Gospođa Samoća
Čitajući prethodne postove dobila sam želju da i sama napišem nešto o našoj gospodarici Samoći. Šta napisati a da već niste Vi pisali? Koja osećanja opisati, a da to Vi niste več opisali?
O NjV Samoći se počne tek razmišljati kada nam dosadi. Navikli smo ne nju, ali nam smeta. Volimo je, istovremeno se plašimo Nje i mrzimo je. Može li se voleti i mrzeti istovremeno? Možeš li biti dobar i zao istovremeno? Hrabar i kukavica?
Biti u porodici, u društvu, a živeti u carstvu Samoće? Da li je Samoća privilegija odabranih? Lični izbor ili splet okolnosti?
Komuikaktivna, vesela, uvek okružena drugarima,mislila sam ceo svet je moj. Sa nepunih 18 godina upoznajem, savim slučajno, Njega. Nije bio ono što sam zamišljala da mi treba. Bio je drugačiji. Nije bio mangup, a takvi su bili u modi. Nije bio "razbacan"... I takvi su bili u modi. Nije bio pričljiv i umeo da se ističe, a takvi su bili poželjni. Nije imao auto i "moćne prijatelje", ali je imao ljubav i dušu. Imao je ljubavi, pažnje, strpljenja, samopuzdanja. Imao je Mene, a dao mi je Sebe. Bio je drugačiji... Bio je Poseban...
Imao je 22 godine kada me je, svu u belom sa velom preko lica, preneo preko praga našeg iznajmljenog stana.
Naše bitke su počele da teku. Gazde iznajmljenih stanova, problemi na poslu... Dečije bolesti smo preležali sa našom decom. Kako i ne bi kada smo i sami bili deca. Deca u svakom smislu. Deca koja nisu preležala sve dečije bolesti. Deca koja nisu imala ranije ljubavi. Deca čija su srca bila bezazleno čista. Da, bili smo deca koja su se privijala jedno ka drugom i tako vrenemom odrastali. Ma šta odrasli? Srasli jedno za drugo.
Dan za danom godina za godinom, vremena sve manje, pritisci sve veći.
Naša Ljubav je ostala čista, neokaljana, iskrena. Ni u jednoj antologiji nisu mogli opisati ljubav kakvu sam spoznala.
Dan za danom, godina za godinom... Kada je sve dostiglo vrhunac, kada smo mogli da uživamo u plodovima naše ljbavi, kada se sve postavilo na svoje mesto i kockicke se složile, a mi u najboljim godinama. Desilo se...
Odlazak na službeni put. Dan sunčan, vreo. Jedan trenutak i sve je nestalo.
Srce nije izdržalo. To srce koje je imalo ljubavi za sve. To srce koje je nesebično volelo i bilo srećno što toliko voli. To srce koje nikada ništa nije tražilo... To srce je raspuklo, a sa njim i moja duša. To srce me je slomilo, oduzelo mi radost, smeh volju, potrebu da dišem, čujem, gledam... živim.
Tema je samoća:
Nisam sama, imamo predivnu decu, ali sam usamljena.
Razlika imedju usamljenosti i samoće je ogromna.
Samoća je moj izbor, pridružila joj se gospodja Usamljenost.
Lepo je pazim, mazim, održavam. Ne dozvoljavam joj da ode od mene.
Nadam se da će biti ljubazna i praviti mi društvo sve do sudnjega dana.
Bilo bi lepo. Očekujem to zauzvrat od Nje.
Ram za Samoću
Pisala sam nedavno u ovoj temi. Tada, kada sam napisala post mislila sam da sam napisala sve sto sam imala da kažem, i... gotovo. Medjutim, nešto se promenilo, moram napraviti mali "dodatak."
Gospodja Samoća i ja. Društvo divno, ali nas je malo, dosadno nam je. Lagano, onako nehotično, pridružuju nam se, još dobrodržeće, gospodje Nemarnost, Zaboravnost, Ravnodušnost, i jedna gospodja sa malo modernijim imenom, gospodja Virtuelna Lutalica. Društvo malo ali odabrano. I tako, svaki dan na okupu, svaka ima svoja zaduženja, a osnovni cilj je da se neguje, pazi i učvršćuje Ram za Gospodju Samoću.
