Najljepsa pjesma nikada nece biti
napisana kroz zivot, nasoj minuti.
Najljepsa pjesma uvijek ce se kriti
na mjestu u tebi, gdje je srce cuti.
Najljepsa pjesma nikada nece reci
carobne rijeci da ih ruka stvara
Najljepsa pjesma se ne moze steci
davno nedostizna, poput zaborava.
Najljepsa pjesma ima stihove koje,
zivotom pise samo jedno srce;
Srce moje i tvoje.
Srce tvoje i moje.
Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vešt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umeš da sipaš pošalice,
da budes drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i devojka -
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne preterano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od letnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vetra,
a ona dolazi kao promena vremena, i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice, kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke -
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost, ili tananost?
Sve troje – uz mesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu
uz biserje sećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plesan
pa se smežurava u polumraku,
sem ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnezdima
šibanim surovim, mahnitim vetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletanim urezanim inicijalima,
u pet svežih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
uleću u hiljade prozora i izleću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju jedna po jedna
pred sumračnim pesmama duž zapada,
u rukunicama i ručkama zvezda,
u prevojima zavesa mesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mehuri ako se na njih pazi,
ili dve orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren -
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestougaonih ljuspi snega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dve želje što jašu na leđima jutarnjeg zimskog vetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gde se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traze i štede.
Ljubav može da bude i potraga
ćutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odećom, šećerlemom,
obećanjima, cvećem, krupnim rečima,
smehom, tepanjem i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj ceni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji večernjih popevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gde se zvezde brčkaju u kadifenim prisencima,
veliki olujni rzaj belih vodenih konja -
za te trenutke nema cene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sen,
zora što zasenjuje prag,
kao traka svetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dveju crvenih svetiljki u rečnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake, u tvoje lice i oči.
Karl Sandberg
Koza sumi zbog tebe,soba suha uzdise
opija se prostor,tlo u tami nestaje.
Sve sto biva zivo u istom trenu ponire
sve sto mrtvo dise,opet naglo prestaje.
Znam drhtis osjecam,dusa krije ne kazuje
ja sam bolan znam i ti bolna od mene.
Svaka nada kaze :
U srcu cuvam i krijem te ...
Smrt je zivot nekada,kada kazes volim te.
Nista prazno ne bude,mir se snom pokrije
svaku rijeku zedu usna srkom ispije.
Dusa tecna rasuta svud po sobi skuplja te
i sve biva jedno,kazes kazes volim te.
Razlog vjecan ukopan,ne da da se skrivljuje
budim se za nas i zbog tebe umirem.
Svaki novi dodir dusu plamti,smiruje.
Sve je kako treba :
Samo sebe plasim se ...
Ne plasim se ponora,crnih dubina i onoga
sto mi zivot krije,sto mi zivot nosi.
Plasim se samo da se vise nikada,
ne zapetljam prstima u njenoj dugoj kosi.
Jedan stari gospodin i njegova ljepsa strana,kasno ljeto vec.
Par golubova i bista Amalije Lebenicnik u centru pod krosnjama
visokih kestenova,mir i tisina,sklad i harmonija.
Zagledao sam se negdje kao u daljinu cini mi se,tek mi paznju
skrenu pokret ruke kada je starac postavio svoju na ruku ljepse
strane,njegovog zivota.
Ne,to ne mozes nikada kupiti,pomislio sam ...
Udahnem duboko,dok dusa mi drhti
sve je to samo moment,kao losi dani.
Na izgled gore i od same smrti
to je samo vrijeme,kada covjek stari.
Vratim se sebi i nastavim u daljinu,trazeci ruku gdje da svoju spustim ...
U cetiri zida sobe stoji neko,
umotan sjenom,talasavom,mekom.
U cetiri zida sobe stoji neko,
podsjeca na mene,negdje daleko.
U oblacju dima ispisuje se neko,
nesto bi rekao,no odlazi daleko.
Kao eho,kao eho ...
Jer zivot i smrt i tuga i sreca
cine cjelinu i lice na san,
plamte i izgore kao svijeca,
ko svako kad jednom ostane sam.
Bilo je to davno,
tacno prije sto ljeta,
potonuo je jedan brod
sa ovoga svijeta.
Zapalim cigaretu,pa zamislim kako je bilo kada sam je prvi put izmislio u predgradu svog tijela.
