Pravopis - ispravno pisanje i neke ceste greske Umetnost

U nasem jeziku veliko slovo na pocetku svake reci pise se samo u nekim viseclanim nazivima, nazivi drzava i gradova, licna imena sa stalnim atributom. Npr. Petar Veliki i sl.

Malo i veliko slovo

U poređenju sa engleskim u kome je upotreba velikog slova daleko raširenija, najčešće će se velikim slovom pisati samo prva reč, kao i ona koja je i sama vlastito ime. Dakle: Daleki istok, Balkansko poluostrvo, Sredozemno more; Crveni trg, Stari grad (kao deo grada)...

U engleskom jeziku velikim slovom često se pišu imenice koje označavaju rodbinske odnose (Mother, Father, Mom, Aunt i sl.). Na srpskom ih treba pisati malim slovom.

Takođe, za razliku od engleskog jezika, imena razdoblja pišu se u srpskom jeziku malim slovom: renesansa, srednji vek, ledeno doba.

Prisvojni pridevi sa sufiksom -ski, -čki pišu se malim slovom: engleski jezik, američki film, japanska kultura, ruska salata.

Titule se u srpskom jeziku pišu malim slovom – kralj, kraljica, papa, sultan i sl.

Nazivi

Umetnička dela: nazivi književnih dela, filmova, pesama, novina i časopisa navode se u italiku, npr: Severna svetlost Filipa Pulmana, Miltonov Izgubljeni raj, Felinijev Amarkord; Njujork tajms, moskovska Pravda, beogradska Politika.

Nazivi firmi, fabrika, hotela, restorana, brodova, sportskih klubova i sl. pišu se u italiku: Dženeral motors, Ford, Holidej in, Titanik, Majkrosoft, Mančester junajted...

Marke proizvoda pišu se bez ikakvih posebnih znakova ukoliko znače ime proizvoda: pentreksil, najke, fijat, opel, smit i veson, marlboro...

Nazivi ulica: ukoliko je reč ulica na prvom mestu, treba je pisati velikim slovom (Ulica Branka Radičevića, Ulica borova). Isto važi i za imena trgova, avenija, bulevara i sl. Ako se u imenima ulica zadržava englesko strit, roud, lejn na drugom mestu (Park lejn, Dauning strit i sl.), važi isto pravilo kao u naslovima časopisa i imenima firmi, tj. ne važi princip neprozirnosti, koji se primenjuje samo na geografske pojmove.

Upravni govor

U skladu s navedenim primerima:

„Dugo si putovala“, reče ona kada je prišla.
„Stvarno?“, uzvrati majka. „Nisam ni primetila.“
„Ali ja jesam!“, smejala se devojka. „Ovde sam već...“, pa pogledavši na sat povika: „Ne mogu da verujem!“
„Onda krenimo već jednom“, smejala se majka, „i ja postajem nestrpljiva.“
Kada su stigle u dvorište, devojka začu ono što je znala da će čuti: „Nedostajalo mi je sve ovo.“

Napomena: dopušteno je i korišćenje crte umesto navodnika. Pa shodno tome:
– Dugo si putovala – reče ona kada je prišla.
– Stvarno? – uzvrati majka. – Nisam ni primetila.
– Ali ja jesam! – smejala se devojka. – Ovde sam već... – pa pogledavši na sat povika: – Ne mogu da verujem!
– Onda krenimo već jednom – smejala se majka – i ja postajem nestrpljiva.

Kada su stigle u dvorište, devojka začu ono što je znala da će čuti: – Nedostajalo mi je sve ovo.

Voditi računa o tome da su crta – i crtica - dva različita znaka. Ne koristiti crticu kao rečenični znak.

Sastavljeno i rastavljeno pisanje reči – naglasićemo, kroz primere, samo ono što je važno da uradi pre svega prevodilac, u slučajevima gde različito pisanje donosi i različito značenje.

Naime, složeni pridev plavozelen označava jednu nijansu boje koja je nešto između plavog i zelenog. Pridev plavo-zelen pak označava da je dotični predmet dvobojan, plav i zelen.

Slična je situacija i kod prideva tipa književnoistorijski (koji se tiče istorije književnosti) i književno-istorijski (tiče se književnosti s jedne i istorije s druge strane).

Dakle, ako želimo da napravimo pridev od sklopa naučna fantastika, on će glasiti samo naučnofantastični! Isto tako: jugoistočni, visokouvaženi.

Ovo takođe važi i za formante stranog porekla kao što su mega, kvazi, super, pseudo: dakle megamarket, kvaziistorijski, superpropustljivi, pseudonaučni.

Brojevi

Redni brojevi se u srpskom jeziku pišu sa tačkom. Dakle, ne „Sećam se 2000 godine“. Ne 3-ći i ne 4-ti i ne 80-ti niti išta slično. Dopušteno je skraćeno zapisati „osamdesetih godina“ isključivo kao 80-ih (bez t!), ali je preporučljivije ispisati slovima. Ista preporuka važi za brojeve uopšte; bolje osamnaest nego 18, bolje pedeset nego 50, bolje dvesta nego 200, ali je ipak preglednije 18.432 nego sve ovo kucati slovima. Kod ovakvih višecifrenih brojeva preporuka je da se grupe od po tri cifre odvajaju tačkom. Vodite računa da se tačka i zarez na ovom mestu u engleskom jeziku koriste potpuno obrnuto nego u srpskom. Dakle: englesko 2.66 kod nas 2,66; englesko 1,000,000 kod nas je 1.000.000 i sl.

Kada se za ime oružja zvanična oznaka kalibra koristi kao kolokvijalni naziv, to će biti: tridesetosmica, četrdesetpetica i sl. U skladu sa ovim pisaćemo, tamo gde je potrebno: dvadesettrojka, devedesetdvojka i sl.

Neke od (novijih) reči usvojenih iz engleske terminologije koje izazivaju nedoumice
imejl ili samo mejl
internet
veb-stranica
Volstrit
hotdog
hard-disk
kompakt-disk

Transkripcija

Koristite se odeljkom u Pravopisu Matice srpske za sve jezike koji su tamo obrađeni. Za one koji nisu, konsultujte sajtove ili Filološki fakultet.

Vlastita imena iz „trećeg“ jezika ne prenositi na engleski način: bivši Lenjingrad zove se Sankt Peterburg, nikako Petersburg, kineski grad je Šangaj, ne Šenghaj, bitka je kod Salamine, a ne kod Salamisa itd. Isto važi i za imena božanstava: kod nas je Artemida, nikako Artemis.

Ujednačiti imena – jedan lik se mora zvati isto od početka do kraja!

U srpskom jeziku se kod stranih muških imena menja i ime i prezime: Volim muziku Reja Čarlsa. Zato se prisvojni pridev ne može napraviti od imena i prezimena – ne Miki Mausov drugar Šilja, već drugar Mikija Mausa.

– Slučajevi kada se zadržava izvorno pisanje –

Prema praksi u našoj kući, transkribujemo sva imena i nazive – Njujork tajms, Pari mač, Algemajne cajtung i sl. Međutim, ukoliko bi transkripcija grafički isuviše izobličila pojam moguće je napraviti izuzetak: Fruit of the Loom (prepoznatljivije je nego Frut ov d lum), Windows XP. Isto važi i za naslove pesama popularne muzike: No Woman No Cry, Here Comes the Rain Again, We Are the Champions...

Dubleti

Koristiti isti oblik dubleta od početka do kraja, osim ako to ne služi kao stilsko sredstvo. Upotrebljavati oblik koji se preporučuje kao bolji. Dakle, bolje je dečji nego dečiji, bolje je centimetar nego santimetar, bolje je tlo nego tle, ali je nedopustivo da se u jednom tekstu jave oba oblika ako je taj tekst stilski ujednačen.

Oblici reči

Od imenica koje mogu imati prisvojni pridev nije dobro upotrebljavati genitiv, na šta engleski jezik često navede: treba Klajnov priručnik, a ne priručnik Klajna. S druge strane, od prezimena na -ski, -čki mora se upotrebiti genitiv: roman Dostojevskog, muzika Stravinskog, kao i drama Gorkog. (Na ovom mestu je zapravo preporučljivo pisati roman F. Dostojevskog, itd.)

Koristiti vokativ „kad god je to moguće“, kako kaže Ivan Klajn u Srpskom jezičkom priručniku. Misli se, dakako, na imenice muškog roda koje se završavaju na suglasnik. Dakle, iako ga je od imenica Džek, Bah, Dag, Fransoa praktično nemoguće napraviti, najveći broj imenica ima tu mogućnost: Pole, Migele, gospodine Bojle, doktore Preskote. Napomenimo ovde da se vokativ obavezno izdvaja zarezom: Slušaj me, dete moje, pažljivo. Mama, dođi!

Ne zaboravite da srpski za razliku od engleskog za mnoge imenice ima i ženski oblik: pripadnik – pripadnica, ratnik – ratnica, autor – autorka...

Rekcija

Sledeće reči i sintagme nalažu da ih dopunjujemo isključivo na određeni način:
u vezi s nečim (nikako nečega)
s obzirom na nešto (nikako obzirom da); ukoliko ova konstrukcija suviše opterećuje rečenicu, zameniti je sa budući da
oženiti se nekim (nikako nekoga) (Viđena je i ovakva rečenica: Moji mama i tata su najsrećniji oženjeni par.)
manipulisati nečim (nikako nešto)
kontaktirati s nekim (nikako nekoga) – a još bolje: obratiti se nekome, javiti se nekome...
nasuprot nečemu (nikako nečega)
uprkos nečemu (nikako nečega)
Ne koristiti oblike
bez da (treba: a da ne)
za+infinitiv: za poneti, za čitati (da ponesem, za čitanje)
svako malo (svaki čas)
od značaja, od koristi ne znači ništa drugo nego značajno, tj. korisno.

Upotreba glagolskih oblika

Ne zaboravite: ja bih, mi bismo, vi biste...

Radni glagolski pridev u srpskom jeziku ima oblike za muški, ženski i srednji rod u jednini i množini. Nedopustivo je koristiti oblik za muški rod za množinu kada je reč o dva ili više vršilaca radnje ženskog roda. Dakle, ako su na ručku Lora i Boni, one su sele i jele, a ne seli i jeli. I dodajmo ovde i sledeću napomenu: one nisu njih dvoje, kao što ni dva muškarca nisu njih dvoje.

Negacija – u srpskom jeziku važi princip dvostruke negacije! Ne: Nije se mogao opravdati bilo čime, već: Nije se ničim mogao opravdati. Srpska rečenica je: Ništa mi se ne dopada... Međutim, neposredno ispred negacije ni se neće upotrebiti: On to i ne zna; ja i neću da on to zna...

Upotreba zamenica

Osim bilo ko, postoji i neko, iko, svako i sl. Naime, zapaža se sklonost prevodilaca da svako anybody, somebody prevedu na jedan jedini način – bilo ko.

Enklitike

„Gde god se u rečenici javi granica između pojedinih logički povezanih celina – koja može, ali ne mora biti obeležena /.../ zarezom ili kojim drugim znakom interpunkcije – posle te granice počinje nova akcenatska celina, i u njoj enklitika nipošto ne sme biti na prvom mestu.“

Dakle, umesto: Broj stranaca, uglavnom Grka, se prepolovio, treba ...prepolovio se. Ili, umesto: Tobožnji magnetofonski snimak – tvrdim to pod punom odgovornošću – je falsifikat, treba ne enklitika, već naglašeni glagolski oblik ...jeste falsifikat.