Eh, morali smo naći nekoga ko će sve to lepo da organizuje i nadgleda, da sve funkcioniše onako kako baš i treba. Obzirom da sam domaćin, podrazumeva se da budem glavna, a ni one se nisu baš nešto bunile, pristojne valjda, da ne uvrede domaćicu.
Napravila sam plan, otkucala ga na formatu A4 i okačila na vrata spavaće sobe. Svako jutro, kada ustanem, pogledam zaduženja i poštujemo plan.
Gospodja Zaboravnost ima zadatak da svaki dan, u svakom trenutku, odagnava sve misli koje bi bile usmerene na telefonske pozive, na vodu, na hranu, na šetnje, na... Odlično radi svoj posao.
Gospodja Nemarnost, oh... ona ima zaduženje da me odvoji od prijatelja, da mi ne dozvoli posete lekaru, kontrole zdravlja, ili da možda pogledam imam li koju sedu više. Nemam primedbi na njen rad. Savesna je maksimalno.
Gospodja Virtuelna Lutalica je nekako najaktivnija, najmladja je, vitalna je još, ne manjka joj energije, volje, istrajnosti. Ona nam je "prozor u svet" i redovno nas obaveštava. Ažurna je. Ah da, ima ona još poneko zaduženje. Redovno sklanja sve naše omiljene knjige. I ona je savesna... okupira nas, a i knjige zaturi da ih nikako ne možemo pronaći.
Gospodja Ravnosušnost je nekako tiha, neprimetna, kao ravna linija. Ne talasa mnogo. Ona ima svoj pravac, ni tamo, ni vamo, lepo njoj, lepo nama.
I tako, društvo malo ali odabrano, svaki dan revnosno ispunjava svoje zadatke iskucane na papiru formata A 4, a sve zajedno svako jutro i svako veče učvršćuju i glancaju ram, ram za Gospodju Samoću. "Ponosna" sam na društvo, "ponosna" sam na čvrstinu rama, a kako i ne bih kada se zaista dobro pazi.
Samoca - nas odnos prema sebi i drugima
Puno je toga zanimljivog već rečeno u temi... Medjutim, bojim se da je tema vrlo osjetljiva, a da je i sam naslov „Samoća – uzrok ili posledica? Izbor ili nesmotrenost?“ takav da zahtijeva da se zamislimo nad svakom riječi. Šta je uopšte za koga samoća? Zašto smo sve zapleteni u paučinu samoće?, prije svega moramo odgovoriti sami sebi. Realno je da se razloži svaka ponudjena opcija iz naslova, kao i mogućnost da se posmatraju u odredjenim kombinacijama, pa, ako ćemo u krajnost i kumulativno. Vjerujem da bi se o svakoj situaciji dalo diskutovati.
Samoća u smislu osamljivanja, traženja prostora i vremena u kojem će čovjek da se posveti sebi, ima svoje pozitivne konotacije, i nije nužno da ju se izgovara s negativnim prizvukom. Čovjek jest društveno biće, ali isto tako ima i potrebu „biti“ sam sa sobom, posložiti stvari u kolažu svog života na pravi način. Svako od nas treba vrijeme kad pravimo izbore, donosimo odluke, radimo na sebi, kako na duhovnom polju tako i na intelektualnom. Koliko god je interakcija sa ljudima od krucijalnog značaja za čovjekov razvoj, toliko je bitna i samosvijest i samorazvoj, vrijeme za sebe. Kvalitet tako provedenog vremena jasno će se odražavati u kvalitetu naše ličnosti.
No, onda kad u samoći uočimo temelj za sve daljnje probleme, neugodnosti, nezadovoljstva u životu; ukoliko ona iskristališe našu labilnost, ukoliko uništi samopouzdanje i sl., onda imamo sasvim novi kontekst.
Samoća – uzrok?