Imala je smisao zanesen vjetrom i pogled kao od vrela svijeta skrivenih u dolinama neopipljivim za nas smrtnike.
Mirisala je na jesenje kise, nosena dahom sjevernom vjetra sto je poigravao po ravnim podlogama mog ludila kao kap po kap slijevao se u dubine natapajuci me dok sam se sirio kao hljeb umocen u vino...
Mrvila me i bacala s svakim korakom, bio sam poput cestica unosiv u svako tijelo, dok su se okretali iza mene govoreci; Hej, nestajes, nestajes...
A da, nestajao sam ili nisam nikada ni postojao, nije mi bilo vazno sto sutra svice novi dan, za mene nije postojala druga minuta, sve je bilo kao u vosak umoceno, topljivo i nijemo, s pomalo topline da pokrene ritam naprijed.
Dizala je jarbole dok su se jedra sirila po poljima uzimajuci svaki mir u drhtaj, da poremeti koncetracije davno uspavanih stvari i opali im samar za svaku uspavanost.
Pokusao sam uhvatiti svaki pramen kose joj kao da je spusten konopac s nebeskih visina koji pruza ruku da bi se popeo u kraljevstvo gdje bi bio kralj, a ona moja kraljica.
Kao malo dijete poigravao sam se s rijecima, gubeci svaku da zavrsim jer nisam znao kako zapoceti bilo koju, a toliko pricam i imam ih na prodaju, da one sto ne umiju ponudim i propricam sve.
Sve su bile providne i jeftine da bi joj rekao onu pravu,dok je cekala kao da je govorila u sebi; Hajde, reci mi bilo sto, bilo sto...
Ja nisam znao ni bilo sto, sto je to bilo sto za nju bilo, kako da ga izgovorim, nisam znao.
Smijesila se i gledala, znam da je sve osjetila i nikada prije nisam bio otvoren kao tada, svi su mi listovi bili na vidjelu,dok je ona listala i listala jedan po jedan a kraja nije postojalo,jer ja sam nedovrsen slucaj u njenom prisustvu.
Imao sam knjigu sebe koja je imala par godina zapisanih listova do momenta kada sam joj procitao prvu rijec s usana, dobio sam jos milione godina i listova za svoju knjigu koji su bivali pisani svakim njenim novim dodirom.
Knjiga bez kraja sam bio.
Zaviorio sam zastave svog umovanja dok je ona podizala i davno one zaboravljene u visine, sve spustene za svaku bol predenu i svaki korak nedefinisan.
Podizala me i viorila me u sto bespuca kojima nisam poznavao imena, navike ni osobine. Bio je to novi svijet za mene.
Probudila je sve nemire u meni koje sam rukama trpao nazad u tijelo i sve osjecaje koje sam udisao prije nego ih izdahnem, nisam dopustao da mi promakne niti jedan, nisam dopustao da bilo tko uzme kartu za novi svijet.
I svakim novim danom, ja sam je gledao i disao sve pozude, zbunjen i nemocan kao nikada sto nisam bio, sto necu biti nikada...
Pomislim.
No, nijedna prica nije bez kraja, i cigareta izgori a proslo je svega par sekundi da nisam ni pepeo otresao s nje, sam je padao i razbijao se od patos, bas kao i moja kraljica sto se razbila u daljinama gdje su joj ostale samo stope izbrusene na cesti, koje bi i sada mogao obiljeziti kredom, hodati po njima gdje je ona krocila...
Zasto nikada nisam pustio rijeci, zasto nisam rekao zdravo, bilo sto sto je ona cekala i bacala mi sve rijeci, kao gumicom da ih brise...
Da bar tisina moze progovoriti nekada kada mi je potreban rijec, da makar samo moze reci zdravo...
Gasim cigaretu, pepeljara je puna cikova, a sve je jedna cigareta bila i jedna rijec u meni;
Cudo moje, na koje ostavljam tri tacke nadajuci se da cu pronaci u drugom obliku sutra, u drugom tijelu za koje cu imati rijeci i bez pitanja da kazem.
Daj okreni, taj ringispil u mojoj glavi
To ne zna nitko,samo ti...
Bez tebe drveni konjici,
Tuzno stoje...
Jer, dodji, iz plave boce se pojavi,
Bar jednu zelju mi ispuni...
I dodaj svetu malo boje,
Cudo moje...
Trazim po sebi, unutra,
kosti netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...
