Knjizevnost, stil izrazavanja i stilske figure Umetnost

Pod knjizevnoscu se u sirokom smislu reci razume celokupna naucna i umetnickoknjizevna delatnost i u tom smislu ona je ravna znacenju koje ima latinska rec literatura, medjutim obe te reci imaju i uze znacenje: umetnicka ili lepa knjizevnost (beletristika) sto oznacava samo umetnickoknjizevna dela. Za ovo uze znacenje te reci upotrebljava se jos i naziv poezija (pesnistvo) koja oznacava umetnicka knjizevna dela i u stihu i u prozi. Rec poezija postala je od grcke reci poiesis (stvaranje, stvaralastvo) i u pocetku je oznacavala i muzicko i knjizevno stvaranje, tek kasnije je dobila znacenje samo knjizevno-umetnicko stvaranje koje i danas ima u nauci i knjizevnosti. U svakodnevnom govoru rec poezija oznacava samo ona knjizevna dela koja su pisana u stihovima. Nauka o knjizevnosti obuhvata istoriju knjizevnosti, teoriju knjizevnosti i knjizevnu kritiku. Sva tri dela nauke o knjizevnosti, kao i jedan deo nauke o jeziku koji se zove stilistikom i koja ulazi u nauku o knjizevnosti, uzajamno se prozimaju i dopunjuju omogucavajuci svestrano proucavanje svih osobina knjizevnih i umetnickih dela kao i njihov istorijski razvitak i ulogu koju imaju u opstem ljudskom kulturnom razvitku.

Stilska sredstva ili stilske figure

Stilistika je jezicka nauka o stilu, a stil je najopstije shvacen, nacin izrazavanja jezikom ona ocenjuje nacin na koji je misao saopstena i njenu skladnost sa mislju, osecanjima, namerama i htenjima onoga koji govori.

Rec stil (grcki stylos, lat. stilis) je nekada imala samo znacenje metalne pisaljke kojom se pisalo po dascici prevucenoj voskom, danas se tom recju oznacava svaki organizovan sistem sredstava izraza, bilo recima, bojama, tonovima, masom itd. tako da se o stilu govori u slikarstvu, muzici, arhitekturi, pa cak i u zivotu uopste (stil zivota – nacin zivota). Svaki covek poseduje odredjeni vokabular kao sredstvo za misaono, osecajno i duhovno izrazavanje sto cini autentican individualni stil. U svakodnevnim susretima upravo na osnovu nacina na koji neko izrazava stav, od izbora reci kojima ga prezentuje, pa sve do oblika i ritma recenica i nacina na koji kombinuje reci mi uz pratece elemente govora gestikulaciju, mimiku, jacinu i brzinu govora i emociju sa kojim su iskazane vrsimo procenu karaktera coveka sa kojim razgovaramo. Kada je sadrzaj koji slusamo u skladu sa formom u kojoj je prezentovano mi kazemo da smo upoznali ili razgovarali sa zanimiljivim covekom koji ima autentican, potpun i lep stil, jer je recima uspeo da kod nas stvara konkretne slike koje mi culno dozivljavamo.

Bogatstvu i ekspresivnosti vokabulara se najcesce ocituje kada neko izrazi obilje u kratkoci. Uvek nas jezgrovita i kondenzovana recenica cudesno zadivi, primer su brojne mudre misli koje cesto citiramo kao imperativ izgovorenog ili napisanog sadrzaja. Citajuci knjizevna dela upravo zbog svog licnog emocionalno-misaonog stava koji dozivljavamo preko slikovitog karaktera pesnickog jezika koji cudesno preobrazava svakodnevni jezik neobicnim intenziviranjem znacenja pojedinih reci mi poimamo saopstenu istinu o zivotu. Stvaralackim talentom pesnikove misli i emocije se otelovljuju i zive konkretne slike pune odgovarajuceg smisla i znacenja. Stilske figure su prirodni izraz umetnickog nacina misljenja, osecanja i saopstavanja. Knjizevnik se drugacije i ne moze izrazavati jer ga njegova misao-emocija i umetnicka potreba da ih saopsti u culnom obliku nagone da svakodnevni jezik u skladu sa svojim umetnickim potrebama preinacava da bi saopstio svoje duhovne sadrzaje.

No, i svako od nas ih nesvesno rabi kao prirodan izraz kada saopstavamo osecanja i misli kada zelimo postici ekspresivnost i snazno emocionalno i duhovno prodreti do sagovornika. Svaki put kada zelimo sugestivno delovati rabimo odredjenu stilsku figuru tipa: poredjenja, epiteta, hiperbole, gradacije da bi smo recima izvukli najdublji smisao za odredjenu situaciju. Upoznajuci prirodu i funkciju pojedinih figura osim sto mozemo bolje osetiti i razumeti karakter i prirodu jednog umetnickog dela, osposobicemo da u svakodnevnom govoru koriscenjem promenom znacenja neke reci (takozvani tropi), ili promenom mesta reci u recenici (takozvana inverzija) i koristenjem karakteristicne sprege nekih reci tj. koristeci stilske figure u uzem smislu reci jezgrovito i ekspresivno predamo nekome recima misli.

Poredjenje

Jedna od osnovnih i najcescih stilskih figura je poredjenje (lat. comparatio) Ona se sastoji iz tri clana:

- predmeta koji se poredi
- zajednicke osobine predmeta i onoga ko se poredi
- predmeta sa kojim se poredi

Najvazniji clan poredjenja je upravo zajednicka osobina, jer od njega zavisi da li se dva predmeta mogu logicki porediti tj. da li postoji zajednicki sklad izmedju njih.

Primer:

Sa belom penom na vratu, koja vijori u buri
Slican mladome hatu, kada se propne, pojuri
Dolazi iz pucine gordi gizdavi val
Noseci pozdrav daljine za obali i zal.

(G. Krklec)

U navedenom stihu pesme "Val" Gustava Krkleca poredi se val s mladim hatom. Zajednicke osobine su im: belina (pene i grive), propinjanje, trk, ponositost i gizdavost, sklad izmedju njih je ocigledan. Ako tog sklada nema poredjenje nece valjati kao na primer:

"Humanizam i Renesansa su buknuli kao pozar i zahvatili Evropu."

Pre svega je netacno da su ta dva duhovna pokreta izbila odjednom ("buknula"), oni su se pre "razgorevali" a zatim – "bukne kao pozar" nesto sto razara, sto unistava (rat, epidemijske bolesti), a ovi pokreti su bili stvaralacki pa ih je bilo adekvatnije porediti sa blagotvornom suncevom svetloscu.

Poredjenjem se postize konkretizacija slike, jer se jedan predmet poredi s nekim poznatijim ili izrazitijim predmetom, stoga najcesce susrecem poredjenje neke apstraktne pojave sa materijalnim predmetom:

"Izmedju vasih ljubavi i vase mrznje odnos je isti kao izmedju visokih planina i hiljadu puta vecih i tezih geoloskih nevidljivih naslaga na kojima one pocivaju."

(I. Andric)

Redji je slucaj da se izvestan konkretan predmet poredi sa nekim apstraktnim pojmom. Tu se onda radi o takvim apstraktnim pojmovima koji su po svome znacenju jaki, upecatljivi i opstepoznati a zajednicka osobina je gotovo uvek puna simbolike:

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao;
Da je cujem, uzalud sam jutros kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

(V. Petkovic – Dis)

Ali mogu se porediti i dva konkretna predmeta, s tim da onaj sa kojim se poredi mora imati izrazitiju zajednicku osobinu, ili se pak predmet poredi sa zivim bicem cime mu se pridaje zivost, sirina smisla a ponekada i simbolika:

"Tuzno je danas nebo, tuzno kao raspuklo zvono."

(M. Krleza)

Kontrast

Specijalna vrsta poredjenja jeste kontrast ili antiteza. Tu se poredjenje ne vrsi po slicnosti vec po suprotnosti, cime se postize veoma izrazita konkretizacija slike. Kontrast ("crno-belo“) izaziva jak emocionalni utisak u kome se posebno istice ono na sta se stavlja misaono i emocionalno teziste.

"Ja bosiljak sejem, meni pelin nice."

