Split
Ja se nadam da normabella nece da se naljuti, moram da prenesem jedan divan post sa njenog bloga - http://normabella.bloger.hr/
Dok sam ga prvi put citao, kanda san se preselija za momenat tamo, za trenutak san čuja i galebe.
...deboto sam izgubila busulu od jučer do danas...
Di nećeš?... Upre žarkan u glavu pa i on, kojima je Bod da pamet da se šnjome diče, izgubili se od vručine....
Zraka kada nima. Sve je mirno, deboto ni vala od Brača nima, a trajekti iđu vamo - tamo..
Ma što iđu - rižidu brate moj more, kada ga i nema...
Fumade su od vručine i muškima i ženskima - kada fumada bira koga će klepniti po živcima.
Mene bome je sinoć strefila i udržila se sa komarcima, pa dok san se sitila šta me češe ubili su Boga u meni...
Neču više polugola na balkon pisat, a da ne užgen onu sviću (ka baklja gori), jerbo san po rukan ka da su me koprivom opalili.
Od večeras, nima od opaljivanja ništa... jerbo bi deboto i ja u "žutu kuću" ka koj predozirani priatelj...
A nebi bilo loše... šetali bi u bolničkin mantijama ispod borovine...
K vragu sve, ma i to bi bila litnja šema - po ladovini.. šetat.
galeksic
Legenda o Lali
Posle mnogih junacki odbijenih napada turske vojske na granicama Austrougarske, u kojima su visoko junastvo pokazali granicarski pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je odlucila da krene na put i vidi te, tada vec slavne junake.
Putovala je, kao i uvek, dilizansom i sa velikom pratnjom. Put do Petrovaradina vodio je preko Slovenije, Slavonije i Srema, gde se zaustavila da se odmori. Posto nije zelela da prelazi Dunav, koji je te godine valjao velike vode, znajuci i da putevi do banatskih i backih karaula nisu u dobrom stanju, odlucila je da smotru granicarskih pukova izvrsi u Sremu.
Komandantima pukova iz Banata i Backe naredjeno je da odaberu najbolje vojnike i da ih odmah prevezu na sremsku stranu i pripreme za smotru. Za mesto parade izabrana je udoljica, koja vijuga od padina Fruske Gore do Dunava.
Smotra
Tu udolicu danas preseca stari put Novi Sad - Beograd u blizini Gladnosa. Bio je, legenda kaze, divan, suncan, prolecni dan. Pukovi su rano pre podne postrojeni a Marija Terezija se, posle mise, dovezla na smotru. Docekali su je uparadjeni granicari prostrojeni u tri esalona: Banatski, Backi, i Sremski.
Komandant je, kao i uvek u ovakvim prilikama, podneo raport predavsi carici veliki buket lala, tada veoma skupocenog cveca, jer su ga imali samo bogati ljudi s obzirom da je lukovica dovozena cak iz Holandije. Primivsi raport i cvece Marija je posla u obilazak granicara. U prvom esalonu cekali su je, u stavu mirno, Banacani.
Sta ce meni ove lale?
Stigavsi do njih, impresionirana njihovim izgledom i vojnickom drzanjem, spontano je pocela da baca lale na granicare govoreci: "Sta ce meni ove lale? Ovo su moje Lale (pokazujuci na Banacane), ovi junaci brane moju carevinu." Posle smotre, najboljim granicarima su, na improvizovanom prijemu, urucena mnoga odlikovanja i nagrade.
Tako je ostala prica o lalama kao cvecu, carici i Banacanima kao lalama, a na mesto smotre kasnije je postavljen spomen-kamen.
majra
Ime kazuje
Novi Sad imenom kazuje najvaznije o sebi. Svoje vreme i svoje mesto.
Uprkos legendama po kojima su ovuda lutali rimski legionari, gonici stoke sa rogom na celu, tajanstveno pleme koje je sahranjivano zajedno sa pticama, uprkos dokazima o neproklijalom zrnu zita u zemunicama iz vremena kada su ovuda zvizdali samo vetrovi i o kaludjerima-cistercitima koji su ovamo preseljeni iz francuskog Srednjeg veka - ovaj grad je Nov.
