ono vremenom postaje dio vaše opšte kulture, dio vaše ličnosti; nešto što nosite kao omiljeni „broš“, s ukusom i lakoćom. ; )

Učenje

Pravila lijepog ponašanja se stiču tokom odrastanja i nužno je da ih roditelji predstave djeci kroz njihovo odgajanje, i teoretski i praktično. Djeca se uče ponašanju prilikom objedovanja, komuniciranja s odraslima, druženja s vršnjacima. Lijepo ponašanje i lijepe navike stečene u djetinjstvu i ranoj mladosti nesumnjivo su garant da će društvo dobiti jednog pristojnog i uviđavnog građanina. No, i onda kad se kroz djetinjstvo naprave neki propusti, postoji način da pravila bontona proširite i kao odrasla osoba. Danas su dostupne razne knjige koje obrađuju temu lijepog ponašanja. U nekim zemljama čak postoje i kursevi dostupni na internetu.

Oduljih ja priču… vrijeme je za konkretne preporuke; pođimo od upoznavanja s nekom osobom, pozdravljanja, rukovanja, oslovljavanja i razgovaranja.

Upoznavanje i predstavljanje

Muškarac se prvi predstavlja ženi.
Mlađu ženu treba predstaviti starijoj.
Mlada žena se predstavlja starijem muškarcu.
Mlađa osoba se predstavlja starijoj.
Bračni par treba predstaviti zajedno.
Pri predstavljanju parova treba reći samo njihova imena i prezimena.

Kad se predstavljate recite samo svoje ime i prezime (bez titula).
Kad se predstavi druga osoba recite: „Drago mi je.“
Pri upoznavanju treba se osmjehnuti i pogledati osobi s kojom se upoznajete u oči.
Muškarac pri upoznavanju treba ustati, ukoliko sjedi.
Žena pri upoznavanju ne ustaje.
Nije učtivo prekinuti razgovor dvoje ljudi da biste im predstavili nekoga trećeg.

Pozdravljanje

Muškarac uvijek prvi pozdravlja ženu.
Mlađa osoba pozdravlja prva.
Pri ulasku u poslovne prostorije stranka treba prva pozdraviti.
Prodavac uvijek pozdravlja kupca.

Rukovanje

Žena prva pruža ruku muškarcu.
Stariji prvi pružaju ruku mlađima.
Pri rukovanju uvijek pružite desnu ruku.
Rukujte se kratko.
Rukovanje je obavezno pri čestitanju i izražavanju sućuti.

Oslovljavanje

Obratite se sa „vi“ svakoj osobi, bez obzira na starost i spol.
Stariji i žene predlažu prijelaz na „ti“.
Pri oslovljavanju gospođi ili gospodinu može se pridodati i titula.
Osobu se oslovljava imenom samo na njen prijedlog.

Razgovaranje

O sebi nastojte razgovarati što manje.
O drugima ne govorite ružno.
U razgovoru nikad „ja“ nije na prvom mjestu.
Kad nabrajate više ljudi poimenično vaše će ime uvijek biti na kraju.
Razgovor nije monolog.
Porodični problemi nisu preporučljiva tema za razgovore.
Kad govorite o prisutnim uvijek recite njihovo ime, a ne lične zamjenice.
Žargon ne koristite u razgovoru s osobama koje dobro ne poznajete, na poslovnim sastancima, kao ni u internet komunikaciji.
Izbjegavajte pokazivati prstom.

Kako i koga se smeeme

Nasmevkata e prirodna darba, koja pozitivno deluva vrz lugeto ako pravilno se korist.Kako i vo koi priliki da ja koristite vasata ubava nasmevka?

Nasmevkata moze da bide nacin kako da zapocnete razgovor so nekogo ili pak mirno da go zavrsite razgovorot.

Nasmevkata vazi i vo dobro i vo zlo, zatoa pogrizete se da bidete vo dobro raspolozenie za da deluvate pozitivno na lugeto okolu vas.

Ako ne se smeete, lugeto mozebi ke ve pocituvaat, no taka tesko ke steknete simpatii.

Ako postojano se smeete sigurno ke predizvikate veseli lica kaj drugite, no rizikuvate da ne ve svatat seriozno.

Izbegnuvajte ironicni nasmevki, bidejki deluva nevkusno na okolinata.

Zapoznajte ja vasata nasmevka pred ogledalo za da mozete pravilno da ja upotrebuvate.

"Kiseliot izraz na liceto" ponekogas moze da bide predmet na sega, zatoa izbegnuvajte go.

Birajte gi licnostite na koi ke im se nasmevnuvate za da ne bidete pogresno svateni.

Ako sakate nekogo da nasmeete, obidete se da mu ja izvlecete nasmevkata, a ne da mu kazete da se nasmee.

Smejte se prirodno, zosto namestenata nasmevka vednas se zabelezuva.

Smejte se sekogas, od srce toa go prodolzuva zivotot.