Ovo je jedna, po meni, od najopasnijih situacija koja se čovjeku može desiti. Varijacija može biti više, ali ako bismo pojednostavili stvari vidimo osobu koja živi sama, smatra da je to najbolja opcija za nju, opuštena je i zadovoljna. Neko dogledno vrijeme se dobro nosi sa svojom samoćom. Ukoliko ovakva osoba svoju samoću svjesno ne oplemenjuje, onda će protek vremena biti potencijalna mogućnost da upravo ta samoća bude uzrok nezadovoljstva na ličnom polju, osjećaja nerealizovanosti, tjeskobe, sumnje u sve i svakoga, osjećaja izgubljenosti u kojem rapidno opada nivo samopouzdanja, koji konstantno šapuće da 'takav nisam nikom potreban' i sl.
Sve ove i druge slične životne slike mogu nastupiti upravo iz samoće, odnosno neracionalnog odnosa prema istoj. Nerijetko se takvi oblici razvijaju u patološku sliku teške depresije, jer osoba počinje sve da obrazlaže i pravda svojom samoćom, bez spoznaje da je sama doprinijela postojećoj praznini.
Snaga jedne ličnosti može se posmatrati kroz prizmu načina života koji ta osoba vodi. Ličnost koja je stabilna i bogata duhom, iz svoje samoće crpi energiju za sutra, i nikad ne naruši svoju ravnotežu.
Samoća – posljedica?
Česta životna slika, obično povezana sa osjećajem gubitka najbližih, kad osoba ostane sasvim sama; sama u fizičkom smislu. (Majra je jako dobro objasnila suštinsku razliku izmedju samoće i usamljenosti. A sada kroz primjere pokušavamo da ogolimo „samoću“.) U takvoj situaciji osoba se ne može oteti utisku da je silom sudbine, nekom višom snagom ili moći, dovedena u stanje samoće, bez svoje volje, i pogotovo bez potrebe da bude sama. Ukoliko se radi o stabilnoj ličnosti, ona će jedan period života tu samoću obraditi na racionalan način, te neće to shvatiti kao smak svijeta. Život se nastavlja dalje, ovakvi oblici samoće ostave trag na ličnosti, ali nisu „neobradivi“. Svaka će osoba naći svoj način da se iznese s tim.
Problem postaje ozbiljniji onda kada do samoće dodje, na primjer, gubitkom životnog saputnika, partnera za kojega je osoba tokom zajedničkog života jako vezana, i uz to je godinama stvarala odnos zavisnosti. Činjenica da se taj odnos zavisnosti prekinuo, dovodi do vrlo teških stanja duha osobe koja ostaje u samoći. Ovdje se više ne radi o goloj samoći, tu se javlja prvo osjećaj dezorijentacije, a zatim besmisla i usamljenosti. Tada se o samoći može govoriti kao posljedici, čiji će konačni rezultat zavisiti od toga kada će osoba postati svjesna da može i treba da se izbori za svoje mjesto u svijetu, koje je imala i prije nastupanja samoće; iznenada se pojavljuje prisilna tačka presjeka života koji smo vodili, i ona ponekad umije biti tako nagla, da potpuno gubimo osjećaj za prostor, vrijeme i realno. No, to ne znači da nas samoća treba uzeti pod svoje. Naprotiv! Iz takve samoće potrebno je izvući najbolje, zagledati se u sebe, osvrnuti se van, objediniti prostor koji će biti zdrava spona čovjeka sa samim sobom, i čovjeka sa društvom. Proživljeno iskustvo treba biti posmatrano kao iskustvo, kao dio puta koji nam je namjenjen, a ne kao ravna linija, iza koje nema više ničega.
Samoća – Izbor?
Da, samoća može biti i izbor. Kada se osoba odluči za ovu vrstu samoće, već je prilično ubjedjena u ispravnost svog mišljenja. Razlozi su njoj sasvim logični, jasni, s odredjenom težinom, i obično se u pozadini vrši komparacija s nekom drugom mogućnošću, koja u pravilu, iz perspektive ove osobe, izgleda manje vrijedna, labava, postavljena na tanke nogice. Ukoliko osoba samoću čini svojim izborom, velika je vjerovatnoća da je taj izbor svojevrsna posljedica loših iskustava sa ljudima, bilo na poslovnom, bilo na privatnom planu; često je taj izbor napravljen u atmosferi strašnog razočarenja doživljenog od nekoga bitnog, voljenog i poštovanog.
