Ovo je mali dio svemira gdje ce zalutati mnoge rijeci i recenice koje su namjenjene bilo kome ko se pronade u njima, a ja cu samo da ostavljam tragove i da vas povedem u virtuelni svijet male spostvene maste.
Postoje dodiri leprsavi na vjetru
postoje sapati podareni svijetu,
postoje koraci duboki u snijegu
postoje rijeci naklonjene bijegu.
Postoji tisina sto gori i ledi,
postojim ja i Ti u meni...
Postoje misao ispleteno sretna
postoje djela depresivno sjetna,
postoje visine otkucaja u skoku
postoje refleksije u necijem oku.
Postoji tisina samoj sebi
postojis Ti i ja u tebi...
U horizontalnoj liniji zivota i sna
ja vertiklano stojim u poprecnom dijelu,
gdje remetim napade standardnog
kretanja ljudskih mana i svakodnevnica.
Na jednoj strani gdje se igram s rukom
koja me tjesi i daje snagu da krenem naprijed
i na drugoj strani gdje je pogled zastao vec
nad godinama koje nisam jos ni dotakao vijekom.
I moje tijelo se ne pomjera medu sjenama
i varijacijama ljudskih oblika u zicanom sistemu
kojeg nazivaju tokom zivota i trajanjem.
Ja ne postojim da bi bio ziv iz oblika koji je usvojen
vec od pocetka stvaranja, ja postojim da bi ziv bio
i ostavio dio zivota da poslije mene udise sve sto
ja nisam stigao i mogao i drugim dijelom da svoj
dah poklonim na pola nekome ko ce znati da dijeli
kiseonik cijelog svijeta samnom, cak i tada kada ga ne bude...
I nije mi vruce od svega niti se osjecam neugodno
medu svim sto me okruzuje i sto me ne vidi niti zeli
da me gleda ikada, ja sam zadovoljan svim sto imam
i ako je moj kraj sutra vec,ja cu ga prihvatiti unaprijed
jer zivot koji sada imam, vrijedni je nego da zivim jos
stotinu drugih zivota i stotinu drugih umiranja.
Ja obozavam moju hipotermiju, ona me hrani i drzi
ona me cini i ona me znam, voli...
Pomjeram se samo s njom.
Multiplikacija covjeka.
Plus jedan plus jedan plus jedan,
dovodjenje na rub u kojem se slije
u jedan tok, svaki oblik koji nosi
istu osobinu, znamenka, da znamenka.
Istorija...
Masovna histerija.
Individualca koji je markiran,
fenomenom negativne energije koja protice
kroz kretanje socijal-psihologije s
dvije boce viskija i Korsakofog sindroma
pod noktima koji cesu zapetljanu bradu.
Paranoja...
Toteizam.
Prizivanje stopala da sidju s trona,
u nadi da ce pregaziti vjerovanje
suprotonog razmisljanja i ponuditi
vjecan spokoj ovoj dusi u par vjecnih kapi
na ostatku klizavog tla.
Dok sjedim i pusim dan gledajuci sunce
i nasmijanu djecu kako trce poljima
vjecnog spasa u vjecna lovista dok
skalp vec nose za pojasem s urodjenim
smislom za moc jacega...
Moj je drug Sholmo, samo se nekada
ne razumijemo bas.
Mir, mir niko nije kriv.
Etnografija...
Evo me.
Astronimickim horizontom
ja prisustvujem desavanju nepreglednog
s dlanom koji mi sluzi da zaklonim
pogled od sunca koje me uporno tjera
da ne gledam u tom smjeru i navodi me
na pravi horizont s pognucem nad mocnim
bijednim, strasnim, jadnim, uzasnim ispucavajuci
moj zenit prema zvijezdama gdje se mnozim
dok mi srce ostaje na drugoj strani koja
je daleko sada od mene...
Moje srce je u nadiru ne bas tako pravilnom
s par iskrivljenih vijuga s tacnim odredistem.
Ja...
Odrediti me jedino poznajes ti.
Tebi vjerujem.
Tebe osjecam.
Ja sam mali.
Maleni, malecki, najmanji.
Ja mogu da se medju prste zavucem
i izmedju palca i malog prsta,
stvaram cijelo nepregledno mjesto
i da gradim slobodu i stvaram cjelinu
neranjivosti, gdje sanjas i dises.