Kultura ponašanja u poslovnom svijetu

Poslovno ponašanje, kultura ophodjenja tokom izvršavanja radnih obaveza ima veliki značaj za sam posao. Priznaćete, zadovoljstvo je saradjivati sa prijatnim ljudima, onima koji znaju šta znači lijepo ponašanje.

Značaj poslovnog ponašanja leži u činjenici da ljudi procjenjuju i vrednuju, kako nas tako i našu kompaniju, prema svojoj percepciji, koja se opet stiče, na temelju onoga što vide i osjete u kontaktu sa vama i vašom kompanijom. Ukoliko vas drugi ljudi percipiraju kao nedovoljno kultivisanu ili nedovoljno rafiniranu osobu – to će se neminovno loše odraziti i na vaš posao. Ako, medjutim, ljudi o vama steknu sliku obrazovanog, pristojnog i ljubaznog profesionalca, onda je veća vjerovatnoća da će htjeti i da posluju sa vama.

Već smo ranije pomenuli, u komunikaciji sa drugim ljudima koriste se različite vrste signala i poruka, koji se mogu svrstati u tri grupe: vizuelni, vokalni i verbalni. Putem ovih signala ne komuniciramo samo ono što želimo i šta mislimo, već, isto tako, i šta mi zapravo jesmo. Imidž koji ćemo steći u očima drugih ljudi bitno zavisi od toga na koji način ćemo se predstaviti. I dok taj imidž i mišljenje drugih, u privatnom životu, može imati jednu dimenziju, nesporno je da u poslovnom svijetu upravo to mišljenje drugih ima sasvim drugu težinu, i od toga često zavisi obim poslova koje dobijemo i kvalitet saradnje koju u poslovnom okruženju ostvarujemo.

Prvi utisak

Provedena istraživanja pokazala su da je dovoljno pet sekundi da bi drugi stekli odredjeni utisak o nama. I naravno, to uključuje prvenstveno vizuelni utisak, a koji opet zavisi od pokreta, izraza lica, frizure, odjeće, držanja. Ton glasa kojim razgovarate je jako, jako bitan. Ne treba otići u krajnost pa ovo shvatiti da moramo svi izgledati poput slavnih ličnosti. Ne, daleko od toga. Prosto je taj vizuelni utisak neizbježan, i prije svega podrazumijeva da poslovna osoba treba da je uredna, uredno i odmjereno odjevena, očešljana, žene da su lijepo našminkane.

Poslovan čovjek treba da izgleda svježe i odmorno, vedro i raspoloženo, da iskazuje poslovičnost, dostojanstvo, kreativnost i operativnost. Svoju komunikativnost potrebno je lijepo i odmjereno predstaviti. A kada smo već kod komunikativnosti, ne smijemo zaboraviti i slijedeće:
1. Prva rečenica ne treba da bude duža od deset riječi.
2. Budite maksimalno moguće dotjerani.
3. Ostvarujte kontakt očima i pri tome sagovorniku uputite blagi osmijeh. Smiješak dobrodošlice i klimanje glavom jasno će pokazati vašem sagovorniku kako se vi osjećate. Gledanje sagovornika pravo u oči pokazuje samopouzdanje i povjerenje u njega. Skretanje pogleda znak je nervoze, nesigurnosti ili nezainteresovanosti i to nikako si ne smijete dozvoliti.
4. Hodajte sa namjerom da izrazite vitalnost. „Govor vašeg tijela“ je govor o vama, pa je potrebno da zapamtite da uspravno držanje ili sjedenje jača vaše samopouzdanje i čini vas energičnijim. Nasuprot tomu, pogrbljeno ili klonulo držanje odaje utisak apatične, umorne i nepreduzimljive osobe kakvu niko u poslu ne gleda sa oduševljenjem. Pokreti i gestovi treba da budu prirodni i jednostavni, a nikako nesigurni i kolebljivi. (Ovo je posebno bitno kada idete na intervju za posao.)
5. Svog sagovornika, ako je moguće, uključite u prvih deset do dvanaest riječi vašeg govora.

Sve ovo treba da „stoji“ na vama krajnje prirodno. Neka vaš poslovni svijet bude nešto u čemu ćete ostvarivati sebe na takav način koji vam pruža istinsku ugodu, kao što vam pruža i materijalnu sigurnost.

Odjeća u poslovnom okruženju:

I odjeća koju odaberete za posao, na odredjeni način, govori o vama: vašoj ličnosti, stavu i profesionalnosti. Nužno je da odjeća prati i podržava vaš profesionalni imidž. Napadnu odjeću treba potpuno izbjegavati, a to je svaka odjeća koja je kratka, uzana, previše šarena ili na bilo koji način ekscentrična. U pogledu materijala, također treba biti jako pažljiv. Isto važi za nakit, frizuru, šminku, parfem.

Vaša garderoba definitivno treba da pošalje poruku da ste profesionalac kojeg treba shvatati ozbiljno. Odjeća naglašava ličnost, i bez obzira u kakvom okruženju radite, važno je da odjeća odražava i vašu individualnost, tj. da je u skladu sa kompletnom pojavom, da odražava zanimanje i status.