Karakteristika ovakve samoće je ubijedjenost osobe koja ovakav izbor pravi u ispravnost stava, i izabranog načina života. Medjutim, iz ove ubijedjenosti takve osobe svoju samoću i ne doživljaju kao neki teret. Naprotiv, svjesno su pravile izbor, svjesno se nose sa svim što samoća podrazumijeva. Grade jedan okvir za sebe, životni prostor koji osmisle doutančine, te skoro da niko od njih neće smatrati da uopšte živi u samoći, više će to biti način na koji njihova okolina vidi stvari.
Ovakav se izbor može poštovati. Ali, postavlja se pitanje koliko je osoba time dobila. Bez obzira na godine u kojima napravite ovakav izbor, ne smijete zaboraviti da postoje ljudi kojima ste bitni, da postoje možda ljudi kojima ste time onemogućili ulaz u svoj svijet, da postoji neko ko bi rado dijelio vrijeme s vama. Na kraju, i nakon svih razočarenja, život donese nekoga ko je u stanju da vas uvjeri da postoje iskustva koja čekaju baš na vas, a nalaze se izvan vašeg kruga.
Biti sam na način da se radi na sebi periodični je proces u koji se sami zatvaramo s vremena na vrijeme; štaviše, to je prihvatljivo i poželjno. Ali, biti sam na način da samoću biramo kao stil života je nešto s čim se ne mogu pomiriti ako računam po prostoj formuli da je nemoguće vagati sva naša postojeća iskustva, kakva god da je njihova priroda, sa nekim budućim iskustvima, stvarima ili ljudima koji tek trebaju da obilježe naše živote. Ovakvu vagu si ne mogu da predočim, pa mi dodje nepošteno prema samom sebi uskratiti sve ono što dolazi. Analogno tome, količina bola, životnih kriza, svakodnevnih problema ne može se takodjer mjeriti sa svim onim nadolazećim, nepoznatim.
Ograda koju oko sebe napravim nije siguran štit da ću u svojoj samoći biti sačuvan od loših iskustava sličnih onima već proživljenim; ali, ta ista ograda istovremeno može predstavljati zid na koji će naići ljudi ili dogadjaji vrijedni pažnje i truda, a da to neću vidjeti ni prepoznati.
Davanje i primanje su nešto što čovjeka ispunjava, i što ga na koncu čini. S te strane, prije izbora, poželjno je odgovoriti sebi na objektivna i hipotetička pitanja. Ovo napominjem, jer izbor ima svoja dva lica: može biti stvar zdrave volje, realnog sagledavanja stvari oko sebe, a dubokog i kontinuiranog rada na sebi, ali može biti i manifestovan u potpunom zatvaranju prema vanjskom svijetu.
Samoća – Nesmotrenost?
Postoji mogućnost da ćemo svojom nepažnjom biti dovedeni u ovakav vid samoće. U suštini, ta je mogućnost veća kod osoba koje su tvrdoglave, i nastoje u zajednici biti prihvaćene po svaku cijenu, a nailaze na odbijanje, odnosno svojim ponašanjem prave kontraefekat. Nažalost, ovakve će osobe sebi lično to ponašanje predstaviti kao „jedino i apsolutno ispravno“.
Vremenom će se sužavati krug ljudi koji će imati nerava da se nose sa „vještačkom, jednosmjernom komunikacijom“. Napominjem da se ovdje radi o osobama koje lažnu sliku o sebi nastoje prodati društvu, koje će prije ili kasnije prepoznati stvarnu namjeru, i takvoj osobi uskratiti mogućnost da igra svoju predstavu. Iz ovolike nesmotrenosti, a zarad nametanja slike koja je više vlastito ubjedjenje o sebi samome, nego stvarni odraz ličnosti, može doći do situacije da čovjek ostane sam. Ne mislim da u praksi ovakvih primjera ima puno, konkretno znam za jedan. Ali, vrlo je neprijatno saznanje da čovjek sam sebi takvo što napravi kako bi nahranio sujetu ili zadovoljio neke komplekse.