Ovo Mesto nije nastalo upadom u njegov prethodni zivot, niti je pokoreno, ni opsadom ni prevarom zauzeto. Niklo je iz leja koje su vojnici i zanatlije gajili iza svojih kuca od blata i trske, dok su opsluzivali mostobran koji je opsluzivao Tvrdjavu, podignutu da posluzi poslednjoj odbrani Krsta od vojske koja se klanjala Polumesecu, do koje nikada nije doslo.
Srdzba "deus ex machina" nije stedela ovaj grad. Trebalo je da prodju vekovi i protekne mnogo vode Dunavom da bi se od prvog pontonskog mosta, onog iz 1688. godine, stiglo do drugog, porinutog u varljivo leto 1999. godine. U medjuvremenu su mostovi ruseni i podizani, jer uvek ima neceg naseg na drugoj obali, sve dok nije, na kraju veka i razuma, Sila izmakla reku i svi mostovi pali u vodu. Jedna granata koja je u bombardovanju 1849. godine sa Tvrdjave doletela ovamo, ne izbija iz zida kuce u centru grada, kao sto ce se i kad se podignu novi, u vodi ogledati mostovi kojih vise nema.
Povodom jednog putovanja dvorskog savetnika iz Beca za Carigrad, pre vise od dva veka, carske vlasti su naredile Novosadskom magistratu da sa obale Dunava uklone vodenice da ne bi bile prepreka za carsku ladju. Novi Sad je i pre i posle toga bio smetnja na carskom drumu, jer se bez velike namere i izbirljivosti nasao bas tamo gde, mutan a plav, Dunav deli dva sveta, i, cesto, i dva pogleda na svet. Tu, gde na karti majstora Lazarusa iz 1528. godine stoji ime Bistritz, i unaokolo, gde je u leto 1716. godine pao sneg na smrznute Osmanlije i jos dalje, protezala se i zatezala linija izmedju Dvora i Porte i uvek suprostavljenih mocnika, njihovih dalekih poseda i nemirnih podanika, koji su se s vremena na vreme zanosili hirovima svojih gospodara.
Uprkos tome sto sve tragove ruznog nije oduvala kosava, pokrila mahovina i zasuo pesak, osveta ovde nije pustila korena i nije pobrkala uzrok i posledicu.
Ovde se ubirao "porez trpljivosti" na izazov razlicitosti kojem je Novi Sad izlozen od pamtiveka i koji je raison d'etre njegovog zivljenja. Svako, ko je pljunuo u sake i latio se da nesto zasadi, ko je odoleo mesetarima raznih vrsta, kovacima laznog novca, zavodljivosti tudjih perjanica i razmetljivosti njihovih racunica - naucio je da stvari vidi onakvim kakve jesu, ma kakve bile.
Novi Sad je, uz duzno preterivanje, najlepsi na svetu. Kao svaki grad odabran da bude "novi sad". Ova lepota nije ni prelazna ni zarazna, ne opcinjava, nije nametljiva, ne obavezuje na laskanja, ne namece se na prvi i nekoliko narednih pogleda. Novi Sad ima cudesno gravitaciono polje koje privlaci one koji iz pozicije rubnog podrucja za velike dogme, kao sto su Istok, Zapad, Sever i Jug, mogu da ostvare identitet bas tu, gde se ugodno mesaju stepske zime sa mediteranskim mirisima, a histerija i melanholija ne gube ravnotezu. Novi Sad je uspevao da pripitomi one koji su se pred njima i u njemu nadimali od zestine i preke vaznosti i da "caru carevo" i ostale zablude stavi na svoje mesto. Jedna od njih je da je do slobode dosao kupujuci carsku Povelju. Tako je stekao status slobodnog kraljevskog grada, a slobodu je osvajao i osvaja.
Sve o ovom gradu stoji na satu kule na Tvrdjavi koji pokazuje vreme sa kazaljkama postavljenim natraske: mala na mestu velike i obrnuto. Koga zanima koliko je sati, neka se potrudi.
Uprkos tome sto je podignut na jednoj losoj proceni, Novi Sad se dobro drzi.
Z. Radovic
majra
Sarajevo - grad za rijec i sliku
Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog covjeka u njegovom mjestu posto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugacka kuca na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuca u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, sto se po svijetu pjevaju, iz one kuce u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slusajuci one djevojke, i zaboravio zbog cega sam dosao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle rucaju - a kada rucaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.
Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nesto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puske i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i cohu za bogate, i abu, bez i vrazju kozu za siromasne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dusu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duse toliko koliko je neko sam umio da mu pridje i cita ga izbliza, onako kao sto se cita knjiga.