Metafora

Teorija književnosti bavi se izučavanjem fenomena i zakonitosti književnoga procesa, a metodologija otkriva na koji način treba književna djela tumačiti. Svaka interpretacija legitimna je ako je dobro izvedena, te različite interpretacije ne moraju previše računa voditi jedna o drugoj. Interpretacije mogu ući u književni tekst preko različitih aspekata. Jednom to može biti stih, drugi put stil, treći put kontekst, ili neki značenjski sloj.

U ovoj temi zastali smo na stilskim figurama. Naime, brojni su antički teoretičari utvrdili pravila dobrog sastavljanja, tj. kompozicije književnog djela, ali također i niz postupaka kojima se postiže bolji učinak usmenog i pismenog izražavanja. Danas takve odlike izražavanja nazivamo mikrostrukturama jezika, čiji je tradicionalni naziv (stilske) figure. Svojim stvaralačkim postupkom i pjesnici i pripovjedači riječima i sklopovima riječi daju nova, šira i prenesena značenja. Takva značenja označavamo stilskim figurama.

Metafora

Pored poređenja, najčešće korištena stilska figura je metafora. Metafora (grč. meta = promjena, pherein = nositi; μεταφορά = prenos) je skraćeno poređenje, po njoj se ostvaruje prenos značenja tako da se istakne jedna zajednička značajka (osobina) iz jednog područja života i svijeta koja se poveže s drugim područjem. Metaforu možemo označiti i kao lingvističku sliku koja se bazira na odnosu sličnosti dvaju objekata ili ideja, odnosno, dvaju područja smisla, od kojih je jedno uzeto iz svog izvornog okruženja (korelacije) i njegovo se značenje prenosi u drugo okruženje, tj. na drugo područje smisla. Metaforu ćemo razumjeti ukoliko uspijemo asocijativno povezati ta dva područja, što znači da metaforu uvijek prati neka konotacija, tj. cjelina asocijacija povezanih s nekom rječju, odnosno izražavanjem i pripadajućim značenjem. Dakle, interpretiranje metafore zavisi od konteksta, i to je ono što metaforu razlikuje od termina (naučnih, tehničkih i dr.) koji u nekom specifičnom području imaju tačno definisano i nepromjenljivo značenje.

Metaforama i aspektima njihovog značenja sve više se bavi i kognitivna lingvistika. U kognitivnim teorijama metafore sugeriše se da metafore nisu puki lingvistički ukras već i bitna struktura mišljenja. Možda nismo uvijek svjesni toga da razmišljamo u metaforama, i time nesvjesno stvaramo cijeli sistem metaforičkih koncepata, odnosno postavki koje se odražavaju u svakodnevnom jeziku, a pomoću kojih spoznajemo svijet i o njemu rasuđujemo.

Kako u osnovi tvorimo metaforu? Na primjer: metafora „zub vremena’’ ostvarena je sintagmom, a ona pored toga što je preciziranje jednog pojma, jeste i jedno govorno ostvarenje, jeste jedna intonacijska cjelina. Riječi se nalaze jedna pored druge, a ne na raznim stranama knjige. Dakle, te dvije riječi (ili bilo koje druge riječi) moramo izgovoriti kao sintagmu da bi došlo do prenosa značenja, da bi se u našoj svijesti proizvela ta nova slika. Tom novom značenju može samo ta sintagmatska intonacija, samo ta artikulaciona cjelina, biti zvukovni par. Pošto imamo uređen par (zvuk, značenje) imamo i znak. Tu novu sliku (ili taj novi znak) možemo doživjeti samo ako značenje „zub’’ i „vrijeme’’ evociramo u svijesti jednovremeno/blisko. Svaki iskaz, stih, rečenica, jesu neke cjeline, jesu zvukovno ili artikulaciono jedinstvo/cjeline. Te „cjeline’’ jesu ono što će „lelujavo carstvo misli’’ (Sosir) omeđiti na isti način kao i riječ.

Bilo da je metafora kopulativna konstrukcija („Srca su naša tople bašte’’- Dragomir Brajković, „Proljeće u Teheranu’’) ili genitivna sintagma („Kičma munje’’- Vasko Popa, „Na početku’’) ona je uvijek ostvarena u jednoj intoniranoj (bliskoj) cjelini, tj. sintagmi ili rečenici/stihu. *(Navedeni primjeri uzeti su iz knjige Miloša Kovačevića "Stilistika i gramatika stilskih figura", Kantakuzin, Kragujevac 2000.)

Metafora kroz primjere:

Ukoliko određeni predmet zovemo imenom drugog predmeta s kojim ima neku sličnost pravimo metoforu, figuru kod koje je izostavljen predmet koji se poredi i poredbena kopula – riječ. Stari su pjesnici metaforu nazivali još i inoslovka.
“Sunce je ogroman ognjen cvijet
što svakog dana iznad nas cvijeta!”

Stvaranje novog, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika, odnosno upotrebljavanje riječi u jednom slikovitom i prenesenom značenju osnova je metafore. Zamjena se temelji na vezi “po slici”. Narodne su pjesme prepune takvih metaforičnih slika.
“I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.”

Metafora je miljenica pjesnika, osnovna potka pjesničkog izražavanja. Po nekom nepisanom pravilu upravo se uspjeh poetskih redova mjeri vještinom upotrebljavanja metafore u pjesmama. Kao što majra reče u svom postu, ta sposobnost da se određena slika iz života sažme u riječ ili kratki sklop riječi je ono što nas kao čitaoce fascnira, što u našem umu tvori sliku koja je sama po sebi više nego rječita. Svaka uspjelija metafora je mala pjesma za sebe, upravo jer predstavlja uočavanje jednog sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Osnovno značenje stvari ili riječi metaforom se mijenja u figurativno.
“Gle, bilje proljeća,
Trag snova
Bezbrojnih ratnika!”

Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama.
“Noć je vani slijepa i gluha
Sunce se pokrilo jednim velom…”(Charles Baudelaire)

Kao jedna od najčešće korištenih figura u poeziji, metafora nas snagom svoje slikovitosti uspijeva prenijeti u neke nove svijetove i sasvim neznane dimenzije. Na primjer:
-Suze sina razmetnoga – Ivan Gundulić
“Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što svijet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenuće oka, strila iz luka,
Kijem potegne snažna ruka.”

-Svetkovina ruža – Tin Ujević
“Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kâd nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.” ili

-Kako vam je drago - William Shakespeare
“Cijeli je svijet pozornica
i svi su muškarci i žene tek glumci:
imaju svoje izlaske i ulaske.”

Osim svoje upotrebe u književnosti, poeziji, metafora se često koristi i u govoru. Tako su neke metafore postale frazama. Zbog svoje česte upotrebe, govornici su te fraze prestali posmatrati kao metafore:
jagodica (prsta) - umanjenica od imenice jagoda
jabučica (Adamova) - umanjenica od imenice jabuka
ogranak (preduzeća) - manja grana koja se odvaja od veće grane
umoran - od glagola umoriti, ubiti.

Isto tako su metaforički frazemi česti u svakodnevnom govoru, na primjer: mačji kašalj, Potemkinova sela, mirna Bosna, sezona kiselih krastavaca. Metafore koje često čujemo, a više niko ne dovodi u pitanje preneseno značenje tih riječi.

Sličan primjer imamo kod označavanja karakternih osobina: On je lisac. Njihov je predsjednik pravi lav.

*Korišteni izvori: B. Ohnjec; A. Stamać, "Republika", mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo; Wikipedia; Zlatko Pangarić, "Znakovi i stilske figure".

Alegorija i amfibolija

Alegorija

Alegorija (prema grčkom ἄλλο - drugo; ἀγορεύω (ἀγορεύειν) - govoriti) je stilska figura pomoću koje odredjene pojmove i misli iskazujemo drugačije, ne riječima koje ih direktno opisuju, već uvijeno; slikovito govorimo, slikovito objašnjavamo, odnosno, u jednoj skrivenoj formi iskazujemo svoje misli i osjećanja. Radi se o figuri u kojoj se ono što je direktno rečeno odnosi na nešto drugo, uz pretpostavku da se značenje neke pjesničke slike ili priče može objasniti pojmovima. Tako, na primjer, kada Dante na početku „Božanstvene komedije“ susreće zvijeri, one znače grešne strasti.