Duhu srpskog jezika odgovara zamena prisvojnih zamenica enklitikama: njegove oči su bile pune suza – oči su mu bile pune suza; uzeo je njenu ruku u svoju – uzeo ju je za ruku.

Upotreba predloga

Predlog s piše se bez apostrofa i ovo mu je osnovni oblik, te ga tako treba i koristiti, osim u slučajevima kada naredna reč počinje glasom s, z, š ili ž, kao i kada se bez dodatnog a spojevi ne bi mogli izgovoriti (sa sinom, sa značenjem, sa mnom, sa psom i sl.). Isto važi i za predloge k i uz (k meni, ali ka kući; uz glavu, ali uza zid).

Predlog oko sreće se veoma često na svim mogućim i nemogućim mestima. Nije dopušteno, a često se viđa: pomogao mi je oko toga (umesto pomogao mi je s tim/u tome), pitala sam ga oko toga (pitala sam ga za to), raspravljali smo oko toga (raspravljali smo o tome), zabrinuta sam oko njenog zdravlja (za njeno zdravlje, ili brine me njeno zdravlje) i sl.

Upotreba veznika

Osnovno je pravilo da se iza veznika ali na početku rečenice ne piše zarez (osim u slučajevima kad sledi umetnuti deo rečenice: Ali, kao što je prethodno rečeno, to ne važi uvek.)

Englesko and može značiti: i, a, pa.

Englesko or može značiti i inače.

Englesko but na početku rečenice često je prikladnije prevoditi sa međutim ili ipak.

Vodite računa da se veznik da ne pojavljuje prečesto u rečenici. Sledeća jezička sredstva mogu pomoći:

- ne zaboravite da je književni oblik futura pomoćni glagol + infinitiv, a ne pomoćni glagol + da + prezent (umesto ja ću da ti kažem – reći ću ti; sutra ću da vidim – videću sutra)
- engleski modalni glagoli često su suvišni u prevodu na srpski: odatle sam mogao da vidim kuću – odatle sam video kuću; mogao sam da shvatim da će da me prevari – shvatio sam da će me prevariti; ne mogu da verujem – neverovatno mi je; ne mogu da podnesem – nepodnošljivo mi je, ne podnosim
- koristite se bogatstvom srpskih izvedenih glagola: počeo je da peva – zapevao je; počeo je da gleda u svoju pesnicu – zagledao se...
- veznik da može se zameniti i veznicima kako, gde, što, ne bi li (u namernom značenju)

Odnosne rečenice s rečju koji često se mogu zameniti jednim jedinim pridevskim oblikom: devojka koja je plakala – uplakana devojka; sto koji je bio postavljen – postavljen sto.

Osnovne leksičke napomene

Upotreba sledećih reči česta je u kolokvijalnom govoru (te se u tom smislu može zadržati i u kolokvijalnom dijalogu u prevodu), ali je nedopustiva u dobrom književnom stilu:

puno – u značenju mnogo, veoma, vrlo
jako – u značenju mnogo, veoma, vrlo
strašno – u značenju mnogo, veoma, vrlo
par – u značenju nekoliko, dva-tri
tuce – nama mnogo bliže desetak

U engleskom je reč thing dobila vrlo uopšteno značenje. Poželjno ju je, u zavisnosti od konteksta, prevoditi sa nešto, suština, sve ovo (I'm telling you all this things)...

Rečenica: Šta je najgora stvar koju si ikada učinio u životu? ne znači ništa drugo nego: Šta je najgore što si ikada uradio?

Izbegavati nagomilavanje tuđica, posebno pomodnih anglicizama i takozvanih pozajmica po inerciji. Izbavite i sebe i nas ogromnih količina prideva i priloga kao što su apsolutno, totalno, definitivno, fantastično, impresivno. Laganija engleska literatura vrvi njima, ali ako ne možete da izmenite izvorni stil, bar ga prevedite na srpski jezik. Pathetic old man nije patetičan starac, već jadan, kukavan; nema potrebe za izrazom krunski princ pored našeg prestolonaslednik. Zatim, trijumfalan može biti i slavodobitan ili pobedonosan, umesto frustriran mnogo češće je pravo značenje osujećen, ispunjen teskobom itd. Period može biti i razdoblje, instrukcija uputstvo, a konflikt – sukob. Čemu rečenicu: He knew how to do things with the lyric prevoditi sa: On je umeo da dobro tretira tekst i liriku?

Oprezno postupajte sa arhaizmima i lokalizmima svih vrsta. Njihova upotreba opravdana je samo ukoliko se njima karakteriše neki lik ili posebno istorijsko razdoblje. U knjigama čija je radnja smeštena u savremenu zapadnu civilizaciju ovakvim rečima praktično nema mesta.

Nepravilan govor određenih junaka nikako ne prevoditi pomoću pirotskog, lalinskog ili nekog sličnog domaćeg govora. Biti oprezan i kod prenošenja žargona.

Ne zamenjivati strane realije domaćim.

Ne koristiti idiome s lokalnim prizvukom (kiša oko Kragujevca, bez dinara u džepu, ispravljati krive Drine i sl.)

Pleonazmi

popeti se gore (sići dole, izaći napolje, podići gore, spustiti dole) – popeti se...
čak štaviše – samo čak ili samo štaviše
oko tridesetak – ili samo tridesetak ili oko trideset
vremenski period – period

Mere – sve inče, jarde, stope i sl. u tekstovima sa savremenom tematikom prebaciti u metre, centimetre i sl. Paziti da se ne pojave anahronizmi u tekstovima koji se odnose na prošlost, negde je bolje ostaviti starinske mere i objasniti ih u fusnoti.

Rodbinski odnosi – srpski jezik ima veoma razvijen sistem rodbinskih odnosa i sve odgovarajuće nazive. Koristite ih, tačno. Teško da su nečiji ujak i tetka u braku. Niti tetka posle dva poglavlja može postati ujna.

Skraćenice

Neke su u srpskom jeziku usvojene prema početnim slovima iz stranog jezika, te ih takve i ostavljamo (FBI, CIA, NASA, s tim što se ove na A ne menjaju). U skladu s tim, i druge, manje poznate, možemo preneti na isti način, ali treba ih objasniti, ukoliko iz teksta nije jasno o čemu je reč. Npr: SEC nikako ne može biti Jugo-istočna Komanda (?!), pošto je to Securities and Exchange Commission.

Osnovne sintaksičke napomene

Red reči u rečenici – u poređenju sa engleskim, gde je obavezan redosled subjekat, predikat, prilozi, srpski red reči je slobodniji. Razbijmo monotoniju kad nam maternji jezik daje tu slobodu. U zavisnosloženim rečenicama zavisna rečenica može doći pre nezavisne. Tako je umesto On je gledao TV kada sam ja stigao, često mnogo bolje Kada sam ja stigao, on je gledao TV.

U prevodima sa engleskog i francuskog paziti na slaganje vremena (i u drugim jezicima ukoliko u njima takva kategorija postoji). Engleska rečenica: I knew he was there treba da glasi Znao sam da je tu. (Ne: Znao sam da je bio tamo.)

Engleska rečenica je često u pasivnom obliku, što je daleko manje karakteristično za srpsku rečenicu. Za srpski jezik nije prirodna rečenica: On je hodao pridržavan za ramena od strane svojih pratilaca.

Paziti da ne dođe do nepotrebnog gomilanja zamenica i članova, što je česta greška u prevodima sa engleskog jezika. Npr: Popravila je svoju kosu – prisvojna zamenica je potpuno suvišna. Isto tako, ako ja mislim znači isto što i mislim (nije bitno naglasiti da sam to baš ja, a ne neko drugi), onda je daleko bolje i prirodnije koristiti oblik bez lične zamenice.

Takođe, imati u vidu da se prisvojna zamenica koja se odnosi na subjekat obavezno prevodi oblikom za svako lice – svoj: umesto otišao sam u moju sobu, otišao si u tvoju sobu, otišao je u njegovu sobu (a soba je upravo onoga ko je otišao) treba – otišao sam/si/je u svoju sobu.

Često se događa da se u opisnim tekstovima nagomila glagol biti: Majka je bila u kuhinji i prala sudove – ne znači ništa drugo nego: Majka je u kuhinji prala sudove. Ili: Bio je visok čovek i oči su mu bile svetle. Bio je obučen u elegantno odelo i nezainteresovano je posmatrao ljude oko sebe – najprirodnije je spojiti u jednu rečenicu: Visok čovek svetlih očiju u elegantnom odelu nezainteresovano je posmatrao ljude oko sebe.

Engleska rečenica često ima participe, koji se na srpski mogu prevoditi i glagolom u aktivu. Primećuje se navika da se pišu rečenice tipa: Ona je sedela za stolom čitajući i pišući. Bolje je i prirodnije: Ona je za stolom čitala i pisala; ili Čitala je i pisala za stolom...

Posebno treba obratiti pažnju na koga se odnosi radnja izražena glagolskim prilogom. Nedopustive su ovakve rečenice: Pokušavajući da nađe lek protiv kolere, njegovu pažnju je privukla jedna nova vrsta bakterije. Snimivši dva filma u kojima je bila zakopčana do grla, ljudi su počeli da je posmatraju kao pravu glumicu.

Glagolski prilog uvek mora da se odnosi na subjekat, te bi njegova pravilna upotreba izgledala ovako: Pokušavajući da nađe lek protiv kolere, usmerio je pažnju i na jednu novu vrstu bakterija. U gornjim slučajevima, najtačnije i najprirodnije bi bilo zameniti prilog ličnim glagolskim oblikom: Dok je pokušavao da nađe lek protiv kolere... Odnosno: Pošto je snimila dva filma...

Rečenice tipa: Ono što je bilo najvažnije bilo je to da je.... – u engleskom tako glase zbog nepostojanja fleksije; na srpskom treba da glase: Najvažnije je bilo da (što)...

Još neke česte greške

(nepravilan oblik – pravilan oblik)
završio je svoje piće – popio, ispio, iskapio...
juče uveče – sinoć
po pitanju – o pitanju, povodom pitanja
on je kući – on je kod kuće
Buker nagrada – Bukerova nagrada
Grešam koledž – koledž Grešam
jedno od dece – jedno dete; viđeno je i „podigla je jednu od svojih obrva“...
isuviše često; previše mlad – najčešće je mnogo prirodnije prečesto, prestar, premlad, predobar...
za i protiv predloga – za predlog i protiv njega
sa i bez dodataka – sa dodacima i bez njih
itekako – i te kako
pritom – pri tom
ni jedan – nijedan (osim u izrazima ni jedan jedini, ni jedan ni drugi)

Nikada nemojte pustiti u tekstu nikakvo ime, sliku, pesmu, toponim, istorijski događaj – nikakav pojam, a da ne znate šta je to. Geografske pojmove proverite, makar i samo potvrdite na pouzdanoj karti, ime slikara proverite u nekoj opštoj istoriji umetnosti... Tako neće doći do grešaka tipa „Valis Simpson je pomislio“, „Vini Pu i njegov drug Piglet“, San Dijego u Južnoj Karolini (doduše, ovde je bilo dovoljno pažljivije čitati original)... Zatim, marshmallow nije „mančmelo“...