Uvijek sam volio prisustvo rijeci, nikada.
Uvijek me tjerala da unutrasnje stanje mjenjam u minutama i gledam na to nikada... Koliko je nikada i kako izgleda to nikada i da li je
nikada samo onda, kada i zelis nikada?
Kada bi pristao na nikada koliko bi sebe imao u cjelosti?
Ako je nikada sama ona moja bit svega sto zelim samo,
nebitno je i da je sasvim malena, najmanja sitnica u vremenu...
Da li bi ikada mogao da zelim, da zivim za nesto, za samo to?
Ne vjerujem u nikada sem onog, sto je jace od zivota.
Nikada necu pristati na nikada i nikada nece postojati nikada.
Cak i u najvecem iscekivanju svega pod lomovima i stanjem kada
samo zelis da jedna rijec bude podjeljena uzivo i jedan kontakt bude
ostvaren fizicki i kada mislis da nema i da ne postoji i da te tjera
da budes sto ne zelis biti tada, ne postoji nikada u svemu tome.
Ako poznajes i zelis svoj san i svoju bit zivljenja, nikada ne pristani na nikada...
Sve ceka u drugom razdoblju tvojih, mojih godina i koliko god da zelim
izbjeci pisanje o samoj ljubavi u svakom napisanom mom tekstu uvijek
je spominjem indirektno jer ona je zapravo jedina iskreno direktna stvar
sto dolazi iz mene na vidjelo ovog svijeta, vas ljudi i svega ostalog...
Ljubav zivjeti, voljeti i zivjeti...
Ljepota nije u licu,
ljepota je svjetlost u srcu.
Savrsenstvo nije
u onih koji su cista srca,
vrline moze biti i u grijehu.
Padam, dizem se,
ucim, zahvaljujem,
i idem dalje po stepenicama.
Pocetak nije bio jednostavan,trebalo je proci kroz mnogo toga da bi se ostvario konacan san o miru i sreci,da se pronade spokoj i balans.
On je ostavio sve iza sebe da bi napravio prvi korak i krenuo od nicega da stvara jedan mali svijet, virtuelan za mnoge od nas, nesto dugo vremena sanjano, nesto iscekivano steoljecima, nesto za sto se gradio sve do tog dana.. Ostavio je sve i uzeo nju, sto je znacila mnogo vise od tog svega.
Ona, uvijek je djelovala izgubljena, mnogo plasiljiva i osjecajna.
Nije imala poseban zivot, nije imala ostvarene snove niti je ceznula za necim velikim, tek jednostavnosti da pronade svoj mali kutak i rame uz koje ce da zivi, umire i ostavlja neki drugi zivot, sasvim prirodno, sasvim skormno.. Dok jednog dana nije upoznala njega, sve je dobilo smisao.
Godine su prolazile, sve je islo i vise od onog predpostavljenog, islo je iznad snova i svih ocekivanja, jednostavno nisu bili uskraceni za bilo koju stvar, ona je ulijevala duh i snagu, on nije posustao nikada, niti u jednom smislu niti u jednom obliku, prilici, snu i okrutnoj stvarnosti.
Djecu nisu imali, cekali su neki veci kutak gdje konacan san moze da ima prostranstvo i gdje ima dovoljno prostora da svako za sebe pronade dio mira kada bi mu to bilo potrebno, malo su cekali malo su jos bili uplaseni za buduci korak. No, to nije ometalo niti nju niti njega da ostaju ambiciozni i da dalje grade i koracaju prema naprijed, uz ludu srecu uz nesto neopisivo, nesto van ovog univerzuma, nikada nije bilo jasno kako sve uspijeva da ide i da nikada, nikada se ne obrusi u bilo cemu.
Medutim, par dana prije nego je trebao da se desi veliki korak, konacno kada u izgradili svoje snove i oblikovali svoj zamak i postavili stijeg vjecnosti na njeg, desilo se nesto neshvatljivo i vise no samo ovo sto je sreca bila naklonjena njima uvijek, nesto sto je ostavilo trag koji nikada nece moci biti izbrisan, nesto sto je ostavilo sve, nesto sto je nsrusilo sve..
Neko je uvijek posmatrao sa strane, neko van ovog svijeta, ime koje se ne pominje glasno, ime koje nosi samo lose stvari za sobom.. Shvativsi da nema nacina da pristupi ovoj ljudskosti jednostavno je postavio vid zaraze koji se zove: Trebam vise, sve je ovo malo, mnogo vise, mnogo vise.