Naziv „alegorija“ se također koristi u širem smislu u svim umjetnostima za svaki lik ili prikaz u kojem se može razabrati načelno moguće pojmovno objašnjenje kao i za neke književne vrste, najčešće tzv. alegorijsku poemu, koja je česta u srednjem vijeku, a naročito njegovana u epohi baroka. Bitno je istaći da se alegorija upotrebljava ne samo u književnosti kao slikovit način govora i pisanja, već i u umjetnosti inače kao slikovit način prikazivanja, koji za cilj ima da nečemu dâ drugačiju predstavu i smisao od prvobitnog koji se neposredno daje. Također, alegorija se može pojaviti u obliku vrlo složenog i dubokog simbola, personifikacije, proširene metafore, ili pak satire.

Nije rijetkost da se alegorija kao način prenesenog izražavanja, u kojem se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje u cijeloj slici ili cijeloj radnji, pojavljuje čak i u cijeloj pjesmi. Na drugoj strani, ponekad je dovoljno samo u jednoj riječi ili stvari sažeti predstavu o onome što želimo reći. Tako se često kroz različite umjetničke izraze susrećemo sa likom Amora, a opštepoznato je da se upravo tim likom prikazuje „ljubav“, nadalje „pravda“ se iskazuje u liku djevojke zavezanih očiju, s vagom i mačem u rukama.

U suštini, vrlo je važno shvatiti da se alegorijom ne mijenja značenje riječi nego se mijenja predmet pjesničkog stvaranja. Za to je najbolji primjer basna, koja je u cjelosti jedna alegorija. Naime, načelo alegorije prožima cijelu basnu, gdje se životinje pojavljuju kao tipovi ljudi. Ponekad, u novije vrijeme, alegorija prožima i djela različitih drugih književnih vrsta, poput čuvenog Orwellovog romana „Životinjska farma“, koji opisuje pobunu domaćih životinja protiv čovjeka kao satiru komunističke revolucije, ili pak poznate lirske pjesme Dobriše Cesarića „Na novu plovidbu“, koja se odnosi na ljudsku sudbinu:
„Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa,
Jedna, što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.“

Pored basni i lirskih pjesama, često alegoriju susrećemo i kroz narodne pjesme, kao što je, na primjer, pjesma „Zidanje Skadra“: "Imao sam od zlata jabuku pa mi danas pade u Bojanu, te je žalim, pregoret' ne mogu."

Alegorija se u stručnim krugovima često karakteriše i kao produžena metafora. U prevodu bi to značilo da alegorija nastaje onda kada se metafora proteže kroz cijelu misao, odnosno kroz sve dijelove izrečenoga. Alegorija jeste zbog prenošenja značenja srodna metafori, ali se uglavnom smatra kako zahtijeva neku veću cjelinu od jedne riječi, prema staroj retorici barem rečenicu, što omogućava da se vrline, strasti ili prirodne pojave pojavljuju u književnom djelu kao osobe, ili da se putovanje u prostoru shvati kao proces duhovnog sazrijevanja.

Alegorizam

Kad govorimo o alegoriji, možda je zgodno pomenuti i pojam „alegorizam“ koji se koristi za tumačenje mitova prema načelu alegorije: mitske priče, slike i likovi tumače se kao alegorijski prikazi prirodnih, društvenih i psihičkih pojava. Pojam je utemeljio Teagen (krajem 6. vijeka prije Krista), koji je tako tumačio likove bogova iz Homerovih epova: Hefest, na primjer, znači vatru, Atena mudrost, Afrodita ljubav i slično. Osnovno načelo takvih tumačenja preuzima i „alegoreza“, proširivši ga postepeno na cjelokupnu književnost, a prihvatila ga je i razradila u svojevrsnu teoriju mita posebno filozofija prosvjetiteljstva.

Amfibolija

Jedna druga stilska figura, za razliku od alegorije, postavljena je s užim tumačenjem, tačnije samo sa dvojakim tumačenjem. Dakle, ne sadrži širinu koja je karakteristična za alegoriju, no reći ćemo par riječi i o njoj.

Amfibolija (prema grčkom: ἀμφιβολία - dvosmislenost, dvostrukost) je dvosmislenost koja nastaje zbog mogućeg dvojakog tumačenja značenja u gradji neke rečenice. Poznati je primjer proročanstva „Ibis redibis numquam peribis in bello“, čije značenje zavisi od toga stavi li se zarez iza ili ispred numquam (u prvom slučaju: „Ići ćeš, vratit ćeš se, nikada nećeš poginuti u ratu”, a u drugom: „Ići ćeš, nećeš se vratiti nikada, poginut ćeš u ratu”). Stari retoričari držali su amfiboliju greškom u jasnoći stila, ali se ona, namjerno upotrebljavana, smatra i figurom koja se svrstava u igre riječima i kojom se mogu postići naročito humoristički i satirički dojmovi.

Riječi se, znači, upotrebljavaju u dvojakom značenju i smislu, što može proizići iz dvosmislenosti riječi i izreka ili iz dvosmislenosti konstrukcija. Dvosmislenost nastaje zbog mogućnosti dvojake interpretacije, kao u primjeru: „Ode ti daleko“, što bi se moglo tumačiti kao „pretjerivanje“. Dakle, izgovorimo jedno, ali pored toga želimo da do izražaja dodje neki drugi, još jači smisao sadržan u izgovorenoj slici.

*Za potrebe teksta konsultovan: „Rječnik književnoga nazivlja“, Milivoj Solar, Zagreb, 2006.

Perifraza

Perifraza ili cirkumlokucija (περίφρασις, periphrasis, peri = o, oko; phrasis = govor, izraz; lat. circumlocutio) stilska je figura kojom se pomoću više riječi ili nekoliko rečenica opisuje, odnosno zamjenjuje neki pojam koristeći neke njegove bitne oznake. Perifraza nije samo opisivanje pojmova, ona je ustvari i opisivanje predmeta, svojstava, radnji, doživljaja. Metafori jeste slična, s tim da se perifrazom naglašava stil, posebno u retorici, pa se onda naziva još i retoričkom metaforom. Književni kritičari vole reći da se perifrazom pojačava patetičnost i retorika stila.

Bitno je naglasiti da perifraza može postati i eufemizam ili druga slična figura.

U svakodnevnom jeziku nije rijetkost da koristimo i čujemo odredjene perifraze, poput: kralj životinja - lav, vrh svijeta - Himalaji, Sin Božji - Isus, sedma umjetnost - film, on vedri i oblači – moćan čovjek i sl. Druge opet svoju upotrebu češće nalaze u književnom jeziku, kao npr: Jupitrov porod Božanski - za Herakla; ognji neba - za zvijezde; podnevna zvijezda gori - za sunce; sastat ćemo se kad zapjeva ptica ševa, a zemljica se zaodjene travom i cvijetom - za proljeće; moj deda već dugo ore nebeske njive i dr.

Vidljivo je, znači, da se odredjeni pojmovi perifrazom izražavaju neuobičajeno, čak više pjesnički ukrašeno, stoga ne čudi što je perifraza omiljena medju pjesničkim dušama.

U današnjem vremenu česta je njena upotreba u novinarstvu, gdje joj se daje pomalo ironičan ili ciničan ton, što na specifičan način boji slike koje nam se predstavljaju od strane medija, a koje za predmet imaju neke dnevno aktuelne pojave ili javne ličnosti.

Jednojezični rječnici

Ono što je manje poznato u vezi sa perifrazom jeste njena uloga u izradi jednojezičnih rječnika. Naime, rječnici su jezikoslovne knjige u kojima su skupljene riječi jednog ili više jezika. Njihova suština je da opišu riječi koje se prikupljaju za obradu u jednom rječniku. I dok smo svi složni oko svrhe i značaja višejezičnih rječnika, jer bez njih ne bismo uopšte mogli učiti strane jezike, to su mišljenja oko svrhe i značaja jednojezičnih rječnika podijeljena.

Stručnjaci koji se bave jezikom mnogo više cijene upravo jednojezične rječnike jer posjeduju znanje koliko je izrada takvog rječnika zahtijevan i mukotrpan posao. U višejezičnim rječnicima značenje riječi se i ne opisuje, više se tu radi o iznošenju leksičkog ekvivalenta. Medjutim, izraditi jednojezični rječnik vrlo je teško jer svaka riječ zahtijeva svojevrsni opis značenja. Posebno je to naglašeno kod riječi koje nose uopšteno (apstraktno) značenje, npr: istina, ljubav, pravda i dr. S druge strane, postupak opisivanja kreće se jednostavnije sa riječima koje nose konkretno značenje: kuća, prozor, kapa, šal i dr.