Literatura
Pešikan, Jerković, Pižurica – Pravopis srpskoga jezika (izdanje Matice srpske)
Živojin Stanojčić, Ljubomir Popović – Gramatika srpskoga jezika (Gramatika Mihajla Stevanovića koristi se samo kao dopunska literatura)
Ivan Klajn – Rečnik jezičkih nedoumica
Pavle Ivić, Ivan Klajn, Mitar Pešikan, Branislav Brborić – Srpski jezički priručnik
Tvrtko Prćić – Novi transkripcioni rečnik engleskih ličnih imena

Re: Pravopis - ispravno pisanje i neke ceste greske

Prije svega da se zahvalim Radetu za vrlo opširna objašnjenja i primjere iznijete na ovoj temi. Koliko god mislimo da nešto znamo o pravopisu, ipak svi mi ponekad dodjemo u odredjene dileme. Tako da nije zgoreg podsjetiti se na neka pravila.

Pošto tema u svom nazivu pokreće pitanje najčešćih grešaka, ja bih ovdje dodala vrlo često postavljana pitanja, a to su: gdje treba pisati skraćenicu ‘dr’ (doktor), ispred imena, ispred prezimena ili između prezimena i imena, da li se ta skraćenica piše malim ili velikim slovom, te mora li imati tačku ili ne? Mnogo ljudi pravi greške u pisanju ove titule.

Po prirodi stvari, a i po uhodanoj praksi, titula se stavlja ispred ličnog imena, po tome što je ’doktor’ onaj koji je nosilac imena, a ne (samo) prezimena, pa titulu i treba pisati uz ime, bilo da se ono navodi prije prezimena bilo poslije njega, dakle: dr Rade Stanković, odnosno ako se navodi poslije prezimena, onda: Stanković dr Rade. Izuzetak od ovog pravila postoji onda kada se piše samo prezime, titula stoji uz prezime: dr Stanković.

Titula dr ne može se pisati velikim slovom, tek tako, proizvoljno. Titula se po pravilu piše malim slovom, osim kada se nalazi na mjestu koje samo po sebi zahtjeva veliko slovo — na početku rečenice, potpisa i sl.

I naravno titula dr ne smije sadržavati tačku. Znači uvijek je dr, a nikako dr.
(Skraćenica ‘dr.’ ima svoje značenje, i nju koristimo da bismo rekli ‘drugi’.)

Druga česta greška u pravopisu jeste stavljanje apostrofa na neke riječi kada ih pišemo, a koje izgovaramo kao što je uobičajeno u narodu.

Na primjer: Ko (umjesto kao) nije književni oblik, ako to posmatramo strogo književno. Ali, kad se ipak koristi, ne piše se sa apostrofom, već sa cirkumfleksom. Dakle, ne k'o, nego kô.

Ono što stoji u Klajnovom "Rečniku jezičkih nedoumica" jeste:
“SAŽETI SAMOGLASNICI - Oblici iz familijarnog govora ko (=kao), došo (=došao), kazo (=kazao) i sl., kao i dijalekatski doša, stiga, reka itd., prema Pravopisu pišu se bez apostrofa, a sa znakom dužine (cirkumfleksom): kô, došô, kazô, došâ, rekâ itd.”

Za ovo pravilo malo ko zna, i često se griješi kad dodjemo u situaciju da moramo napisati neke od ovih riječi.
I ja sam prva naučila ovo, jednom davno, ali to ne primjenjujem u praksi. Mislim da me dj-health jednom ispravio na chatu, medjutim, i nakon toga sam pravila istu grešku. Pa evo razmišljam da ću od sada prestati to da činim, jer sam “utvrdila” lekciju.

A na kraju bih se samo kratko osvrnula na djelić Radetovog teksta:

Radeumetnik:

Još neke česte greške

(nepravilan oblik – pravilan oblik)
(...)
itekako – i te kako
pritom – pri tom.

Ja sam naučena, po srpsko-hrvatskom jeziku, kroz osnovnu školu, da upravo ova dva citirana primjera - pišem suprotno. Odnosno da je pravilno ‘itekako’ i ‘pritom’. Pa sam sad u dilemi. Sigurna sam da Rade ima izvor za ovo pravilo, ali bih voljela čuti još nekog po ovom pitanju.

S ostalim čestim greškama bih se potpuno složila s Radetom.

Pisanje stranih riječi u našem jeziku

Kao rezultat uzajamnih veza medju narodima, pojedine riječi – najčešće termini iz raznih područja ljudske djelatnosti – prenose se iz jednog jezika u drugi, pri čemu dolazi do glasovnog i obličkog prilagodjavanja zakonima jezika koji riječi preuzima. To se dogadja i s riječima koje naš jezik prima iz drugih jezika. Ove ćemo riječi posmatrati podijeljene u četiri grupe:
1. Riječi iz evropskih neslovenskih (neslavenskih) jezika;
2. Riječi iz slovenskih jezika;
3. Riječi iz orijentalnih jezika;
4. Riječi iz klasičnih jezika.

Ono što je nekako danas vrlo izraženo jeste preuzimanje mnoštva riječi iz neslovenskih jezika. To može biti posljedica i činjenice da danas više i učimo strane jezike, više prevodimo, a tako sve češće si postavljamo pitanja kako napisati neke sporne strane riječi ili imena: fonetski ili pak etimološki (izvorno). Koliko god da smo učili o tome, mislimo da znamo, desi se ipak da nam mozak ponekad stane i da nismo posve sigurni da li je ispravno to što smo napisali. Upravo zbog toga osvrnula bih se prvo na riječi iz neslovenskih jezika.

Riječi iz evropskih neslovenskih (neslavenskih) jezika

Ove se riječi pišu dvojako: fonetski (onako kako se izgovaraju) i etimološki (izvorno, onako kako se u stranom jeziku pišu).
Treba uvijek imati na umu da u drugim jezicima postoje glasovi koje naš jezik nema. U fonetskom pisanju takvi se glasovi obilježavaju najbližim našim glasovima.

a) Zajedničke imenice

Zajedničke imenice i druge riječi u opštoj upotrebi, bilo da se pišu latinicom ili ćirilicom, pišu se fonetski. Neke od ovih riječi prilagodjavaju se kategorijama riječi našeg jezika.

a.1. Riječi koje se pišu kako se izgovaraju:
francuske: apartman (appartment), bife (buffet), ekran (écran), frižider (frigidaire), kamion (camion), kostim (costume), krem (crème), kupe (coupé), marš (marche), model (modèle), nivo (niveau), parfem (parfum), remi (remus), renome (renommée), rešo (rèchaud), režiser (regisseur), servis (service), šampion (champion), šofer (chauffer), turnir (tournure) i tako dalje;
engleske: bek (back), bojkot (boycott), boks (box), dansing (dancing), džokej (jockey), faul (foul), fer (fair), fudbal (football), miting (meeting), najlon (nylon), skver (square), spiker (speaker), šou (show), vikend (weekend) itd.;
talijanske: alegro (allegro), bagatela (bagatella), bjanko (bianko), boca (bozza), kapara (caparra), kasa (cassa), kolona (colonna), kupola (cupola) i dr.;
njemačke: blic (Blitz), fah (Fach), frajer (Freir), glečer (Gletscher), kofer (Koffer), šlagvort (Schlagwort), špalir (Spalier), štab (Stab), triler (Triller) i dr.

a.2. Riječi koje se oblički prilagodjavaju:
Znatan je broj tudjih riječi koje se uključuju u kategorije naših riječi prilagodjavajući im se (npr: francuske imenice s muklim e na kraju najčešće postaju imenice ženskog roda na -a, dok se kod onih na –i ispred takvog a umeće j; pridjevi dobivaju nastavak –an, talijanske imenice muškog roda na –e ili –o postaju obično imenice muškog roda na suglasnik; njemačke imenice na –e, -el, -en, postaju imenice ženskog roda na –a, ili dolazi do raznih glasovnih izmjena):
francuske:
imenice - balada (ballade), baterija (batterie), bista (buste), drogerija (droguerie), etapa (étape), garda (garde), kabina (cabine), lutrija (lotterie), partija (partie), režija (régie) i dr.;
pridjevi – bizaran (bizarre), deplasiran (déplacé), pikantan (piquant), šarmantan (charmant) i sl.
engleske: biftek (beefsteak), buldožer (bulldozer), džungla (jungle), jahta (yacht), tramvaj (tramway) i dr.;
talijanske: alarm (allarme), alt (alto), baldahin (baldacchino), balkon (balcone), koncert (concerto), makaron (maccherone), sopran (soprano), škart (scarto), tenor (tenore), žirant (girante);
njemačke: blenda (Blende), cigla (Ziegel), kragna (Kragen), krigla (Krügel), Pudla (Pudel), raketa (Rakete), šnicla (Schnitzel), majstor (Meister) itd.

b) Vlastita imena

Vlastita imena iz neslovenskih živih jezika u latinici se pišu dvojako: fonetski, tj. kako se izgovaraju, i izvorno, tj. kako se pišu u jeziku odakle potiču; u ćirilici pišu se samo fonetski.
Na našim prostorima je inače uobičajenije i u latinici vlastita imena pisati samo fonetski.

U oba slučaja, tj. bilo da se pišu fonetski ili izvorno, potrebno je pri prvoj upotrebi nekog imena, odn. u pogodnim prilikama, dati, u zagradi, i onaj drugi način (u nominativu), kao npr:
- Šatobrijan (Chateaubriand);
- Chateaubriand (Šatobrijan);
- Шатобријан (Chateaubriand).

Ovo se pravilo ne odnosi na dnevnu štampu kad se strana imena daju fonetski; ako se pak imena prenose u svom izvornom obliku, ona manje poznata treba davati u zagradi onako kako se i izgovaraju.

b.1. Vlastita imena se mijenjaju na dva načina, u zavisnosti od toga kakav im je oblik nominativa:
- ili im se padežni nastavci dodaju na osnovu (bez krajnjeg vokala nominativa),
- ili na oblik nominativa.
To se odnosi i na tvorbu prisvojnih pridjeva na –ov i –in. Ovo vrijedi za oba načina pisanja, izvorno i fonetsko. Kod pojedinih imena mogu se javiti i neke razlike.

b.2. Kad je na kraju imena nenaglašeno o ili a, nastavci se dodaju na osnovu (u romanskim imenima na –ca ili –co u ostalim padežima se piše k mjesto c):
Picasso – Picassa, Picassov (izvorno), i: Pikaso – Pikasa, Pikasov (fonetski);
Capablanca – Capablanke, Capablankin, i: Kapablanka – Kapablanke, Kapablankin;
Tosca – Toske, Toskin, i: Toska – Toske, Toskin i dr.

b.3. U svim ostalim slučajevima nastavci se dodaju na oblik nominativa (u izvornom pisanju na pisani oblik nominativa, a u fonetskom na izgovorni oblik). U slučajevima nagomilavanja samoglasnika i drugih nepodesnosti nastavak se odvaja crticom. Naprimjer:
Beethoven – Beethovena, Beethovenov (izvorno), i: Betoven – Betovena, Betovenov (fonetski);
Brawn – Brawna, Brawnov, i: Braun – Brauna, Braunov;
Maupassant – Maupassanta, Maupassantov, i: Mopasan – Mopasana, Mopasanov;
Rousseau – Rousseau-a, Rousseau-ov, i: Ruso – Rusoa, Rusoov;
Bordeaux – Bordeauxa, i: Bordo – Bordoa;
Wilde – Wildea, Wildeov, i: Vajld – Vajlda, Vajldov i dr.

b.4. Kod imena koja se svršavaju na i, y (u vrijednosti i), i ee (englesko) ispred nastavka se umeće j. To vidimo na primjerima:
Giovanni – Giovannija, Giovannijev, i: Đovani – Đovanija, Đovanijev;
Bobby – Bobbyja, Bobbyjev, i: Bobi – Bobija, Bobijev;
Chaffee – Chaffeeja, Chaffejev, i: Čefi – Čefija, Čefijev.