Povratiti povjerenje kruga ljudi u kojem se kretao vrlo je teško, zahtijeva truda i vremena, a prije svega svijest da je samoća došla kao nesmotrenost. Uhvatiti se u koštac sa svakom situacijom u životu, bila ona očekivana ili ne, velika je umjetnost i hrabrost. Ako se ima valjan cilj, onda definitivno u stvarnosti ništa nije tako zakovano kako to može izgledati u našem umu.
Pokušaj da se samoća ogoli do svoje bukvalne prirode teško može biti uspješan. Svaka se samoća boji odredjenim emocijama, stanjima duha i tijela, koje bacaju svjetlo na nju. I svaka je specifična. Teško je generalizovati, no, ono što sam htjela jeste improvizovati, čak banalizovati stvari, jer je to ponekad efikasan način da uočimo kakve živote vodimo, i kakve posljedice možemo očekivati.
Samoće ne treba da se bojimo dok je ispunjena, obogaćena sadržajem koji je naša lična nadogradnja. Ja mogu da uživam u svom načinu života, koji će drugi rado nazvati „samoćom“; razloge za svoje izbore takodjer imam, medjutim oni nisu opasnost niti za mene, niti za moju okolinu, i daleko su od usamljenosti.
Pažnju treba obratiti na samoće u onim radikalnim oblicima, iz kojih je logično očekivati niz negativnih konsekvenci. Posebno kad sve to skupa deformiše ličnost u ono što nikada prije nije bila, i kad postane pitanje zdravlja. Svaki indikator koji bi ukazivao na to da ste prešli iz "bezbjedne" samoće u ovu "potencijalno opasnu" ozbiljno si predočite i korigujte. Takvi oblici samoće i usamljenost je ono što čovjeka treba da plaši. A ako je to tako, onda držite svoje oči i srca otvorenim, um bistrim, i konce života u svojim rukama.
Mikica
Samoca kroz vizuru „uspjeha“
Opravdanje ili razlog za bijeg?
Samoća, u značenju „biti bez partnera“, najčešći je oblik samoće na koju se misli u svakodnevnom govoru. Razvoj tehnike i tehnologije, napredovanje u raznim životnim dostignućima donijelo je mnogo dobroga široj zajednici, društvima. No, uporedo s napretkom od značaja za sve ljude, dešava se jedan krah, beskrupulozni potop osnovnih životnih i ljudskih vrijednosti, koji je popraćen „ličnom dramom“ pojedinaca odraslih na drugim vrednotama, pojedinaca koji ne pristaju, po svaku cijenu, stopiti se s masom.
Izopačenosti raznih vrsta danas ne manjka. Razlike medju ljudima mjere se novcem, veličinom kuće, brojem stanova, markom automobila koji voze... Izgubila se ličnost čovjeka u brojkama, samohvali, kompleksima ili ko zna čemu sve ne. I kakve sve ima veze samoća sa ovim što pričam?...
Priča prva:
Ne znam da li ste, ali ja jesam, nažalost, imala priliku čuti sljedeću rečenicu, izgovorenu iz usta ženske osobe: „Znaš, nije uopšte čudo što sam ja sama. I bolje je... Znaš, ja imam sve, mlada sam i uspješna, i nešto razmišljam... šta meni može ponuditi bilo ko? Ništa što ja već nemam.“ Stanka. Njena, valjda zbog ponosa sadržanog u izrečenom, pa meni ostavlja prostor da se divim, šta li... Moja, zbog nevjerice da slušam to što slušam. Ćutim. Ne mogu riječ preko usana da prevalim. Dok sam se pribrala, njen je monolog poprimao užasavajuće oblike...
Šta je to „uspjeh“ i „uspješnost“, pitam se. I kako neko zna koliko je uspješan i po čemu je uspješan u očima drugih? Po tome šta se postiglo u poslovnoj karijeri? Po tome koliko se zaradjuje? Po tome koje je škole završio? Po tome kako neko izgleda? Šta vozi? Lagati se možemo u nedogled...