A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke.
U Sarajevu se uvijek nekom nesto cinilo i pricinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljece, neko samo njegov Trebevic, neko samo cesme i na njima ibrike, neko Cumuriju crnu od cumura, a neko se cudom zacudio: "Dunjaluce, golem ti si, Sarajevo, seir ti si, Bascarsijo, gani ti si, Cemaluso, duga ti si, Latinluce, ravan ti si, Taslihanu, sirok ti si, Lijepa Maro, lijepa ti si!"
A od svega toga - jedan fenjerdzija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka i mozda i sam pjevao: "Kad mahale fenjere zapale..." Naslijedio je nekog bliznjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiske i, tako reci prekonoc taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromasak postao bogat; to jest: iza svojih febjeram kao u snu, nasao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dzelepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom: sta ce mi to, kad nema fenjera - i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kako je bilo, i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa, pod sjajem fenjera onoga fenjerdzije, procitali bismo ovakve slike: U cizmara cio red cizama, i sve su jednake. - Musterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu - i pita zasto je manja kada su cizme jednake. - Nisu jednake, u tim sto su za jednu paru jeftinije kalfi se, kad ih je sio, prekinuo jednom konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jeftinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoces kupi, a ako neces, kao i da hoces, - bio je odgovor cizmedzije. (…)
Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema rijeci, i nema boje i kista, i nema nista - sem, moze biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih - sto bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, cud, huju i narav cudnu, a najmanje od svega njegovu caroliju koja ga cini ovakvim i onakvim, takvim i takvim - kako za koga, i kako kad. (…)
I svak ko je stigao vidio je grad kakvog do tada nije vidio: sa mahalama, sa cepencima, sa adzama, sa ascijama, kujundzijama, gajtandzijama, sa esnafom drukcijim nego sto je u drugim mjestima - sa drukcijom slikom cijelog grada, onog sto su ga vijekovi ispisivali po potrebama i meraku obicnih ljudi, onih koji su grad i gradili: ni mnogo velik, ni mnogo mali, prema sebi samima - pa zato s dusom, onom sto je na licu ovoga grada.
Camil Sijaric, odlomak iz knjige “Herceg-Bosno i tvoji gradovi”
Panorama grada Sarajeva od prije nekih 20-tak godinica
Sarajevska Vijecnica by chegevara
Mikica
Sarajevo je..
Aleksandar Hemon je jedan od najboljih i najpoznatijih sarajevskih pisaca, čovjek koji je Sarajevo živio i udisao punim plućima.
Sve što je o svom gradu rekao čista je istina, onako, da kažem s ulice pokupljena. ;)
A rekao je ovako:
Sarajevo je...
Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.
Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.
Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.
Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.
Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.
Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.
Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.
Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.
Škembići kod Hadžibajrića.
Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".
Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.
Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.
Miting golubova na Sebilju.
Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.
Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.
Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.
Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.
Špricer kod Ramisa.
Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.
Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.
Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.
Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.
Pijukanje radiostanica u taksijima.
Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.
Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.
Zelenilo terena na Željinom stadionu.
Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.
Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".
Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.
Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.
Ćevapi bilo gdje u gradu.
Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.
Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.
Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.
Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.
Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.
Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.
Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.
Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.
Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.
Titova slika u zlatari na Čaršiji.
Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.
Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.
Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.
I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.
Mikica
Lepo je voleti Sarajevo
Lako je Sarajlijama da vole Sarajevo. I kad nisu tamo, nose ga sa sobom. To je urodjeno. Mi ostali morali smo da se izborimo za to pravo.Nije bilo dovoljno sto su nas roditelji vodili u taj lepi grad davnih 70-ih. I cele sledece decenije smo se druzili sa Mariom i Sasom, sa Dinom i Senom Placo, zaljubljivali se u Jelenu, budili se kod Naze posle mnogo piva, sa Ismetom, pravo iz diskoteke isli na cevape i sirnicu. Koliko smo samo puta kampovali na Ilidzi, niko i ne broji. Svaki odlazak i povratak sa letovanja, vodio je, nekako, kroz Sarajevo. Ulcinj, Zadar i Cavtat i Umag, ma prosto, gde god da se krenulo, moralo je preko Romanije. Sta je 200 km puta vise u odnosu na one lepe devojke koje nisu bas uvek nas cekale, ali smo mi uvek dolazili. Sirok grad, jos siri ljudi. I ne samo geografski centar one stare Juge, nego i njena dusa. I srce.