Samo se nameće pitanje kako se opisuje značenje pojedine riječi? A odgovor stoji na početku ovog posta: opisuje se perifrazom ili parafrazom, tzv. »okolišnom« definicijom, opisivanjem s više riječi koje čine rečenicu ili više rečenica (perifraza) odnosno nizom sinonima, tj. istoznačnica i/ili bliskoznačnica (parafraza).

Ako npr. kažemo da je gora 'uzvišenje iznad okolnog zemljišta koje obično ima više vrhova' ili da je 'šumom obrastao brdovit predio', onda smo značenje te riječi opisali perifrazom, a ako kažemo da je gora (manja) planina ili posegnemo za kojom drugom bliskoznačnom riječju (npr. brdo, brijeg, uzvisina, gorje, šuma i sl.), onda značenje te riječi opisujemo parafrazom.
(„Knjige značenja“, Ivo Pranjković, Časopis Vijenac, br.163, 2000

Iz navedenog proizlazi vrlo značajna uloga perifraze, kao stilske figure, bez koje nikad ne bi mogao nastati niti jedan jednojezični rječnik. A doprinos ovakvih rječnika je nemjerljiv sa aspekta potpunog i preciznog opisa pojedinih riječi, jer ne moramo puno prelistavati ni čitati da bi nam bilo jasno kako se danas piše, ko sve piše, i kako na nedopustiv način riječima daje iščašeno značenje. Kulturu govora i pisanja treba njegovati, jer koliko god se nekom to čini perifernim, ta kultura će umnogome pomoći u stvaranju ispravne slike o nama.

(*Za potrebe teksta konsultovani izvori: Wikipedija i „Knjige značenja“, Ivo Pranjković, Časopis Vijenac, br. 163, 2000)

Metonimija, sinegdoha i eufemizam

Sve do sada pobrojane stilske figure zasnivaju se na metafori ili na poredjenju po slicnosti ili po suprotnostma. Medjutim, postoji i druga grupa stilskih figura koje isto kao i metafora imaju preneseno znacenje, ali kod kojih veza izmedju dvaju pojmova nije stvorena na osnovu njihove slicnosti ili suprotnosti, nego na osnovu njihove logicke zavisnosti. Osnovu tih figura cini metonimija.

Na primer: kada kazemo kukavica umesto plasljivac, mi smo izvrsili metaforicku zamenu pojmova po slicnosti: on je plasljiv kao kukavica – on je kukavica. Ali kada kazemo: on zivi od svojih deset prstiju umesto od svoga rada, izvrsili smo metonimsku zamenu pojmova: upotrebili smo pojam sredstva kojim se vrsi neka radnja umesto pojma same te radnje. Izmedju ta dva pojma postoji dakle logicka veza: svaka radnja vrsi se nekim sredstvom.

Metonimija moze izraziti najrazlicitije logicke odnose zavisnosti izmedju dva pojma. Na primer:

- "Ispiti casu do dna";

- "Pojeo je tri tanjira (supe)" – ovde se sudom oznacava sadrzina ili kolicina (zapremina) suda.

- "Citam Njegosa" – tj. Njegoseva dela

- "Jecam trce, a rakija vice", - tj. covek koji se opio pivom i rakijom.

- "Lepsa grlo u Milosa carsko", tj. od rodjenja do smrti.

- "Cela ulica je ozivela", tj. ljudi u toj ulici.

Metonimija, kao i metafora, "prenosi" znacenja jedne reci na ceo kompleks nekog drugog pojma, obicno znacenje nekog konkretnog predmeta na pojam neke apstraktne pojave (grlo – pevanje, kolevka- rodjenje, deste prstiju – rad) ili na pojam zivog coveka (mantija – kaludjer), cime se postize konkretizacija i ozivljavanje slike, a u isto vreme se izaziva i slozen niz asocijacija, cime se i emocinalno deluje:

"Misli aga svakojake misli:
Od balcaka i od djevojaka,
I od zlata, i od ljuta rata,
Od dzilita i od koplja vita..."
(Ivan Mazuranic)

"Nagrnuse prosioci:
Slava, purpur, zlato, svila,
Sva najveca gospostina
Od Indusa pa do Nila."
(Laza Kostic)

"Pozar suklja ulicama, nad Parizoma samrt lijeta:
Oasamnajstog grmi vijeka osamdeset i deveta."
(Francuska revolicija – S. S. Kranjcevic)

Podvrste metonimije

Podvrsta metonimije cini cini sinegdoha (grcki synekdoche – saznavanje jedne reci posredstvom druge), tj. zamenjivanje dvaju pojmova po kolicini. Tu se uzima deo mesto celine ("Konjske noge poljem odmakose"), jednina umesto mnozine ("Konji se repom brane od silne muve"), jedinka umesto vrste ("Vuk dlaku menja, ali cud nikako").

- "Kad je Muji lice obecala."

- "A cavti li po Bosni ljubica,
Mjesa li se kropir i ruzica."
(nar. pesma)

- "Ne, nek mi ne pridju tvoja oka dva..."
(Desanka Maksimovic)

U podvrstu metonimije spada i eufemizam (grcki euphemein – upotrebljavati reci s dobrim znacenjem), kada se mesto pravog izraza za nesto ruzno ili rdjavo upotrebi blazi izraz. Na primer:

- "Ne mrzi na vino", tj. pijanica je;

- "Obilazi istinu“, tj. laze.

Potreba je svakog coveka da ima razvijeno jezicko osecanje i bogato jezicko znanje jer je u podlozi plodne komunikaciji sa okruzenjem. Uspesna komunikacija zavisi koje je reci covek odabrao izmedju raznih mogucih reci, koliko one sugestivno prenose konkretne pojedinosti i koliko odgovaraju njegovom misaonom stavu. Ukoliko je taj sklad potpuniji i ukoliko je prikazivanje misaonog toka obuhvatnije i dublje utoliko je covek svestraniji i sposobniji da iznese svoje iskustvo, osecanja i misli.

Hiperbola, litota i mejoza

Nova komunikacijska kultura, nove dostupne vrste komuniciranja medju ljudima koje dolaze sa napretkom savremenog doba, svakako da neminovno vode i ka raslojavanju jezika, kao i stvaranju raznovrsnih retoričkih strategija „koje će pojedinim jezičkim idiomima ili idiolektima pribavljati atraktivnost, vjerodostojnost i jedinstvenost.“ Ovo spominjem iz razloga što danas, čini se i više nego ikad prije, komunikacija obiluje brojnim vrstama pretjerivanja. Koliko je to oportuno, zabavno, ili pak istinski pokazuje poznavanje jezika od strane pojedinca, tema je za raspravu drugačije vrste. Dakle, postoji stilska figura univerzalnog karaktera, koju je vrijeme dodatno brusilo, ali nikad nije ostala po strani, kako u književnom jeziku, tako ni u svakodnevnom govoru; prisutna je svuda oko nas – hiperbola.

Hiperbola – figura pretjerivanja

photo:deviant.art.com

Stilska figura (grč. ὑπερβολη = preuveličavanje; hyper- = pre-, ballein = baciti) zasnovana na preuveličavanju, a radi isticanja odredjene emocije, ideje, informacije. Dakle, biraju se prejake riječi kojima se te emocije, ideje, informacije, stav o nečemu preuveličava i prelazi sve granice uobičajenog. U tragici hiperbolom se naglašavao 'patos', patetičnost; hiperbola može izazvati utisak i komičnog u ovisnosti od načina na koji se intonira, jer se često nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. A danas je vrlo popularna u govoru mladih ljudi, toliko da njene razne oblike prečesto čujemo kao svojevrsne poštapalice. (Sto puta sam ti rekao; Manji od makova zrna; Metuzalem je živio hiljadu godina.)

Hiperbolom kao prebacivanjem, odnosno pretjerivanjem oblikujemo izuzetno ekspresivnu karakterizaciju koja u prvi plan izbacuje afektivni odnos govornika naspram predmeta govora.