Ja mogu da hodam po dlanovima.
Stvaram putanje i raskrsnice bez znaka,
gdje ce utabane staze da vode na drugo
mjesto uvijek, noseci kompas da se nikada
ne izgubis van prostora dok slijedis
svaku liniju, ljubavi i zivota.
Ja mogu da budem gluhonijem.
Da pogledom otvorim prozore zakovane
i na svakoj jagodici tvojoj ostavim mjesto,
gdje ce moj dah da neprestalnim tokom
da dolazi do tebe i smiruje svaki tvoj
strah u kojem trebas, vazduh i slobodu.
Ljubav.
Ja postojim jer postojan zelim
da budem za san koji davno sanja,
gdje je sve sto imam za volju da dijelim
sa srcem od tijela, bez razuma bez znanja.
Ja sam nisam, bio u toku kroz vrijeme
trazeci se u cesti sto smjer nema tada,
prateci vijuge i sve putokaze nijeme
na kojima zeleci mnogo puta strada.
Slusao sam za period, sumove i zvuke
trazeci tisinu gdje rijeci necu reci,
i na samom kraju na dohvatu ruke
ublazenim trenom i tijelo ce mi leci.
Zdravo kaze, zdravo i tebi.
Dugo vec se znamo, godinama traga
i mnogo toga ti zelim reci sada,
dok vrijeme trpam u sekunde same
od straha da ne gubim ove dane.
Ne brini kaze niti rijeci da zborim
dok utrobu para kao groznica mori,
stvarajuci osmijeh potapajuci boli
nemam pravo, da znas da te volim, volim.
Vodi me slutim i osjecaj pratim
krenuo sam po tebe da uvijek se vratim,
prije nego odem ja vec sam tu stojim
dugo te zelim da te smatram mojim.
Ja sam mali, maleni, najmanje najmanji.
Od zelje moje, da se takav vjecno zatvorim;
U srce tvoje.
U svjetlosti se razbija Galaksija.
Vasione mirisu na prasine stoljeca,
skrivene u pogledu zutih uspomena.
Dok se sistem prema Suncu otvara.
Razbacani osjecaji kao zrnevlje.
Kameni drobe se na dlanovima,
vjetar dok ih razabire sapatom.
Opijeni u njemu se stapaju.
Tvari koje koza upija hladna.
Ulja i zuto-smeda boja sutona,
Van Gogh i Apsint pred svitanje.
Odgriz razuma skriven iza slike.
Reflekcija bezlicnosti u vrisku.
Buka siromasnih trava talasa,
razgovori zastali na granicama.
Odpao je poslednji list Topole.
Akordi kao plamen podsvijesti.
Strast duhana u venama dogorijeva,
atomi zivota se cijepaju u dimu.
Ogorcen sklapam oci kako bi vidio.
Beskonacno velik prostor.
Beskonacno mali prostor.
Beskonacno velik osjecaj.
Beskonacno mali osjecaj.
Beskonacno i ja u njemu
I jedan mali Suncokret.
Preskoci razloge kao stepenice
baci mi nadu zalijepi za oko,
obgrli svijetove pokazi recenice
sve sto gradis nepomicno je i duboko.
Podigni strah prospi ga po meni
samo vjecnost smrti se ne boji,
suvise se nosi predugo u tebi
kao orden na srcu mi stoji.
Razmakni okove godine su dani
vremena nemam da te vjecno grlim,
raspukle su korice kao knjiga starim
izblijedjela starost lagano me mrvi.
Pusti se u toku korak naprijed kreni
ja cekam na dodir decenija za rec malo,
i duh mi biva pocinje da vileni
sve sto mir mi nosi ti posjedujes samo.
Protresi prasinu istirkaj me njezno
prazna saka jada dusevni ostatci moji,
kao decembar u noc, sve postaje snjezno
iscrtaj me mislima pa me na zid spoji.
Podigni obraz, progovori samo
sto je vjecno a koliko je malo?
Stojao je gore pod krilima neba
ogrnut tisinom izgubljenih noci,
izlomljene naravi osloboden od svega
cekao je vjeru drhtav u samoci.
Rijeci tisine obnavljao je cesto
grcaj i cemer izdvajao zbog nade,
nesvrstan u smisao trazio je mjesto
gdje mu korak teski bespomocan stade.