Ovdje bih napomenula da je u praksi vrlo rasprostranjena upotreba nepromijenjenog oblika imena na i kad stoji uz prezime, napr: govor Vili Branta, izjava Bobi Fišera, što je pogrešno, umjesto: govor Vilija Branta, izjava Bobija Fišera, što bi bilo ispravno.

b.5. Ženska imena na –e, koje se ne izgovara (muklo e) dobivaju oblik i promjenu naših imena na –a.
Geraldina (< Geraldine), gen. Geraldine, pridj. Geraldinin (izvorno) i: Džeraldina – Džeraldin, Džeraldinin.
Tako isto se postupa i sa njemačkim imenima na –e.
Mathilda (< Mathilde), gen. Mathilde, pridj. Mathildin, i: Matilda – Matilde, Matildin.

Izuzeci od ovog pravila postoje, pa tako neka imena, zbog razlike izmedju pisanja i izgovora, imaju različitu promjenu, odnosno tvorbu prisvojnih pridjeva, u izvornom i fonetskom pisanju: Dumas – Dumasa, Dumasov, i: Dima – Dime, Dimin; Camus – Camusa, Camusov, i: Kami – Kamija, Kamijev.

Takodjer, francusko ime François (Fransoa) u izvornom pisanju dobiva padežni nastavak (Françoisa, Françoisu…), a u fonetskom je, zbog dva vokala na kraju, bez nastavaka: od Fransoa (Morijaka), sa Fransoa (Morijakom). Ovako se postupa i sa drugim sličnim imenima.

b.6. Ima i stranih ženskih imena koja se ne mijenjaju, kao što su npr. engleska imena na –y, najčešće hipokoristična, i imena na suglasnik. Ova druga mogu imati i padežne oblike kao naše imenice na -a: Emily (Emili); Doly (Doli); Mary (Meri); Elizabeth (Elizabet) – gen.Elizabeth i Elizabethe (Elizabete), pridj. Elizabethin (Elizabetin); Editha (< Edith) – Edithe, Edithin, i: Edita – Edite, Editin.

b.7. Ako se uz prezime upotrebljava i ime (ili dva imena), postupa se kao i u našem jeziku inače: kod imena i prezimena muškaraca mijenjaju se oba dijela, a kod imena i prezimena žena mijenja se samo ime.
Primjeri: muzička djela Franza Schuberta, i: Franca Šuberta; film Walta Disneya, i: Volta Diznija; drama Georgea Bernarda Shawa, i: Džordža Bernarda Šoa; memoari Charlesa de Gaulea, i: Šarla de Gola; uloga Anne Magnani, i: Ane Manjani i sl.

Kad se dva imena vezuju crticom, što je često u francuskom jeziku, mijenja se samo drugo ime: djela Jean-Paula Sartrea – djela Žan-Pola Sartra.

b.8. Odredbene riječi uz imena po pravilu se ne mijenjaju, izuzev nekih odomaćenih riječi (koje znače titulu).
Primjeri: iz San Rema (:San Remo); na Maunt Everestu (:Maunt Everest); u San Francisku (:San Francisco); u Nju Meksiku (:New Mexico); za ser Lorensa (:sir Laurence) itd.

b.9. Uz ženska imena se mijenjaju samo odredbene riječi na –a: od done Klare (:donna Clara), sa sinjorinom Klarom (:signorina Clara); ali: kod ledi Olivije (:lady Olivier); za frau Fridu (:frau Frida).

b.10. U složenim stranim nazivima obično se mijenja samo posljednja riječ: u Stejt Departmentu (:State Department); vijest Junajted Presa (:United Press); bio je u Medison Skver Gardenu (:Medisonn Square Garden); iz Rio de Žaneria (:Rio de Janeiro); kod Port Artura (:Port Arthur) i sl.

Medjutim, složeni nazivi ostaju nepromijenjeni ako se u njima ne osjeća rod: dopisnik Korijere dela Sera (:Corriere dela Sera); preko Rio Grande; u Komedi Fransez (:Comédie Française); iz (grada) San Feliče Slavo (:San Felice Slavo) i dr.

(Izvor: dr S.Marković, M.Ajanović i dr Z.Diklić, Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika, „Svjetlost“ Sarajevo, 1986)

Pisanje riječi iz slovenskih jezika u našem jeziku

Riječi iz slovenskih jezika

U prethodnom postu sam spomenula „Riječi iz slovenskih jezika“ kao drugu grupu stranih riječi koje se koriste u našem jeziku, a kod kojih tada dolazi do glasovnih ili obličkih prilagodjavanja. Stoga ću sad dati jedan pregled osnovnih pravila kod pisanja takvih stranih riječi.

Činjenica jeste da je iz slovenskih jezika u naš jezik ušlo mnogo riječi. Najvećim dijelom su to riječi primljene iz ruskog i iz češkog jezika, tzv. rusizmi i bohemizmi. Većinu tih riječi više i ne osjećamo kao strane riječi jer su se potpuno izjednačile s našim riječima. Tako su na primjer danas sasvim obične riječi dojam i pojam s nepostojanim a, preuzete iz češkog jezika, u kojemu imaju nepostojano e (dojem, pojem) ili zamak, takodjer s nepostojanim a, od ruskog zamok, s nepostojanim o.

Rusizmi su i: brak, bukvalan, čudovište, dvojnik, dvor, gadost, gord, iskren, ličnost, nagrada, neminovan, nepoštedan, podvig, pozor, posredstvo, postojanje, potčiniti, predskazati, primjetiti, privremen, rashod, smjena, staratelj, učtiv i dr.

Bohemizmi su i: časopis, čitanka, geslo, naslov, nazor, okolnost, pisanka, smjer, stanovište, stroj (mašina), sustav, tlak, uzor i mnoge druge za koje malo ko i zna da porijeklom nisu naše.

Pisanje riječi iz slovenskih jezika

a) Slovenska imena pišu se fonetski i izvorno ili samo fonetski. Na oba načina obično se pišu imena iz slovenskih jezika koji se služe latinicom (češki, poljski, slovački), dok se imena iz jezika koji se služe ćirilicom (ruski, bugarski) obično pišu fonetski. Za glasove kojih nema u našem jeziku upotrebljavaju se najbliži glasovi. U rijetkim slučajevima se kombinuju dva znaka za jedan glas (npr. makedonsko Ş piše se sa dz).

b) Pri fonetskom prenošenju slovenskih imena vrše se odredjena glasovna prilagodjavanja prema našem jeziku, kao što je npr. jednačenje suglasnika po zvučnosti (Gutkov < Gudkov, Fećka prema Feđa), ili pisanje udvojenih slova kao jedno.

c) Pridjevski završeci -ckий, -цkий i –ний u ruskim imenima dobivaju oblik kao u našem: Baranovski, Žukovski, Desnicki, Podgorni, Jasna Poljana. Ovakva imena se mijenjaju kao naša: Baranovskoga, Žukovskoga, Desnickome, Podgornome, u Jasnoj Poljani.

Kod nekih prezimena na -ckoй i –цkoй (u ženskom rodu -cka i –цka) u nominativu se javlja kolebanje: Trubeckoj (i Trubecki) – Trubeckoga – Trubeckome; Pliseckaja (i Plisecka) – Plisecke – Pliseckoj.

Ako se takva prezimena u našem jeziku ne osjećaju kao pridjevi, mijenjaju se kao imenice muškog roda na suglasnik: Tolstoj – Tolstoja – Tolstoju; Sedoj – Sedoja – Sedoju; Korčnoj – Korčnoja – Korčnoju.

Slovenska imena na -ov, -ev, slično našim imenima (Boškov, Vasiljev) imaju dvojak oblik instrumentala: s nastavkom -om, običnije (Vinogradovom, Tupoljevom, Živkovom, Mojsovom), ali i sa -im iz pridjevske promjene (s Vinogradovim, Tupoljevim, Živkovim, Mojsovim).

Ruska ženska imena po ocu (otčestvo) imaju u dativu i lokativu jednine pridjevski nastavak (Sergejevna – Sergejevnoj; Ivanovna – Ivanovnoj).

d) Lična imena po pravilu zadržavaju svoj izvorni oblik, tj. ne podešavaju se prema našim sličnim imenima: češki – Tomaš (a ne Toma), Jan (a ne Ivan); ruski – Marfa (a ne Marta), Osip (a ne Josip), Sergej (a ne Sergije), ali: Petar mjesto ruskog Pjotr.

Geografska imena se upotrebljavaju u izvornom obliku, izuzev onih koja su u nas odomaćena u izmjenjenom obliku, prilagodjenom našem jeziku, kao što su: Prag (:Praha), Skoplje (:Skopje), Bitolj (:Bitola) i dr.

Medjutim, u geografskim kartama, na poštanskim pošiljkama i u voznim redovima i ova imena treba pisati izvorno.

e) Po pravilu, meko l i n ispred e i i pišu se u ruskim imenima i prezimenima kao lj i nj: Bakunjin, Brežnjev, Lenjin (ne: Ljenjin), Ljermontov, Mendeljejev, Njekrasov, Onjegin (ruski: Бакунин, Брежнев, Ленин, Лермонтов, Менделеев, Некрасов, Онегин).

Neka imena su odranije primljena bez umekšavanja, pa se tako i pišu: Lebedev, Lenjin, Neonid, Nikitin i dr.

f) Slavenska imena i prezimena na -ič prenose se u naš jezik bez promjene č u ć: Kidrič, Mahnič, Lavrič, Župančič (slov.); Abramovič, Korotkevič, Aljeksejič (rus.); Cirankjevič (Cyrankiewiecz), Mickjevič (Mickiewiecz) – (polj.) i dr.

g) Nepostojano e u slavenskim vlastitim imenima zadržava se u našem jeziku u promjeni imena i u tvorbi pridjeva: Levec – Leveca – Levecov; Gradec – Gradeca (slov.); Jirček – Jirčeka – Jirčekov (češ.); Donec – Doneca (rus.) i sl.

I u kajkavskim prezimenima koja imaju nepostojano e ovo se zadržava u promjeni, postaje dakle postojano, s obzirom na to da u našem književnom jeziku nema nepostojanog e, već samo nepostojano a. Dakle: Bobek – Bobeka, Bobekov; Maček – Mačeka, Mačekov; Sremec – Sremeca, Sremecov; Brabec – Brabeca, Brabecov; Posavec – Posaveca, Posavecov; Vabec – Vabeca, Vabecov; Zebec – Zebeca, Zebecov.

Ipak, neka prezimena po tradiciji se upotrebljavaju s nepostojanim e, npr. (Matija) Gubec – Gupca, Gupčev; Cesarec – Cesarca, Cesarčev.

Geografska imena su s nepostojanim e dosta uobičajena: Kumrovec – Kumrovca; Čakovec – Čakovca; Vrbovec – Vrbovca.

(Izvor: dr S.Marković, M.Ajanović i dr Z.Diklić, Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika, „Svjetlost“ Sarajevo, 1986)

Interpunkcija - Zarez

Pod interpunkcijom se podrazumijeva skup posebnih znakova za razdvajanje, isticanje i naknadno dodavanje riječi, skupova riječi i rečenica (zarez, tačka, tačka i zarez, dvije tačke, zagrada, crta, navodnici i dr.), odnosno - za obilježavanje specifičnog karaktera (upitnik i uzvičnik) i porijekla dijelova govora (navodnici naprimjer).