Pretjerivanjem se mogu uvećavati (Vrat mu je dugačak kao u žirafe) ili umanjivati (Manji je od makova zrna) stvarne odlike bića, stvari, pojava ili emocija. Hiperbola vrlo lako potkopava prirodne odnose i ustaljeni smisao odredjenih pojava, te nonšalantno postavlja nove odnose i nove smislove. Sam jezik u svojoj sadržini nosi prirodni korijen za hiperboličko izražavanje. Tu prvenstveno mislimo na prefikse kao što su maksi, hiper, super, mikro, ultra, mega, ekstra, turbo i sl.; pridjeve kao ekstreman, nadljudski, genijalan, jedinstven; prilozi kao nevjerovatno, senzacionalno, neponovljivo, totalno; superlativi kao najbrži, najveći, najbolji; zamjenica sve itd. Ovakvi su prefiksi sastavni ili prateći dijelovi hiperboličkih izraza. Interesantno je za hiperbolu da prilikom njene upotrebe mora da postoji tzv. prećutna saglasnost o pretjerivanju izmedju dvaju sudionika u razgovoru, a u cilju njene uspješne realizacije.

Hiperbola kao figura ne posjeduje svoj poseban formalni lik jer se radi o izvedenoj figuri; ona se upravo ostvaruje preko drugih figura (genije; svjetionik; jak kao bik, brz kao munja, spretan kao čigra, bjelji od snijega; on je Einstein; on je Don Juan…)

Svakodnevni stilski rekvizit

Kao što smo naprijed istaknuli, hiperbola se vremenom uspjela održati u vrlo različitim formama, počev od pisanih radova tj. literature, svakodnevnih konverzacija, pa čak i žargona, idući preko „argumentacijskoga, publicističkoga i političkoga diskurza do novinarstva i reklame“.

Hiperbolične konotacije najčešće su pozitivnoga predznaka te se obično javljaju u žanrovima visokoga stila. Pohvalna retorika, zastupljena u eklogama, apologijama, nekrolozima ili izrazima pristojnosti, temelji se na toj figuri. Kada zahvaljujemo, nećemo kazati Malo vam hvala, nego gotovo obvezno Hvala Vam puno, Tisuću Vam puta hvala; kada, pak, za stolom smišljamo kompliment za jelo koje smo upravo kušali mnogo je vjerojatnije da ćemo kazati izvrsno, savršeno ili odlično nego, primjerice, jestivo ili probavljivo. Pogrdne konotacije hiperbole aktiviraju se u polemičnim, satiričnim i (rjeđe) humorističnim tekstovima.

Od antičkih klasika do modernih i savremenih pisaca, od ljubavnih pjesama do himni, oda, elegija; od tragedija do romana… hiperbola je uvijek tu.

Načelno, razlikuju se dvije vrste hiperbole: deskriptivna i emocionalna. Prvom se opisuje, dok se drugom upućuje na govornikovu afektivnost naspram predmeta govora. U literaturi i komunikaciji ipak često dolazi do njihovog spajanja (M. Jergović, Dvori od oraha: „Sve što na Zemlji govori, hoda i osjeća, zastalo je u času djetetovog rođenja“). Vidi se da upravo deskripcija često posluži baš kao tehničko sredstvo sugerisanja „emocionalnoga ushita“.

photo: vi.sualize.us/

Posebnu ekspanziju hiperbola doživljava jačanjem uloge medija u današnjem društvu. Svjedoci smo udara na gradjane, kao konzumente informacija; udara koji se sastoji od senzacionalističkih naslova, od upotrebe riječi u takvim formama koje su ništa drugo do puko pretjerivanje, što će reći hiperbola. Naravno, koliko može biti opasna ukoliko se tako (zlo)namjenski upotrebljava, toliko na drugoj strani može biti od koristi kako bi se podstaklo promišljanje o odredjenim temama i stavovima; njome se može vrlo kvalitetno udahnuti atraktivnost brojnim informacijama, te time kreirati drugačiju medijsku sliku na bazi „nove“ interakcije medija i krajnjeg konzumenta.

S medijima dolazi i sistem reklamiranja koji je nezamisliv bez hiperbole. Ona je ovdje uglavnom pomognuta drugim figurama, ali ipak u osnovi čini osu oko koje se vrti cjelokupan oglašivački svijet. Na primjer: Super povoljno!, Uživa u pogledima (Ford Mondeo), Kartica koja misli svojom glavom (Erste banka), Osvježi ljeto (Jacobs), Strah i trepet za komarce (mirisne svijeće) itd.

Pretjerivanje je bitno obilježje jezika mladih, jer mladi po definiciji imaju najveći impuls i jezikom potvrđivati iznimnu osjećajnost, posebnost, hrabrost – riknut ću od smijeha, bubrege sam ostavil' u tom blatu, nos mu je poput tornja katedrale... Sklonost mladih hiperboličnome izražavanju isticao je još Aristotel u Retorici: „Ima hiperbola s mladenačkim osobinama, jer u sebi sadrže nešto od naglosti. Zato se ljudi takvim hiperbolama naročito koriste u ljutnji.

Na primjer: jede za desetoricu, brz kao munja, spor kao puž, mrtav umoran, star kao Biblija, lakši od pera, imati slonovsko pamćenje, imati brdo posla, umirati od smijeha, glavom kroz zid, sakriti se u mišju rupu... rekao sam ti milion puta da to ne činiš!, to je najgluplja stvar koju sam čuo, isplakala je more suza, gotov sam za sekundu!, smrtno mi je dosadno…

U poeziji, hiperbola se ipak javlja, u tipično poetskom obliku: Tin Ujević, „Notturno”: Umrijet ću noćas od ljepote; Antun Gustav Matoš, „Živa smrt”: Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,/ O, umre, mi,/ umre moje srce, ljudi!; Josip Pupačić, „Tri moja brata”: Imao sam glas kao vjetar,/ ruke kao hridine,/srce kao viganj/...

„Igra zavodjenja govorom“, „šminkanje verbalnim izražajima“, pretjerivanje na „hiljadu i jedan način“ učinilo je da hiperbola danas živi svoju svekoliku popularnost. No, kao i u svemu u životu, ni u „pretjerivanju“ ne treba pretjerivati.

Litota

Stilska je figura posve suprotna hiperboli. Litota (grč. λιτότης, litótes = jednostavnost) je u biti slabljenje prvog izraza, ublažavanje i umanjivanje odredjenih utisaka i predodžbi. Umjesto pretjerivanja, ona ide u drugu krajnost - umanjuje, ublažava, jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim. Često se naziva i figurom pristojnosti, jer se vješto može upotrebljavati kako bi se na blaži i pristojniji način sagovorniku reklo nešto što bi inače prvotno moglo imati uvredljiv ton. (Nisi baš dobro spavala… Ne izgledaš baš odmorno jutros; Kolega, proučite još malo literaturu; Lijepo ste Vi to spremili, samo, molim Vas, obratite pažnju na..., i sl.)

Litota, baš kao i hiperbola česta je u svakodnevnom govoru. Na primjer: To nije ništa strašno; Hrana nije bila loša; Neće ti tamo biti loše.

Mejoza

Mejoza (grč. μειωσις = smanjenje; meioun = smanjiti) je figura kojom se koristi slabiji i jednostavniji izraz umjesto pravog, da bi se opisao neki značajan dogadjaj, vrijednost ili osjećaj. Uz litotu, može se smatrati suprotnošću hiperbole, jer je mejoza ustvari podvrsta litote.

Karakteriše je jednostavnost i naivnost u izrazu i izboru riječi kada se predstavljaju najznačajniji dogadjaji, vrijednosti i osjećanja u ljudskom životu. Mejoza se pojavljuje kao stilska oznaka ne samo u jednoj riječi, rečenici ili stihu već u cijeloj pjesmi ili dužem književnom djelu.

*Korišteni izvori: Krešimir Bagić, Verbalna šminka za svaku prigodu, Časopis Vijenac, broj 394, 09.04. 2009.god. i Ivo Pranjković, Stilske figure i gramatika.