Sjecanja sto bude precutane dane
na momenat vatra topli uzglav plota,
konac nije vjecan da krpio bi rane
sto krvare na dodir smisao zivota.
Obnavlja se tuga kroz dane se sije
svaki novi zavez prestane da dise,
sve dok sunce plovi srce ce da bije
u nizu novi slom ali moze on i vise.
Isparava u vjeri odvlaci ga rijeka
pruza ruke slijepo izbjegli su rti,
samo eho hladan praznina je i jeka
lakse od zivota teze i od smrti.
Polomljeni pogled slamao je odraz
purpurne su boje plavile mu oci
sama cutnja njegova bijese veci poraz
nego prazna teznja koja nece proci.
Znam da neces doci zborio je tiho
umirem s razlogom mozda i bez njeg,
kormilo si pustam okoncan s stihom
ja sam sopstven poraz, vjecno si mi sve.
Prosuo je sebe po tamnilu neba
gdje ga vjecno cuteh u samoci gleda,
sklopi oci bolno na usnama tisina
proguta praznina zadnji moment mira.
I dalje se vide otisci od praha
gdje krocili su cesto uskladeni sati,
umrljan u tintu ljubavi i straha
gdje nestade covjek, niko nece znati.
Odlezao sam usamljenost godina u krevetu od snova
gdje se otvarala zelja da se svakim novim jutrom budim,
sluteci novu nadu sto ce dokoracati iz nedodije do dlanova
gdje cu je uzeti i zavuci pod oblake moga jastuka...
Pozivam svjetlost da dopre do mog prozora, otvaram joj se
kao svaki mladolik san na borama od godina i ceznje da umirim,
poglede uprete u nebeski svod i da pronadem svoj sjaj
u udaljenosti izmedu polarne svjetlosti i dalekog istoka.
Kao prolaznik u vanvremenu koracajuci od kraja ka pocetku
stvaranja novih stupova gdje viorim kao zastava na cik jutra,
razapeta u nadanju da ce smjer biti jednom ispravan i da ce dah
novog prolaznika zastati i pronaci svoje divljenje, u meni i ja u njemu.
Dok iz neprocjenjive ceznje nastaje ovo djelovanje prema tebi
gdje cijenim i prilazim i dajem sve na nepovrat godinama nadanja,
ja sam slobodan u sebi kroz tebe,da ne trazim vise niti bolje
od samog onog sto mi tvoja rijec moze reci i tvoje srce predati.
Nemocan sam na svu snagu muskarca pod tvojim dlanovima
gdje lomis sve jacine na koje bi se hrabro borio s suparnikom,
tvoja ruka nosi kormilo mog broda i lomi valove i burne noci
ploveci prema zvijezdi sto je moja vodilja, za starost i godine vjecne.
Mogao sam i nestati i zavuci se pod kamenje i crnu zemlju
nikada ne znajuci da ovo postoji u dahu zivota jednog, ovog barem,
mogao sam ziv umrijeti i ostati osakacen za jednu ljubav i trajanje
gdje nikada ne bi imao povod da budem, znajuci da ces biti vjecna.
Jesam li stigao na konacno odrediste svih potrosenih godina
gdje ce mi tijelo da dobije boju i pogled vedrinom da obaspe,
sva polja i listopadne sume koje ce zelenilo da sire pupoljcima
rajskih cvjetova dok ih dodirujes,sasvim njezno u prolazu...
Zapisujem ovaj momenat sto nema simboliku momenata
kao vjecno konaciste mog tijela po prasnjavim cestama,
gdje ce moj mir i san da podlegne na tvom plisanom jastuku
znajuci da je nasao svoj mir da bude spokojan do spokojnosti same.
Ovdje ostajem da dovrsim spoznaju o dobroti i grijehu samom
gradeci se zajedno uz tebe dok nam minute otimaju trajanje,
samo povrsno da bi se uklopili pod rijec da smo i mi ljudi kao i svi
dok u nama je dubina koja nema kraja i koja nema vremena.
Zapecati me usnama i dovrsi ovaj pakt o nama zauvijek
i neka nasi potomci ostanu odraz naseg postojanja i zivljenja,
ja bez tebe ne umijem da postojim ljubavi moja u ovom zivotu
budi moja ja cu biti tvoje, sve to pozelis... Dok postojimo.