Taman kad smo stekli pravo da volimo Sarajevo, morali smo da odemo. I dugo, dugo nas vec nema. Da li je i ono tuzno bez nas, kao mi bez njega. Nada li se nasem povratku jednog dana? Zeli li nas jos? Jer, tuzni smo, zelimo i nadamo se.
Skopje
Eve eden ubav video-prikaz na mojot grad niz pesnata na Tose,nasiot mil Tose:)
Lidija
Balkanskom ulicom
Ima jedan zakon jedini koji ne priznaje nikakve ustave, amandmane, zabrane, njega ne mozes prekrsiti, ni doneti, ni oduzeti, za njega ne vaze ni vize ni shengen zone; to je zakon ljubavi. Tu ne postoje ni granice, ni putarine, ni naplate, jednostavno tu mozes donositi raznorazne tacke, replicirati do beskraja, a zahvaljujuci i danasnjoj tehnologiji jednim klikom mozes ga svuda poslati.
Postoji jedna ulica, mozemo je nazvati Balkanska ulica, koja prolazi ovuda i gde imamo jedan svoj caffe, mali inter caffe, Balkanski caffe, gde se pije nes, capucino, domaca, turska, esspreso, kahva, kafa, kafe, sa rahatlukom, so slatko. Put do tog caffea je jednostavan i prepoznatljiv, u svakom slucaju nikada ne mozes zalutati, iz kog pravca da krenes, koju stranu sveta da odaberes ovde ces doci.
Krenula sam Balkanskom ulicom, ovde. Jug mi je bio pocetna stanica. Putem sam prolazila kroz zivopisne krajolike, stigla do centra grada. Ovo je Skopje, zivopisan, lep grad, polako se budi iz sna, ljudi pocinju svoj radni i neradni dan, cuje se muzika, pesma koju izvodi "Leb i sol" - Skopje ima mikroklima, toplo leto, kocan zima - grad ozivljava, vec bruji, trgovine se otvaraju, pijace se pune, piljari nude svoju robu, lica vesela, zabrinuta, mamurna, sve to sacinjava ovaj grad.
Prelazeci Kameni most eto vec smo u onom orijentalnom delu grada gde se oseca miris starine. Ovde je stara Turska carsija, zanatlije rade, ducani otvoreni, raskosno ukraseni, nudi se sve i svasta, od igle do lokomotive, mesaju se mirisi i zvuci, jezici i kulture, cuje albanski, romski, turski, makedonski, ali sve u prepoznatljivom domacinskom stilu, jer jezik nije barijera za osmeh; poziv na kafu jutarnju na svakom jeziku ima isto znacenje.
Ostavljamo ovu divnu mesavinu iza nas i ulazimo u svet muzike i igre koja traje 24 casa, ovo je vec Sutka, naselje koje nesumnjivo svi poznaju, kome je Emir Kusturica doneo svetsku slavu, jer ne verujem da postoji neko ko nije cuo ili zapevao poznatu "Gipsy song" koju tako maestralno izvodi Vlatko Stefanovski i "Leb i sol".
Put nas vodi dalje, u deo koji je ostao poznat i prepoznatljiv po svojoj kulturi, narecju, toplu mesavinu. Bora Stankovic je sve to tako lepo opisao u svom delu "Necista krv", ovde je rasla i mala Zone Zamfirova. Ostale su pesme, price, zelje, da traju i da se prepricavaju, nosi nas zvuk pesme "Dal znaes mori mome, kolka je zal za mladost". Melodija se uvlaci kao tihi titraj u svaku poru, milozvucan ton zapljuskuje srce kao nadosla plima, melodija koja gali i razgaljuje sva cula.
Prati me njen zvuk dok idem dalje ka severu, gde se protezu nepregledne ravnice, salasi, konji razigrani, pitoma zemlja, pitom narod; cujem muziku, glas treptav, kroz stihove iskazuje zal i ceznju za neko drugo vreme. Pesma kroz neku setu govori da se opet krene stazama svog detinjstva, da se proseta fijakerom starim niz grad, dok u ponoc tihu sneg polako veje. Te divne note peva neponovljivi Zvonko Bogdan, cuje se orkestar Janike Balasa, mandoline i tamburice koje je taj maestro tako izvrsno predvodio. Ne mozes ostati ravnodusan na to, sednes pored Dunava, prelepog plavog diva koji se tako lepo razbaskario na dve obale, i obe miluje u isti cas, nijednoj ne uskracuje svoja milovanja, a muzika te nosi tako meko lagano...