Paradoks

Paradoks je stilska figura misli. Naziv potiče od grč. παράδοξος, paradoksos = nevjerovatan, odnosno para- = protiv, dóxa = mišljenje. Radi se o figuri koja u sebi sadrži protivrječnost nekoj tvrdnji koja je opšteprihvaćena, ili nekom ispravnom zaključku, opštem mišljenju ili vjerovanju. Kako spada u figure misli, paradoks je uvijek bio vrlo snažan poticaj na razmišljanje. Odredjene slabosti naših sposobnosti da sudimo ili ograničenja naših intelektualnih instrumenata rasudjivanja kroz paradoks ustvari bivaju ogoljeni. Nije rijetkost kroz istoriju da su upravo paradoksi bazirani na jednostavnim konceptima doveli do velikog intelektualnog napretka. (Otkrivanje novih matematičkih pravila ili otkrivanje novih fizikalnih zakona kako bi se prihvatili zaključci koji su u početku bili "očigledno neprihvatljivi").

Kao bitan intelektualni instrument rasudjivanja, paradoks je nužno postao i važno sredstvo u retorici jer se njime postiže veći stepen uvjerljivosti misli koju govornik zastupa. Prema definiciji koju daje Mark Sainsbury paradoks je: "Jedan naizgled neprihvatljiv zaključak koji proizlazi iz naizgled prihvatljive premise, putem naizgled prihvatljivog zaključka". Paradoks se obično pojavljuje u vidu protivrječnog zaključka koji, medjutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno, ili kako pojedini stilisti tvrde: „Paradoks je misao koja na prvi pogled izgleda protivrječna, a koja je ustvari duboko tačna i istinita.“

Kroz istoriju se može naći više zapisa o korištenju paradoksa: počevši od Zenonovih paradoksa, Kantovih antinomija sve do dostizanje paradoksa kvantne mehanike i teorije opšte relativnosti. Razvoj ljudskog bića, njegov intelektualni napredak bio je, dakle, propraćen različitim oblicima korištenja paradoksa. Bitno je napomenuti i jedan vrlo zanimljiv aspekt korištenja ove stilske figure. Naime, poznato je da se cijela jedna filozofsko-vjerska oblast, Zen budizam, zasniva na učenju u zen-koanama, odnosno paradoksalnim pričama/zagonetkama koje vrlo precizno i brzo bacaju pravo svjetlo na sve one, inače, teško dokučive duhovne odnose.

Primjeri paradoksa

Najpoznatiji paradoks, čak veoma raširen i danas u govoru, dolazi iz stare Grčke, a glasi: "Znam da ništa ne znam". Njegovim se autorom smatra filozof Sokrat. Primjetna je obostrana negacija dijelova zaključka.

Nadalje, u praksi ćemo kao paradokse naći sve one nazive za originalno mišljenje koje se oštro razlikuje od opšteprihvaćenog mišljenja, a koje i protivrječi zdravom smislu: „I gol i bos, a opet mu zima“ ili „Nismo tako bogati da kupujemo jeftine stvari“.

Jedan od uspjelijih primjera paradoksa susrećemo kod Dončevića u dijalogu njegova djela „Ljudi iz Šušnjare“:
- Majko, zašto je hladno u našoj sobi?
- Jer nema ugljena, sine.
- A zašto nema ugljena?
- Jer tata nema posla.
- A zašto tata nema posla?
- Jer ima previše ugljena.

Takodjer, jedan vrlo poznati paradoks nalazimo kod Gustava Krkleca. Konstrukcija je sljedeća:
-Guslara sretoh. Bio je slijep.
Al’reče: - Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: - Zar zbilja lijep?
-Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Ajnštajn je imao svoj način formiranja paradoksa: „Ne znam šta bih rekao za III svjetski rat, ali će se IV sigurno voditi strijelama i kopljima.“ Dok, na primjer, Andrić paradoks konstriše ovako: „Preturila bi godine takvog života, ali nije mogla da preturi sate i minute“.

Kao što smo ranije rekli, postoje takodjer i matematički paradoksi, ali su najčešći upravo logički.

Primjeri, odnosno paradoksi novijeg vremena zvuče kao: „Ekstremi se dodiruju“ ili „Budimo realni, tražimo nemoguće!“.

Paradoksalnost

U ranijem postu apostrofirali smo i jednu posebno značajnu ulogu hiperbole, kao stilske figure u formiranju reklama. Ovdje bi bilo poželjno nadovezati se na priču o oglašivačkom svijetu i kroz prizmu odredjenih paradoksalnosti. Naime, jasno je da je savremena reklama ustvari jedna multimedijalna priča, što će reći da je njeno vizuelno prikazivanje, na neki način, nadredjeno verbalnom. Medjutim, i onda kada je u drugom planu, poruka ostaje i oblikuje se kao verbalna, kako bi se do kraja sprovela uloga interpretanta, kako bi se sačinio komentar ili naglasila poenta.

Zašto je paradoks bitan u ovom segmentu? Retorika, koja se koristi u svijetu reklama vrlo rado pribjegava stvaranju maksimalnog jaza izmedju znaka i smisla, rečenog i mišljenog, kreiranju ekskluzivnih sintagmi i slogana, spajanju prividno nespojivog. I upravo se to obilježje označava paradoksalnošću.

Prvi efekat tako postavljene reklame svodi se na iznenadjenje, a iza njega slijedi kod primaoca otkrivanje figurativnog kôda i semantičko sravnjavanje suprotstavljenih pojmova. Paradoksalnost se u diskursu reklame ostvaruje pomoću figura suprotnosti, konkretno paradoksom, oksimoronom i antitezom. Ove se figure koriste za isticanje odredjenih odlika proizvoda, kvaliteta usluge ili se njima upravo naglašava tobožnji jaz izmedju nevjerovatno niske cijene i nevjerovatno dobre ponude.

Paradoks, u ovom smislu, označava se kao prividno nevjerovatna izjava koja se u pravilu ostvaruje na nivou rečenice. Element koji kao treba da iznevjeri očekivanje, a s druge strane daje novu semantiku ključnom izrazu, uglavnom zauzima finalnu poziciju u rečenici (upravo je zbog toga paradoks figura u čiju se strukturu smještaju aforizmi ili poslovice). Paradoks se pojavljuje, na primjer, u sloganima: „Manje je više“, „Napravite više sa manje“, „Gubitak je dobitak“, „Rashladite ljeto!“, a može se naići i na gramatičke paradokse, kao „Bolji od najboljeg!“, pa i temporalne paradokse, kao „Budućnost je stigla nekoliko dana ranije“ ili pak „Trenutak nježnosti koji traje“. Razrješenje reklamnog paradoksa u pravilu otkriva tzv. upotrebna vrijednost proizvoda, koja se, nama kao krajnjim konzumentima reklama, predoči obično na kraju oglasa.

Jasno je, dakle, koliku je ulogu i značaj imao paradoks kao stilska figura kroz razvoj i napredak ljudskog bića, i njegovu, prije svega intelektualnu nadgradnju. Jednako važnu ulogu paradoksa nalazimo i u našem savremenom dobu, doduše u novim modalitetima i sa nekim drugačijim smislom, ali sa jasnom porukom prilagodjenom aktuelnosti trenutka u kojem se paradoks manifestuje.

Stilske figure - ironija i aluzija

Ironija od grčke reči eironeia što znači pretvaranje srećemo metonimsku zamenu gde se rečima daje suprotan smisao od onoga koje one imau u osnovnom značenju, a ta suprotnost ynačenja izvire iz kontrastne situacije u kojoj se data reč upotrebi. Kada na primer nekom rdjavom čoveku u prepirci kazemo: „ Da, dobričina si ti!“, onda smo reč dobričina upotrebili u ironičnom značenju ’ ti si rdjav, neveljao čovek.

Ova zamena značenjapo suprotnosti kod ironije uvek ide linijom negativnog snizavanja značenja reči, tj. Uvek se upotrebljava reč sa pozitivnim značenjem za označavanje nečeg negativnog u komičnom cilju. Ironija se u govoru označava naročitom intonacijom, a u pisanju se obično ironične reči stavljaju pod znake navodnika. Na primer: On je “junak”. Da vi ste ga “usreíli”. Vi ste to “dobro znali”.

Primeri za ironiju:

U “Jazavcu pred sudom” Petra Kočića glavni junak David Štrbac veoma često se ironično iyrayava. Kada su mu javili da mu je sin umro u vojsci i da mu carevina šalje tri forinte, David odgovara: ”O dobre carevine, krst joj ljubim!... Brate kneze, vrati tit a tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da to carevina uyme sebi ko, rećemo kaz’ti, neku nagradu, jer je mene od napasti oslobodila!”

