Pored toga što se spoljašnja realnost saznaje na nju se reaguje i na subjektivan način emocijama, veština jasnog prepoznavanja, razumevanja, kontrole i njihovog pozitivnog usmeravanja definiše se kao emocionalna inteligencija. Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo različita, komplementarna sposobnost u odnosu na racionalnu inteligenciju.
Svakodnevno smo svedoci brojnih izveštaja koje nam serviraju mediji koji odražavaju sve izraženiju kolektivnu emocionalnu krizu. Sve izraženije emocionalne neprimerenosti, očaj i nepromišljenost potupaka čoveka počevši odnosa ka samom sebi do onih koje ostvaruje u interakciju sa drugim članovima zajednice. Na svakom koraku se beleži porast nasilja i beznadja, bilo u tihoj osamljenosti dece koju umesto devojka iz susedstva čuva TV aparat, u boli napuštene i zlostavljane dece ili pak u ružnim slikama porodičnog nasilja. Sve je veći talas agresivnosti – tinejdzeri s pištoljima u školi, prometne nesreće, ogorčeni partneri koji uzimaju "pravdu" u svoje ruke… Sve ove slike i reči ušle su u svakodnevni rečnik a geslo dana nije više vedra fraza "Prijatan vam dan", nego razdražljivo "Hajde, samo izvoli, razveseli me!"
Sposobnost bitisanja u zajednici stavlja emocije u samo središte sposobnosti življenja. Sama spoznaja u sferi emocija omogućava da realizujemo pun intelektualni potencijal, jer emocionalna ravnoteža će očuvati naše najdragocenije odnose u bilo kojoj sferi života. Etički stavovi u životu izviru iz emocionalnog potencijala svakog pojedinca. Ako postoje dva moralna stava koja su našem vremenu potrebna to su upravo samokontrola i samilost.
Nikomahova etika, Aristotelovo filozofsko propitivanje vrlina, karaktera i dobroga života postavlja pred nas izazov upravljanja emocionalnim životom na inteligentan način. Naše strasti, kada se iskazuju na adekvatan način, u sebi sadrže mudrost; vode naša razmišljanja, temelje naš sistem vrednosti. Ali vrlo lako mogu biti iskazane neadekvatno i prečesto. Problem ne leži u emocionalnosti, nego u prikladnosti emocije i njenog izražavanja. Uneti inteligenciju i racionalno obraditi emocije koje nas obuzimaju očuvavamo ljudskost i brižnost prema sebi a onda i prema onima sa kojima ostvarujemo kontakte.
Priroda emocija i emocionalno izražavanje
Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na delovanje čak i u
samom korenu reči emocija je glagol 'motere', koji na latinskome znači
"kretati se", dok prefiks "e-" ukazuje na odmicanje. U najdoslovnijem smislu, rečnik Oxford English Dictionary reč emocija definiše kao: "svaku uzbudjenost ili uznemirenost uma, osećaja, strasti; svako žestoko ili uzbudjeno mentalno stanje".
Postoje stotine emocija, kao i njihovih mešavina, varijacija, mutacija i nijansi, puno je suptilnih razlika medju emocijama nego što za njih imamo reči. Ne postoji jedna kategorizacija emocija ali neka najuobičajeniji podela ih svrstava u sledeće grupe:
• Srdžba: jarost, ogorčenost, kivnost, gnev, ozlojedjenost, indignacija, uzrujanost, gorčina, mržnja, uznemirenost, razdražljivost, neprijateljstvo i, možda kao krajnje vrednosti patološka mržnja i nasilnost
• Tuga: žalost, bol, neveselost, potištenost, melankolija, samosažaljenje, usamljenost, očaj i u patološkim slučajevima teška depresija
• Strah: teskoba, bojazan, nervoza, zabrinutost, konsternacija, zloslutnost, oprez, strepnja, napetost, užasavanje, strava, jeza; kod psihopatologije, fobija i panika
• Radost: sreća, užitak, olakšanje, zadovoljstvo, blaženstvo, slast, zabavljenost, ponos, senzualni užitak, oduševljenje, zanos, veselje, zadovoljenje, euforičnost, zaigranost, ekstatičnost i u krajnosti, manija
• Ljubav: prihvatanje, prijateljska naklonost, poverenje, ljubaznost, sklonost, odanost, zanesenost, obožavanje i platonska ljubav
• Začudjenost: šok, preneraženost, zapanjenost, zadivljenost
• Gadjenje: prezir, omalovažavanje, potcenjivanje, odvratnost, odbojnost, mrskost, gnušanje
• Stid: osećaj krivice, neugodnosti, žalost, poniženje, žaljenje, jad i kajanje
Unutar mehanike emocija, svaki osećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sećanja. Ovi repertoari koji zavise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osećamo intenzivne emocije. Emocionalne reakcije oblikuje naše životno ikustvo i kultura. Čoveka upravo od svih drugih bića na planeti diferencira razum, svest, sposobnost promišljanja kojim ocenjuje impulsivan snažan i ponekada nelogičan emotivni upliv i kojim oblikuje delovanje. Samo tako su naše akcije promišljene i svesni smo misli koje ih pobudjuju a samim tim i sposobni kreirati krajnje činjenje i sagledati moguće efekte.
Ljudi su često u stanju da opravdavaju svoje postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama, njihov alibi uvek zvuči poznato: "Ne mogu ja odabrati šta ću osećati", stvarajući privid da su se naprosto stvari "dogodile" i da nije reč o izboru, a samim tim nema ni lične odgovornosti za posledice. No, ovo je svojevrsna zamena teza kojom se manipuliše sa drugima. Ne možemo racionalno odlučiti koju bi smo emociju "trebali" osetiti, ali ono što možemo je kontrolisati njihov tok i kanalisati spoljnu manifestaciju. Delovati nekritički bez logičkog povezivanja uzroka i posledice uvek čini čoveka autističnim za okruženje.
Svako od nas je spoznao nemoć uveravanja emotivno uzbudjene osobe jer je prezentovanje sirovih emocija uvek kategoričko i samopotvrdjujuće, i uvek pokazatelj da osoba nije prevazišla personalizovano razmišljanje karakteristično za dečiji uzrast - dihotomija emocionalnog/racionalnog odgovara u svakodnevnom govoru istaknutu u govoru o razlici izmejdu "srca" i "glave". Za sklad osećanja su neophodna mislima a misli osećanjima. Emocionalna eksplozija ili kako se u žargonu kaže "pukao mi je film" uvodi čoveka u stanje afektivnog slepila jer se isključivanjem promišljanja gubi percepcija važnosti odredjenog dogadjaja i vodi čoveka uvek iracionalnom delovanju a krajnji učinak retko je povoljan po samog čoveka, njegove bližnje i okolinu.
Emocije su uvek tu, ali bez racia kao emocionalnog stražara donose samo pustoš. Vrednost našeg emocionalnog repertoara se ogleda upravo u intelektualnoj obradi istog i odabiru da svojim iskustvom stilizujemo i modifikujemo emocionalne izraze. Kada bi uložili vreme i trud na njihovo upoznavanje i proširivanje opsega izražavanja kvalitativno iste emocije tada nam ne bi trebali zakoni i etički kodovi – Hamurabijev zakonik, Deset zapovesti… da bi smo uvek birali najbolju reakciju, sposobni da u "hodu" vršimo korekcije i pronadjemo inteligentnu ravnotežu izmedju osećanja i misli.
majra
Nadzor nad svojim emocijama
Osećaj nadzora nad samim sobom, sposobnosti izdržavanja emocionalnih oluja koje donose životna zbivanja, umesto prepuštanja ulozi "roba strasti", kao vrlina se slavi još od Platonova doba. Stari Grci za tu su sposobnost upotrebljavali reč 'sophrosyne' - brižnost i inteligencija u vodjenju svoga života; prilagodjena ravnoteža i mudrost. Rimljani i rana hrišćanska crkva to su označavali pojmom 'temperantia', umerenost, suzdržavanje od emocionalnih krajnosti.
U matematici srca dojam o zadovoljstvu svojim životom odredjuje se na temelju odnosa pozitivnih i negativnih emocija Nije reč o tome da ljudi, kako bi se osećali zadovoljnima, trebaju izbegavati osećanja, nego da uzburkani osećaji ne bi trebali biti prepušteni samima sebi. Upravljanje emocijama svojevrstan je stalni posao s punim radnim vremenom: veliki deo onoga što činimo - naročito u slobodno vreme - pokušaj je upravljanja raspoloženjem. Sve od čitanja knjiga ili gledanja televizije do aktivnosti i društva koje biramo može biti način koji će nam pomoći da se počnemo bolje osjećati. .
Život bez emocija bio bi bezlična pustinja odvojena i izolovana od bogatstva samoga života. Cilj je ravnoteža, a ne potiskivanje emocija: svaki osećaj ima svoju vrednost i važnost ali, traže se prikladne emocionalne reakcije, osećaji koji svojom ekspresijom odgovaraju situaciji. Kada su previše prigušene emocije stvaraju dojam o ispraznosti i rezervisanosti; kada izmaknu kontroli, kada su ekstremno ekspresivne prelaze u sferu patološkoga, kao u slučaju depresije koja blokira akciju ili teskobe koja obuzima čitavo biće, neobuzdanog besa, manijakalne razdraženosti.
Štaviše, nadzor nad uznemirujućim emocijama ključ je emocionalne dobrobiti, emocije koje su preintenzivne ili predugo traju - potkopavaju integritet i stabilnost čoveka. Dakako, to ne znači da trebamo osećati samo jednu vrstu emocija; neprestana sreća na odredjeni način podseća na ispraznost smiley –a, i neuspesi daju ukus životu jednako kao i uspesi, ali moraju biti uravnoteženi.
Razvijanje umeća umirivanja svojih emocija je najnužnija psihička veština koju treba sticati od detinjstva i razvijati tokom života, da bi smo bili zadovoljni ličnom "sudbinom".
Obuzdavanje impulsa: Test s kolačićem
Zamislite da su vam četiri godine i da vam neko predloži ovo: pričekate li dok ta osoba nešto brzo obavi, za nagradu ćete dobiti dva kolačića s čokoladnim prelivom. Ako vam je to predugo za čekanje dobijate samo jedan i možete ga uzeti odmah. U sklopu ove studije, koju je psiholog Walter Mischel šezdesetih godina započeo u vrtiću u krugu univerziteta Stanford, učestvovala su uglavnom deca profesora i studenata na postdiplomskome studiju.