Eh, zar bi neko ostao ravnodusan nakon ovih reci, nakon ove ceznjive ispovesti, zar nismo svi ovde nasli neki delic neke prosle ili sadasnje ljubavi? Predivno.
Put nas nosi dalje; krajolik postaje vec malo brdovitiji, a Dunav nas prati. Ili mi pratimo njega, jer je on tu i samo nas radoznalo promatra, ili mozda nas ljubomorno prati dok ljubomorno grli svoju Savu, koja mu ide u zagrljaj svaki dan a plod njihove ljubavi je ostrvo koje su stvorili. Ostavljamo ih da uzivaju u svojoj intimi, a mi ulazimo u grad, Beligrad - Beograd, gde sve je kao u kosnici, zuri, juri, grad dise punim plucima, svaki dan prigrli nova lica, nove ljude, ali ovde ima mesta za svakog.
Oseca se dobrodoslica, vole ljudi svoj grad, zavoleli ga mozda najvise preko svog Duska Radovica, coveka koji je ovim ljudima pokazao da grad nije samo beton i asfalt, da se u svemu moze naci dusa. Njegovo - Dobro jutro Beograde - ostace za sva vremena, mnoge ce generacije uz taj topli pozdrav jutarnji zavoleti svoj grad Beograd, april u Beogradu, Ada Ciganlija, splavovi, tvrdjava... sve je to ovaj grad.
Ostavljamo ovaj divni grad iza nas i krecemo dalje. Idemo malo gore, usput idemo Balkanskom ulicom gore-dole, levo-desno. Rekla sam ovde ne postoje zakoni, ni pravila, evo nas na moru, pa na planini, na jezeru, reci. Vodopadi koji prave poznatu kaskadu, divna Plitvicka jezera. Ali nas mami nesto, jos vise, jos dalje - to je sevdah.
Sevdah koji obuzima dusu, pesma, pesma za koju dok ti je pevaju onako polako, za svoju dusu, onda ta pesma zaustavi sve, nista ne postoji, nista ne tece, vreme zastaje, samo reci lagano plove kao mali oblaci, osecas ih u stomaku, u grudima. Otvara se neki siroki nepregledan svet, postojis samo ti, pesma i niko vise. To je to - poznata bosanska sevdalinka, i evo vec smo u Sarajevo. Grad kome ni novo vreme ne moze nista, on je samo onako seretski uz svoje marifetluke dozvolio tom novom vremenu da bude cirak-pomocnik starom duhu grada Sarajeva. Dok idemo gradom, setamo Bas-carsijom, jedemo cevape i uzivamo, uzivamo u ovom gradu, gradu gde su mnoge generacije dale puno toga, a on njima zauzvrat podario sebe i svoj veciti mangupski sarm. Eto to je Sarajevo.
U svakom delu je zapisana prica, besmrtna prica jednog pesnika koji je ludo bio zaljubljen u svoju Eminu. Aleksa Santic je u svakom coveku, Emina u svakoj zeni. To je ta vecita igra izmedju muskarca i zene, i pitanje koje ostaje: zasto je to tako? Svesni da ne mora biti tako a eto ipak, valjda neko nepisano pravilo, da je imas, da je sretnes, da ti je za trenutak tu na dohvat ruke, a da je nikada ne posedujes... Eto sve je to Ljubav.
Lidija
Zal Kopp - Osijek moj lega
"Osijek moj lega" sadrži kratke prozne uratke pisane onim lakim, lirskim stilom koji uvelike obilježava Osječanina Zal Koppa. Svaki ljubitelj njegove poezije, prihvatit će i ovu njegovu knjigu, a svaki zaljubljenik njegova grada - Osijeka, poželjet će je u blizini sebe. Jer, kako i sam naslov knjige govori, Osijek nije običan grad. Osijek može biti "tvoj lega", Osijek ti može biti ljubavnikom. On će s tobom šetati svojim ulicama, držati te za ruku ... u njemu ćeš se teško osjećati sam. Osijek će te vrlo rado utješiti, a i ti ćeš tješiti njega. Svatko tko Osijek voli, to zna.