Jako je važno znati da postoje dva osnovna načina upotrebe interpunkcije. To su: gramatička interpunkcija i logička interpunkcija.

U gramatičkoj interpunkciji određeni dijelovi govora uvijek se međusobno razdvajaju odgovarajućim znakovima interpunkcije, bez obzira na njihov uzajamni odnos.

U drugom slučaju, u logičkoj interpunkciji, koja se naziva i slobodnom, odvajanje i neodvajanje pojedinih riječi, skupova riječi i rečenica jednih od drugih najčešće je uslovljeno prirodom njihovog uzajamnog smisaonog odnosa.

Zarez

Logičnost naše interpunkcije najbolje se ogleda u stavljanju zareza. Naime, zarez je najznačajniji znak interpunkcije u pokazivanju međusobnih odnosa riječi, skupova riječi i rečenica. Osnovni je princip stavljanja zareza:
-riječi, skupovi riječi ili rečenice međusobno tijesno povezani ne odvajaju se zarezom;
-odvajaju se zarezom riječi, skupovi riječi i rečenice kad nisu međusobno tijesno povezani.

Upotreba zareza posmatra se dvojako:
-između dijelova rečenice i
-između rečenica.

-Zarez između dijelova rečenice-

Osnova osnove, pravilo broj jedan, a koje se vrlo često u praksi krši, jeste slijedeće:
Zarezom se odvajaju:
-dijelovi (riječi ili skupovi riječi) u nabrajanju ili kad stoje uporedo,
-dijelovi sa suprotnim značenjem,
-naknadno dodani i umetnuti dijelovi.

1. a) Kad se u rečenici nađu riječi ili skupovi riječi u nabrajanju ili u naporednom odnosu, između njih se stavlja zarez. Vidi se to iz slijedećih primjera: Život je od njega učinio snalažljivog, hrabrog i odlučnog, ali osjećajnog, ponosnog i druželjubivog dječaka. Illi: Njene zakrvavljene oči, njeni kao snijeg bijeli zubi, njen dah ošamutiše Geka (S.Bulajić) i sl.

b) Kad je više atributa uz jednu imenicu i svaki prethodni atribut određuje čitavu sintagmatsku cjelinu iza sebe, ne odvajaju se zarezom. Npr: I tužna umorna zatvorska ćelija nije više bila tužna, jer nije tužno tamo gdje ima ljudi koji se vole. Eto, kroz mali prozor probio je jedan svijetli sunčani zrak i veselo šeta ćelijom (P. Katalinić).

c) Ukoliko uz riječi u nabrajanju dođe veznik radi naročitog isticanja svake riječi u nabrajanju, upotrijebiće se zarez kao i pri običnom nabrajanju. Npr: Ima u ovom žagoru... nešto tako poletno da čovjek zaboravi i umor, i glad, i opasnost (R. Čolaković). – A ko je sve bio s tobom, Mićo? Bio je stric, i strina, i moja sestra Milica, i stričev Jovo, i mala curica, i... (B.Ćopić).

Ovdje moram skrenuti pažnju na vrlo važno pravilo, također jedno od onih koja se često krše. Radi se o tome da je nužno paziti da se iza posljednje riječi u nabrajanju ne stavi zarez kad sa slijedećim dijelom čini užu smisaonu cjelinu, kao što je u primjeru: "Zatvoren vidik, mršava zemlja, česte pohare (,) davali su već djeci kasablijski izgled." Znači, zarez iza riječi „pohare“ nije uopšte potreban.

d) Zarez se neće staviti kad se u nabrajanju s veznikom želi istaći tješnja povezanost dijelova u cjelini: Vol je vol, a svinja je svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sječka i djetelina (M. Krleža).

e) Ako se u nabrajanju samo posljednji član vezuje sastavnim ili rastavnim veznikom, ispred veznika se ne stavlja zarez. Primjer: Naprotiv, umjetnikova poruka je da se pjesma zaori još jača i neposrednija o životu punom nepredviđenih radosti i bolova, o malom radnom čovjeku..., o maloj radnici s onu stranu ulice i njenim dopadljivim očima (M.Begić).

f) Zarez se ne stavlja ni kad se sastavnim ili rastavnim veznikom vežu samo dva rečenična dijela. Primjer: U posebnom je pretincu bilo... konca namotana na drvene valjčiće ili u klupka (L.Perković).

2. a) Zarezom se odvajaju dijelovi rečenice sa suprotnim značenjem: Preda mnom nije više stajao dječak, nego odrastao čovjek. Ili: Sada te želim, ne kroz hiljadu godina.

b) Dio sa suprotnim veznikom i pored formalne suprotnosti može stajati u opštoj smisaonoj povezanosti sa dijelom za koji se veže i u tom slučaju zarez se ne stavlja. Primjer: On je bio razgovoran ali nimalo brbljiv.

c) Dio rečenice sa veznikom nego (ili no) i već neće se odvajati zarezom ako se veže za dio rečenice sa nekom komparativnom riječi ili sa priloškim izrazom ne samo: Bolji su tvoji i krševi goli no cvjetna polja kud se tuđin kreće (A. Šantić). Ili: Ti si danas otac ne samo moj već hiljada mladića (I.L.Ribar).

3. a) Zarezom se odvajaju i riječi ili skupovi riječi koji se dodaju dijelovima rečenice ili se umeću među dijelove rečenice: kao apozicija, objašnjenje, bliže određivanje, isticanje (često s ponavljanjem). Primjeri:
I Oslo, glavni grad Norveške, leži na takvom terenu (I.Sekulić). - Petar Romanović, slikar, penjao se kamenim stepenicama u svoj atelje (I.Samokovlija). – Roditelji njegovi, Stevan i Jezda, pre Vuka su imali petoro djece (B.Kovačević) – Preskoči ga tako lako, kao da je pile neko, i to uzduž, ne popreko (J.J.Zmaj).

b) Vokativ, modalne riječi i izrazi, riječi u zaklinjanju, uzrečice i sl. također se odvajaju zarezom. Primjeri: Došla, sokole moj, ta šarovita i jadovita knjiga mudrome Dubrovčaninu Kabogi (narodna priča). – Ispalo je, međutim, sve jednostavno (M.Selimović). – Dragi djedo, tako ti boga, uzmi me natrag kući na selo jer ovdje ne mogu da izdržim (A.Čehov) – Ma, eto, ovaj, nas dvojica, sve se nešto sinoćke razgovaramo... (B.Ćopić).

Posebno ukazujem na izuzetak od ovog pravila. Naime, ukoliko se modalne riječi upotrijebe kao načinski prilozi, tj. kao prave priloške odredbe, ili se uz njih upotrijebi enklitika (kad su na početku rečenice), ne odvajaju se zarezom. Jasnije je to kroz primjere: Vjerovatno je išao u školu, a možda i nije (S.Kulenović). – Hvata me maloprijašnja panika. Vjerovatno i zato što je noć i što sam sâm. Možda i zato što zrikavci panično zriču... (M.Selimović).

4. a) Kad se značenje nekog pridjeva ili broja jedan pojačava pridjevom izvedenim od iste osnove, ne odvaja se jedan od drugog zarezom: Voz je bio pun puncat. – Ni jednog jedinog dana nema slobodno.

b) Riječi koje služe za pojačavanje imperativa također se ne odvajaju zarezom: Hajde pođi po vodu! – Idi kupi voća!

c) Titule, zanimanja, kvalifikacije i sl. ne odvajaju se zarezom kad stoje ispred riječi na koju se odnose jer imaju funkciju sličnu atributu. Primjer: Kniževnik Mak Dizdar autor je nagrađene zbirke pjesama „Kameni spavač“ (ali: Mak Dizdar, književnik, autor je...).

5. Pri navođenju mjesta gdje je nešto napisano, izdano i sl. i pri označavanju datuma zarez se stavlja iza imena mjesta, kraja... Primjeri: Split, I 1945. – U starom naselju Mahala, 1968. – Po povratku iz Beograda, proljeće 1984.

6. Ne odvaja se zarezom: predikat od subjekta, atribut od imenice ili neke riječi koja stoji mjesto nje, objekat, ni priloška odredba kad god je u jačoj povezanosti sa glagolom ili nekom drugom riječi. Primjeri: Gdje su te tvoje drugarice? – Oru njive pevajući i nadajući se dobroj godini. – U prastara vremena Indijanci nisu znali za vatru (nar.pr.).

Zarez između rečenica ima svoja pravila, što bi bila druga lekcija o upotrebi zareza, pa je bolje ostaviti to za slijedeći post kao posebnu cjelinu.

*(Za potrebe teksta konsultovan: Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika, dr S.Marković, M.Ajanović i dr Z.Diklić, „Svjetlost“ Sarajevo, 1986)

Zarez između rečenica I

Zarez između rečenica upotrebljava se po određenim pravilima. Međutim, ta pravila ovise o vrsti rečenica koje se kombinuju, što je dovelo do postavke jednih pravila za upotrebu zareza između glavnih i nezavisnih rečenica, i drugih pravila o upotrebi zareza između glavnih i zavisnih rečenica.

Zarez između glavnih i nezavisnih rečenica

1) Po prirodnom odnosu nezavisnih rečenica općenito se može reći da se sastavne i rastavne rečenice i odvajaju i ne odvajaju zarezom, a da se suprotne, isključne i zaključne, kao i rečenice u rečeničnom nizu, odvajaju.

2) Po svojoj prirodi sastavne i rastavne rečenice se ne odvajaju zarezom. Međutim, ako se ovim rečenicama nešto ističe (kao posljedica, zaključak, suprotstavljanje i sl.) – odvajaju se zarezom.

a) Sastavne:
Ta je trka trajala dugo i svi su se umorili i ogladnjeli. (narodna priča) – Već treći dan sa njom nemamo veze niti znamo tačno gdje se nalazi. (B. Ćopić)
Ali:
Uzdrhtao sam kad me je gazdarica ošinula malim sivim očima, i ustao sam hitro. (I. Cankar) – Nećeš više puštati da te gaze, i ti si čovek. (V. Nazor)

b) Rastavne:
Jednog dana smo dobili novoga učitelja koji nije znao ili nije htio da zna slovenački jezik. (V. Prežinov)
Ali:
Da li to bijahu tajanstveni plameni, da li ti je to biser sijao, da li zrcalo, ili se odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana. (A. Kovačić) – Vratite mi bisage, ili ću ja učiniti što sam naumio. (nar.pr.)

3) Kad su sastavne ili rastavne rečenice u nabrajanju, također se odvajaju zarezom:
Niti ide Kulin-kapetane, / niti ide, niti će ti doći. (nar.pj.)