Navedena konstatacija „šta meni može ponuditi bilo ko“ čuje se od osoba, koje žive same, duži ili kraći period (bez razlike, govorim i o ženama i o muškarcima). Uspjeh je vrlo relativna stvar, i neumjesno je navoditi to kao razlog zašto jedna osoba nema partnera. Radi se prije o pravdanju pred samim sobom, podizanju cijene samome sebi, pa se i okolina nastoji uvjeriti da je to zaista tako. Sve u svemu, strašna zabluda; kako za osobu koja je kreira, tako i za okolinu kojoj se servira. U pravilu su „kreatori“ vrlo slabe osobe, koje nisu navikle čuti „ne“ niti znaju šta znači, pa se onda ubjedjuju da partnera nemaju samo zato što su iznad svakog jer se teško nalazi neko njima ravan. (?!)
Istina je, ustvari, da ovdje imamo samoću koja nije jasan izbor, ali se rado tako predstavlja. Istina je da je to vid samoće u koji je osoba dovedena svojim narcisoidnim pristupom životu. Istina je da takva osoba i ne traži iskrenog partnera, već nekoga za pokazivanje, glumca koji će popuniti povremeno samo uloge koje ona bude tražila od njega. Je li to „uspjeh“ iz perspektive „uspješnog čovjeka ili uspješne žene“? Je li to mjera po kojoj se danas siječe „ljubav“?
U ovoj situaciji na sceni imamo: komplekse nerazvijene ličnosti, teško siromaštvo duše prepune samohvale koju vuče nerealizovana „uspješna“ osoba, lažnu veličinu i „bitnost“, svijet u kojem se sve da iskazati materijalnim; mnoštvo osobina koje će njihov nosilac lako okrenuti sebi u korist, kad god to zatreba, posebno ako upitate za partnera. Teško da se može pomoći ovakvim ljudima, jer ovdje se samoća može završiti u, podnavodnimznacima, najboljem slučaju „ulovom zgodnog plijena“.
Sve postignuto u životu je nešto što su naši individualni ciljevi, želje, jedinstvena lična nadogradnja, potraga za ispunjenošću u svakom obliku, i na koncu nešto što sami biramo, krojimo, u čemu uživamo, i zbog čega opravdavamo atribut misaonog i duhovnog bića. I sve se to ne da baš mjeriti, ni brojkama ni slovima.
Priča druga:
Situacija zbog koje ljudi ostaju sami, sami na način da ne žele partnera u svom životu, pa i onda kad imaju priliku za to, ponovo proizlazi iz tumačenja „uspjeha“, ali na jedan drugačiji način. Dio scenarija je, recimo, ovakav: „Ti si taaako dobar/ra, predobar/ra si za mene. Ja te stvarno ne zaslužujem.“ Ma da, kako da ne...
Jedan od vrlo okrutnih načina da se nekoga ostavi, i nažalost, jedan od vrlo okrutnih stavova prema samome sebi. U pozadini može da leži neopravdano nezadovoljstvo sobom, strah, možda i neki kompleks niže vrijednosti u odnosu na svaku osobu s kojom se ostvari bliži kontakt. U pozadini može biti neostvarenost ličnosti na način kako bi to ona željela, strah da takav/va ne može ispuniti nečija očekivanja i sl. Bez obzira šta je uzrok, ovaj koji ostavlja, ostaje da živi sam, svjesno birajući svoju samoću, odnosno život bez partnera.