Zal Kopp, upravo na ovaj način predstavlja svoj grad. Ne kao skup kuća, trgova, parkova i pripadajućih im ljudi; već kao živo tkivo. Gotovo kao osobu. On svome gradu daje upravo ljudske osobine, ta on ga toliko voli. Zal Kopp sa svojim gradom razgovara. On mu piše pisma. Kako to lege već rade... Osijek je topao grad. Zal Kopp je topao čovjek velika srca. A obojica su usred tople i rodne Slavonije - široke, nepregledne ravnice u koju ne dolaziš, njoj se jednostavno baciš u zagrljaj.
Čistoća rečenica, razumljivo prepričavanje, sjećanja najčešće intimna, osobna učinit će vam čitanje ove knjige užitkom. A uskoro ćete se sasvim prepustiti i svim ovim toplim ljudskim osjećajima koje sam vam pokušala prenijeti svojim tekstom, a koje u vama može neprimjetno i lako pobuditi proza pjesnika u duši:
Kad pored svih potrebnih i nepotrebnih navika prošećem perivojima ili uz Dravu pogledam svoju sjenu, u meni se rašire svi oni sati u kojima smo se ti i ja nahodali. Sjetim se lastavica i nikada mi nije dosta njihovih skrivenih gnijezda, jer u svakom našem koraku postoji želja za detaljem koji nam je promakao dok su nam donosile oblake u svojim krilima. Nije prisutno samo prisjećanje na njihov let, već u zraku svjesno promatram njihov ponovni dolazak. Osjećam kako negdje u daljini čekanje polako blijedi. Zbog toga uporno dolazim, jer kako ti znaš reći, svi su detalji u nama, samo ih treba pronaći.
(Iz knjige: "Osijek moj lega")
Za sve koji ga nisu dugo vidjeli. Za one koji ga nisu nikada vidjeli.
I za one koji bi ga rado vidjeli. Moj Osijek:
Povijest Osijeka
Osijek, glavni i najveći grad Slavonije, smješten je na desnoj obali rijeke Drave dvadeset i dva kilometra od njezina ušća u Dunav. Nešto viša desna obala sigurna od poplava, povoljan prijelaz preko Drave, te močvarna okolinfa bili su sigurno čovjekovo utočište još u prapovijesno doba. Na području današnjega grada nalazi se nekoliko arheoloških lokaliteta različitih prapovijesnih razdoblja i kultura od mlađeg kamenog doba, preko bakrenog i brončanog do željeznog doba.
Premda je područje Osijeka naseljavano još od prapovijesti prvo urbano naselje podigli su Rimljani. Brojni arheološki nalazi, zajedno s predmetima prirodne, povijesne i umjetničke vrijednosti čuvaju se u osječkom Muzeju Slavonije osnovanom 1877. godine.
Stari vijek
Naselje i lokalitet na prostoru Osijeka postojalo je od 4. st. prije nove ere i ranije pod ilirsko-keltskim imenom Mursa, a potom se nastavlja pod Rimljanima. Ne zna se točno kada su Hrvati osnovali svoje prvo naselje, no arheološki izvori govore da je hrvatsko naselje postojalo već u 8. st.
Srednji vijek
Osijek je 1996. proslavio 800-tu obljetnicu postojanja mada je kao trgovačko i prometno središte postojao mnogo ranije. Godina 1196. je godina otkada se raspolaže s prvim pisanim dokumentom vezanim za grad. Isprava iz tog doba pokazuje da je to doba postojala pravna država je upućuje na sustav zaštite privatnog prava i materijalnih dobara. U dokumentu kralj Emerik, (1196. - 1205.), potvrđuje cistercitskom cikadorskom samostanu pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek je bio poznat prijelaz preko rijeke Drave.
Ime Osijek su Hrvati dali naselju zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je "oseka", te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U jednom dokumentu se ime spominje kao Ösek, kao i Oesek, da bi pod uticajem mađarskog jezika i njegove prilagodbe bio zapisan kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, samo jezične prilagodbe izvornom hrvatskom.
Novi vijek
Osvajači Osmanskog Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. godine kad je Osijek predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima. Grad je ostao pod Turcima više od 150 godina i biva oslobođen 29. rujna 1687, da bi uskoro, od 1690. pod turskom opsadom, bio potpuno porušen, no ovoga puta ne i osvojen.
Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru Habsburške Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojno utvrđenje, koje čini današnju Tvrđu (1712. - 1721.). Unutar bedema nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad.
Gospodarski i kulturni razvoj Osijeka doveo je do ujedinjenja triju gradskih općina u jednu 2. prosinca 1786. godine, koja je ubrzo postala grad, u kome su se nalazili brojni obrtnici, trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729. godine otvorena je latinska gimnazija. U 1735. godini osnovana je tiskara, a započeli su i viši studiji filozofije i teologije. Dana 28. kolovoza 1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim gradom u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a time počinje novo doba grada Osijeka.
Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoja Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem je gradu 1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom dijelu Europe. Godine 1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije, 1866, nasuprot županijske palače i Hrvatsko narodno kazalište. Pod kraj 19. stoljeća otvoraju se srednje škole - obrtna, realna, učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge građevine u secesijskom stilu.
Krajem 1918. i raspadom Austro-Ugarske, Osijek s današnjom istočnom Hrvatskom ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja 1929. mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. U travnju 1941, s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Jugoslavija se raspada te Osijek ulazi u sastav NDH. Od 1941. do 1945. hrvatski dio Baranje pripada Mađarskoj te je Osijek pogranični grad. Nakon sloma fašizma, u travnju 1945, svi dijelovi današnje Hrvatske i Osijek ulaze u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). Sam je grad oslobođen 14. travnja 1945.
U Osijeku se osniva više fakulteta i viših škola, a 1975. i sveučilište, koje od osnutka nosi naziv velikog biskupa Djakovačko ili bosansko i srijemske biskupije (1855.-1905.) i hrvatskoga mecene rođenog Osječanina Josipa Jurja Strossmayera.
U osijeku je prvi javni gradski prijevoz putnika organiziran 1879. konjskim omnibusima, i to od Gornjega grada preko Tvrđe do Donjega grada i obratno.
Snažan gospodarski razvoj Osijeka početkom 80-tih godina 19. stoljeća tražili su brži i masovniji gradski prijevoz putnika, pa je 27. lipnja 1883. godine sklopljen ugovor između grada Osijeka i Osječkog d.d. za konjsku željeznicu o uvođenju konjskog tramvaja tada suvremenog prometnog sredstva koje je od sredine 19. stoljeća diljem Europe osvajalo grad za gradom. Takav tramvajski promet je prometovao sve do 1926.godine kada je elektrificiran.
Sv. Naum - biser na Ohrid i Ohridskoto ezero
Vo neposredna blizina na gradot Ohrid, na jugoistocnata strana od Ohridskoto ezero, do Makedonsko - albanskata granica, se naodja edno sveto mesto koe zraci so prekrasna ubavina, kultura i tradicija. Toa se naodja pomedju prekrasnoto Ohrisko ezero i planinata Galicica, neposredno do najubavite i najgolemite izvori koi go napojuvaat Ohriskoto Ezero.
Sv. Naum Ohridski cudotvorec, e eden od nabliskite ucenici na Kiril i Metodi. Od svojata mladost, toj gi sledel svoite uciteli vo Velikopomoravija i Panonija, kade go propovedal Bozjoto slovo na slovenskite narodi, na nivniot roden jazik. Naum gi obucuval slovenite vo pismenosta i gi rasprostranuval bogosluzbenite knigi.
Vo 893 godina, na crkovniot naroden sobor, za ucitel e postaven Sv. Naum. Car Simeon Veliki go praka prepodobniot Naum vo Kutmicevica, kade toj sedum godini zaedno so Sv. Kliment go siri prosvetitelskoto delo.
Vo cest na svetite Arhangeli, gradi manastir na juzniot breg na Ohridskoto ezero, koj stanal pribezizste na bednite. Okolu nego se sobrale mnogu monasi, bidejki toj bil mnogu mudar covek i ucitel, cudotvorec i molitvenik.
Zaedno so Sv. Kliment gi narekuvaat "Novi Mojsej i Aron".
Umira vo 910 god, a manastirot koj go osnoval, medju narodot ostanuva poznat pod imeto Sv. Naum.
I denes vo samiot manastir pocivaat negovite sveti mosti. Medju narodot postoi veruvanje deka tie lekuvaat so silata na Hristovata blagodet, mnogu bolesti i dusevni slabosti.