Neki četverogodišnjaci uspevali su čekati punih petnaest minuta, što im je zasigurno izgledalo kao večnost, da bi se ispitivač vratio. Kako bi lakše izdržali muke, pokrivali su oči samo da ne moraju gledati u iskušenje, ili su podupirali glavu rukama, razgovarali sami sa sobom, pevali, poigravali se rukama i nogama, čak i pokušavali zaspati. Ovakva odlučna deca za nagradu su dobija dva kolača. Ali ona druga, impulsivnija deca, zgrabila bi onaj jedan kolač, i to gotovo redovno za samo nekoliko sekundi nakon što bi ispitivač izašao iz prostorije kako bi "nešto obavio".
Reč je o samom korenu emocionalne samokontrole, budući da sve emocije po prirodi navode odredjeni nagon na delovanje. Nemojmo zaboraviti da je u korenu reči emocija glagol "kretati se, pokrenuti". Izazov će svakako dovesti u iskušenje svakog četverogodišnjaka, o mikro svetu večite borbe izmedju nagona i svladavanja, ida i ega, želje i samokontrole, uzimanja nagrade i odgadjanja tog trenutka. Šta će dete u ovom slučaju odabrati vrlo je indikativan test; njime se brzo očitava ne samo karakter, nego i put kojim će dete u životu krenuti. Dijagnostička snaga reakcije na ovu situaciju postala je jasna dvanaest do četrnaest godina kasnije, kada su ta ista deca zatečena u adolescentskoj dobi. Istraživači su potražili ove četverogodišnjake u trenutku kada su završavali srednju školu.
Emocionalne i društvene razlike izmedju dece iz grupe koja je odmah ščepala kolačić i dece iz grupe koja je čekala nagradu bila je drastična. Oni koji su se oduprli izazovu kao četverogodišnjaci sada, kao adolescenti, bili su društveno sposobniji: realizovaniji na ličnom planu, puni samopouzdanja i sposobniji za suočavanje sa životnim frustracijama. Za njih je bilo manje verovatno da će se u odredjenoj situaciji izgubiti, ostati "paralizovani", da će ustuknuti pred stresom ili da će pod pritiskom postati razdražljivi i neorganizovanii; oni su prihvatali izazove i hvatali se s njima u koštac umesto da odustaju čim naslute poteškoće; verovali su u vlastite sposobnosti, imali samopuzdanje i smatrali se dostojni poverenja; preuzimali su inicijative i svom se snagom posvećivali rešavanje zadataka do krajnjeg cilja. I deset godina kasnije još su uvek bili u stanju na putu do cilja odgadjati trenutak primanja nagrade.
Medjutim deca iz one druge grupe (približno trećina od ukupnog broja), koja su odmah uzela kolačić imala su manje ovakvih odlika i umesto njih srazmerno deficitarniji zajednički psihološki portret. Kao adolescenti češće su bežali od društvenih kontakata; češće su bili tvrdoglavi i neodlučni; frustracije su ih lako uzrujavale; o sebi su često mislili da su "loši" ili nedostojni; bili su skloniji regresivnom ponašanju i blokadama pod stresom; puni nepoverenja i kivnosti zbog toga što "ne dobijaju dovoljno"; skloniji ljubomori i zavisti, preteranom i oštrijem reagovanju na draži time provocirajući rečkanja, svadje i sukobe. I nakon svih tih godina, ni sada nisu bili sposobni odgoditi trenutak primanja nagrade za uloženi trud. Ono što se pokazuje na sitnicama u ranome životu s godinama procveta u širok spektar društvenih i emocionalnih sposobnosti.
No, poenta ove priče nije u tome da kazete "Aha! Znao sam roditelji i detinjstvo je za sve krivo!" Do tridesete godine života ima se dovoljan period na raspolaganju da se "tumara" u zadatim "temama", od tridesete emotivno zrela osoba postaje kovač svoje sudbine. Pitanje je samo želi li preuzeti odgovornost za ono što čini, za život kakav živi, za sopstvenu sudbinu?!
Material:
Yuichija Shode, Waltera Mischela i Philipa K. Peake "Predicting Adolescent Cognitive and Self-regulatory Competencies From Preschool Delay of Gratification", Developmental Psychology, (1990.).
majra
OSHO: Being In Love
Love should be a reality in your life, not just a poem, not just a dream. It has to be actualized. It is never too late to experience love for the first time.
Learn to love. Very few people know how to love. They all know that love is needed, they all know that without love life is meaningless, but they don't know how to love.
Balansiranje i fleksibilnost
Nesto sto nam je cesto potrebno u zivotu i raznim zivotnim situacijama, je i balansiranje iz koga proizilazi fleksibilnost. Potrebna je neobicna fleksibilnost da bi se zivelo u svim sferama aktivnosti. Gnev i nacini na koji se on ispoljava mogu nam posluziti kao primer. Za gnev kazu da je to, emocija nasledjena u evoluciji kod ljudi i manje razvijenih organizama, koja potpomaze opstanak. Skoro uvek osetimo gnev kada nam je psiholoska ili bilo koja teritorija ugrozena.
Gnev nas neprekidno navodi na otpor. Ipak kada odmah pomislimo da drugi zele da nas ugroze, nakon detaljnijeg preispitivanja shvatamo da to uopste nije njihova namera. Ponekada kada stvarno osetimo da nas ljudi ugrozavaju iz ovih ili onih razloga, uvidecemo da je za nas bolje da ne reagujemo gnevom.
Neophodno je da nasi mozdani centri uspeju na vreme da regulisu i modeliraju nase emocije. Da bi smo uspesno funkcionisali, neophodno je da posedujemo sposobnost, ne samo da ispoljavamo gnev, vec i da ga ne ispoljavamo. Ponekad ga moramo ispoljiti tek nakon mnogo razmisljanja i procenjivanja. Postoje i momenti u kojima je i neophodno ispoljiti gnev odmah i spontano. Moramo uvek znati, kako u razlicitim prilikama izaci na kraj sa gnevom, i kako da uskladimo pravo vreme sa pravim izrazom. Zbog toga nam je neophodna fleksibilnost.
Svi mi u manjem ili vecem stepenu patimo od slabe fleksibilnosti. To nam se uglavnom desava kada smo hendikepirani u blazem smislu, nemirom, krivicom i nesigurnoscu. Balansiranje iz koga proizilazi fleksibilnost je i neka vrsta discipline. Kada razmisljamo o fleksibilnosti i gnevu uvek se tu provlaci i tolerancija koja je neophodna i pomaze nam u regulisanju emocija, gneva.
Tolerancija nam pomaze i daje nam na vremenu da razmislimo kako i kada mozemo ispoljiti gnev.
Zivimo u takvom vremenu koje nam namece razne pritiske, i takav tempo zivota da nam je osecaj za fleksibilnost i toleranciju umanjen, zato bi trebalo uvek usporiti, ne prenagliti, biti strpljiv. Ljudi smo i ne mozemo sami sebi nametati jos pravila i strikno se drzati disciplinovano po pitanju fleksibilnosti, tolerancije i gneva. Pokusajmo razumeti onoga ko u nama izazove gnev, na taj nacin cemo povecati svoju fleksibilnost i drugacije cemo sagledavati situacije u kojima se nadjemo. Ipak sve u granicama normale, sve ima svoju granicu, jer nekada je zaista neophodno da ispoljimo emociju gneva da bi opstali.
virada
Emocionalni rast – povezivanje covjeka s ljubavi i istinom
Emocije su svakodnevno prisutne u našim životima; njihove palete boja i način na koji se miješaju vrlo upečatljivo slikaju predjele našeg karaktera, odnosno onoga što je u svojoj sveukupnosti – ličnost. Naravno, stručna literatura nudi definicije i opise brojnih vrsta emocija. Ovdje ćemo se zadržati samo na veoma gruboj podjeli na pozitivne i negativne. Naime, na jednoj strani postoje tzv. pozitivna osjećanja, i sve ono pozitivno što iz njih proizlazi. Rijetko se upuštamo u analizu prirode tih osjećanja i konsekvenci koje baš one proizvode u datom kontekstu. Na drugoj strani imamo osjećanja koja stvaraju negativni naboj duboko u nama, a koja su praćena i svojom, takodjer, negativnom manifestacijom prema vani. Njima, u smislu analize, češće nego ovoj prvoj vrsti, pridajemo više značaja. Ali, postavlja se pitanje na koji način to činimo.
Emocije jesu tu, ali je neminovno da se i intelektualno obradjuju jer u ljudskoj je prirodi da teži postići ravnotežu izmedju misli i osjećanja.
Važno je napomenuti, da ne postoji nauka koja bi čovjeka mogla uputiti da jednu emociju “mora” ovako ili onako proživjeti, da se neka druga “mora” na tačno propisan način izbjeći, kao što i ne postoji osoba koja može odlučiti “od ovog trena (ne)ću da osjećam tako prema xy” i sl. Radi se o dvije strane jedne medalje. Emocija kao emocija, nikada nije sporna jer je svaka od njih dio našeg emocionalnog rasta i kao takva ima svoju funkciju. Spornim jedino mogu postati put i način kako mi odredjenu emociju proživljavamo, čemu pridajemo značaj i da li je sve skupa postalo destruktivno za nas same. Ako jeste, odgovore moramo najprije potražiti u sebi. Sačuvati sebe od samopovredjivanja i povredjivanja drugih, kao i sačuvati druge od bola i nerazmijevanja, možemo samo ako sebi priznamo istinu i ljubav.
Izbor da se povežemo s ljubavi i istinom
Ljudsko biće nije savršeno, i veliki broj ljudi nosi neki dio sebe kojim je nezadovoljan. To nezadovoljstvo može biti povezano sa poslom, stresom i frustracijama koje se doživljavaju na radnom mjestu; nedostatkom zaposlenja; nesredjenim odnosom sa roditeljima; problematičnim partnerskim odnosima ili prijateljskim odnosima koji se nalaze pod nekom tenzijom i sl. Svako od nas će na drugačiji način obraditi opisane situacije. No, da bismo se uhvatili u koštac sa njima, moramo si priznati odredjene činjenice. Bez obzira otkud potiče taj, uslovno rečeno „negativni dio“ ličnosti, prvi korak u sagledavanju sebe, i tog dijela ličnosti jeste da priznamo sebi nesavršenost.