Odjeća jeste važna u svakodnevnom životu, ali u poslovnom svijetu, gdje se greške skupo plaćaju, nužno je da smo odgovorniji i oprezniji. Kada su u pitanju žene, onda stvar postaje i malo kompleksnija.

Dama u poslovnom svijetu

Postoje pravila koja se odnose na sve elemente garderobe poslovnog svijeta (obuhvatajući odjeću, obuću i ukrasne predmete), a to su: sklad boja, jednostavnost, neupadljivost, odmjerenost i umjerenost.

Osnovno i zlatno pravilo je da odjevne kombinacije uvijek moraju, prije svega, biti u skladu sa poslom koji obavljamo, pa tek onda sa modnim trendom.

Dozvoljeno je da se trendovske boje odražavaju, recimo, u odnosu na boju u detaljima poslovnog kostima (ešarpa, kaiš, broš ili kada se diskretno provuku kroz jednobojno, npr. na košulji). Medjutim, ako govorimo o bazi poslovnog kostima onda su poželjne boje crna, teget i tamnosiva, posebno za prilike u kojima se želi pokazati odlučnost i sigurnost. Kostimi (sa hlačama ili suknjom) u navedenim bojama ne mogu biti promašaj.

Dezeni su uglavnom jednobojni ili na štrafte. Hlače ravnog kroja i klasične dužine, a suknje malo iznad koljena ili do koljena. Plitke pantalone ne dolaze u obzir za poslovnu varijantu. Sakoi u različitim dužinama, ovisno od građe, a reveri sakoa mogu biti različiti (sa zanimljivim kopčama, sa ili bez dugmadi, moderniji oblici za mladje žene, klasika za starije dame). Bluze, košulje ili majice ne smiju biti providne, kratke ili sa velikim dekolteom. Najkraći dozvoljeni rukavi pokrivaju laktove, a dubina dekoltea smije da bude u visini pazuha.

A pravilo često kršeno tokom ljetnog perioda je u vezi s obućom: nije pristojno na poslu nositi naprijed otvorene sandale. Polusandale, naprijed zatvorene (zovite ih kako hoćete) su prihvatljive, poenta je da se ne vide prsti.

Vokalni i verbalni signali

Prvi susret izmedju dvije osobe predstavlja osnovu za percepciju i prvi utisak koji stičemo jedni o drugima, i nije baziran samo na vizuelnim nego i na vokalnim i verbalnim signalima:

Pozdravljanje (rukovanje)

Uobičajeni pozdrav u poslovnom svijetu jeste rukovanje. Mnogi, s pravom, vjeruju da način na koji se osoba rukuje mnogo kazuje o njenoj ličnosti i kompetentnosti. Slab i „mlitav“ stisak ruke znak je slabosti i nedovoljne energije i samopouzdanja, dok je prejaki stisak svojstven agresivnim, sebičnim i nadmenim osobama. Pravilan stisak ruke mora biti umjereno čvrst, i to je mnogo važno jer poslovni bonton iziskuje rukovanje u svim poslovnim prilikama, počevši od intervjua za posao, preko poslovnih sastanaka, do izraza zahvalnosti.

Pravilno pozdravljanje počinje izgovaranjem svog imena i pružanjem desne ruke prema drugoj osobi, i ponovo naglašavamo: stisak ruke mora da bude umjereno čvrst.

Osoba viša po hijerarhiji prva pruža ruku, tako nalaže tradicionalni bonton, ali ne smatra se teškom povredom bontona i kada osoba nižepozicionirana prva pruži ruku. O ravnopravnosti polova sve više se govori, pa je tako došlo i do promjena u odredjenim pravilima bontona. Naime, ranije je bilo pravilo da žena uvijek prva pruža ruku, dok se danas više ne smatra greškom da to muškarac učini prvi.

Rukovanje se praktikuje i na dolasku i na odlasku.

Predstavljanje

Svakodnevni dio poslovnog života svakako je i predstavljanje novim ljudima. I mnogo je lakše kada je prisutna i treća osoba koja će vas predstaviti i upoznati, medjutim, nije to uvijek slučaj. Kada takve osobe nema, pristojno je da se sami predstavite. To predstavljanje treba da bude: kratko, informativno i u pozitivnom tonu, taman poput reklame od deset sekundi, a koju izgovarate o sebi („Dobar dan, ja sam T***** K*****, direktor marketinga u firmi XC.“ Naravno, ukoliko se radi o situaciji gdje svi znaju iz koje firme dolazite, onda svoj uvod prilagodite datoj situaciji.

Prvih nekoliko uvodnih rečenica tzv. „small talking“ treba da premoste jaz, otklone nelagodnost prvog susreta i stvore prostor za kasniju otvoreniju komunikaciju. Prikladnim načinom da se započne takav razgovor smatrao bi se razgovor o vremenu, dogadjaju kojem se prisustvuje, saobraćajnim prilikama, razgovor o gradu u kojem se nalazite (ako ste van svog grada). Važno je da budete u toku (aktuelne vijesti, dogadjanja, novine, stručni časopisi) jer će vam to omogućiti da se lako uključite u svaki razgovor koji se pokrene.