Turisti od razni kraevi, doadjaat da go posetat negoviot grob. Poklonuvajki se pred nego, tie ja postavuvaat svojata glava na negoviot grob. Mnogumina od niv kazuvaat deka go slusnale topotot na negovoto srce.
Ohridski biser
Vo blizinata na manastirot ima hotelski kompleks, koj so svojata tradicionalna arhitektura, kompletno se pretopiuva so manastirskiot ambient. Toj nudi odlicno smestuvanje i hotelski uslugi koi gi zadovoluvaat site gosti od najrazlicni kraevi.
Vednas sproti nego, vo prostorot za kampuvanje, ludje so kamperski duh, smesteni vo satori i kamp prikolki, se relaksiraat vo prekrasnata priroda i naodjaat razonoda vo ribolovot.
Vo ovoj del se naodja edna od najubavite plazi na Ohridskoto Ezero. Sitniot pesok i besprekornata higiena na plazata se odlika na ovoj del, koj privlekuva sekojdnevno iljadnici turisti. Tie pristigaat i od gradot Ohrid, so specijalni brodovi odredeni za ovaa namena. Doadjaat na ednodnevna prosetka i razgleduvanje na ovoj kompleks.
Odmor i relaksacija naodjaat i vo nekolkute restorani koi se smesteni vo ovoj del, kade mozat da bidat posluzeni so najrazlicni specijaliteti, medju koi i Ohridska pastrmka, kako i Leskovacka skara.
Medjudrugoto ima i bezbroj prodavaci na suveniri, kade turistite mozat da najdat najrazlicni racno izraboteni predmeti i nakit. Tuka moze da se najde i poznatiot Ohridski biser, koj nadaleku e poznat i pleni so svojata ubavina.
I sekoj od nas, koj ednas gi posetil ovie ubavini, posakuva povtorno da se sretne so niv. Nikogas ne mozeme da kazeme, deka sme uspeale da razgledame i doznaeme se za ovoj kraj. Sekogas postoi nesto novo, neistrazeno, koe gi zadovoluva site nasi setila.
So eden zbor, mozeme da kazeme - Posetete go ovoj kraj, za da mozete da gi dolovite prekrasniot mir i tisinata na ova mesto, koe mozam slobodno da go narecam "Raj za dusata" i uzivajte vo negovite ubavini.
niko650
Homolje - Kucevo
Kucevo se nalazi na mestu nekadasnjeg sela Krusevica u Zvizdu, koje je prvi put pomenuto u povelji kneza Lazara manastiru Ravanici. To selo je prema Branicevskom tefteru iz 1467. godine imalo 27 kuća. Tragovi rimskog prisustva na prostoru danasnjeg grada registrovani su na levoj obali Peka, gde se verovatno nalazi anticki Guduskum. Nalazi rimskih opeka sa pecatom VII Klaudijeve legije i drugog arheoloskog materijala, svedoce o intenzivnom zivotu u ovom kraju od IV veka.
Moguce je da je ovde kovan novac za vreme cara Hadrijana sa natpisom metalla pincensia (Pecki metali). Prema Feliksu Kanicu na ovom mestu se nalazio rimski grad Chrisovehia (Starozlatija). Rudnici u Kucevu su aktivni i za vreme despota Stefana Lazarevica, o cemu svedoce i pisma Dubrovcana gde se ovo mesto pominje kao Kuseu.
Ovako je nekada izgledalo Kucevo:
Kucevo je veoma lepo i atraktivno mesto za turiste. Kako zimi tako i leti. Najcesce poseceno mesto su pecine, Ceremosnja i Ravnistarka. Okruzene su prelepom prirodom i dolinom jorgovana. Kucevo je poznato i po manifestaciji pod nazivom „Homoljski motivi“, koja se odrzava svake godine poslednje nedelje u maju.
Zlatonosna recica Pek
Na slici stalaktit iz pecine Ceremosnja:
Na toj manifestaciji se okupljaju sva sela i gradovi iz centralne i uze Srbije, kako bi prikazali svoje narodne radinosti, obicaje i stvaralastva. Manifestacija traje citavu nedelju, koja obuhvata raznovrstan program. Pocevsi od prikazivanja etno filmova, zatim tradicionalnog ispiranja zlata na reci Pek, izlozbe sireva i jos mnogobrojna takmicenja.
Priroda ispred istoimene pecine:
Dobro dosli u Homolje i Kucevo.
virada