Ono što nazivamo negativnim crtama u nama, potrebno je sagledati objektivno i saosjećajno, bez osude, iz pozicije objektivnog posmatrača koji zna da, ma koliko bilo veliko naše nezadovoljstvo, da ga postepeno možemo transformisati. U suprotnom, javljaju se bol, strah i druge negativne emocije.
Nakon što skupimo snagu pogledati u sebe, potrebno je zamoliti nekoga ko nas dobro poznaje, nekog prijatelja kome se možemo otvoriti da nam kaže svoje mišljenje o nama. Jer, čak i kada je to jedna jedina osoba, mi znamo da smo s njom ono što stvarno jesmo, bez maske, a to samo po sebi već djeluje iscjeljujuće.
Shema negativnih osjećaja
U postupku poniranja, bilo bi dobro da svaku večer zapišemo kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osjećaje. Kako vrijeme bude prolazilo, uvidjamo da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano ponavlja, a u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda (emocija + vjerovanje = imidž) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji uticaj na ponašanje (moram se brinuti za druge po svaku cijenu = žrtva; ne smijem pokazati svoje potrebe - kasnije u životu osoba se osjeća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvrdjuje njene krive nesvjesne zaključke svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela ličnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svjesni. Dakle, svako od nas ima te nezrele crte u sebi.
Za stvaranje ove sheme potrebno je neko vrijeme, a tek onda kad shemu shvatimo počinje pravi posao. Jasno da je pronaći shemu, razumjeti je emocionalno i razriješiti je sigurno jedan dugotrajan proces. U tom procesu, s vremena na vrijeme je potrebno meditirati, razmišljati i pokušati ponovno proživjeti situacije koje su bile bolne, teške, uznemirujuće.
Što ćemo više sagledavati svoju, opet kažem uslovno rečeno „negativnu stranu“, to ćemo više biti svjesni svoje ljepše strane, naše Istinske ličnosti.
Objektivnim sagledavanjem nas samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Ljudi su skloni da u potpunosti odbace druge ljude kod kojih prepoznaju negativne crte i reaguju prema njima upravo onako kako reagujemo i prema sebi. Ako sude drugima, sudit će i sebi. Ili reaguju samo na njihove lijepe, kvalitetne crte, a negiraju one koje to nisu, pa su ogorčeni kada ih uoče. Ta crno-bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjuju na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe. Dakle, ako prihvatimo sebe u cjelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za rast, a to onda povećava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to znači da ćemo pozitivno uticati i na druge.
Emocionalni rast i njegova funkcija
Da bismo upoznali sebe na jednom dubljem nivou moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela - fizičkim i mentalnim. Ideal kojem težimo jeste da zrelija ličnost ima uskladjena sva tri aspekta ličnosti - emocionalni, fizički i mentalni. Medjutim, emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su: ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao: tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu.
Danas je nauka toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost - mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba druga osoba, roditelj (pod navodnim znacima) koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome što se to dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom nivou mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.
Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo ispuniti samo onda ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, saradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to medjusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju.
Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj ko smo omogućava nam da se konstruktivno odbranimo ako nas neko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz lični rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.
Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba duže vremena nezadovoljena, to ona više motiviše, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo čak one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren - što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima, što konstantno povećava krivnju.
Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stepenima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje saradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritet.
Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu (bez obzira što je to na našem svjesnom nivou neko bitan, na ovaj ili onaj način, u datim okolnostima) očekujući (i vjerujući) da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljavamo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformišu u pozitivne osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga na poslu, na primjer, ne možemo natjerati da nas poštuje; nikoga u partnerskim odnosima ne možemo prisiliti da nas voli; nikoga u prijateljskim odnosima ne možemo ucjenjivati da bi se družio s nama. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe - da poštujemo onoga ko zaslužuje, da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi - bit ćemo slobodni i moći ćemo se odbraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stepenu u kojem ćemo tako postupati.
Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. A tada se i naši odnosi mogu rascvjetati, naravno, postavljeni na temelje zdrave ravnoteže izmedju misli i osjećanja.
Mikica
Samopouzdanje, preduslov za emocionalnu stabilnost
Iz ranijih postova posve je jasno koliku ulogu emocije igraju u životima svakoga od nas. Vjerujem da smo svi imali odredjene faze kada su pojedine vrste emocija vrlo intenzivno znale da nam uzdrmaju tlo pod nogama, kako u pozitivnom kontekstu, tako i u negativnom. Obraditi svaku datu emociju nije uvijek lako; a postaje i teže osobama koje u sebi čuvaju svojevrsni duh nesigurnosti, nepoštovanja i nevoljenja sopstvene ličnosti, te za njih, stanja koja su drugima možda sasvim normalna, postaju stanja agonije, kojoj se izlaz uopšte ne nazire. Hronočni nedostatak samopouzdanja vremenom postaje plodno tlo za rast različitih vrsta problema koje osoba proživljava, kako u odnosu prema vani, tako jednako u odnosu prema samom sebi.
Prepoznavanje: da li volimo sebe ili ne?
Samopouzdanje, prihvatanje i ljubav prema samom sebi nedostaje nam kad god osjećamo neizvjesnost, strah, nesigurnost, krivnju, sumnju i manju vrijednost. U mjeri u kojoj su ovi osjećaji prisutni u nama, u istoj mjeri nedostaje nam samopouzdanje. Što smo manje svjesni tih osjećaja, to smo nesposobniji riješiti problem. Samo svjesnost o tome koliko ne volimo niti ne poštujemo sebe će omogućiti da to počnemo mijenjati.
Naime, to je sukob koji je u nama i kojeg trebamo postepeno postati svjesni. Možda je jedini način na koji sada možemo prepoznati da ne volimo sebe onaj posredan: možemo osjetiti stidljivost, nesigurnost i bojazan od toga da budemo odbačeni i kritikovani. Takodjer, možemo osjetiti osjećaj manje vrijednosti i katkad osjećaj krivnje kad za to nema nikakvog vidljivog povoda. Možda osjećate da bi vaš život mogao biti puno ispunjeniji nego što je sada. To su sve simptomi da ne volimo sami sebe, a to znači da nemamo najbolje mišljenje o samima sebi. Kad taj osjećaj nedovoljnog samopoštovanja bude svjesniji treba ga učiniti potpuno svjesnim.
S druge strane, možemo poprilično jasno vidjeti ono što je negativno. No, tada to možemo pogrešno opravdavati jer vjerujemo da, ako imamo neke negativne crte, trebamo odbaciti sebe u cijelosti. Ne uspijevamo razlikovati odbacivanje osobine od odbacivanja osobe, bilo nas samih, bilo drugih. Zato negiramo, racionalizujemo ili čak uljepšavamo negativne i destruktivne osobine.
Da bismo to mogli promijeniti trebamo shvatiti da je život vječna mjena i da je sve podložno promijeni, pa tako možemo mijenjati i naše negativne crte. Svako od nas se može mijenjati, rasti i povećavati svoju dobrotu. Naša istinska ličnost sa svojim potencijalom za dobrotu, bez obzira koliko smo sada pakosni; za ljubav, bez obzira koliko sada bili sebični; za snagu i cjelovitost, bez obzira koliko sada bili slabi i koliko smo u stanju zbog straha izdati sebe i druge - ta naša ličnost je stvarnost koju možemo, ako to želimo, sve više ostvarivati, jer - bit života je vječna promjena.
Svaka osoba odgovara za svoje izbore
Najveći otpor promjeni je uvjerenje, manje ili više svjesno, da smo loši i da je to naša priroda, tj. nešto što se ne da mijenjati, pa se držimo tih svojih crta da ne bismo prestali postojati. To je razlog što se držimo za crte koje ne volimo u sebi umjesto da ih krenemo mijenjati. Nesvjesno uvjerenje stvara očaj, a to onda još otežava da mijenjamo crte koje nam se ne svidjaju. Niti ne pokušavamo. To je ona slavna rečenica koja stvara osjećaj beznadnosti kod svih: "Ja sam takav!”. Upravo je to linija manjeg otpora i postaje začarani krug, jer misleći da se ne možemo mijenjati - ne spoznajemo našu Istinsku ličnost, a to je naš kapacitet za ljubav i za davanje sebe, a to opet onemogućava samopouzdanje.
Svi smo mi sposobni za promjenu ličnosti samo moramo znati da je to moguće. Jer nam svaka situacija daje mogućnost da reagujemo na novi način. Mi možemo birati kako ćemo reagovati, ali onda više ne možemo kontrolisati posljedicu te reakcije. Činjenica je da cijelo vrijeme imamo izbor, to ne možemo poreći. Nismo više bespomoćni kao djeca, imamo izbor. No, na prvi pogled jednostavnije je automatski reagovati sklopom reakcija iz djetinjstva, umjesto da ako nismo zadovoljni odredjenim područjem života, da promislimo kako ćemo reagovati na novi način. Problem je da ne vidimo povezanost izmedju naših odabira i posljedica tih odabira, pa okrivljujemo druge i život za nesreću i svakojaka nezadovoljstva u našem životu.
Kad se osjećamo nesretno i beznadno možemo sebe upitati: "Mogu li ja reagovati na drugi način na ovu situaciju koja mi se čini nepravednom, i na koju reagujem negativno jer se osjećam beznadno, ljuto i jadno?" I tada se možemo prisjetiti da uvijek imamo izbor. Jer kad god reagujemo kao ljuti petogodišnjak, mislimo da nemamo izbor. Umjesto da pravilno upotrijebimo svoju snagu, mi je trošimo da bismo se tužili na druge i okolnosti. Ne možemo promijeniti druge, ali svakako možemo promijeniti svoje vlastite stavove i razmišljanje. Prvo će se promijeniti naši stavovi i način razmišljanja, a nakon toga će se promijeniti i osjećaji, kao i način na koji ćemo ih obradjivati. Sve više ćemo reagovati spontano i iskreno, a to je siguran put da obogatimo svoj život.