Teme koje se smatraju neprikladnim za „small talking“ su: religija, plata, zdravlje, ispovijesti bilo koje prirode, kao i bilo koja kontraverzna tema koji bi vodila konfliktnoj situaciji.

Pristojno je da upoznate osobe koje se ne poznaju. Pritom pravila poslovnog bontona nalažu da se zaposlenici na nižoj poziciji predstavljaju onima na višoj. Pol ili godine života prisutnih nisu od presudne važnosti ovom prilikom. Ako se nalazite u društvu asistenta i izvršnog direktora, tada izvršnom direktoru predstavljate asistenta. Ukoliko ste zaboravili ime vašeg sagovornika, neme razloga za paniku, dovoljno je reći: "Oprostite, nisam zapamtio/la Vaše ime".

Preporuke koje u poslu nisu "sitnice"

Za kraj samo još nekoliko blic preporuka: na poslovni sastanak ne kasnite više od pet minuta; nije pristojno doći na poslovni sastanak prerano; kad posjetilac ulazi u vašu kancelariju, pristojno je ustati od stola; u radu sa strankama ne ustajete od stola; u vašoj kancelariji vi završavate razgovor; večera nije pogodno vrijeme za poslovni razgovor; ako imate poslovni ručak, razgovor o poslu započnite nakon aperativa ili predjela; kupac ili klijent nikad ne plaća poslovni ručak; lijepo ponašanje nalaže da muškarci propuste kolegicu na izlasku iz zgrade, iz lifta ili u lift; kašnjenje, izostajanje s posla te izlasci ili napuštanje radnog mjesta nisu u skladu s kulturom rada. U svim tim situacijama prijeko je potrebno izviniti se neposrednom šefu, ali i kolegici i kolegi pored sebe, ako je u vrijeme izostanka bila potrebna zamjena; kod svakog odlaska ili dolaska s godišnjeg odmora, bolovanja i slično lijepo ponašanje nalaže da se uposlenik javi pretpostavljenom kad god je to moguće; neuviđavno je kasniti ako se radi u smjenama, jer se time remeti plan obaveza idućem u smjeni; pijanstvo na radnom mjestu ničim se ne može opravdati; sastanci koji nisu u vezi sa radnim obavezama ne mogu se održavati tokom radnog vremena.

Bitno je istaći da su navedena pravila uobičajena u našem podneblju, svojstvena našoj poslovnoj kulturi. Medjutim, poslovni kontakti često se ne zadržavaju samo u nama bliskim regijama ili kulturama, stoga je neophodno da se prije odlaska u inostranstvo kvalitetno upoznate sa svim odlikama kulture zemlje u koju putujete, kako ne biste bili dovedeni u situaciju da svoje poslovne saradnike nečim uvrijedite iz neznanja, a što se bitno može odraziti na razvoj poslovne situacije izmedju vas.

Teško je na jednom mjestu steći cjelovit uvid u poželjno ponašanje u poslovnom okruženju, no, važno je imati osnovni input, a iskustva stavljena u kontekst vašeg posla i prirode vaših kontakata treba svakodnevno da proširuju i bogate vaša lična znanja u oblasti poslovne kulture i tako čine kontinuiranu nadgradnju vas kao profesionalca.

Čovjek koji premeće planine, započinje premetanjem kamenčića. (Kineska poslovica)

Korištene informacije iz slijedećih izvora: "Bonton - pravila lijepog ponašanja", Djordje Zelmanović; „Osnovi medjunarodne poslovne etike – Evromenadžment i etika“, Vanja Zubić; Časopis Megatrender i Agencija Veeda.

Sticanje lepog ponasanja - Bonton od detinjstva

Bonton je rec francuskog porekla koja znaci fino ponasanje i lep nacin izrazavanja dobro vaspitanih i obrazovanih ljudi. Pravila lepog ponasanja su nastala iz potrebe ljudi da u svom svakodnevnom zivotu, svojim medjusobnim odnosima, probaju da pronadju najprihvatljivija i najkorisnija resenja, da jednostavno osete lepotu i skladnost tih odnosa.

Pravila lepog ponasanja postoje iz jednogstavnog razloga da bi ljudi u svojim zivotima uspeli da izbegnu sve nesporazume i dileme o tome kako se treba ponasati u odredjenim prilikama i situacijama.

Pravila lepog ponasanja nastajala su godinama i naravno stalno se menjala i dopunjavala. Svako vreme imalo je norme lepog ponasanja koje su proizilazile iz drustvenih odnosa odredjeneih vremena.

Naravno postoje odredjeni ustaljeni nacini ponasanja koji se zasnivaju na odredjenim precutnim dogovorima izmedju ljudi. Ti ustaljeni nacini opstali su zato sto su se pokazali kao dobri i korisni.