Odavdje vidim i najdalje svjetlo, ovaj tron je moj Bog.
Ovo je moje, Ona je moja ,ovo sam ja...
Jer je ljubav najveca.
Jer je ljubav najveca...
Zaboravljam.
Gledajuci prolaze me trnci
i umoran sam od nagona.
Spava mi se.
Ne, nikada nisam bio agresivan.
Samo sam agitator.
Podrzavajuci sve sto osjeca,
neposredno, direktno.
Kao signal bez suma, bez bruma.
I niti su opipljivi tudi prsti,
niti lica nose simbolike daha.
Medu strane rijeci zapetljan,
maternji jezik, koji nikada nisam imao.
Da li naslucujes prijatelju?
Ne razumijem ali da, naslucujem.
Odgovaram s da i klimam glavom,
potvrdujuci sto me i pita za sto
odgovor ne znam... ne znam...
Zagusljivo je i jedva podnosim.
Uprkos tome, zapalit cu da izvucem,
poslednji dio solicituda i pljunem
nad prostorijom svoje intimno, drago...
Psihologicko stanje.
Umoran sam, nista vise, nista vise.
Nista licno, zaista.
Ne podnosim pritisak kroz kidanje
poslednjih tragova slobode pod kojom,
hodam ne gurajuci nikoga po strani.
Treba mi samo malo, mali prostor i zasto
zasto mi ne dopustite... Zasto?
Ubrizgavaju me.
Doziraju svaki dio dinamicno s oprezom,
da ne prevagne i proguta me ali
dovoljno da stimulantima podsjete tacku
psihomotoricke agitacije koja izraste
poput tumora, na svaki dodir koji ne podnosim.
Hronicni tok simptoma koji dolaze
sa godinama, usvajam jer kada se pogledam,
nikada i nisam ziv za vas bio.
Moja kost je, tvrdava moja a igla je granica
preko koje me nikada, necete prevesti.
Stanje.
Prelazno.
Zazmirim i otvorim oci konacno.
Gdje pustim osmijeh na sva blijedo
umorna lica koja polukruznim pogledom,
traze smisao da izvuku profit iz uglova
koji su i njima, momentalno strani.
Zalosno,nasmijem se.
Pararelan svijet.
Sretan sam sto indirektno pogledom
dodirnem svijet kojem ne pripadam,
i osjetim sve sto nikada necu biti
potrpan u monotoni tok zivota
usvajajuci sve sto mi se nalaze direktno
s prijestolja na kojem samo prvo veliko
slovo ima manipulaciju nad ostalim mali
jedva citanim,sitnim slovima.
Struktura vam je ocajna.
I neka me, neka kasnim decenijama za koracima
svim mogucih stvari koje nazivaju dobra sutra,
i neka me da cucim u svom bescutnom svemiru
gdje mi je jedini mlijecni put kojeg pratim
trag njenog dlana kojeg ostavlja na meni.
I jedini dolaz svijetlosti osmijeh kojeg vidim
s osmijehom mojim u reflekciji njenih ociju,
dok se zadovoljstvo mjenja prema zadovoljstvima
pozitivnog osjecaja kao sto mjesec uzme sunce,
kao sto plima povuce oseku naprijed i oseka plimu ;
Nazad.
I nikada necu pregaziti da je ljubav sve
sto pokrece i najteze stvari koje ljudi,da
upravo ljudi s ocima, rukama i licem ovim
zatrpaju pod tabane gazeci svaki dio njenog
postojanja i uzimajuci samo stvar iz kojeg
je dobit prvobitna.
Infrapopulacija nad jedinkom uz jata i jata
sicusnih komaraca...
Glupani.
Umoran sam i htio sam samo reci
da tvoje odsustvo mi nudi osjecaj,
u kojem kazem nedoreceno sve si mi;
Takt koji ne posustaje.
Poznajem samoce, igubljene sate
i bespuca nijema hodnike od straha,
poznajem tisine u jecaju kad pate
i prazinu srca, sve gorcine daha.
Poznajem sjecanja,rijec kada je veca
i prazne korice gdje godine su duge,
poznajem bdenje, mirise od svijeca
i izgorjele fitilje od srece od tuge.
Poznajem mostove, preduboke rijeke
i visine slavne kratke kao slovo,
poznajem vesla, sve obale daleke
i spustena sidra usidrena bolom.