Tada ćemo moći prihvatiti na konstruktivan način naše nepoželjne i negativne osobine i pored njih ćemo moći voljeti sebe. Tek kada su sagledane i prihvaćene, moći ćemo mijenjati te osobine. Potpuno samoodbacivanje i destruktivna vrsta krivnje nisu sposobni ništa mijenjati, jer neistiniti sistem vjerovanja sadržan u njima onemogućava promjenu negativnih crta. Život nam potvrdjuje krivi sistem vjerovanja sve dok ne nastupi kriza, a kriza je upravo kraj negativnog perioda i način da nas se vrati na pravi put.
Dakle, ako smo uvjereni da se ne možemo mijenjati, onda ne možemo ni poduzeti smislene korake prema promjeni, pa onda ne možemo ni doživjeti promjenu u životu i moramo biti uvjereni da ona nije moguća. No, ako znamo da je promjena moguća, onda možemo sakupiti snagu, ustrajnost i započeti mijenjati sebe, kako bismo se sačuvali od svih neželjenih situacija, koje nas sada opterećuju i ne dozvoljavaju ličnosti da se nametne prema vani samosvjesno, odnosno da voli i poštuje sebe. Tada ćemo shvatiti da mir možemo steći samo onda kada konstruktivno prihvatimo ono negativno u nama, jer tada ćemo biti u istoj mjeri svjesni i naše Istinske ličnosti.
Vježba: Zapišite sve što u sebi ne volite
Ukoliko spadate u red osoba sa poljuljanim samopouzdanjem, postoji i vježba koja može pomoći sticanju većeg samopouzdanja. Potrebno je da zapišite sve što u sebi ne volite. Tada osjetite to u sebi i pitajte: "Da li uistinu vjerujem da je to cijela moja ličnost? Da li se mogu mijenjati? Da li vjerujem da imam mogućnosti voljeti?". Ako budemo ozbiljno tražili odgovore na ta pitanja, dobit ćemo odgovore na dubljoj osjećajnoj razini, na razini na kojoj su odgovori više od pukog intelektualnog rezonovanja. Tako ćemo saznati koliko toga ima u nama što se može voljeti i poštovati.
Nakon toga, i nakon što se te osobine razlože i prihvate na svjesnom nivou, i naša mogućnost da reagujemo ispravno (pritom prvenstveno ne povredjujući ni sebe ni druge), na različite signale koje primamo sa vana, postaje jedan novi kvalitet ličnosti, nova osobina, koju, dakako, treba dodati na listu osobina zbog kojih sebe treba istinski voljeti.
Ispravan odnos prema sopstvenoj ličnosti, ključ je za našu ispravnu reakciju prema vani, ali, isto tako je brana od donošenja pogrešnih izbora, pridavanja značaja stvarima koje to ne zaslužuju, kao što je i sigurni oslonac za izgradnju samosvjesne ličnosti; one koja dostojanstveno zauzima svoje mjesto u životu.
Mikica
Nadvladavanje negativnosti u nama
Iskrenost prema sebi
Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola, kao jedne od čestih emocija koje prate ljudsko biće kroz život, proizvest će dublje i punije razumijevanje veza izmedju uzroka i posljedice, a otuda ćemo jasnije vidjeti zašto privlačimo baš tu bolnu situaciju. Tada potpunije shvatamo život, a probleme kao svojevrstan izazov. Medjutim, to nekad zna biti dug put.
Problem u prihvatanju sebe je što nesvjesni dio nas - ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama - smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši. To znači da kad god bismo mogli vidjeti negativnost u nama, strah nas spriječava da je vidimo. Strah je negiranje svih drugih osjećaja u nama, ali jedini način da te osjećaje vidimo jeste da osjetimo strah. Ako i strah potisnemo tada stvaramo konfuziju, ne vidimo istinu, pa krivo reagujemo, te time povredjujemo i sebe i druge. Ako smo dovoljno iskreni sa sobom, onda uočavamo da postoji jedan dio u nama koji ne priznaje bol i frustraciju; da postoji mjesto na kojem smo ljuti zato što ne postoji autoritet koji voli i koji će eliminisati neželjene dogasjaje.
Strah od bola dovodi do još većeg bola u životu. Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svjesni svog Istinskog ja. Osim toga, tada imamo izbor da biramo iz ljubavi jer vidimo i negativnost, što nam omogućava kretanje ka istini.
Sprječavanje otvaranja prema drugima i otpor negativnostima
Tri su bazična razloga koja stvaraju otpor otvaranju. Naime, tu je prvenstveno strah da smo u cjelosti loši i nespremnost da zbog tog straha rizikujemo da bismo to provjerili, te da će nas drugi odbaciti. Zatim neznanje o tome da postoji način da naučimo kako se mijenjati i rasti korak po korak. I na koncu strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u početku se bol koji je bio potisnut počinje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih. No, ta bol je toliko drugačija od neurotične boli, samokažnjavanja.
Sam proces razvoja počinje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno jesmo. Nastavlja se s oslobadjanjem onog što je najbolje u nama. Treba pogledati gdje još uvijek nešto skrivamo i naći ćemo područja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koji se pojavljuju upravo zato što je odstranjen sloj skrivanja. Ono što je najvažnije jeste uvijek pitati sebe da li se otvaramo radi istine; tu se ustvari krije ključ otvaranja.
Bijeg od bola – udaljavanje od samog sebe
Bježeći od bola stvaramo daleko veću patnju, i tek nju jedva da možemo preživjeti. Zvuči paradoksalno, medjutim, prividne suprotnosti, koje su na nižem stepenu shvatanja na višem nivou dio su veće istine. Da bismo izbjegli taj bijeg treba u svakodnevnim malim stvarima pogledati u sebe i potražiti onaj dio nas koji nazivamo ranjenim, destruktivnim djetetom u nama. Taj dio nas treba biti prepoznat i preodgojen. Ako potisnemo taj dio, on nastavlja da djeluje prikriveno; a intenzitet štetnih posljedica sigurno smo iskusili svi.
Prihvatiti znači dozvoliti tom djetetu da proživi konstruktivno negativne emocije i u dijalogu s njim objašnjavati kako svijet funkcioniše, jer jednogodišnjak to ne zna. Samo treba čuti glas tog prestrašenog dijela nas i voditi dijalog s njim. Možda zvuči pomalo uvrnuto, ali eto, ne pričamo li svi sami sa sobom? Na ovom putu nadvladavanja negativnosti, možemo poći i od tog priznanja.
Mogli bismo reći da spoznati ljubav znači transformisati taj negativni dio ličnosti u pozitivni. Sve ono što sebi ne priznajemo je negativnost u nama, i kao takva stvara bolna životna iskustva. Svaki put kad ne biramo iz ljubavi, posljedice su negativne i mi ponavljamo lekciju dok ne naučimo. To je onda obično kroz krizu. Što se više opiremo učenju ili promjeni, to je kriza veća. Ogromna je razlika u osjećaju ispunjenosti izmedju ljudi koji su svjesni da sami stvaraju svoju sudbinu, i onih koji još uvijek za to krive druge ili okolnosti. Oni koji su toga svjesni u svemu vide priliku za rast i ne osjećaju se više bespomoćno. Mogli bismo reći da je dobro i loše u životu učenje ili test, i da najveću bol stvara otpor učenju, a ne samo učenje.
Inercija i pasivnost su krajnje zlo. Kukavičluk ubija život. Sve dok nismo voljni rizikovati i hrabro djelovati, pa makar doveli u pitanje da nas drugi i odbace, nećemo moći dobiti samopouzdanje i samoprihvatanje. A da bismo bili hrabri, da bismo bili spremni za rizik i promijenili naše osjećaje potreban je polagani proces samorazvoja i samospoznaje. Inače se naši osjećaji ne mogu promijeniti.
Činjenica je da je ljudska osobina da sami sebe varamo. I to je čovjekova najveća poteškoća. Ovdje ne govorimo o podsvjesnom umu za koji znamo da postoji. Izmedju podsvjesnog uma i svjesnog uma još je jedan sloj kojeg nismo svjesni - jer ga ne želimo biti svjesni. Bježimo od njega, iako su nam svi simptomi upravo pred nosom. To je strategija ranjenog djeteta u nama koje misli da ako nešto ne vidi, tada to niti ne postoji. To ne mora biti svjesna misao, ali osjećaj je takav i on se ne prepoznaje (savršenstvo - intelektualna/umna spoznaja i emocionalna/osjećajna reakcija). Dakle, samospoznaja znači prepoznati iz kojeg dijela ličnosti dolaze trendovi, razumjeti koji dio čini dobra djela, a gdje sami sebe varamo i slabimo naš karakter.
Istinska ličnost ne može pobijediti bez takve borbe, jer najteže borbe vode se svaki dan u tihim komorama duše (Covey). Ta borba mora biti duga. Prva borba je da uopšte krenemo na put samospoznaje. Pritom, uobičajeno ćemo slušati kako negativnost u nama govori: "Ne vjerujem u takav put. Lakše je okrivljavati druge ili život za nesreću u svom životu.", ili "meni to nije potrebno", ili "preumoran sam za to", ili "nemam vremena"... more je tih i sličnih izgovora. Moraju se prepoznati te poruke. Mora se pokušati doprijeti dublje, pa otkriti šta stoji iza ovih izgovora. Ako budemo znali šta možemo očekivati od sebe, to će biti naša prva pobjeda.
Svi se mi bojimo svoje negativnosti. Možda svi nismo toga svjesni, ali kada se pokuša prevesti svoje osjećaje u tačne riječi, onda shvatamo da bi to mogao biti okidač za brojne odgovore. Čini se zgodnim za početak, jer upravo takav strah sadrži odgovore zašto se osoba boji vidjeti sebe u cjelosti.
Naime, naši su strahovi takodjer i pogreške. Jer strah nas spriječava da volimo, razumijemo, da budemo u istini; pa onda vidimo da nije dovoljno nadići negativne crte. Stoga je jednako važno da razriješimo sve naše strahove. Tako dugo dok je strah u našem srcu mi povredjujemo druge ljude. Vrlo često druge osobe nesvjesno osjećaju naš strah i automatski negativno reaguju. Naš strah izaziva strah u drugoj osobi, a onda njezin strah povećava naš i to stvara zid izmedju osoba koji onemogućava komunikaciju, razmjenu, ljubav. Stvara se vrtlog negativnih reakcija iz kojeg možemo izaći samo tako da prepoznamo svoje strahove.