Uglavnom se radi o situacijama u svakodnevnom zivotu. Te ustaljene nacine lepog ponasanja treba usvojiti kao dobre. Kultura lepog ponasanja se stice od najranijeg detinjstva. Vecina stvari koje se reflektuju u nasem kasnijem zivotu vuku korene iz detinjstva i porodicnog okruzenja. Bonton, lepo ponasanje treba deci neprekidno pokazivati i uziti ih dok ne steknu sve te navike koje ce biti za njihovo dobro u kasnijem zivotu.

Ukoliko deca sada nauce da se lepo ponasaju u kasnijem zivotu im nece biti tesko da se slobodno i sigurno ponasaju u drustvu. Pravila lepog ponasanja ne predstavljaju samo spoljasnju formu vec daju i uvid u licnost coveka.

Novostecene navike u svakom slucaju produhovljuju i oplemenjuju coveka. U okviru pravila lepog ponasanja ulaze i odredjeni estetski momenti. Vrlo je vazno znati sta mozemo u odredjenim situacijama pokloniti svojim prijateljima, kako se trebamo oblaciti u odredjenimi prilikama i slicno.

Vazno je da pravila lepog ponasanja postanu deo nas jer je to na neki nacin i garancija da cemo se u datim situacijama i prilikama ponasati onako kako dolikuje fino vaspitanim i obrazovanim ljudima.

Koriscen izvor: knjiga Bonton - Pravila lepog ponasanja, S. Milojkovic

Bonton u komunikaciji sa osobama s invaliditetom

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda (2006) rezultat je višegodišnjeg, kontinuiranog djelovanja osoba s invaliditetom na lokalnom i medjunarodnom nivou. Njena svrha definisana je u članu 1. kao „unapredjivanje, zaštita i obezbjedjenje punog i ravnopravnog uživanja ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom i unapredjenje njihovog urodjenog dostojanstva“. Iz ovakve postavke pristupa osobama s invaliditetom jasno je da smo, kao zajednica ljudskih bića, negdje podbacili u svom odnosu prema takvim osobama, jer, da nismo, ne bi nam trebala Konvencija UN-a koja se bavi navedenom pitanjem.

Pristupačan život u zajednici znači postojanje uslova koji osobama s invaliditetom omogućavaju ostvarivanje prava na izbor i kvalitet vlastitog života, što je ujedno i preduslov njihovom nezavisnom življenju. Osobe s invaliditetom imaju pravo da im se osiguraju prilike da same odaberu gdje i s kim će živjeti, a ne da žive u nametnutim prilikama i načinima života. U tom smislu neophodno je obezbjediti širok raspon kvalitetne podrške u zajednici kako bi se ovim osobama omogućila sloboda izbora i obezbjedio odgovarajući kvalitet života u zajednici. To podrazumijeva pristupačno okruženje - gradjevine, javne površine, prevoz, usluge, komunikacije, informacije i ostalo. Takodjer, to uključuje edukaciju, aktivnosti i kampanje na razvijanju svijesti svih sudionika u zajednici, te uskladjivanje terminologije koju je usvojio pokret osoba s invaliditetom na medjunarodnom nivou. Jedan od možda najkvalitetnijih načina društvene brige o osobama s invaliditetom jeste stvaranje uslova za njihovo zapošljavanje i integraciju u zajednicu.

Koliko je bitna uloga porodice u svakodnevnom životu osobe s invaliditetom suvišno je govoriti. Medjutim, društvo takodjer snosi odgovornost za zdravlje osoba s invaliditetom i kroz pokazanu brigu može jasno manifestovati i nivo razvoja i svijesti na kojem jeste. Pitanje sistemskog uredjenja ove oblasti već je pitanje za raspravu druge vrste…

Postoji nešto drugo, a na šta ovim tekstom želim skrenuti pažnju: to je uloga svakog od nas, kao gradjanina, kao čovjeka, u svakodnevnom našem ponašanju prema osobama s invaliditetom. Činjenica je da je pravo svakog čovjeka da komunicira, da ima pristup informacijama kako bi izgradjivao svoju svijest, kako o sebi tako i o drugima, te o svom okruženju. Na tom osnovu stvaraju se pretpostavke za podizanje svijesti, razvijanje tolerancije, poštivanje i uvažavanje razlika medju ljudima.

Ukoliko svojim pristojnim ponašenjem prema ovoj skupini ljudi možemo doprinijeti njihovom zdravlju, onda je to sasvim dovoljan razlog da svi skupa imamo na umu nekoliko uobičajenih preporuka; učinimo da one budu dio naše lične kulture jer radost razumijevanja, poštovanja i prihvatanja u očima osoba s invaliditetom ne može se ni s čim mjeriti.

Pristojno ponašanje u komunikaciji s osobama s invaliditetom

Prepoznate li potrebu za pružanjem pomoći osobi s invaliditetom, najpristojniji način da pristupite takvoj osobi jeste da ju pitate kako joj najbolje možete pomoći.

Prilikom upoznavanja ne izbjegavajte rukovanje s osobom koja ima umjetnu ili amputiranu ruku. Rukujte se lijevom rukom ili dodirom kako to najbolje odgovara osobi s invaliditetom.