U “Gorskom vijencu” pop Mićo jedva sriče slova. Knez Janko ironično veli:

“Lijepo li ova sablja čita,
Divno li nas danas razgovori
Amanati, dje nauči tako,
Jesu li te u Mletke šiljali”

Kada je ironija naročito zајеdljiva i uvredljiva, onda prelazi u sarkazam (grčki sarx = meso; u meso zaseći). U “Smrti Smail-age Čengića” opisuje se kako gladna raja vapi za hlebom, a Smail’aga joj sarkastično odgovara:

“Čekaj, krstu, dokle s neba
Noć veceras pane tiha,
Pečenja ću mjeste hljeba!“

U ironičnom smislu se često upotrebljava i litota (grčki litotes = prostodušnost) tj. Takva figura kada se jedan pojam ističe pojmovima suprotnog smisla rečenim u odričnom obliku (nije loše = dobro je).

Osim u govoru, ponekad se spominje i ironija života (npr. Ludwig van Beethoven izgubio je sluh).

Ironija kao stilsko sredstvo u poeziji:

"Na lijepo mjesto zaveo me put!" (Antun Gustav Matoš)

Aluzija

Aluzija od lat. reči alludere što znači šaliti se, ciljati na što, predstavlja dihovit nagoveštaj na nešto. Obično se zasniva na nekoj poznatoj situaciji (istorijskoj ili kakvoj drugoj), i stoga je za njeno razumevanje potrebno poznavanje te situacije. Na primer, kada neko kaze za nekoga: “On je prešao Rubikon”, to je aluzija koja je postala prema čuvenoj istorijskoj situaciji kada je Cezar prešao reku Rubikon u severnoj Italiji i time otpočeo gradjanski rat.

Figure ponavljanja

Figure ponavljanja kao što su anafora, epifora, simploka i anadiploza karakteristične su za sintaktički, a još više za suprasintaktički (tekstni) nivo.

Anafora, epifora, simploka i anadiploza

Anafora (grč. anaphora = iznošenje naprijed) je ponavljanje jedne ili više istih riječi u početku više rečenica zaredom, obično u stihu.
- Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli
(Antun Gustav Matoš, Samotna ljubav)

- Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.
(Dragutin Domjanić, Bele rože)

- Naporedo jezde dobre konje,
Naporedo nose bojna koplja.

- Ili voliš carstvu nebeskome,
Ili voliš carstvu zemaljskome.

Epifora (grč. epiphora = zaključak, završetak) je ponavljanje iste, ili istih riječi na kraju nekoliko rečenica. Tako na primjer:
- Djedi vaši rodiše se tudier,
Oci vaši rodiše se tudier,
I vi isti rodiste se tudier.
(Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića)

- Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
I zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila
[...] Daleko je snaje ugledale
[...] Zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica
[...] I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.

- Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...
(Jure Kaštelan)

Simploka (grč. symploke = isprepletenost) je povezivanje (preplitanje) više figura ponavljanja (npr. anafora i epifora), u istoj rečenici ili rečeničnom nizu, odnosno na početku i kraju stiha. Simploka kao figura ponavljanja, dakle, nastaje tako što se združe anafora i epifora. Na primjer:
- Posijeci po jednom prstu boli. Posijeci po drugom, boli.

- To sada gleda on
To sada misli on
To sada sanja on
(Dobriša Cesarić, Djetinjstvo)

- Može biti da je pijan Marko
Može biti da je ljutit Marko.

Anadiploza (grč. anadiploo = udvostručenje) je ponavljanje riječi, u kome naredna rečenica počinje riječima kojima je prethodna završena:
- Vinograd je moj svenuo, neveseo,
Neveseo, i ja venem…
(Dragutin Tadijanović, Tužbalica za vinogradom)

- Što si tako uradila
uradila na svetu nedjelju.

Konektorska uloga figura ponavljanja

Figure često imaju svoju konektorsku ulogu. Većina istraživača ukazuje posebno na figure ponavljanja u ulozi konektora. Naime, ponavljanje elemenata predstavlja najvažnije jezičko sredstvo za povezivanje dijelova teksta. Tako se upravo figure kao što su anafora, epifora, simploka i anadiploza mogu naći u konektorskoj ulozi u različitim vrstama tekstova, jer one postaju osnovno sredstvo povezanosti (rekurencije) teksta, i to putem ponavljanja jezičkih jedinica.

No, idalje ove figure ne gube svoju stilogenu prirodu – one uvijek označavaju skretanje poruke na samu sebe u cilju stvaranja čudjenja, a time i realizacije estetske ili argumentativne funkcije.

Navest ćemo samo jedan primjer anafore u konektorskoj ulozi:
- Idi, rekao sam mu tiho. Idi, rekao sam. Možda nisam ni rekao, ali on je razumio, po micanju usana, ili po pokretu ruke, jer je želio da ode, i otišao je, ne žureći, da ne pokaže nestrpljenje koje ga je sigurno gonilo da što prije ostane sam s onim što je donio u očima. Idi, rekao sam, jer on je bio svjedok moje slabosti. (Selimović)

I drugi tipovi figura mogu postati konektori u tekstu, ali, po pravilu, samo ako se učestalo ponavljaju postajući i kompoziciono sredstvo.

*Ref:
- Ivo Pranjković, Stilske figure i gramatika i
- Marina Katnić-Bakaršić, Lingvistička stilistika

Antiteza

Stilski postupak koji ima za cilj poredjenje po suprotnosti naziva se kontrast ili antiteza. Primjenom ovog postupka dolazi do naglašavanja dvaju suprotnih pojava, tačnije pojave i predmeti dovode se u vezu pomoću suprotnih osobina i pojedinosti. One se zapravo i stavljaju jedna uz drugu da bi se istaknule njihove različitosti; u tako paralelno postavljenom odnosu pojačava se značenje i jedne i druge pojave.

Antiteza može povezivati i dvije riječi, sintagme ili rečenice suprotnog značenja. Prikladno je sredstvo naglašavanja sukoba ideja ili emocija, dramatizovanja situacije, polemičkog uvjeravanja, a nerijetko i izazivanja smijeha.

Raspravljajući o govorničkome stilu, Aristotel ju preporučuje, jer se „suprotnosti veoma lako uočavaju“ i jer je „takav način izlaganja sličan silogizmu“. Ciceron, pak, ističe da „govor naročito dobro ukrašavaju izrazi u kojima su riječi medjusobno suprotstavljena značenja“. Antitetičko je izražavanje toliko privlačno da ima i lažnih antiteza. Aristotel navodi Epiharmovu: Čas bijah u njihovoj kući, čas bijah s njima.

Citirano prema navodima Krešimira Bagića, Časopis Vijenac, br. 412-413, decembar 2009

Porijeklo naziva ove stilske figure dolazi od grčkih riječi anti- (protiv) i thesis (položaj).

Antitezom se, takodjer, suprotstavljaju različiti pojmovi i poetske slike; ova figura može da bude i osnovno načelo kompozicije usmenoknjiževne tvorevine. U formama koje imaju razvijenu naraciju, kao što su epska i epsko-lirska pjesma, bajka, novela, upravo se antitezom predstavljaju svi činioci fabule (likovi, deskripcija, mjesto radnje ili vrijeme).

Putem povezivanja riječi suprotnog značenja tzv. “antonime”, antitezu nalazimo u naslovima, frazemima ili poslovicama, izrekama, parolama. Na primjer: Sit gladnom ne vjeruje; Od igle do lokomotive; U crnoj zemlji bijelo žito rodi; Više cvijeća manje smeća i sl.

Takodjer, sintagmatska antiteza česta je u kreiranju reklama zbog svoje snage stvaranja prividnog, ali vrlo naglašenog jaza, izmedju niske cijene i kvalitetne ponude.

U književnosti nalazimo pisce kod kojih je antiteza prisutna u većen dijelu teksta, nekad i u cijelom tekstu, postavši tako njegovo semantičko i sintaktičko uporište. Na antitezi je izgradjen značajan dio renesansne ljubavne lirike, posebno barokna i maniristička estetika.