Važnost pokazivanja osjećanja
Prevesti svoje osjećaje u konkretne riječi znači otvaranje. Tek kad možemo otvoriti svoje srce drugoj osobi, tek tada možemo pomoći i sebi. Čovjek koji pokušava sam, ma koliko teško radio, bez obzira kako inteligentno čitao ili studirao, bez obzira koliko je pošten sa sobom, ne može potpuno shvatiti i procijeniti sebe, što se automatski dogodi kad se otvori drugoj duši. To takodjer zahtijeva odredjenu količinu poniznosti koja se ne može postići na početku, ali to postaje prirodna osobina kad naučimo da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, svojim slabostima, svojim problemima, kao i da primimo kritiku. Uostalom, sve ove slabosti dio su života svakoga čovjeka, ovdje se postavlja samo pitanje kako ih prevazići. Danas je otvaranje potrebno meni, sutra nekom drugom, ali neminovno svi prolazimo kroz tu fazu nekad u životu.
Proces otvaranja nekad zaista nije lak, može izgledati mučno za oba sagovornika, medjutim, dugotrajni problemi koji su zaključani u osobi, otvaranjem postaju manji, čak i kad se od sagovornika ne dobije dobar savjet. Ovdje se zapravo i ne radi o traženju savjeta u bukvalnom smislu riječi, da ne bude zabune; radi se o odnosu stvaranja povjerenja, u kojem svaki znak pokazivanja ljudske slabosti mnogo jače, i čvršće povezuje od prikazivanja nekog savršenstva i nadmoći. Radi se o odnosu u kojem se prvi uči poniznosti, a drugi razumijevanju. Medjutim, to istovremeno stvara oslonac i jednom i drugome, odnosno sada i drugi zna pravu adresu kad bude imao potrebu za razgovorom.
U toku otvaranja, nije isključeno da ćemo primiti i poneku kritiku, što je još jedan važan korak. Koliko god zazvuči kao nepravda, koliko god da smo povrijedjeni jer to nije istina, moramo zastati na tren i razmisliti o toj kritici, jer u njoj može biti makar i jedan posto istine. Naš sagovornik nas može vidjeti drugačije nego što mi vidimo sebe, ili nas vidi površno i ne vidi šta je ispod neke negativne crte, ili nije našao odgovarajuće riječi da izrazi šta osjeća. No, i taj jedan posto istine nam može pomoći da sagledamo sebe na novi način, jer jedna greška ili crta ima različite posljedice.
Kroz otvaranje polako počinjemo objektivno da posmatramo svoje unutrašnje reakcije. To je posmatranje ponašanja negativnog dijela kao da posmatramo drugu osobu. Tu se nećemo poistovjetiti s tim dijelom sebe, potrebno je da ostanemo objektivni posmatrač jer to i nije naše Istinsko ja, nego jedan dio koji je, da se poslužimo prenesenim značenjem, zaostao u razvoju i kojem na ovakav način pomažemo da odraste. Potrebno je posmatrati naše reakcije i pokušati razumjeti otkud dolaze, pomalo i s humorom jer to pomaže; tako činimo dodatni korak u poznavanju samih sebe, ali i drugih ljudi.
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodjaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Derviš i smrt - Meša Selimović
"Čini najbolje što znaš"
Sve zbog čega patimo u životu je rezultat naših grešaka i naših strahova. Kad počnemo osvještavati strahove u sebi vidjet ćemo kako oni kreiraju naš život.
Kad ne bi bilo negativnosti u nama, tada ne bi bilo ni strahova koji nam oduzimaju radost u životu. Strah se može jedino savladati tako da ga se osjeti i učini upravo ono čega se bojimo. Jer mi magnetično privlačimo situacije kojih se bojimo da bismo uvidjeli da nema razloga za strah. Ili drugačije rečeno, situacija se mijenja kada razumijemo zašto nam se ona dogadja. Uvijek smo u situaciji najboljoj za učenje, kad naučimo situacija se mijenja. Kada tražimo istinu dobit ćemo svu pomoć koja nam je potrebna. Da bismo došli do tog ključa moramo spoznati naše najdublje, skrivene osjećaje i njihovu pravu prirodu i naučiti objektivno posmatrati sebe.
Često čujemo od drugih “Čini najbolje što znaš!”, koje nam zazvuči kao prazna floskula. U pozadini ove izjave ipak stoji nešto drugo. Čineći najbolje što znamo zapravo nećemo iznevjeriti sebe; a ako se situacija ne promijeni, tada je prihvatamo. Ako se pokaže da griješimo, onda lakše prihvatamo pogrešku jer znamo da smo učinili najbolje što smo u datoj situaciji znali, pa nad tom greškom zastanemo i učimo. Suština leži u činjenici da smo eliminisali strah koji nas drži u mjestu, tako snažno da ne možemo donositi odluke. Neodlučnost najviše povredjuje.
Proces nadvladavanja strahova i otvaranja prema drugima učiniće nas jakima, s tim da jasno razlikujemo kada ćemo prihvatiti povredu i nepravdu i tiho oprostiti, a kada ćemo se boriti protiv nečega što se tiče kvaliteta našeg života i odnosa prema sebi i drugima.
Mikica
Aktivnost i pasivnost na putu samospoznaje
U razgovorima sa samim sobom sigurno se pitamo kako nas tako snažno naša negativnost drži izvan puta. Negativnost sa svojim karakteristikama kao što su: strah, taština i samovolja, treba prepoznati u sebi da bismo ih mogli mijenjati. To znači čuti u sebi kako strah govori: "Ne vjerujem"; taština govori: "Ja sam bolji od tebe", a samovolja govori: "Mora biti po mome". U onolikoj mjeri u kojoj ćemo čuti taj glas u sebi toliko ćemo čuti glas Istinske ličnosti koji je uvijek pun ljubavi i podrške. Da ne bude zabune, u početku to obično nije glas nego nejasan osjećaj koji treba prevesti u jasnu misao.
U našim svakodnevnim poteškoćama treba potražiti te glasove, jer poteškoća nastaje kad smo nešto previdjeli, kad se opiremo promijeni koja život znači. Poteškoća je svaka nelagoda, sukob, bolest, ili nešto drugo što nam nije ugodno. Bitno je ponovo napomenuti da bez drugih ljudi ne bismo mogli spoznati da u nama ima negativnosti. To je promjena ugla gledanja iz osjećaja da smo žrtve drugih u to da situaciju možemo upotrijebiti da bismo prepoznali negativnost u nama, pa onda možemo činiti iz ljubavi. Ponovo se vraćamo na načelo “Uvijek imamo izbor”.
Kada se trebamo boriti, a kada prihvatiti nešto
Vječita unutrašnja dilema koja nas raspoluti na dvoje leži u pitanju akcije ili pasivnosti; koja je to životna situacija koja će nam donijeti dobro samo ako je aktivno priskrbimo za se; i koji su to faktori koji će presudno odlučiti da nešto prihvatimo onako kako jeste, bez potrebe ili smisla za borbom. Ako smo aktivni onda kada bismo trebali biti pasivni, onda je to pogreška koja usporava naš razvoj.
Trebamo biti aktivni, dakle upotrijebiti snagu volje - to nije samovolja koja je u službi negativnog dijela ličnosti - onda kada se borimo za načela.
Trebamo biti pasivni, a prečesto se dogadja da smo aktivni, u situacijama gdje ne možemo promijeniti okolnosti ili druge ljude. Reagujemo pobunom tamo gdje se stvari ne odvijaju onako kako bismo mi to htjeli, onda kada su drugi ljudi u krivu. Tada smo aktivni. Kadgod osjećamo emociju, pa je prevedemo u tačnu misao, možemo uočiti da imamo želju da uzvratimo. Želja sama po sebi već znači aktivnost. Mi imamo i pozitivne želje i trebamo biti aktivni da bi ih ostvarili. No, negativne želje nalaze se ispod negativnih emocija kao što su: ogorčenje, strah, mržnja i druge, i mi smo tada aktivni kada bismo trebali biti pasivni. Budući da se negativna želja ne može ispuniti, čak kada bi se i ispunila, to je privremeno i iluzorno, pa slijedom toga mi postajemo frustrirani.
Praktično rečeno, kakvo bi trebalo biti naše ponašanje u situacijama kada bismo trebali biti pasivni? Mi ne možemo mijenjati svijet, niti druge ljude. To znamo intelektualno, no naši osjećaji to ne znaju prečesto. Treba postići da naše emocije budu uskladjene s intelektualnim znanjem. Dakle, ispravno ponašanje bi bilo da ne pokušavamo mijenjati ono što ne možemo promijeniti - ponašanje drugih ljudi i okolnosti izvan naše kontrole. Samo ako budemo emocionalno prihvatili ono što umom znamo, tek onda ćemo moći razlikovati kada se trebamo boriti, a kada trebamo otpustiti i prihvatiti.
Takodjer je potrebno prihvatiti da mi sami nismo savršeni s poniznošću, pa ćemo onda moći prihvatiti da i drugi ljudi nisu savršeni, možda samo na različit način od nas. Prihvatiti svoju nesavršenost znači prihvatiti sebe onakvima kakvi smo sada, dakle, privremenu nesavršenost. Budući da nismo sagledali svu nesavršenost u sebi, puno toga je još nesvjesno, mi ne prihvatamo sebe i ljuti smo na sebe kad pogriješimo, i tako smo opet aktivni tamo gdje bismo trebali biti pasivni. Prihvatiti sebe znači pasivnost, da bismo mogli postati aktivni u opažanju i mijenjanju negativnosti u nama. Ali dok ne prihvatimo nesavršenost, mi je ne možemo mijenjati, a rezultat je napetost koja će se povećavati sve dok ispravno ne upotrijebimo aktivnost i pasivnost.