Poznajem obecanja,misao kada krivuda
i istinu nevinu, prognanstvo i lazi,
poznajem covjeka na okolo i svuda
no, ne poznajem sebe;
Njega jos uvijek trazim.
Danas budi ovdje, budi samo tren
danas samo budi beskonacna.
Ja u biti dio, ja cu biti sve.
Danas biraj dodir, samo pogled nijem
danas budi sav moj kraj.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.
Danas pusti vijeme,sve prolaznice te
danas budi samo osmijeh.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.
Danas me zivi, samo tada ne mrem
danas budi beskraj.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.
Danas me podsjeti, na oblake na sne
danas budi samo rijec.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.
Danas kreni plakati, ja cuvat cu te
danas budi kisa.
Ja cu biti dio, ja cu biti sve.
Danas budi istina, volio bi te.
Danas budi, mozda sutra...
Ja cu budem dio, ja cu budem sve.
Kada nacujem rijeci,kroz tisinu kad krocim
zastanem dok me vode,srce na trag mi sluti,
kroz tamna prostranstva ti otvoris mi oci
gdje mi zelja zapjeva i sva bol zacuti.
Udahnem u sebe miris njenog duha
spreman da poletim,stvarnost je nijema,
pocinjem ga gubim,osjet dodira i sluha
slamam barijere,godina i vremena.
Zaplovim pod mjesecom da kidam dio sunca
gdje kraj ne postoji,za tebe dok trajem,
ispunjeno snagom srce,vece od vrhunca
zbog tebe se komada za tebe se daje.
Zatreperi zvijezda,jacu daje radost
sto sklizne me nebom,gdje mljecni su puti,
da izgubim godine pronadem si mladost
dok si tijelu blize gdje te duh moj sluti.
Prolomi me more na planine dize
gdje je nebo meko,dodir tvoje koze,
podmladi me magla,obraze mi lize
ja svemoguc sam,oprosti mi Boze.
Gore se lome,podrhtavaju vrelo
oziljak od koraka ja od zudnje risem,
sve sto um nakani,srce prije htjelo
i kamen i zeljezo od tebe bi da dise.
Prolije se rijeka,ponesu me mlazi
od zlatila boje koritima sto jure,
sve oplodeno zivim,plovim u ekstazi,
niz potoke zuborne i klisure sure.
Tvoja snaga svega,djeluje mi vjecna
ja ni smrti nemam i kada bilo je tise,
kroz mene prohodna,neograniceno tecna
dok upijam te vjecno ti se dajes vise.
Isplices se kozom,pletes se u ruhu
krpis mi pore, prstima od svile,
utopljena u tijelo,smisao u duhu
zelja si mi vjecna sve ostale su bile.
Po pustinjama suhim,ja biljan krstarim
podizem oaze pod palmama sjenim,
mrtvo ozivljavam, ja podizem stvari
vodopade spustam i okeane pjenim.
Poklanjas mi melodiju,ozivljavas zvuke
osvijetlis mi noci poklonis im sjaja,
u bunilu gdje lutam pruzis mi ruke,
povlacis iz rupe,gdje smisao je kraja.
Na zedi me pojis, ambrozijom moci
ojacavas zid protoka i zila,
na osami tisine u najdubljoj samoci
dajes mi pero, ti stvaras mi krila.
Sve ka vjecnosti krene,da procvatno lista
pod stiskom od dlana ti me kroz njeg vodis,
svaka radost kao u kristalu blista
sve ledeno sto plamti,ti u njemu goris.
Sve mrtve svijeta,sto zive su bile juce
od prolaza ti njeznog zatrepere smjele,
iza tebe prosapcu, sve od trena huce
i da ponovo zive,sve bi one htjele.
Sve moguce biva,ja u dahu stajem
pod strahom svjestan da me tako snivas,
neopisivio rijecju sve u meni traje,
koliko si iluzija,ti stvarna bivas.
Tada tren se rusi,nestaje u noci
i dalje se trudim da to tebe stizem,
i kada ne slutim ti ces opet doci
a ja cu biti,sve blize ti i blize.
Sve dok si dio,nemir u javi
koji me ceka, i dusu mi smiri,
ja cu te traziti,za tebe da starim
zbog tebe ja disem,ja za tebe zivim.