Neki dan, mozda cak i jucer, citam uobicajno neke vijest po sajtovima, i vidim clanak KAKO PREPOZNATI GLUPOG COVJEKA ili nesto tako.
Rekoh kul, treba mi te umjetnosti. i citam clanak.
Stavku po stavku.
***
Dosao sam do zakljucka da sam podobro glup, mozda su fulili recenicu ili dvije, ali ono sto sam procitao je bio moj opis.
Otvorim prozor i pogledam u mrak, i pozalih se mjesecu na svoju nesrecu. Rekoh mjesece od svih Arapki mislim da su Sirijke najljepse, uz Jordanke mozda.
I tako ovjeri svoju glupost.
A ti si kao pametan?!
Volim negativne likove, pogotovo u filmovima, i zaista je glupo da uvijek oni budu poubijani i nabijeni na neki kolac. Iznova i iznova.
Sta vam je reziseri?
Sta vam je umjetnici, pjesnici i knjizevnici?
Dajte jos malo negativnosti, jos malo nesretnih zavrsetaka, hocemo tog, to nam treba, mi u tome uzivamo.
Ok, ne bas svi, ali ja uzivam. Moguce da sam bolestan, ali razumi me.
Gdje je razumjevanje prema psihopatama? I oni su ljudi, zar nisu? Pa i da su zivotinje, gdje je razumjevanje?
Ne opravdavam, ali treba razumjeti.
Bolestan se treba lijeciti, a ne ubijati. i moram ovo reci iako nisam kreator; da bez bolesti ne bi znali za zdravlje, kao i bez zla, sigurno ne bi znali za dobro.
P.S: Misljenje autora se iskljucivo odnosi na filmove, romane, pjesme i mogobrojne druge gluposti koje su mu uskratile bitne sate pravog zivota koje bi zelio zamjeniti za sate seljaka ali ne moze.
Da joj kazem najvecu glupost koju sam ikad rekao? Da joj kazem kako zimi zivim ljetne dane? Da joj kazem kako psi laju ovom pustinjom? Da joj kazem kako ne mogu da spavam i ptice mi udaraju o prozor? Da joj kazem kako sam pun bijesa, i kako zivim s vragom u krvi i grudima? Da joj kazem kako ovdje nema cvijeca, nema ni livada; i da je ovdje samo kamen, suh i prljav? Da joj kazem kako ce biti, i kakv cu biti i da se bajke vise ne pisu? Da joj kazem kako je nebo puno zvijezda i njeno ogledalo kad se ogleda potpuno isto? Da joj kazem kako su se voljeli Aola i Bedr i kako su prestali? Da joj kazem kad je pocela tuga i kako se javlja ljubav?
Ona bi blistala od srece prijatelju, ali ja sam supak.
Sada, trideset godina nakon moje prve zene i prvog s****, ponovo sam shvatio kako je sva moja mudrost beskorisna i da sam ustvari gluplji nego sam bio. Sve, ama bas sve zene su me ostavile, neke po vise puta, mada mnoge ce da me se sjecaju s teskim i praznim tovarom na grudima. Bilo ih je puno i mnoge sam volio. Bilo je i onih koje su voljele i bile debele, i dalje vjerujem da su one voljele i vole svakog muskarca koji nije retardiran. One koje nisam mogao imati kukavicki sam presutio i trazio mir u ovim drugima, da bih na kraju usrecio par njih i bio zadovoljan s vremena na vrijeme.
"Izvini mladicu, ali imas pederske ruke."
Rekao sam mu, a znao sam da je daleko od pedera, medutim imao sam potrebu da kazem i rekao sam, i zahvalan sam sebi na tome.
Odavno mi se ta ideja mota po glavi, i mislim da sam njeno zacece naso u rukama lagumasa Ahireta u vranduckoj tvrdavi 1832. Od tada ljude, njihove oblike i karaktere poznajem po rukama. I mislim da su ruke ako ne potpuni odraz covjeka onda bar jedna opsirna knjiga o njemu, i nisam se prevario. Najvise od svih sam postovao ocevu ruku, radnicku, seljacku, napuhanu, bila je mocna ali nikada svoju moc nije za zlo upotrijebila, i divim se. Zatim druge seljacko-radnicke ruke ciju krutost i hrapavost osjete svi pederi, i vjerujem da mudrost i plemenitost moze imati samo covjek s takvim rukama, u suprotnom on je lazan i pretvara se, kao ja. Provodi dane udobno hraneci se tudim rukama, gore opisanim, dok svoje maze raznim kremama i misli i pravi se pametan.