4) Ostale nezavisne rečenice, tj. suprotne, isključne i zaključne, redovno se odvajaju zarezom.
a) Suprotne:
Voda u ovom zalivu nije sva morska, nego ima i slatke. (V. Karadžić) – Neki su izgledali nestrpljivi, dok je drugima iz očiju izbijala dosada. (M. Oljača)

b) Po formi suprotne, a po značenju sastavne rečenice – obično se ne odvajaju zarezom:
Samo su joj oči zaiskrile tugom, onom što se javlja kad čovjek izgubi nešto drago a zna da se to više nikad neće pojaviti. (A. Hromadžić) – Ništa više ne treba – šaptala je njegova uzbuđena misao – a suze mu potekoše iz upalih očiju. (M.Selimović)

c) Rečenica sa suprotnim veznikom nego (no) i već vezana za rečenicu s priloškim izrazom ne samo (ili sa samim samo) ili s komparativom – ne odvaja se zarezom (jer je po značenju sastavna):
On je ne samo vrlo vrijedan nego je i vrlo pošten. – On potroši više nego što zaradi. (razgovorno)

d) Isključne:
Oj sitnice, travice, sve si polje prekrila, samo malo ostalo. (nar.pj.) – Ništa se ne čuje, jedino što ponekad zašušti suho lišće.

e) Zaključne:
Pada dosta kiše, sigurno će godina biti rodna. – Zamjenica sebe... ne upotrebljava se u obliku subjekta, tj. u nominativu, dakle ona uopšte nema oblika nominativa. (S. Marković)

5) Uvijek se odvajaju zarezom i nezavisne rečenice u rečeničnom nizu, a kad se posljednja veže za prethodne sastavnim veznikom, ne odvaja se zarezom. (Postupak je, dakle, kao i kod riječi u prostoj rečenici.)

Iza otresenih šljivika se puše pušnice, pečeno šljivino meso miriše po cijeloj krajini, cvrče nepodmazana volovska kola, pjeva jedna čobanica i zvecka zvono na volu maconji. (H. Kikić) – Bučala je i stenjala ogromna reka, jaukala pritešnjena ljutim stenjem, propinjala se kao razigrani parip i bacala uvis ogromne bele klobuke. (K. Stepanović)

Zarez izmedju rečenica II

Zarez izmedju glavnih i zavisnih rečenica

Dva su osnovna principa za odvajanje i neodvajanje zarezom zavisnih rečenica:
ne odvajaju se zarezom one zavisne rečenice koje dopunjavaju ili bliže odredjuju neki dio glavne rečenice (rijetko cijelu rečenicu);
odvajaju se zarezom rečenice koje se dodaju kao naknadno objašnjenje glavnoj rečenici (odnosno nekom njenom dijelu) i rečenice u inverziji.

1.) Objekatske rečenice se nikad ne odvajaju zarezom (kao što se ni objekat ne odvaja od glagola uz koji stoji):
Izrične rečenice - On će se opet vratiti kući i slušaće kako pjeva planina..., gledaće kako na njene vrhove pada i kako se povlači magla. (A. Hromadžić); Nisu ni primetili kad se Ćorkan uspeo na kamenu ogradu. (I. Andrić)

Zavisno-upitne rečenice – Došao sam da te pitam ne bi li mi ti znala kazati gdje je careva kći. (narodna priča); Najprije ti meni imaš da objasniš i kako grmi, i otkud je postao čovjek i još trista čuda. (B. Ćopić); Nije znao kako će poći prvome, koga će zamoliti. (S. Ćorović)

2.) Adverbijalne rečenice se ne odvajaju zarezom kad su u tijesnoj vezi sa svojom glavnom rečenicom. Ako su pak naknadno dodate ili ako objašnjavaju već odredjene pojmove, ispred njih se stavlja zarez:

Načinske rečenice - Vuk dobi snagu kao da se preporodi. (P. Kočić); Ja sam rastao kao što drvo u šumi raste. (R. Čolaković); ali
Ljuljajući se jeli su jabuke i uz to mudrovali, kako već djeca mudrovati znaju. (M. Kranjec); Ptičica je uznemireno cvrkutala, kao da se nečemu beskrajno čudi. (S. Mićanović)

Vremenske rečenice – Gvoždje se kuje dok je vruće. (narodna poslovica); Skočio je s postelje tek kad je u kuću uletjela Savka... (S. Mićanović); ali
Ovog uživanja (čitanja) nije se odrekao ni kasnije, kad je postao šegrt u Sisku. (F. Bevk); A sad mi lijepo ispričaj šta je bilo kad je do vašeg zbijega došla divizija, kad su došli Nijemci. (B. Ćopić)

Mjesne rečenice – Igra ga je nosila kud ga hod nikad ne bi proneo. (I. Andrić); Ostao sam gdje sam bio. (narodna priča); ali
Otac ga gledaše pravce u oči, ne smejući nikako spustiti oči dole, gde je nekad bila noga. (L. Lazarević); U oblačne dane sjaj se spuštao naniže, u šupljinu, odakle se javljao kao prigušena svijeća. (L. Perković)

Namjerne rečenice – Oni oskudijevaju da meni bolje bude, goli su i bosi da se ja ne stidim medju drugovima. (M. Gazivoda) ali
Omer stegne srce, pa uze podupirati konja, samo da ga održi, da ne padne. (S. Ćorović)

Uzročne rečenice – Zapelo pa se nije moglo izvući. Zapelo kad ne znaš. (M. Selimović) ali
Žetva je naročito važna sad, pošto je prošle godine bila suša i nema dovoljno zaliha. (A. Diklić); I ne reče više ništa, jer ništa više i nije trebalo reći. (I. Dončević)

Pogodbene rečenice – Ali mjesto gdje je zagrizao nije napuštao pa da su baš nebesa umjesto kiše bljuvala sumpor i oganj po njemu. (I. Dončević) ali
Tako ga svijet zove i tako će mu i slavni sud pozivke dati, ako ga danas ne osude na smrt. (P. Kočić)

Posljedične rečenice – Vuka je već poodavno obuzela i oborila starost i iznemoglost te ne može nikud maknuti iz kuće. (P. Kočić) ali
Površina vode digla se za čitavih desetak metara, tako da su se široki i visoki lukovi zapušili i voda se prelivala preko mosta. (I. Andrić)

Dopusne rečenice – Ja neću da budem konj makar me ubili. (J.S. Popović) ali
Kosta poče čistiti kaput kao da stresa prašinu, makar što je kaput bio čist. (S. Ćorović); Zagonetke su manje važne od poslovica, mada ih ima i veoma lepih. (V. Djurić)

3.) Odnosne rečenice mogu imati dvojaku funkciju: atributivnu i apozitivnu, i u zavisnosti od toga ne odvajaju se ili se odvajaju zarezom:

a) Kao atributivne, odnosne se rečenice ne odvajaju zarezom jer, kao i atribut, čine neodvojivu cjelinu s riječju na koju se odnose. One tada imaju odredbenu funkciju:
To je bio prvi luksuzni fijaker koji je Travnik vidio. (I. Andrić); Bijaše to ona kiša koja čovjeka čini tužnim, tupim. (I. Cankar); U mraku spaziše seljaka koji se vraćao iz Sarajeva. (I. F. Jukić)

b) Kao apozitivne, odnosne se rečenice uvijek odvajaju zarezom, jer se dodaju kao naknadno objašnjenje već poznatim pojmovima. One tada, dakle, imaju dopunsku funkciju:
Odmah zatim smo sišli u dolinu rijeke Neretve, čija se voda bjelasala na suncu. (iz novina); Petar je otvorio gvozdena vrata, koja su zacvrčala. (I. Samokovlija); Tada bi Stojan spavao kod moje kuće, koja se nalazila nedaleko od škole. (A. Mikić)

4.) Kad se izmedju dijelova glavne rečenice umetne neka zavisna rečenica kao naknadno dodata, zarez se stavlja ispred i iza umetnute rečenice:
Podigao je glavu, uspravio se i, kao da mu ništa nije bilo, viknu prema Bijeli iznad sebe. (M. Lalić); Ni onaj krajnji jug, gde vlada potpuno carstvo sunca, ne ostane poštedjen od naglih, kratkih prodora studeni. (S. Bulajić); Sjećam se oca onako povisoka, malo povijenih ledja, i kao da ga sada gledam kako, kada ima posla, u rana jutra odlazi u nadnicu... (A. Mikić)

Od umetnutih treba razlikovati rečenice koje se nalaze medju dijelovima glavne rečenice a u odredbenoj su ili dopunskoj funkciji prema dijelu glavne rečenice. One se ne odvajaju zarezom.

Razlika izmedju takvih i umetnutih rečenica najbolje se uočava kod odnosnih rečenica:
Njegova su pisma što ih je pisao kući bila još uvijek zanosna pjesma mlade i krepke duše. (H. Kikić); Djetelinu koja ima četiri listića nalaze samo oni što su srećni, tako pričaju ljudi. (N. Kapidžić – Hadžić)
ali
Tu istu devojku, kojoj nije uspevao ni boju očiju da vidi, on je sad mogao da gleda izbliza. (I. Andrić); U ovoj ptici, čija je boja slična dimu, ima nečeg jezivog. (M. Gorki).

*Ovo je jedno od pravila koje se često krši. Nije rijetkost vidjeti, naročito u štampi, primjere pogrešnog stavljanja zareza ispred i iza rečenica iz prve grupe: Imaoci obveznica (,) koji izvrše uplatu za kola (,) imaju prioritet kod isporuke kola. - (iz dnevne štampe). Sve što je potrebno jeste prilikom pisanja biti svjestan funkcije koju umetnuta rečenica vrši, da li je ona odredbena ili dopunska u odnosu na glavnu rečenicu.

5.) Uvijek se odvajaju zarezom rečenice u inverziji, tj. kad je zavisna rečenica ispred glavne. I ovo je jedno od pravila na koje se često zaboravlja.
Kao da se i sam smrznuo, na nebu je stajao mjesec na jednom mjestu. (S. Bulajić); Da bih skrenuo svaku sumnju na sebe, jednom rukom podbočio sam sljepoočnicu. (M. Petrović); Ko sije vjetar, žanje buru. (poslovica); Šta si tražio, to si dobio.

6.) Iako formalno ne predstavljaju rečenicu (nemaju ličnog glagolskog oblika), priloške odredbe s glagolskim prilozima uvijek se odvajaju zarezom kada stoje ispred rečenice koju odredjuju: Mašući fenjerima, kočijaši su preko malog drvenog mosta utjerivali jedna po jedna kola. (M. Selimović)

Kada se ovakve priloške odredbe nalaze iza rečenice koju odredjuju, ispred njih se stavlja zarez ako su u slabijoj povezanosti s rečenicom: Žrtvovao je cijelu noć, ne žaleći što nije spavao (F. Bevk); Joža je gutao knjigu, pročitavši je u jednom dahu od korica do korica. (F. Bevk)

Kad priloška odredba stoji na početku rečenice i ima vrijednost zavisne (najčešće uzročne) rečenice, odvaja se zarezom: Bujan i još neiskusan, mladić je brzo upao u sumnjive poslove. (I. Andrić); Prelomljen, virio je štap mjeseca, iza kamena. (Ć. Sijarić)

Zarez je sigurno jedan od znakova interpunkcije koji igra glavnu ulogu u odredjivanju cjelokupnog smisla rečenice. Medjusobni odnos riječi, skupova riječi ili rečenica moguće je prenijeti samo pravilnom upotrebom zareza. Svaka greška potencijalno može skrenuti smisao rečenice u neželjenom smjeru. Stoga je vrlo važno prilikom pisanja obratiti pažnju na upotrebu zareza.

Pored svih navedenih pravila suštinske prirode, posebno ću naglasiti još jednom pravilo da se zarez stavlja odmah iza riječi, a nikako na način „riječ – razmak – zarez“. Iza upotrijebljenog zareza obavezno slijedi razmak, znači, nova se riječ ne smije vezati uz prethodno stavljeni zarez (na primjer: „riječ, skupova...“, a nikako: „riječ ,skupova...“).