Uvijek pazite da prema ovakvim osobama iskažete svoje duboko poštovanje. Obraćajte se neposredno osobi, a ne roditelju, ne partneru, ne pratiocu ili prevodiocu. Svako obraćanje nekoj od osoba u pratnji i te kako može da povrijedi osobu s invaliditetom i time pogorša njen doživljaj prihvaćenosti u društvu.

U komunikaciji razgovarajte normalno, služite se svakodnevnim izrazima (naprimjer: „Vidimo se“, „Pozdravljam, idem dalje“, „Čućemo se“), bez obzira o kakvom invaliditetu se radi, ne smijete biti pod tenzijom od upotrebe krivih riječi.

Ako vodite duži razgovor sa osobom u invalidskim kolicama, nastojte sjesti kako biste osobu tokom razgovora mogli gledati u oči. Direktni kontakt očima prilikom razgovora doprinosi stvaranju uzajamnog povjerenja.

Sa osobama koje imaju neki poremećaj govora trebate biti krajnje skoncentrisani i pažljivi. Ukoliko niste razumjeli šta govori, ljubazno je zamolite da vam ponovi. Nemojte se praviti da razumijete i time pogoršavati stvari u nastavku komunikacije.

Pitanja o invaliditetu i njegovim uzrocima nemojte postavljati osobi ukoliko niste s njom zaista bliski. Odnos treba biti doveden do visokog stepena uzajamnog povjerenja da tačno imate osjećaj u kojoj formi i u kojoj prilici možete pitati takvo što. U podsvjesti trebate imati i saznanje da jednom kad se to desi, nakon vrlo otvorenog razgovora, cjelokupan vaš odnos može dobiti na kvalitetu i biti rasterećen svih onih pitanja koja su se možda nekad znala ispriječiti izmedju vas. Ovo je već stvar izražene intuicije i osjećaja za takt, s kim, kada i kako početi razgovor o uzrocima invaliditeta. S tim u vezi, potrebno je da sami donesete odluku shodno datoj situaciji.

Budite jako obazrivi i strpljivi jer ponekad osobama s invaliditetom treba malo više vremena da nešto učine.

Nikada ne smijete u društvu, u prisustvu, pa čak ni u njenom odsustvu, puno hvaliti osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih zadataka.

Ako čekate u redu, ustupite svoje mjesto osobi s invaliditetom. Ako je osoba teško pokretna, zauzmite se da što prije dodje na red.

Prilikom vožnje u javnim prevoznim sredstvima ponudite svoje mjesto osobama s invaliditetom. Pomozite im prilikom ulaska ili izlaska iz autobusa, tramvaja, trolejbusa, aviona…

Pomagala kao što su štake, štap, kolica i sl. dirajte samo ako ste za to zamoljeni. Nikad se ne naslanjajte na invalidska kolica jer ona su dio ličnog prostora osobe koja ih koristi.

Ako osoba ima psa „vodiča“, nemojte ga milovati, bez da ste dobili dozvolu od njegovog vlasnika za to.

U saobraćaju je potrebno da se poštuje vozač s invaliditetom. Kada u prometu naidjete na vozilo označeno znakom koji pokazuje da je u pitanju vozač s invaliditetom, povećajte razmak, smanjite brzinu vožnje i povećajte oprez. Uvažite njihovu sporost u obavljanju radnji, nastojte da im nijednim svojim postupkom ne otežavate vožnju.

Nikad u kontaktu sa osobama s invaliditetom ne smijete pokazivati sažaljenje. Ponašajte se prema njima kao prema jednakima, jer one to i jesu.

Bonton u restoranu

Jedno od mjesta gdje naši lijepi maniri znaju doći do izražaja je svakako restoran. Koliko god nam restorani bili dragi ili ne, oni su neminovni dio kulturnog, društvenog, poslovnog i našeg privatnog života.

U ovom slučaju, nije dovoljno reći da postoji niz preporuka za ponašanje u restoranima. Štaviše, ispravnije je reći da se radi o pravilima. Zašto? Zato što niko od nas neće ostaviti baš zavidan utisak na svoje društvo ukoliko bude površan, bahat, nemaran, posebno ne muškarac koji se prema dami ne ponaša džentlmenski. S druge strane, u restoranima, možda i više nego drugdje, i sama okolina, počev od konobara do ostalih gostiju, vrlo lako primjete svaki propust.

Da bismo izbjegli moguće neugodnosti u društvu, iznijet ćemo osnovna pravila ponašanja u restoranu; za neke samo podsjetnik, za mlade jedan siže, uvod u svijet odraslih.

Rezervacija, ulazak u restoran i sjedanje za stol

Restoranske rezervacije treba praktikovati, naročito ako se radi o većem broju osoba. Napravljena rezervacija podrazumijeva dolazak u dogovoreno vrijeme. Ukoliko se kasni više od 15 minuta, potrebno je ljubazno nazvati restoran i objasniti situaciju.