Naime, pored svega sto su imali i sto vise nista nije bilo potrebno, on je usvojio taj dio u sebe, preuzeo je potpuno ojscaj da je malo, ne grleci nista sto je sve bilo, on je htio mnogo vise, cime je sve postojano pretvarao u nista i sve planirano odbijao, govoreci da nije dovoljno, treba jos, treba jos mnogo vise. Ona nije bila dovoljno snazna, niti je mogla prepoznati njega vise, nije vidjela ono sto joj je pruzalo mir, nije znala da je pokleknuo necemu sto je mnogo vise iznad njega, nije znala da postoji ime, koje se tiho izgovara, koje nije moglo ostati po strani i tek s jednom obicnom besmislicom pocelo je unistavati sve. Vrijeme je uzimalo njegov um, srce i sve ono sto ga je covjekom cinilo, vrijeme je odmicalo..
Prosle su godine, tamo u onoj skomnosti i ljubavi, gdje je bilo dovoljno da se u jutro probude zajedno, sve je ostalo do dana danasnjeg. Sada, sada su imali toliko da vise nisu znali sto dalje uciniti i od svega toga on je postao sklon drugim zenama, ona drugim muskarcima, od svega sto je nastalo, nista vise nije bilo. Sve do jedne noci, gdje je sve i prestalo, kao da nicega nije bilo.
Sjedili su jedno naspram drugog, cuteci i svom svijetu, kao da je sama i kao da je sam, kao da nisu ono sto je bilo jedno nekada. Na vratima je neko pokucao par puta, on je ustao mrzovoljno i otvorio.
Tren je trajalo, pokriven crnom svilom, kao tecan mrak, odisuci na hladnocu i vjecan studen, samo je jednom rukom dotakao njegovo rame i uzeo ga sa sobom, na mjesto gdje povratka nema i ostala su samo vrata otvorena i neki tuzan vjetar prolazio je do njih, kroz prostor do njenih ruku.
Cekajuci, ona je ostala zovnusi ga imenom ali odgovora nije bilo, ponovila je ali i dalje odgovora nije bilo. Danima se molila za njega, cekala ga svaku neprospavanu noc, nadajuci se da ce biti oprosteno sve ono sto su izgubili i da ce se povratiti makar jedan dio, makar komadic nade. Medutim, ime koje se ne pominje, jednostavno je uzivalo bol i ptanju i nije moglo da odoli i ne ode da ukaze da povratka nema i da je bol vjecna.
Pokazao se u jednoj noci kao i uobicajeno, neprospavanoj njoj i pitao:
- Zasto cekas kada si vec davno odbacila ga, mnogo ranije nego je on tebe?
Ona sva u strahu od pojave u kojoj je samo strah mogla prepoznati, nista nije rekla sem jedne rijeci: Zasto?
- Zasto? Zasto sta? - odgovorio je.
- Zasto si ga uzeo?
Nasmijao se, bez vidljivog osjecaja.
- Cak i najcisce bice i dusa moze biti zavedena i razvracena, odgovorio je.
On nije vise covjek, kojeg si nekada poznavala.
- Ali ti, ti si mu to uradio, ti si razvratio i zaveo njegovo srce, - odgovorila je.
- Ja nemam direktno ucesce u covjecanstvo zbog milion i jedne stvari.
Ja sam samo tu da predstavim grijeh. Covjek je onaj koji se siri poput kuge, uzgaja je i cini je sposobnom.
- Ne, to nije njegova greska, nije nasa greska. Covjek je dobar,covjek zna da prasta, on zasluzuje bolje, raj i mir! I ja to zasluzujem, sve smo dali! - odgovorila je ona.
Samo je posmatrao i uzivao jer je po to i dosao, okrenuo se otvorivsi vrata i rekao:
- Ne, ti ne razumijes. Zemlja je samo jedna forma pakla, a ljudi, ljudi su njeni demoni..
I hope and pray that I will find,
the love that I have left behind ;
For as I hear the madness gloat,
a frightened scream rips from my throat ;
A deep love,with blind ambition,
against my panicked admonition;
Into the heart of evil's lair,
I battle on,without dispair ;
and search and wonder as I might,
I see no ending to my plight ;
There is no point in searching more,
for I'm the one,that love searching for.