Svako naše pisano obraćanje odredjenom auditorijumu ujedno je i odredjena slika o nama.

Tačka, tačka i zarez, dvije tačke - pravilna upotreba

Interpunkcijski znakovi kao što su tačka, tačka i zarez, i dvije tačke u svojoj praktičnoj upotrebi stvaraju daleko manje problema u odnosu na zarez, o kojem je ranije bilo riječi. No, i ovdje, u primjeni može doći do izvjesnih dilema, koje su izraženije kada govorimo o znaku tačka i zarez.

Tačka

a) Tačkom (.) se označava kraj rečenice, potvrdne i odrične.
(Primjer: Lijepo je ovo jutro.)

Radi izrazitijeg kazivanja u novije vrijeme sve više se u literaturi susrećemo sa pojavom da se tačkom razdvajaju i sastavni dijelovi uže ili šire misaone cjeline. Tako se tačkom odvajaju uže vezane rečenice, ali i dijelovi proširene rečenice, kao u primjerima:

Ima u tome nešto čudesno, čedno i mlado, kao mlado žito. Kao klas. Kad se povija na vjetru. (R. Trifković)

To su djeca ulice. Gladna. Bosa. Prozebla. Bolesna. (I. Samokovlija)

Hajde. Onim puteljkom pod zidom. Ti i Darko kao četvrta grupa. (V. Kaleb)

b) Ako odmah iza naslova, u istom redu, ne slijedi tekst, tačka se ne stavlja.

c) Iza potpisa se takodjer ne stavlja tačka.

Tačka i zarez

Za razliku od tačke, koja ima prilično pojednostavljenu logiku svoje primjene, znak tačka i zarez nema tako široku upotrebu, i ipak podliježe tačno definisanim pravilima. I onda kada ovaj znak nadjemo u nekom tekstu, često će to biti na pogrešnom mjestu. Radi se o znaku koji može da ima višestruku ulogu u rečenici, i koji je vrlo zgodan za isticanje pojedinih dijelova rečenice, odnosno da se naglasi odredjena misao koja se rečenicom izražava. Podsjećanja radi, idemo zajedno vidjeti kako i gdje možemo staviti ovaj pomalo zaboravljeni znak.

Dakle, tačka i zarez (;) se upotrebljavaju u sljedećim slučajevima:

a) Kada se prilikom nabrajanja navodi više grupa riječi koje jedna prema drugoj čine izvjesnu posebnost, a sve riječi ipak čine jednu cjelovitost:

Zemlja!... U njoj rastu žita. Na njoj raste stoka. Rastu na njoj: pšenica, kukuruz, ječam, ovas, raž, pasulj i krompir, paprika i patlidžan; pa konji, volovi, krave i koze, svinje i ovce, prasad i jaganjci. (M. Oljača)

b) Izmedju simetričnih dijelova rečeničnog perioda u kojima se razvija ista misao:

Laćao se Salomon i junačkih posala: pošao na more, ali ga vratiše, da nije za to; utisnuo se medju ribare, pa ga pognaše i otud, da je donio nesreću; dade ga mati seoskom kovaču – ali mu nije imao ruku da udara teškim batom. (V. Novak)

-Ali dijete ne budi plašljivo, pa poteci za jednu kamaru – ne da se odnijeti; poteci za drugu – ne da se odnijeti; poteci za treću – ne da se odnijeti. (Narodna pripovjetka)

c) Kad se dijelovi rečeničnog niza (da bi se jače misaono istakli) žele izrazitije izdvojiti jedan od drugog:

Oni su u noći osluškivali tok ćudljive Neretve koja jede zemlju i podriva stene; bdeli, da bi videli da li bdi straža na bedemu; i strepeli od zavere, mita i varke, od ljudskog lukavstva. (I. Andrić)

d) Izmedju skupova od više rečenica kad je veza medju rečenicama u skupovima uža, odnosno kad se uzajamno povezani smisao ne može uobličiti samo u jednu složenu rečenicu:

Vjetrovi putuju i kiše idu, dobre i plodne, uvijek jednake, a zastave se polako rastaču i cijepaju; i boje blijede i sve se zaboravlja, a čovjek ostaje uvijek isti, pognut nad bolom i ustrajan u radu; venu vijenci i trunu zastave, a ostaje čovjek koji sije i radi i kiša koja mu pomaže. (I. Andrić)

e) Izmedju dijelova rečeničnog niza kad započinju slovima abecede (azbuke), brojevima, crticama i slično.

Dvije tačke

Dvije tačke (:) se stavljaju:

a) Iza izraza (sintaksičkih cjelina) poslije kojih slijedi nabrajanje, redjanje podataka, objašnjenje:

Kažu da je Lika zemlja vukova: opora, neprijazna, siva... (I. Dončević)

Ovi trenuci su mu uvijek najdraži: kad osudjenik, obezglavljen, ponižen i poražen, izgubi sve, i snagu i dušu. (M. Oljača)

b) Ispred upravnog govora, neposredno prije navodnika:

Najzad gradja sazri i počne opominjati pisca: „Napiši me!“ I ponovo: „Napiši, napiši!“ (F. Bevk)

Posle poraza starac govori sebi: „Čovek nije stvoren da bude pobedjen. Čoveka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti.“ (R. Tošović)

Ti me malo prije pitaš: „Što si, momčiću, tako tužan?“ (P. Kočić)

c) Kad pri sažetom, eliptičnom kazivanju – dvije tačke zamjenjuju veznik ili, nekad, izraz:

Onda sam odlomio jednu granu i pomirisao: javor! I prisjetio sam se: grdno se varam. Iz javora su uvijek svirale pjesme... (A. Vuletić)

Probudjeni, prevrtali smo se na mokrom sijenu, pokušavajući da se nekako smjestimo, ali je sve bilo uzalud: pljusak nije prestajao, a ležaji su bili sasvim u vodi. (R. Čolaković)

Ja volim knjige: svaka od njih bila je za mene čudo, a pisac čarobnjak. (M. Gorki)

d) U slučajevima konkretizacije sadržaja koji je u prethodnom izrazu, u rečenici ili u razvijenoj rečeničnoj cjelini samo nagoviješten i koji treba da se objasni ili iz kojega se što izvodi:

Ništa nisam ispitivao brata: ni tko je onaj čičica, ni kako zna za prolaz preko balkona, ni otkuda mu ključ. (D. Oblak)

*Za potrebe teksta konsultovan: Pravopisni priručnik srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika, dr S.Marković, M.Ajanović i dr Z.Diklić, „Svjetlost“ Sarajevo, 1986

Interpunkcija i pravopisni znaci

Kako je Mikica lepo prikazala znake interpunkcije koji se koriste u pisanju radi jasnijeg prikazivanja onoga što hoće da se kaze osim: tačke, zareza, tačke i zareza, dve tačke ubrajaju se još i navodnici, upitnik, uzvičnik, zagrade i crta.

Navodnicima se obeležavaju:

a) tudje reči kad se doslovno navode. Na primer: Ulazeći svi zagrajaše "Srećan ti rodjendan!";

b) reči koje se upotrebljavaju s ironijom i kojima nečemu ne želi da se da suprotno značenje. Znam, ti si "vrednica". Doneo je tvoj "veliki projatelj". Na kraju upitnih rečenica stavlja se upitnik, a iza uzvičnih rečenica, kao i iza manjih govornih jedinica koje se izgovaraju u uzbudjenju, povišenim glasom, stavlja se uzvičnik, na primer: Kako si? Šta radiš? Uh, što sam gladna! Ne viči! Požar! Kada se pitanje izgovara povišenim glasom iza njega se stavljaju i upitnik i uzvičnik; npr. On položio?! Ne daš?!

Zagradom se u rečenici odvaja ono što se dodaje radi objašnjenja prethodne reči ili dela rečenice, na primer:

Imenske reči (imenice, pridevi, zamenice i brojevi) menjaju se po padežima.

Crta se piše:

a) Umesto prvog dela navodnika u dijalogu i to u štampanim tekstovima, a drugi deo se izostavlja; i na kraju upravnog govora se piše crta ako se rečenica nastavlja i objašnjava nešto o upravnom govoru; na primer:

- Ko je to bio? - Upita majka.

- Moj drug.

- Zašto ga nisi pozvao unutra?

- Žurio je - promrmlja Miloš.;

b) kad se želi nešto istaći, ili naglasiti suprotnost, neočekivanost; na primer: Podjem ja, kad - nigde nikog. Sve sam naučila, sve znam - ne vredi, zbunila sam se.

Interpunkcija (rečenični znaci) doprinosi jasnijem izražavanju.

Pravopisni znaci

Pravopisni znaci se upotrebljavaju uz pojedine reči za razliku od interpunkcije koja se upotrebljava u rečenici.

U pravopisne znake se ubrajaju: tačka, dve tačke, nekoliko tačaka, crta, crtica, zagrada, apostrof, znak jednakosti, znaci porekla, akcentski znaci i genitivni znak.

a) Tačka se kao pravopisni znak upotrebljava:

- iza skraćenica: npr., itd., sl., tj.;
- iza rednih brojeva kada se pišu arapskim brojkama: 15. mart 1991. godine.

Tačka se ne piše iza rednih brojeva napisanih arapskim brojkama kada se iza njih nadje drugi pravopisni znak (zarez, zagrada, crta ili koji drugi); npr.:
O tome ćete naći informacije na 119, 120, 121 i 122. strani.
Na nekim spratovima (2, 4. i 5) su pokvarene električne instalacije.
Na 10-15. kilometru ćeš ugledati planinarski znak.

b) Dve tačke se kao pravopisni znak pišu:

- izmedju brojeva ili slova kojima se iskazuje neki odnos i čitaju se "prema". Na primer:
Rezultat utakmice je 2:1 u korist "Crvene Zvezde".
Korenski samoglasnik se smenjuje o:i:a u rečima ploviti - plivati - poplaviti.

v) Nekoliko tačaka (najčešće tri) stavljaju se:

- umesto izostavljenog teksta i u isprekidanom tekstu; na primer:
Predlozi su: kod, pored, u, sa...
Kad se voz zaustavio, on se pojavi... i reče: "Divno je vratiti se kući".

g) Crta se kao pravopisni znak upotrebljava:

- izmedju brojeva umesto predloga do, npr.:
Kupi 10 - 15 kilograma krompira.
Ivo Andrić (1892 - 1975) je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Ako se ispred prvog broja nalazi predlog od, crtu ne treba pisati već ispisati i predlog do; na primer: Prvi svetski rat je trajao od 1914. do 1918. godine.

- izmedju naziva gradova i drugih mesta da bi se označio pravac kretanja, na primer:
Put Beograd - Niš ima veliki privredni značaj.