Muškarac u muškom društvu sigurno da je slobodniji u restoranu, nego kada se nalazi u društvu žene. U takvim situacijama, u restoran uvijek prvi ulazi muškarac, a kada se izlazi iz restorana, onda prva izlazi žena. Muškarac preuzima brigu za garderobu i pomaže skinuti kaput ženi; to čini vrlo nenametljivo i suptilno, a nikako teatralno da bi privukao pažnju ostalih. Muškarac bira stol, ali u dogovoru sa ženom.

Muškarac neće sjesti za stol, dok se žena udobno ne smjesti. Po sjedanju za stol, salveta se razmota i stavi u krilo. Nikada se salveta ne trese niti se njome maše. Salveta treba da stoji u krilu sve do kraja jela, uključujući i desert. Salvetom se ne smije čistiti escajg niti brisati lice, i niti slučajno nije oprostivo salvetom brisati nos.

Prilikom ustajanja od stola za vrijeme jela, salveta se presavije i spusti pokraj tanjira, lijevo ili desno. Na kraju večere, salveta se ostavlja polu-presavijena, i to na lijevoj strani tanjira. Nipošto se ne gužva u grudvicu, niti se presavija krajnje precizno.

Konobara poziva isključivo muškarac. Tek nakon konsultacije sa ženom, muškarac naručuje piće i hranu. Muškarac treba ženi usuti piće ukoliko to ne učini konobar.

Kad svi za stolom dobiju jelo, onda se može započeti jesti. Pravilo tanjira glasi: “Jedite na lijevoj strani, pijte na desnoj. Drugim riječima: tanjiri koji su vam sa lijeve strane su vaši, a čaše koje su vam sa desne strane su vaše.”

Dinner at restaurant by Alexander Avdeev, on Flickr

Pribor za jelo i način korištenja

Pribor za jelo se koristi tako što se počne od onog noža, viljuške ili kašike koji su najdalje od tanjira, pa za svako sljedeće jelo koristite sljedeći najdalji pribor. Krajnja lijevo je viljuška za salatu, a do nje je viljuška za glavno jelo. Kašika za juhu je krajnja desno, do nje slijedi kašika za piće (za čaj, na primjer), nož za salatu te nož za glavno jelo. Kašika ili viljuška za desert nalaze se obično iznad tanjira ili se pak donesu uz desert. Bitno je samo zapamtiti da se pribor koristi od krajnjeg vanjskog prema unutrašnjim dijelovima escajga.

U desnoj ruci se drži nož, u lijevoj viljuška, te se nastavlja jesti sa viljuškom u lijevoj ruci. To je tzv. evropski stil. Kada se pribor za jelo počne koristiti, onda ga više ne treba spuštati na stol, čak ni drške. Noževi, viljuške i kašike odlažu se po strani tanjira ili u zdjeli tokom jela. U slučaju veoma formalnih večera, pribor za jelo se odnosi nakon svakog dijela jela i donosi se novi. Jelo se završava tako što se escajg odloži na slijedeći način: viljuška se ostavlja uz nož, tako da oštrica viljuške bude okrenuta prema gore, a da su drške noža i viljuške na poziciji od 5 h, dok su njihovi vršci na poziciji kao 10 h. Nekorišteni pribor za jelo ostavi se na stolu.

Tokom objeda, osobe jedna drugoj hranu dodaju od lijeve ka desnoj strani. Bitna je napomena da kada neko traži so ili biber, proslijedjuje se oboje zajedno, čak i ako je traženo samo jedno od to dvoje. Razlog je taj što ih je poslije lakše naći u paru nego kad su raspar, pogotovo ako je veći stol. So i biber, korpica sa hljebom, tanjirić s puterom, vraćaju se direktno na stol, i ne proslijedjuju se iz ruke u ruku. Puter, namazi, umaci se prvo prebace iz poslužavnika na vlastiti tanjir, pa se tek onda mažu odnosno jedu.

Odijevanje

Svaki restoran ima svoja pravila odijevanja, pa ukoliko se gosti odbiju primiti zbog odjeće ne treba insistirati na ulasku u taj restoran, nego potražiti drugi gdje su pravila odijevanja manje stroga. Naime, postoje brojni, ekskluzivni svjetski restorani koji zahtjevaju adekvatno odjevanje, što za muškarce podrazumijeva sako i kravatu. Koliko god da postoje i oni ležerniji restorani, možda i bez stroge definicije “dress coda”, ipak većina njih ne gleda blagonaklono ukoliko se gosti pojave na objedu u farmerkama, dukserici, tenama. Stoga je najbolje učiniti sigurnim da li neki restoran ima definisan “dress code”, posebno ako se na to mjesto ide prvi put. U svakom slučaju, biramo onda elegantniju i malo konzervativniju odjeću, čime se izbjegavaju potencijalne neugodnosti kod ulaska u restorane.

Plaćanje računa i ostavljanje napojnice/bakšiša

Kada su muškarac i žena u restoranu, muškarac bi trebao platiti račun, a ako žena želi sudjelovati u plaćanju računa, ona mu može kasnije ponuditi novac za svoj dio. Danas se smatra da nije nepristojno ni da žena plati cijeli račun.