Trebamo vidjeti gdje postoje negativne želje koje su ispod negativnih emocija i usmjeriti svoju aktivnost u ostvarenje ispravnih želja koje često ne možemo ostvariti, jer nemamo više snage koju smo krivo upotrijebili. Krivo upotrebljena aktivnost, onda kada bismo trebali biti pasivni, i obrnuto, stvara napetost koja nam oduzima snagu, pa slabimo svoju ličnost.
Negativne emocije i s njima povezane želje
Svaka rasprava o aktivnosti ili pasivnosti pojedinca zna izgledati zbunjujuće, pa i frustrirajuće jer sa dna povuče odredjene faktore koje bismo radije da ne vidimo. Uvijek je teško pronaći i definisati naš stvarni osjećaj.
Svaki put kada nas obuzima neugodan osjećaj, ljutnja, tjeskoba, ogorčenje ili šta drugo, ili su naši dani prepuni takvih i sličnih osjećaja, potrebno je prvenstveno da se prestanemo pravdavati da su za te osjećaje krivi drugi ili okolnosti. Umjesto toga, nije li logičnije zapitati sebe šta uistinu želim? Jer ako su te emocije u nama, tada, nema sumnje, postoji i neka želja; u suprotnom, ne bi se tako osjećali. To ne znači da možda i drugi ljudi nisu u krivu, ali negativne emocije su rezultat neke naše pogrešne pretpostavke, ma koliko drugi bili u krivu. Ta pogrešna pretpostavka je pogrešno upotrebljena aktivnost tamo gdje bi trebala biti pasivnost. Napadamo druge, kad bi ih trebali prihvatiti takve kakvi jesu, ili ćutimo onda kad bi se trebali boriti. Dakle, moramo pronaći pogrešnu želju ispod negativnih emocija. Moramo se uvježbavati u tome dok nam to ne postane navika.
To je svrha dnevnog pregleda doživljenih emocija o kojem smo govorili u ranijim postovima. Ukoliko ne vidite pomak koristeći tzv. “dnevni pregled”, postoji i drugi način sagledavanja pogrešnih želja ispod negativnih emocija. Naime, svaki slobodan trenutak nije loše iskoristiti da bi se razmislilo o proteklih nekoliko sati, pritom pitajući sebe šta smo osjećali. U odnosu na otkrivene emocije slijedi i pitanje "Šta zapravo želim?". Sljedstveno pronadjenom odgovoru, postaje jasnije i kako trebamo reagovati.
Odgovor često može biti da je druga osoba učinila nešto što je pogrešno; ili to samo tako nama izgleda. Tada ustvari možemo vidjeti da želimo mijenjati ono što se ne može mijenjati, i zbog puno takvih želja potpuno zaboravljamo na svoju snagu da mijenjamo ono što se može mijenjati. Naša snaga ne jača, nego slabi. Često gubimo snagu i zbog suprotstavljenih, konfliktnih želja. Postati svjestan paradoksalnog stanja u sebi nije lako, ali jeste dostižno, na primjer: bilo kojim načinom dnevnog pregleda, poštenjem prema samima sebi, istražujući svoje osjećaje i želje ispod njih. To je proces sazrijevanja jer su naše nesvjesne, a često konfliktne emocije, uvijek nezrele. To su želje malog djeteta koje je nemoguće ispuniti. Ili ih ne možemo ostvariti, ili nismo spremni platiti cijenu za njih (trud, rad na sebi, davanje, itd.). Zato što nismo spremni platiti cijenu za ono što želimo, želje ostaju nesvjesne jer dijete u nama misli da se to plaćanje da zaobići.
Kada se sve to u sebi otkrije, osoba ostaje zapanjena kako već samo znanje o tome dovodi do olakšanja, jer postaje jasno zbog čega imamo odredjene poteškoće.
Nesvjesne želje, njihovo otkrivanje i razumijevanje
U trenutku kada skinemo svoju masku i pošteno izvršimo uvid u svoje motive i svoj život, znat ćemo ispravno odlučiti. Kada otkrijemo svoje stvarne želje i kažemo sami sebi: "To je ono što želim kad sam iskren sam sa sobom", često ćemo se iznenaditi koliko su te želje u suprotnosti s onim što svjesno želimo. No, ne trebamo odmah misliti da ako su u suprotnosti da sve nisu uredu, jer u nama je naša Istinska ličnost i negativnost. Trebamo prihvatiti da su obje ličnosti u nama, i tada nećemo pretjeravati ni u jednom smjeru kad budemo procjenjivali sami sebe.
Kada budemo istraživali želju koja potiče iz negativnog dijela nas - i ne dozvolimo da je ponovno otjeramo u nesvjesno - i kad budemo razmatrali posljedice i značenje, pa uporedili to sa načelima onoliko koliko možemo, tada ćemo biti u mogućnosti da od deset slučajeva u devet budemo sigurni šta je dobro.
U situaciji koju želimo promijeniti ili moramo donijeti neku odluku, a ne znamo šta bi bila istina, pritom smo ispitali svoje želje i njihove posljedice, velika je vjerovatnoća da ćemo jasno vidjeti šta nam je činiti. Ako zaista želimo vidjeti istinu, pa makar morali vidjeti nešto neugodno o sebi, ili učiniti baš ono što najradije ne bismo učinili, odgovor će doći. Za to je potreban mudar i zreo stav da bismo znali da promjena ne može doći preko noći i bez našeg napora; napora da otkrijemo šta je to u nama pogrešno. Da bismo znali koji dio naše ličnosti upravlja nama, istinsko Ja ili negativnost, osjetit ćemo po tome da li smo i koliko sretni, opušteni i mirni, da li imamo osjećaj da postupamo pravedno, ili pak osjećamo suprotno. Ali, mi moramo odlučiti potražiti istinu cijelim svojim bićem. Dakle ključ je u našim nesvjesnim željama, u njihovom otkrivanju i razumijevanju. Tako ćemo znati kada se boriti, a kada prihvatiti nešto.
Želje su neodvojive od motiva. Stoga se sebi postavlja jasno pitanje: "Šta je to što ja želim i zašto to želim. Koji je moj stvarni motiv?" Nekad se dobra želja ima s dobrim motivom. Ali mogu se miješati dobri i loši motivi. Čim se spozna negativni motiv on gubi snagu da utiče na naše ponašanje.
Varati samog sebe je daleko opasnije nego varati druge. Kad varamo druge, svjesni smo toga, no kad varamo sami sebe mi to ne shvatamo, a onda smo dalje od istine nego kad varamo druge. Stvaramo zid izmedju sebe i drugih, a iza tog zida su se smjestili nezadovoljstvo i usamljenost. Izaći iza zida možemo samo tako da se suočimo s istinom, ma koliko nam to bilo neugodno. U početku je to borba, ali nakon što se prebaci kamen po kamen preko zida, osjećaj olakšanja je ogroman.
Mikica
Slobodna volja
Nema sumnje da je puno zbrke oko toga što je to slobodna volja. Dok jedni tvrde kako uopšte nema slobodne volje, te da je sve sudbina, drugi tvrde suprotno, da je sve slobodna volja. Treći su pak pri stavu da neke stvari odredjuje sudbina, a ne čovjekova slobodna volja, dok druge stvari odredjuje slobodna volja. Medjutim, pojedinac koji je spoznao da životom upravljaju načela zna da svaki čovjek ima potpuno slobodnu volju.
Slobodna volja daje nam pravo na izbor, tako da nema nijednog čina, djela, misli, pa čak ni osjećaja, za kojim ne slijedi njegova posljedica. U svjesnom dijelu naše ličnosti postoji samo dobra volja, dok u nesvjesnom postoji upravo suprotna namjera. Jedan dio nas želi jednu stvar, a drugi upravo suprotnu. To stvara nesuglasje u nama, koje možemo ukloniti ako suprotnu želju iznesemo na vidjelo i osvjestimo je.
Iz ranijih tekstova smo vidjeli da nam najveća opasnost prijeti ukoliko bježimo od negativnosti u nama, vjerujući da smo je se tako riješili. Time ustvari kršimo krucijalno načelo suočavanja sa životom kakav jest u ovom trenutku. Suočavanje sa životnom stvarnošću znači da smo sposobni suočiti se sa samim sobom kakvi jesmo, sa svim svojim nesavršenostima. Šta god danas učinili ili pomislili, kako god sada u sebi reagovali, to mora imati svoju posljedicu sutra, slijedećeg mjeseca, slijedeće godine ili kasnije. Gdje god ne možemo vidjeti taj dio nas koji kreira naš život, mi to tada smatramo sudbinom.
Sve dok ovisimo o drugim ljudima i vanjskim dogadjajima nad kojima nemamo nikakvog nadzora, nikada nećemo biti istinski sretni. Možemo doživjeti privremeno zadovoljstvo, ali neprestano ćemo se plašiti gubitka, jer ne možemo upravljati drugim ljudima. Jedina radost koja je trajna i koju nam nikada niko ne može oduzeti, jedino sigurno uporište koje uopšte možemo imati, je razvoj samoga sebe, razrješavanjem naše negativnosti tako da otkrijemo suprotne motive i činimo po pozitivnim.
Šta je ono što osjećamo sada?
Ponovo se vraćamo na to da trebamo osjetiti tačno ono što osjećamo u odredjenoj situaciji. Te osjećaje treba prevesti u decidni niz riječi, a onda potražiti želju ili motiv ispod tih osjećaja. Ne trebamo se prisiljavati da osjećamo ono što ne možemo osjećati, ma koliko bi to bilo poželjno. Ti osjećaji će se sami mijenjati prirodno kako budemo učili biti iskreni prema samima sebi.
Rekli smo da se naši pozitivni i negativni motivi neprestano miješaju i zato ih treba razlikovati da bismo postupali iz dobrih motiva, a osjećaji će s vremenom slijediti djela. Kad snagu volje koristimo tako da djelujemo iz negativnog dijela ličnosti, tada je to samovolja. To onda činimo pod pritiskom i postajemo napeti, gubimo mir. Ako slobodnu volju koristimo iz pozitivnih motiva, ona onda teče slobodno, snažno i životno; provodi se svjesno i jako, a ipak sa strpljenjem. Tako korištena slobodna volja nas ostavlja slobodnim, mirnim i nikada ne dovodi do prepuštanja pasivnosti i pomirenosti sa sudbinom. Dakle, kad slobodnu volju koristimo željom iz Istinskog dijela ličnosti, ona je tada u skladu s načelima i dovodi do osjećaja ispunjenosti i sreće.