Tako da mladicu, tvoja bijela ruka, blago premazana koja nije dotakla grumen zemlje niti sta grublje od zenine dojke*, ne budi postovanje.
Prvi pogled me zbunio, zaista mi nije bilo jasno, nisam vjerovao, cak sam pomislio da je to nemoguce ali to je zaista bila ona. Rekoh bas si konj, imas tu konjsku glavu i glup si.
Nego, iznenadila me njena ljepota covjece. Sjecam se kako je skakutala pored mene, da me bilo stid. Kako sam bio zao!
Proslo je pet godina i vidi je sad, Nefertiti **bo te.
On je posten covjek voli da pomaze, on daje sirotinji svaki dan i skroman je.
Nakon sto je sve stekao na prevaru, govoreci jedno, radci suprotno. I on mirno spava nocu i tako je bezbrizan i pun ljubavi, njega svi vole i popularan je.
Ona ga vuce za nos, ko beba zvečku, a on, on je rijesio da je zeni. Ljubav je to i ja sam nekad tako jahao konja i pjevao pjesme.
***
Kakvih kretena i glupaka ima medu pjesnicima, o kako si samo bezobrazan pjesnice, zaista je blagoslov sto nemas nikog bliskog da cita tvoje pjesme.
Ali, iskren cu biti, volio bih da sam kao ti, a to sto nisam nadoknadit cu kad mi ruke budu zemlja, i dusa pronade put.
***
I rece mi taksista danas, na njegovom jeziku: U svom zivotu nisam vidio tkavog stranca. A meni drago bilo, kontam bas sam opet kreten i nek sam.
Da bih poslije tugovao nad samim sobom kao sto tugujem nad drugim.
***
Ako imate neki savjet, kritiku ili komentar, kazite to, posaljite privatnu poruku ili nesto drugo. U suprotnom, postedite me vasih misli, ni sa svojim na kraj ne dolazim.
Odoh spavat.
Odoh spavat.
Odoh spavat.
Treba biti malo glup i blesav, zaista. Ko to ne moze srecu ce traziti u knjigama, pa makar osto pametan do kraja zivota. A zasta ti pamet? Glup si jer ne znas ponekad biti glup!
Odoh spavat.
Odoh spavat.
Odoh spavat.
Jer, da imam kome, ja bih rekao zasto odoh spavat.
Aaa kako mi se spava... :lol:
Kamenu mogu reci sve. Dug je put kojim mora da pode ljudska dusa, da bi shvatila da riba u moru nije slobodna jer je kopnom omedjena. Na kraju puta, kada je sve nauceno i shvaceno, zlo od dobrog razlikovano, nasao sam sebe kako ne mogu bez zla.
Kamenu mogu reci sve. Ima jedan potok i jedno carobno drvo. Kad se napijes vode iz potoka lezi u hlad drveta i osjetit ces blazenstvo. Ali trenutak jedan ce to biti kojem ces teziti ostatak zivota.
Iznad potoka je kuca, u njoj ces naci ruke pa ih poljubi. To su staracke ruke pa poslusaj pricu koju govore.
Kad poslusas pricu umij se vodom iz potoka i nastavi da budes.
kontam da nikog ne zamaram ovim sto sam bio napisao, napisat cu to sve u jednoj rijec:
Glupost.
Ponekad se vrate mirisi djetinjstva, trckaranja po livadama, bezbrižnosti i ljubavi, zatim isceznu ostavljajuci tegobu u dusi, sa spokojnim znanjem da isti vise nikada nece doci. Potrosi se djetinjstvo, mozda brze od prve cigarete, i luta covjek troseci ostatak.
Ponekad kad se vratim iz svog smislenog zivota, dobro isplaniranog s jasnim ciljem u grijeh, i zadrzim se tu, spoznam i miris neznanja, to je blagoslov od davola, lijep je za onoga ko nije spoznao mrvu Bozije milosti.
Vrati se! Zalutao si!
Nejasno je kako ona ne može da podnese moj prdež i kako joj to teško pada. Bezbroj rasprava i prolivenih suza, a tek njena vriska i izbezumljenost.
Uživam u tome, gotovo da prsnem od smijeha.