U većim društvima svi bi trebali ravnomjerno dijeliti trošak za hranu i piće. Osoba koja poziva nekoga, plaća cijeli račun, i nikada ne smije dopustiti da pozvana osoba plati svoj dio.

Napojnica je u suštini pokazivanje zadovoljstva gosta jelom i uslugom. Uobičajeno je pravilo da se ostavlja napojnica od 15 do 20% od iznosa ceha. U slučajevima kada se osoblje baš trudilo oko gostiju, dozvoljeno je ostaviti napojnicu i u većem iznosu, 20 do 25% iznosa ceha. Medjutim, ono što nije poželjno jeste proizvoljno odredjivati iznos napojnice, mada je to kod nas česta praksa. Napojnica se u restoranima ne ostavlja samo izuzetno, u baš ekstremnim slučajevima, kada je gost bio krajnje nezadovoljan jelom i uslugom. U svakom drugom slučaju, smatra se nepristojnim napustiti restoran bez ostavljanja napojnice.

Treba napomenuti da je i u kafićima i barovima, poželjno ostavljati napojnicu, proporcionalnu naručenom piću. Ovo se naravno ne odnosi na situaciju kada se pije samo kafa, no, ako se naručuje više pića, ili se radi o skupim pićima, onda je potrebno da se još malo potroši i na uslugu. Uobičajeno je da se konobarima u baru ostavlja napojnica 10 do 15% od iznosa ceha.

Zlatna pravila o ne pričanju punih usta, mljackanju ili čudnim zvukovima za vrijeme objeda vrijede jednako u svim dijelovima svijeta. Uljudno ponašanje za stolom izraz je poštivanja stola ma gdje se on nalazio, hrane koja se jede, osoblja koje stoji na usluzi i, naravno, osobe/a u čijem smo društvu.

Blic pravila ponašanja za stolom u restoranu

Usvajajući jedno po jedno pravilo, slažući preporuku na preporuku - vršimo polako sopstvenu nadgradnju, jer, koliko god je nama zadovoljstvo da budemo paženi, toliko je i našem društvu zadovoljstvo saznanje da mi to cijenimo. Da bismo nekom pokazali da poštujemo ono što se čini za nas, potrebno je da se i sami malo potrudimo. Svaki odnos podrazumijeva aktivno uključivanje njegovih sudionika... A da li je nakon jednog izaska i druženja ljepše otići kući sa osjećajem ispunjenosti i radosti, nego nekakve nelagode koja se mogla izbjeći, a koju smo sami prouzrokovali - prepuštam vama na ocjenu.

U nastavku slijede još neka pravila ponašanja za stolom u restoranu:

• Hrana se servira sa lijeve strane, a odnosi sa desne.
• Probajte hranu prije nego je dodatno začinite.
• Probajte pomalo od svega na tanjiru.
• Nikad ne okrećite vinsku čašu naopako da biste dali do znanja da ne želite vino. Radije prekrijte čašu rukom kada se vino bude sipalo.
• Za stolom ne čačkajte zube i ne popravljajte šminku. Ukoliko za tim postoji potreba žena se treba prošetati do toaleta i tamo obaviti potrebno.
• Ne pričajte punih usta.
• Žvaćite zatvorenih usta.
• Ne pušite na hranu da biste je ohladili.
• Ako je prevruća, jednostavno malo sačekajte.
• Ne držite laktove na stolu dok jedete.
• Ako vam je ruka slobodna i ne znate šta ćete s njom, držite je u krilu.
• Ukoliko vam se desi neka nezgoda, padne pribor na pod ili prolijete piće, dužnost konobara je da pribor zamijeni ili donese novi stolnjak.
• Hranu kupite sa tanjira od sebe, a ne ka sebi.
• Odsijecite onoliko hrane koliko vam je potrebno za sljedeći zalogaj.
• Jedite polako i u manjim zalogajima.
• Kada završite s jelom, ne odgurujte tanjire i ne slažite ih na hrpu.
• Ostavite tanjire i čaše da stoje kako stoje dok ih konobar ne odnese.
• U slučaju da konobar donese pogrešno jelo, odbijte to jelo odlučno, ali ljubazno, bez povisivanja tona i scena.
• Sve eventualno nastale probleme ne biste trebali rješavati s konobarom, nego se trebate obratiti šefu sale.
• Ugasite ili stišajte zvono na mobitelu čim sjednete za stol u restoranu.
• Mobitel se ostavlja u torbi ili džepu.
• Ako se baš mora telefonirati, onda je najbolje izaći iz sale za jelo, razgovor obaviti u hodniku ili van restorana. Ali, jedno je sigurno, nije kulturno niti lijepo pridavati više značaja onome ko nije tu nego društvu s kojim smo došli u restoran.

Koristene informacije iz:
Restoranski bonton, Sara Krajina, Magazin Gusto, 2009 i
"Ilustrirani bonton & protokol", Djordje Zelmanovic, 1986