Medjutim, moguće je da je želja ispravna, ali je postižemo na krivi način, a to je onda kada se motivi miješaju. Na primjer, pretpostavimo da želimo biti na svom poslu najbolji. To je svakako prihvatljiva želja. Nemati želja bilo bi, svakako, pogrešno. Postoji opasnost od stanja bez želja jer se polako prepuštamo pomirenosti sa sudbinom ili postajemo beživotni. Druga je krajnost kad se naše želje moraju ostvariti pod svaku cijenu. Zašto? Zato što je to onda samovolja. Kao i uvijek, teško je naći ravnotežu ili srednji put... Želite li biti najbolji zbog svoje taštine? Je li vaša želja oslobodjena sebičnih razloga, ili želite biti najbolji zbog straha da jedino tako možete biti sretni? Kad jednom odgovorimo sebi na ta pitanja, možemo činiti iz pozitivnih razloga i naša slobodna volja je ispravno upotrebljena. Zato je jako važno osvjestiti ono što je u nama sada nesvjesno. Samo tako smo u stanju odlučiti gdje trebamo otpustiti, a gdje se trebamo boriti.
Proces suočavanja sa samim sobom uvijek je postepen, dugotrajan i mukotrpan. Niko se nikada ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog vremenskog perioda. I onda kada dodjemo do tačke gdje ispravno možemo prihvatiti negativnost u sebi i spoznati jedan dio ličnosti, ta spoznaja, sama po sebi, ne može dovesti do trenutne promjene. To iz razloga jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduslov promjene. Konačno možemo spoznati kako nerazumno i nerealno reaguju naše emocije - i to je veliki korak naprijed.
Zaista je potrebno dosta vremena i stalno prepoznavanje tih reakcija prije nego što ćemo moći stvoriti nove navike. Ako već samim spoznavanjem djetinjastih, nezrelih reakcija dolazi do olakšanja i izvjesnih promjena, za očekivati je da se mogu dogoditi i vanjske promjene.
Ali, ne smijemo zaboraviti, istinske promjene dogadjaju se iznutra, dok su vanjske tek posljedica unutrašnjih. Unutrašnja je promjena mijenjanje stava prema teškoćama, a onda strah nestaje. Sa sve većom lakoćom prepoznajemo pogrešne pretpostavke i kako bismo trebali reagovati, ili kako ćemo jednom reagovati. Jednom, kad dosegnemo taj stepen teškoće nas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti ili zabrinuti. Svaka nova naučena lekcija o sebi, karika je u lancu kojim se stiče i čuva naša istinska snaga.
Mikica
Istinito procjenjivanje samog sebe i vaznost nesvjesnog
Često sebe poistovjećujemo s maskom ili negativnim dijelom ličnosti bez da znamo za naše Istinsko ja; odnosno postavljamo si pitanje ko smo u stvarnosti. U nama stalno postoji borba, koja nerijetko vodi u očaj zbog nedostatka osjećaja o sebi. Ako osoba sagledava samo svoj negativni dio, to dovodi do samookrivljavanja, a onda se ne može odreći negativnih osobina da bi se suočila s njima i istražila ih, jer vjeruje da je to njena jedina stvarnost. Kako je taj sukob isuviše bolan, on se potiskuje u nesvjesno, a rezultat je strah od otkrivanja negativnosti u sebi. Tako nas naša negativnost porobljuje, jer iz nesvjesnog upravlja našim ponašanjem, i mi nismo sposobni da istinski procijenimo sami sebe.
Kad prihvatimo negativne osobine smjesta se dogadja olakšanje jer smo u istini sa sobom, ali se istovremeno dogadja shvatanje da mi nismo svoja negativnost, jer vidimo i Istinski dio ličnosti. Ali, ako ne prihvatimo ono što nam se ne svidja u sebi, onda to i ne vidimo, pa ono tako i upravlja našim ponašanjem. Medjutim, kad to prihvatimo, mi automatski imamo izbor da činimo iz Istinskog dijela ličnosti. Dakle, nužno je prihvatiti negativne osobine i za njih preuzeti odgovornost, jer jedino tad shvatamo da imamo izbor i da mi nismo svoja negativnost.
U razvoju ili stanju svjesnosti može se razlikovati nekoliko nivoa:
1. Polusvjesno stanje i neznanje ko smo u stvarnosti i slijepa borba protiv onoga što mrzimo u sebi - svjesno, polusvjesno ili nesvjesno.
2. Prvo stanje budjenja kada možemo prihvatiti, imenovati i posmatrati ono što ne volimo u sebi; kada smo svjesni da je to jedna osobina, a ne naša tajna i krajnja istina.
3. Svjesnost o našoj Istinskoj ličnosti koja može donijeti nova odredjenja, odluke i izbore. Mi sada možemo istražiti nove mogućnosti - ne zbog neke čarobne tehnike već provjeravanjem stavova koji su do sada bili potpuno negirani i zanemareni.
4. I konačno do shvatanja, povezivanja negiranih i negativnih karakteristika, a što znači njihovog rješavanja, odnosno pročišćavanja.
Tako nestaje strah, koji je često nesvjestan, a javlja se uvijek kad želimo procijeniti sebe.
Nesvjesni dio ličnosti
Najmoćniji element u životu je nesvjesnost. Sve povoljno, ugodno, korisno, isto tako kao i poteškoće, patnje, razočaranja i takozvana "loša sreća", kao i ponavljanje nepovoljnih situacija odredjeno je nesvjesnim razmišljanjem, osjećajima i stavovima.
To obuhvata mnogo više od onoga što možemo pretpostaviti. Naime, kada ljudi govore o svojoj sudbini, o sudbonosnim dogadjajima, to nije ništa drugo već kreacija nesvjesnih faktora. To je zbog toga što se svjesna pogrešna shvatanja puno lakše mogu uočiti, pa stoga i ispraviti. Ono što je skriveno od svjesnosti upravlja nama bez da to možemo promijeniti jer to ne vidimo. Do stepena u kojem smo sposobni da se oslobodimo beskorisnih strahova i pogrešnih shvatanja, oslobodit ćemo snagu u sebi za koju nismo ni sanjali da postoji, jer smo je trošili na to da držimo daleko od svijesti ono što nas je plašilo.
Možemo reći da negativni dio ličnosti ne prihvata ništa s pozitivnim predznakom. Taj dio svemu pozitivnom govori NE. Obrnuto, Istinski dio ličnosti govori svemu pozitivnom DA, jer je u skladu s istinitim uvidom, koji ne može činiti ništa drugo već razvijati ljubav. NE namjera predstavlja destruktivnost, jer nije u istini, pa razvija mržnju i podjeljenost. DA je često, ne uvijek, uočljivije jer je svjesno. Kad god nešto što želimo ne možemo ostvariti, možemo biti sigurni da je u nesvjesnom NE, ili suprotna želja, ili strah od ispunjenja. Takodjer, ako nešto toliko snažno želimo da se toga ne možemo odreći, tada je u nesvjesnom isto tako snažno NE. Te suprotne namjere, od kojih jedna nije svjesna, stvaraju u ličnosti napetost i pritisak. Način na koji možemo razriješiti napetost, koja sama po sebi ometa ostvarenje želje, je da trebamo otkriti NE, odnosno suprotnu namjeru u nesvjesnom.
U onim područjima života u kojima stvari teku glatko, gdje nam se čini da smo sretni, gdje smo većinu vremena ispunjeni i bez ijedne krize, tu možemo biti sigurni da nema suprotne namjere u nesvjesnom, i da DA prevladava u svjesnom. To znači da je naše cjelokupno biće u skladu sa stvarnošću, ili istinom. Ali, u onim područjima u kojima smo stalno nesretni, tu mora djelovati NE u nesvjesnom. To NE, ili nesvjesnu namjeru, treba osvjestiti tako da je jasno imenujemo i preoblikujemo, tj. uskladimo s istinom. Dakle, svaki cilj koji svjesno želimo, a ipak ga ne možemo postići, dokaz je da u nesvjesnom postoji otpor postizanju tog cilja.
Ulazeći u proces otkrivanja NE djelovanja polako ćemo prepoznavati suptilnije oblike straha, krivnje, ljutnje, frustracije i neprijateljstva. Ti osjećaji nastavljaju tinjati, ali oni mogu biti prekriveni tako da se pripisuju drugim ljudima. Otkrivanje svih tih mehanizama je učenje jezika nesvjesnoga.
Učenje jezika našeg "nesvjesnog"
Često pogrešno vjerujemo da ono što je u nesvjesnom znači otkrivanje nama potpuno nepoznatih činjenica. Medjutim, to nije tačno. Ono što je u nesvjesnom bilo bi lako dostupno da se ne bojimo svojih negativnih osjećaja koji bi nas tačno doveli do negativnih namjera ispod njih. Treba potražiti naše polusvjesne misli, nejasne stavove koji su gotovo postali naša druga priroda. Ali niti jedan od tih polusvjesnih osjećaja, reakcija i pojmova nije formulisan u jasne misli. Ako posmatramo te polusvjesne reakcije u odnosu na problematično područje u našem životu, naučit ćemo sve što trebamo znati o sebi. To je vitalni dio učenja jezika našeg nesvjesnog. Samim promatranjem NE namjere, mi je već oslabljujemo. NE namjera može biti uklonjena ako shvatimo strah koji je uzrokuje, kao i neistiniti stav koji stvara strah. NE namjera je ključ problema i treba biti dovedena u svijest.
Ako sebi postavimo par pitanja: Koji cilj sada želim? Gdje sam nezadovoljan? Što bih želio promijeniti u sebi? Koliko iskreno ja to želim? Do koje mjere u meni postoji nešto što to ne želi? Ili se toga boji? Ili zbog jednog i drugog razloga tome govori NE? Kako mogu uočiti različite oblike i očitovanja NE namjere u mojem svakodnevnom životu? I ako jasno formulišemo ta pitanja i počnemo iskreno na njih odgovarati, postiže se već napredak. Medjutim, da odmah razbijemo jednu zabludu: nije dovoljno jednom odgovoriti na ta pitanja kroz ustrajno posmatranje i formulaciju nejasnih osjećaja. Ono što sada pronadjemo treba idalje istraživati. Istina je, ustvari, da se to stalno mora posmatrati. Jedino tako će NE namjera slabiti. Svako posmatranje nam može donijeti dublje i šire shvatanje.