Da stvar bude gora, vrlo često će to biti osobe koje zaista i imaju mnoštvo sjajnih osobina, ali kod kojih je samopouzdanje poljuljano, vjerovatno neugodnim iskustvima, a možda i predstavom da će partner da dominira u odnosu, na ovaj ili onaj način. Problem nastaje onda kada takva osoba nekakva svoja dostignuća i kvalitet života uporedjuje s osobom suprotnog pola, svojim (potencijalnim) partnerom. Tu dolazi do pogrešne slike pojedinačnog „uspjeha“, koja će upravo rezultirati ponavljanjem fraze da je partner dobar, suviše dobar, bolji od mene. Ta se fraza dugo ponavlja u sebi, dok se osoba potpuno ne ubijedi da je to tako, a onda se manifestuje prema vani. Kulminira raskidom veze, povlačenjem u sopstveni svijet. Ovdje na sceni postoji ogroman strah od neprihvatanja osobe onakvom kakva jeste od strane partnera, uslijed tog straha radije se bira opcija samovanja, nego da se sagledaju stvari objektivno; radije se odluka donosi samovoljno, nego da se sa partnerom razgovara.
Ako postoji odredjena harmonija u odnosu dvoje ljudi, bliskost koja se gradi i koja je neupitna, ako postoji ista talasna dužina na kojoj funkcionišu, i naravno ako postoji emocija koja ih veže, onda je ludost povlačiti paralelu izmedju to dvoje ljudi u smislu šta je ko, kada i koliko postigao; ludost tolika kao i praviti paralelu izmedju, na primjer, roditeljske ljubavi i ljubavi prema partneru. To su emocije i odnosi koji se prosto ne daju porediti.
Uspjeh koji imaju te dvije osobe leži već „u tome što imaju“, u toj harmoniji, bliskosti, davanju i primanju. Time vam je već onaj drugi stavio do znanja koliko ste važni u njegovom životu, koliko ste veliki, potrebni i voljeni, tako da nema potrebe da se sami stavljate u nekakav inferioran položaj u odnosu na partnera, koji vas je već jasno prihvatio takvim kakvi jeste. Čak i onda kad posumnjate u to, razgovarajte, nikad si ne dozvolite da narušite nešto što ste imali na tako sulud način, kao što je stav: „On/a je bolji/a od mene.“
Ako vas je nešto povezalo, to svakako nije bilo slučajno, već time stojite jedno uz drugo. Ostatak puta zavisi od vas. Odnos izmedju dvoje ljudi nije i ne smije biti statičan; kvalitet veze zavisiće od mnogo faktora; nemojte si dozvoliti da se razlog nesporazuma s partnerom skrije u napuhanom balonu „uspjeha“ koji vam lebdi nad glavama i prijeti da pukne svaki čas, odnosno, ne oduzimajte sebi silom ono što vam je već dato.
Bijeg u samoću zbog samoformiranog koncepta „uspjeha“, stvorenog kao oružje za potrebe odbrane od samog sebe; bijeg u samoću zbog komparacija s drugim osobama tipa „dobar, bolji, najbolji“ je, ništa drugo do, zabijanje glave u pijesak.
Ispravite me ako griješim, ali, nije li uspjeh prihvatiti prvo sebe, pa onda i partnera onakvim kakav jeste, nije li uspjeh zaploviti talasima harmonije s njim, nije li uspjeh osmijeh i davanje, nije li uspjeh i zajedničko rješavanje svakodnevnih sitnica, nije li uspjeh svaka radost proizišla iz odnosa s dragim bićem?... Stvarima treba skinuti krinku i duboko u sebi priznati njihovu suštinu i vrijednost.
Svaka samoća, bila ona stvarna ili takozvana, uredno naplaćuje svoje račune... tjeskobom i bolom ispisane. No, svi mi odlučujemo hoćemo li životu plaćati nešto što se od nas nije ni tražilo.
Mikica
Krenuti ka ljudima
Koliko se samo ljudi zali na samocu? Zalila sam se i ja. Znam iz licnog iskustva, mog perioda samovanja u trajanju od tri godine. U te tri godine moje samoce, naucila sam puno toga, ali izgubila puno toga. Govorim o samoci kada oko vas ima ljudi a vi se i dalje osecate usamljeno. U pocetku mi je prijala ta samoca, ali kako je covek drustveno bice, pocinje da smeta i degradira. Pocinje da se gubi taj neki odbrambeni mehanizam za suocavanje sa zivotnim prilikama.