Izmedju dva ili više imena kojima se označavaju tako tesno vezani pojmovi da oni čine jedan pojam.: Utakmica "Crvena Zvezda" - "Partizan" je uvek najznačajnija utakmica koja se igra.

d) Crtica se kao pravopisni znak piše:

- izmedju delova polusloženica: radio-aparat, auto-mehaničar, foto-aparat, aero-miting;
- pri rastavljanju reči na slogove na kraju retka;
- u složenim ili izvedenim rečima u kojima se prvi deo piše brojem a drugi deo slovima: 150-godišnjica, 40-tih godina prošloga veka, 15-godišnjak;
izmedju skraćenica i nastavka za oblik, na primer:
Prema Tanjug-ovoj vesti, do rata među sukobljenim stranama neće doći. Kulturna saradnja sa UNICEF-om je dobra.

e) Zagrada kao pravopisni znak:

- služi da označi oba oblika reči o kojima se govori, npr.:
Predlog s(a) uz instrumental sredstva se ne upotrebljava.
stavlja se iza rednog broja ili slova kojima se označava novi odeljak: 1), 2), 3) itd. - a), b), v) itd.

f) Apostrof se stavlja umesto izostavljenog slova: Je l' to tačno?

g) Znak jednakosti se upotrebljava izmedju reči da bi se označila njihova jednaka vrednost, a čita se: jednako, ravno, isto što, jeste. Na primer:
himba = sumnja, tata = subjekat (u rečenici)

h) Znaci porekla su: > i <. Upotrebljavaju se u stručnim tekstovima.
znak > se čita "dalo je" ili "razvilo se u", npr.:
tvojega > tvoega > tvooga > tvoga;
znak < se čita "postalo je od", npr.:
crnji < crn -ji; junače - junak -e

i) Akcentski znaci se beleže u stručnoj literaturi (obično iz gramatike) i u običnim tekstovima kad je potrebno da se označi reč koja se od iste reči u susedstvu razlikuje samo akcentom; npr.:
Sâm sam to uvideo.
Došao je da dâ oglas.

j) Genitivni znak se stavlja na krajnji vokal genitiva množine kad je potrebno označiti razliku ovoga oblika od drugih oblika, najčešće genitiva jednine iste zamenice. Na primer: Iz primera možete zaključiti o toj pojavi.

Znači, genitivnim znakom je naznačeno da je to genitiv množine, odnosno da se iz više primera može zaključiti, a ne samo iz jednog.

Skracenice

U srpskom jeziku postoje dve vrste skraćenica:

I) Skraćenice koje nastaju skraćivanjem reči u čitanju se izgovaraju potpuno, kao da nisu skraćene. One se medjusobno razlikuju, a najčešće se upotrebljavaju sledeće:

a) skraćenice kod kojih se skraćivanje označava tačkom:

br. (broj) tzv. (tako zvani) ž.r. (ženski rod) uč. (učenik) i sl. (i slično) v.d. (vršilac dužnosti) str. (strana) tj. (to jest) o.g. (ove godine)

b) skraćenice za mere, veličine, novčane jedinice koje se pišu bez tačke:

m (metar) g (gram) USD (američki dolar) cm (centimetar) t (tona) EUR (evro) km (kilometar) l (litar) JPY (japanski jen) kg (kilogram) dcl (decilitar) GBP (britanska funta) mg (miligram) hl (hektolitar) SIT (slovenački tolar)Pošto su to međunarodne skraćenice pišu se latinicom.

v) Bez tačke se pišu i sledeče skraćenice: dr (doktor), gdja (gospodja), gdjica (gospodjica).

II) Skraćenice koje su nastale od prvog slova ili sloga svake reči u višesložnim izrazima (složene skraćenice) čitaju se različito:

a) neke se čitaju potpuno kao da su svi delivi reči napisani, a pišu se bez tačke, npr.:

- VPŠ - Viša poslovna škola
- UN - Ujedinjene nacije
- PTT - Pošta, telefon, telegraf

b) neke postaju reči pa se čitaju kao skraćenice i menjaju po padežima, npr.:
Bila sam u SAD-u. Iz SAD-a sam donela kompakt diskove sa operskom muzikom.

v) skraćenice preuzete iz stranih jezika pišu se kako se izgovaraju i menjaju se po padežima, npr.:

Uneskova pomoć zemljama u razvoju je dragocena.
Pomoć u hrani i lekovima je stigla od Unicefa.

Jednacenje suglasnika

Česte se greške prilikom pisanja javljaju kod riječi koje svojom strukturom zahtijevaju jednačenje suglasnika. Stoga ćemo se zajedno podsjetiti osnovnih pravila kod primjene jednačenja suglasnika.

U tvorbi riječi i u promjeni oblika riječi često se javljaju suglasnički skupovi teški za izgovor. Tada jedan glas utiče na drugi tako da mu se ovaj po izgovoru približi, primajući neku njegovu artikulacionu osobinu, što dovodi do olakšanja izgovora. Na taj se način u govoru vrše razna jednačenja suglasnika. Ova se jednačenja najčešće obilježavaju u pisanju, te je po tome naš pravopis fonetski. Napomene radi, pravopis u kome se takva jednačenja ne obilježavaju zove se etimološki.

Dva su načina jednačenja suglasnika: po zvučnosti i po mjestu tvorbe.

Jednačenje suglasnika po zvučnosti

1.) Ovo jednačenje obuhvata grupu od sedam parova zvučnih i bezvučnih suglasnika: b –p, d – t, g – k, z – s, ž – š, dj – ć, dž – č. Razlika je medju njima samo u zvučnosti: prvi su zvučni, a drugi bezvučni. Radi preglednosti, dati su u tabeli:

Kada se u riječi nadju jedan do drugoga dva suglasnika nejednaka po zvučnosti, oni se jednače, i to tako da se prvi upravlja prema drugome prelazeći u svoj parnjak, zvučni ili bezvučni:

b > p: hljepčić < hljebčić (: hljeb); vrapca < vrabca (: vrabac); ljupka < ljubka (: ljubak); ropski < robski (: rob);

p > b: ćevabdžija < ćevapdžija (: ćevap); tobdžija < topdžija (: top);

d > t: potpis < podpis (: pod-pisati); dohotka < dohodka (: dohodak); slatko < sladko (: sladak);

t > d: prosidba < prositba (: prositi); ženidba < ženitba (: ženiti);

g > k: drukčiji < drugčiji (: drugi);

z > s: bespravan < bezpravan (: bez prava); polaska < polazka (: polazak); uska < uzka (: uzak);

s > z: glazba < glasba (: glas); zbratimiti < sbratimiti (: s bratom);

ž > š: teška < težka (: težak); drška < držka (: držak); tronošca < tronožca (: tronožac);

š > ž: zadužbina < zadušbina (: za dušu);

č > dž: vradžbina < vračbina (: vračati); svjedodžba < svjedočba (: svjedočiti);

dj > ć: omećka < omedjka (: omedjak) i sl.

2.) Bezvučni su i suglasnici f, h, c, ali oni nemaju svojih zvučnih parnjaka. Od njih se samo h može naći ispred zvučnog suglasnika, u nekim složenim riječima, na primjer: Vrhbosna.

Medjutim, zvučni suglasnici ispred ovih suglasnika mijenjaju se u bezvučne:
usfaliti < uzfaliti, ishrana < izhrana, besciljan < bezciljan (: bez cilja), obrasca < obrazca (: obrazac) i sl.

3.) Od posljednje primjene fonetskog načina pisanja, odstupa se, po tradiciji, još od Vuka Karadžića, kad se zvučno d nadje ispred bezvučnih suglasnika s i š. U tom položaju suglasnik d ostaje u pisanju.

Na primjer:
brdski, gradski, ljudski, gospodstvo, ljudstvo, vodstvo, odskočiti, odsto (%), odstupati, podsjeći, podstaći, podstanar, predsjednik, odštetiti, odšiti, odškrinuti, podšišati i sl.

Ovdje je potrebno istaći da je Vuk Karadžić uveo ovakav način pisanja, koji nije fonetski, upravo da bi izbjegao pretvaranje ts (< ds) u c (brcki, ljucki...).

Takodjer, treba napomenuti da se, na primjer, pored riječi vodstvo upotrebljava i riječ vodjstvo s neizmjenjenim (u pisanju) zvučnim dj ispred bezvučnog s.

4.) Odstupanje imamo i u nekim složenim riječima u kojima se na granici sastavnih dijelova složenica nalaze dva suglasnika nejednaka po zvučnosti, obično d i t. Jednačenje bi dovelo do znatne izmjene prvog dijela složenice, pa se ovaj piše u svom prvobitnom obliku:
podtekst, predtakmičenje, predturnir, adhezija, politbiro, subpolaran, postdiplomski, jurisdikcija...

Odstupa se i u nekim prezimenima, na primjer: Vukdragović i sl. Inače, treba imati u vidu da se neka prezimena uobičajeno pišu na etimološki način; tako: Grabčanović, Zubčević i dr.

5.) U pisanju nekih stranih riječi, uglavnom imena, takodje se odstupa od fonetskog načina pisanja, odnosno zadržava se njihov izvorni oblik: Vašington, Habsburg, Tbilisi, Rentgen (Röntgen) – (ali: rendgen, kad se misli na aparat).

Jednacenje suglasnika po mjestu tvorbe

1. Ova promjena je uža od jednačenja po zvučnosti – ona obuhvata suglasnike s, z i n i vrlo rijetko suglasnik h.

2. Kad se strujni zubni suglasnici s i z nadju ispred prednjonepčanih suglasnika č, ć, dž, dj, lj i nj, pomjeraju mjesto artikulacije i mijenjaju se u srodne, strujne prednjonepčane suglasnike š i ž. Medjutim, ova se promjena ne vrši jednako ispred svih navedenih suglasnika.

3. Ispred č, ć, dž i dj suglasnici s i z mijenjaju se u š i ž u svim slučajevima:
košče (vok.) < kosče (: kosac); gušče < gusče (: guska), nedonošče < nedonosče (: donositi), čašću < časću (: čast-ju), šćućuriti se < sćućuriti se, miraždžika < mirazdžika (: miraz), groždje < grozdje (: grozd-je) itd.

Ako se nadju jedan do drugoga dva suglasnika nejednaka po zvučnosti (npr. z i č ili s i dž), vrši se jednačenje po zvučnosti i jednačenje po mjestu tvorbe:
raščlaniti < rasčlaniti < razčlaniti, obraščić < obrasčić < obrazčić (: obraz), iščašiti < isčašiti < izčašiti (: iz čaše), prkoždžija < prkozdžija < prkosdžija (: prkositi) i sl.

4. Ispred lj i nj suglasnici s i z se mijenjaju u š i ž u oblicima riječi i u izvedenim riječima:
mišlju < mislju (: misliti), ispražnjen < ispraznjen (: isprazniti), snošljiv < snosljiv (: snositi), pažljiv < pazljiv (: paziti), zakašnjenje < zakasnjenje (: zakasniti), mlažnjak < mlaznjak (: mlaz-ni) i sl.

5. U dva slučaja suglasnici s i z ostaju neizmjenjeni ispred lj i nj:
a) Na granici sastavnih dijelova složene riječi: sljubiti se, sljuštiti, izljubiti, razljutiti, raznježiti se i sl.
b) Kad su lj i nj dobiveni jotovanjem sa j od jata, tj. ispred l + je, n + je:
snježan, posljednji, bjesnjeti, zakasnjeli (zakašnjenje n i j e ijekavizam), sljez, nasljednik...

6. Jednačenje po mjestu tvorbe javlja se i u dodiru suglasnika i sa usnenim suglasnikom b i p: nadzubno n u takvom položaju mijenja se u srodni usneni suglasnik m. Ova se promjena vrši u prostim i izvedenim riječima:
zelembać (: zelen), odbrambeni (: odbrana), stambeni (: stan), bombon(a) – francuski bonbon i sl.

Medjutim, u složenim riječima na kraju prvog dijela složenice n ostaje u pisanju bez promjene: jedanput, stranputica, crvenperka, vanbračni...

7. Mali je broj riječi u kojima se suglasnik h nalazi ispred prednjonepčanog ć, pri čemu se h mijenja u š; tako, na primjer, dršćem (i drhtim): drhtati.