Primjeri:
- Tresla se gora - rodio se miš.
- Na jeziku med, a na srcu led.
- Ide ludo, progovara mudro.
- Um caruje, snaga klade valja.
- Ko visoko leti, nisko pada.
- Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.
- Tudje nećemo, svoje ne damo.

- Bučni su andjeli tuge...
Al’ andjeli radosti šute.
(Vladimir Nazor)

- Ja govorim, on govorit neće
ja se smijem, on se smijat neće,
ja se hitam dunjom i narandžom
a on na me ni kamenom neće.

- Preda mnom, da se ruka moja neće nikada
Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol.
(Dragutin Tadijanović)

- Kada sam sretan, imam 25 godina; kada sam tužan, imam 50.
(Victor Hugo)

Antiteza ima i svoje podvrste, to su slavenska antiteza i oksimoron, o kojima će biti više riječi u sljedećim tekstovima.

Slavenska antiteza

Dva posebna oblika antiteze: slavenska antiteza i oksimoron veoma su zanimljiva stilska sredstva, a vidjećemo i zašto.

Slavenska antiteza

Slavenska antiteza specifikum je slavenske, posebno južnoslavenske tradicije. Najčešća je u srpskim, hrvatskim, bosanskim i makedonskim narodnim pjesmama. Neki su istraživači ovu stilsku figuru kao stilski raritet prepoznavali u litavskim, njemačkim pjesmama, zatim u novogrčkim narodnim pjesmama, te čak i u Homerovim stihovima.

Teoretičari književnosti je različito definišu, kao poredjenje, kontrast ili negativno poredjenje. Medjutim, ono što se sa sigurnošću može tvrditi jeste ustaljena formula putem koje se slavenska antiteza realizuje u narodnim pjesmama. Ova se šema sastoji iz tri dijela: pitanje, igra pogadjanja (odnosno negacija tog pitanja) i odgovor (odnosno razjašnjenje). To se najbolje uočava kroz primjere:

1.) Mili Bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il' se zemlja trese!
Il' udara more u bregove?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Nit' udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji.
(Narodna junačka pjesma: Sveci blago dijele)

2.) Što se b’jeli u gori zelenoj?
Al’ su sn’jezi, al’ su labudovi?
Da su snj’ezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit’ su sn’jezi, nit’ su labudovi,
nego šator age Hasan-age...
(Hasanaginica)

3.) Oj punice, djevojačka majko,
Ili si je od zlata salila?
Ili si je od srebra skovala?
Ili si je od sunca otela?
Ili ti je Bog od srca dao?
Niti sam je od zlata salila,
niti sam je od srebra skovala,
niti sam je od sunca otela.
Veće mi je Bog od srca dao.
(Narodna pjesma: Ženidba Milića barjaktara)

3.) Što mi se sjaji u Zadru gradu?
Ili je sunce ili jasan mjesec,
ili se sjaju na Zadru vrata.
Niti je sunce, ni jasan mjesec,
Niti se sjaju na Zadru vrata,
Već je ono mladi gospodar,
Mladi gospodar s mladom gospojom.

Slovenska antiteza najčešće je uvodna formula, mada se ne mora uvijek pojaviti na inicijalnoj poziciji u pjesmi. Njena je funkcija - na početku pjesme proizvesti takav dojam koji pobudjuje daljnje zanimanje, interesovanje za nagovješteno zbivanje. Iz ovoga je jasno zašto je svoje počasno mjesto našla u epskim, lirskim i epsko-lirskim pjesmama.

Poseban šarm ovoj figuri pribavlja igra pogadjanja, koja je dvodijelna. Najprije se ritualno navodi više pojava ili predmeta kojima se može pripisati traženo obilježje, nakon čega se svaka pretpostavka poriče. To, ustvari, posredno naglašava odgovor koji će uslijediti. Struktura ove figure zahtijeva koncentraciju na isto od početka do kraja, dakle, njena slikovitost i poetičnost počivaju na specifičnom, medjusobnom odnosu završne slike i slika koje joj prethode.

Tekst slavenske antiteze, koji je najčešće monologičan, obično izgovara usmeni kazivač. Samo ponekad umjesto monologa može se pojaviti i dijalog. Na primjer, u lirskoj bosanskoj pjesmi: Aj djevojko dušo moja! Što si tako jednolika i u pasu tankovita? Kan da s’ suncu kose plela, a mjesecu dvore mela. Nisam suncu kose plela, nit mjesecu dvore mela, van stajala, te gledala, gdje se munja s gromom igra.

Iako arhaična stilska figura, posebno vezana za usmenu kulturu, zbog svoje izražene književne jačine, slavenska antiteza ipak se ponekad pojavljuje i u modernom stvaralaštvu. Osvrnuvši se unatrag, jasno je koliko blago je sakriveno u narodnim pjesmama i kakvom su širinom duha bili nadareni stari Slaveni.

*Ref: Časopis Vijenac, br. 401-403, 16.07.2009.god. i „Lingvistička stilistika“, Marina Katnić-Bakaršić.

Oksimoron

Pojam oksimoron (oxýmōron) grčkoga je porijekla, od riječi oxys (oštar) i moros (tup), te se stoga obično prevodi kao “oštroumna ludost”.

Oksimoron, kao podvrsta antiteze, označava sintaktičko povezivanje suprotnih pojmova, tako na primjer: rječita tišina, živi mrtvac, mlada starost, pametna glupost, javna tajna, drveno željezo, skromna raskoš, luda pamet, kraj beskraja i sl. Oksimoronski spoj neminovno iznenadjuje, šokira i zahtijeva tumačenje jer ustvari spaja dva nespojiva, potpuno kontradiktorna pojma (antonimi). Pokušati interpretirati doslovno sastavne dijelove oksimorona, staviće nas u situaciju gdje vidimo ono što je, u suštini, logički posve nezamislivo; odnosno pred sobom imamo konstrukciju u kojoj su spojeni semantički nespojivi, protivrječni pojmovi.

Umjesto disonantnosti nova se realnost pojavljuje tek kada se doslovnome smislu jedne pridruži figurativni smisao druge sastavnice, kada se kombiniraju denotacija i konotacija.

Krešimir Bagić

Oksimoron je u veoma čestoj upotrebi u našem svakodnevnom govoru. Obično nesvjesno posežemo za ovom stilskom figurom kroz korištenje fraza: gotovo savršeno, originalna kopija, konstantna varijabla, virtualna stvarnost, siguran rizik, napola gotovo, živi fosil, stopostotna šansa i sl.

Ako bismo definisali pojavni oblik oksimorona, onda je to - imenska sintagma, koju čine atribut i imenica; dva atributa i imenica; ili pak dvije imenice. Osim kao imenska, oksimoron se može ostvariti i kao glagolska (šutjeti govoreći) ili priložna sintagma (malo previše).

Osim svakodnevnog govora, oksimoron se upotrebljava i u novinarstvu i književnosti. U novinarstvu, na primjer, naići ćemo na izraze poput: tužni osmijeh, kockasta lopta, okrugla kocka, autentična imitacija… Na drugoj strani, kako je snažno stilsko sredstvo, oksimoronom se u književnosti predočavaju krajnja, iracionalna stanja svijesti i ni s čim uporedive situacije. Stoga je izuzetno važno mjesto zauzeo u svijetu romantizma i modernizma. Upravo zbog naglašene suprotnosti u samoj konstrukciji oksimorona, korišten je često za naslove knjiga, članaka, pjesama (Charles Baudelaire – “Cvijeće zla”, Antun Gustav Matoš – “Živa smrt” i “Poznata neznanka”, Vladan Desnica - "Zimsko ljetovanje", Julia Kristeva – "Crno sunce" i dr.)

Oksimoron kao stilsko sredstvo nosi veoma specifičnu jačinu značenja, koja ne može ostati nezapažena. Svojom, naizgled, jednostavnom konstrukcijom kazuje mnogo, ali suštinski uopšte nije jednostavna figura. Spojiti dva nespojiva pojma da bi ipak rekli nešto, i tome rečenom dali težinu - nije uvijek lako, stoga se oksimoron upotrebljava tamo gdje se želi skrenuti znatna pažnja na nešto. Takvom svojom ulogom oksimoron je sebi priskrbio titulu izrazito efektne stilske figure.

*Ref: Časopis Vijenac, br. 401-403, 16.07.2009.godine i „Lingvistička stilistika“, Marina Katnić-Bakaršić.