U periodu samosuočavanja bitno je da budemo opušteni. DA namjera mora razmotriti NE namjeru, jer to vodi k tome da ćemo svjesno kumunicirati s nesvjesnim dijelom drugih ljudi, jer ćemo ga prepoznavati u mjeri u kojoj smo upoznali svoje nesvjesno.
Ljudi stalno nesvjesno komuniciraju. Samo 15% komuniciramo riječima, ostalo je komunikacija nesvjesnog. Te nesvjesne komunikacije odredjuju naše veze s drugim ljudima. Mi često ne uspijevamo zbog toga shvatiti druge i učiniti da drugi shvate nas. Vidjećemo da ono što nas plaši u drugim ljudima i zbog čega smo napeti, da ćemo to moći mirno osmatrati, na način kako smo to učinili sami sa sobom. Naučićemo tumačiti šta znači neka gesta, naglasak, djelovanje koje je nepoznato toj osobi. Vidjećemo šta druga osoba želi izraziti, uprkos njenoj maski, šta njome upravlja iza njezinih svjesnih stavova. Znaćemo šta njena nesvjesnost govori kada se ponaša na ovakav ili onakav način. Kad do te tačke dodjemo, strah će nestati i nećemo se više bojati. Dolazi do osjećaja potpune sigurnosti, jer možemo u miru jasno izabrati svoje ponašanje tako da ono bude konstruktivno i za nas i za druge.
Mikica
Jezik osećanja
Emocionalna inteligencija nije stanje, nije osobina koju imate ili nemate, to je proces orijentisanja u svetu, unutrašnjem i spoljašnjem. To je proces koji zahteva posvećenost, hrabrost, radoznalost i istrajnost.
Biti emocionalno inteligentan znači razumeti osećanja, znati kako nastaju i čemu služe. To znači prihvatati osećanja kao znak ljudskosti a ne doživljavati ih kao znak slabosti. Biti svestan svojih osećanja ali znati kada i kome je bolje ne pokazati ih. Zastati, preispitati se, korigovati mišljenje i ponašanje.
Druge je moguće razumeti samo u onoj meri u kojoj razumete sebe. Isto je i sa prihvatanjem.
Učenje jezika osećanja
Kaže se da što više jezika čovek govori, to više vredi, bogatiji je. Razumeti jezik osećanja i govoriti ga znači bolje i lakše se snalaziti u svetu. Osećanja su naši mudri savetnici i vodiči. Ako ne razumemo njihov jezik to je kao da idemo kroz život bez jednog čula.
Bez unutrašnjeg oka, uha, dodira, ukusa ili mirisa. Kao i učenje bilo kog drugog jezika, zahteva posvećenost i vreme. Nekada je dovoljno čitanje knjiga, razmišljanje i razgovori, a nekada je potrebno ići na časove. Nekada je potrebno nekoliko meseci, nekada više godina da se savlada taj jezik.
Niko nije kriv što ne zna, malo ljudi je imalo tu privilegiju da ih odmalena uče jeziku osećanja. Ali, zato svaka odrasla osoba ima mogućnost i odgovornost da uči i razvija se. Zbog sebe i zbog drugih. Druge je moguće podržati na njihovom putovanju, ali samo ako oni to žele. Nemoguće je pomoći nekom ko pomoć ne želi.
virada
Proživljavanje osjećaja
Već smo mnogo puta govorili kako je važno i bitno suočiti se i prihvatiti one osobine, osjećaje, uvjerenja i stavove u sebi, kojih, ili uopšte nismo svijesni, ili nismo dovoljno svjesni. Medjutim, spoznati našu Istinsku ličnost a da prvo ne osvjestimo negativni dio ličnosti – nemoguće je. Naime, sposobnost prihvatanja negativnih osjećaja, nesavršenosti, ranljivosti, iracionalnosti, slabosti, mora povećati našu sposobnost da budemo snažni, nezavisni i ispunjeni.
Nužno je da na dubljem nivou shvatimo otkuda dolaze naše negativnosti i destruktivnosti. I ranije je rečeno da negiranje naše ranjivosti, stid od bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju destruktivne stavove i osjećaje. Drugim riječima, to, uslovno rečeno, “zlo” u nama je odbrana od patnje. Jasno je da ta odbrana od patnje stvara još veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim osjećajima u nama. Ukoliko negiranje patnje potiče iz djetinjstva, ono nas prisiljava da neprestano stvaramo ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još težu bol. Stvarni problem je u tome što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan.
Da bismo uopšte mogli poći ka iznalaženju rješenja moramo znati kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Sticanje tog znanja nužna je priprema za proživljavanje tih osjećaja iz djetinjstva. Često bez toga ne možemo konstruktivno proživjeti te osjećaje. Svaki čovjek nosi svoje osjećaje iz djetinjstva, ali ne smijemo dopustiti da nas oni preplave toliko da se izgubimo u njima. Njih treba proživljavati, i to tako da jedan dio nas proživljava te osjećaje, a drugi dio nas je nepristrasni svjedok ili posmatrač. Dakle, jedan dio nas osjeća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u ličnosti i drugačije sagledavanje problema. To znači da je odrasli dio nas sada “roditelj” koji svom “ranjenom djetetu” dozvoljava da sve osjećaje konstruktivno proživi.
Medjutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskom podlogom, a da ga ne provedemo u praksu. Znanje može biti snažna odbrana protiv osjećaja, kao što je i neznanje o tome što osjećaji znače. Znanje nam pomaže da sve dublje iskusimo iskustva iz djetinjstva tako da ih osjetimo, upoznamo, izrazimo i proživimo (onoliko koliko je to moguće u odredjenoj fazi razvoja).
Sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi rezultat je odbrane protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osjećaja. Kada se osjećaji blokiraju onda se na to troši enormna snaga. To donosi lijenost, a ukoliko se ona pokuša riješiti snagom volje, onda vodi izuzetnom bolu. To često sobom nosi i čežnju za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteškoće nešto previše jer su nezreli. Kada se negativni osjećaji konstruktivno proživljavaju, oni se pretvaraju u svoju suprotnost. Stoga treba obratiti pažnju da, kada god se nalazimo u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti, ili ne želimo ništa raditi, to postaje jasan signal da u nama postoje osjećaji koji su stvorili “psihički otrov” zato što nisu osviješteni i proživljeni.
Iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "leću" kroz koju vidimo svijet i sebe same, bili mi toga svjesni ili ne. Osoba može osjećati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati kao da nije svjesna tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osjećaja, to onda dovodi do rasta ličnosti, budjenja i osjećaja cjelovitosti.
Strah od doživljavanja straha
Kada ne doživljavamo osjećaje u njihovoj punoj jačini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati. Naše djelovanje postaje neplodonosno, a život izgleda kao da sprječava sve naše ciljeve i želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat opiranja proživljavanju osjećaja, jer mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti nego da ih proživimo. Takodjer, strah od sreće i zadovoljstva je još jedan učinak potiskivanja osjećaja. A istina je da ne postoji drugi način da postanemo istinski živi. Poricanje bola sprječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašujuća kao strah od nje i stav prema njoj.
Strah od osjećanja bolnih osjećaja treba u svim vidovima stagnacije osjetiti, izvući na površinu. Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada se doživi taj strah, spoznaju se dvije stvari. Prva je, da su ti osjećaji bili toliko zastrašujući dok smo bili dijete da ih nismo mogli iskusiti, pa smo ih stoga potisnuli. A druga, koja je čak važnija i značajnija, je strah od straha. Strah od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost.
Svaki osjećaj koji se negira raste. Tako, primjerice, negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osjećanja straha od straha itd. To isto se odnosi na druge osjećaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer smo ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još ljući zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti ljutnju i sl. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to pojačava frustraciju, a zbog toga što je sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo postali svjesni koliko je značajno direktno osjećati, bez obzira koliko nepoželjni ti osjećaji bili. Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati jači, gorak i nepodnošljiv. Ako prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski počne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju, strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osjećaj može biti.
Kada osjećamo strah od sopstvenog straha i kada si dozvolimo da padnemo u sam strah, taj će nam strah vrlo brzo pokazati druge osjećaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio. Negirani osjećaji, kakvi god bili, postaju nam lakši za podnijeti od njihovog negiranja, tj. straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osjećaja i odbrana od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustava koja su bolnija od “izvornog osjećaja” protiv kojeg se borimo. Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povredjujućih i zastrašujućih osjećaja u nama, a koje stvaraju drugi ljudi ili okolnosti.
Ići u sebe, a ne oko sebe
Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, puno ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne načine, neznajući da proživljavanje osjećaja ne uništava. Naprotiv, svaki negativni osjećaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i nesvjesni zaključci iz djetinjstva koji nisu tačni.
Suočavanje s negiranim strahom u pozadini često nosi drugi stvarni razlog - strah praćen taštinom. Dakle, negirana taština i stid često stvaraju strah. Ideja da je ponižavajuće imati odredjene osjećaje, ili biti ranjiv i stoga otvoren, ideja kako nam se ne bi trebalo dogadjati ono što nam se dogadja, osjećaj da smo patili u djetinjstvu jer takvi kakvi smo bili nismo bili vrijedni ljubavi, stvara danas sklonost da negiramo svoje osjećaje. Pritisak negiranih osjećaja tada stvara strah, a onda strah zahtijeva teorije koje ga opravdavaju. Ako se osoba uvjeri da je opasno osjećati svoje osjećaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza. Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu.
Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osjećaja. To vrijedi za sve negativne osjećaje koje treba osjetiti. Tako, na primjer, kroz osjećaj slabosti trebamo ići do svoje snage; kroz osjećanje straha trebamo stići do svoje sigurnosti; kroz osjećaj usamljenosti trebamo ići do ispunjenja, ljubavi i partnerstva; kroz osjećaj mržnje do sposobnosti da volimo; kroz osjećaj beznadnosti do istinske nade; kroz prihvatanje nedostataka našeg djetinjstva do sadašnjeg ispunjenja.
Mikica