U tom periodu samovanja, u nekom momentu posmatrajuci sebe, shvatila sam da pocinjem da gubim ono sto sam oduvek znala, a to je da volim, i da se otvorim prema drugima. Samovati, zatvoriti se prema drugim ljudima, znaci gubiti mogucnost kvaliteta zivota. Dok traje samoca ljudi ne znaju da vole, zaborave da daju, uvek ocekuju da drugi budu oni koji ce im prilaziti. Tako je i sa prijateljima i u ljubavi.
Ali i drugi ljudi su jako cesto zauzeti i imaju svoje brige i obaveze, a tada nastaju tuzbe i zalopojke tipa: "Niko mi ne dolazi da me vidi, mene niko ne voli, niko se ne interesuje za mene." Pa kada sam bolje razmislila, dosla sam do zakljucka: "Zasto da uvek budu drugi ti koji ce mene voleti i interesovati se za mene?" Ako mi je teska samoca, kao sto je to i bio slucaj, necu ostati skrstenih ruku.
Umesto da sedim i da se grizem u nekom uglu, cekajuci paznju od drugih, ljubav od drugih, resila sam napraviti prvi korak sama. Krenula sam prema ljudima. Ako se vec osecam usemljeno, znaci da sam samu sebe stavila van ljubavi i prijateljstva. Kada sam uspela da izadjem iz te neke svoje sebicnosti koju nisam ni primecivala i ucinila jednu po jednu stvar, za druge, sve vise se moj zivot menjao, tako da je taj period mog samovanja bio zavrsen.
Sada posle vise godina, razmisljajuci o samoci, pronalazim i to da postoje razni faktori koji utici da sebe dovedemo u stanje samoce. Pocev od roditeljskog vaspitanja, i ono ima vaznu ulogu u tome. Secam se dobro kako su me ucili kao dete, da ne trcim za drugom decom, da ne pravim ja prve korake i da to nije dobro. E, to se meni duboko urezalo i onda se ispoljilo kada sam zaista imala veliki preokret u zivotu.
Drugi faktor koji je takodje uticao na moju samocu je i sredina u kojoj zivim, postavljajuci sebi svakodnevno pitanje: "A, sta ce drugi reci, pa svi me znaju, bolje da cutim i samujem." To je bilo tako jadno kada se osvrnem na to vreme moga samovanja. Ali, izbor postoji, i mora se prelomiti u nekom momentu, kako bi bili voljeni, postovani i okruzeni paznjom. Shvatila sam i jos jednu meni vaznu stvar. Da ne treba prebacivati drugima ako vas zanemare. Sve je u vama, kao i taj izbor, pa ma koliko bilo tesko prelomiti i otvoriti se prema drugima. Treba imati necega u sebi sto ce stalno privlaciti druge ljude oko vas. Treba raditi na sebi da se to ima. Svaki covek ima u sebi puno toga da pruzi, svaki covek ceka samo priliku koju mu vi pruzite.
Posmatrala sam ruzu koja se otvara, ona je rasprostirala izvanredan miris, svi ljudi prolazeci pored nje, morali su da je pomirisu. Cak i pcele, leptiri, zato sto se ona otvorila i pocela da mirise.
Tada sam odlucila da necu biti zatvorena i bez mirisa.
Nema coveka koji nije upoznao samocu. Svako ima svoj razlog. I sve se samoce mogu pobediti otvaranjem sebe prema drugima, mada samoca uvek kruzi oko nas i u nekom momentu nas moze ponovo zaposesti, samo treba naci nacin da se ona prevazidje.
virada
Sam ispred kompjutera, Gavrilo Princip
Noćas znaš da možeš,
stvarno možeš sve.
Noćas si jak,
pametan i lep.
Ta čudna sprava opčinjava te,
iza nje tvoje polje snova je.
U dva se klika, menja slika, o je.
Tvoja bolest - usamljenost zove se.
Sada znam,
još uvek sam,
još uvek,
još uvek ispred kompa sediš sam.
Sa udobnog mesta posmatraš svet.
Bez m*** i znoja sve se postiže.
Svima na crtu, u lice reci sve,
hajde, p****, sada izadji napolje.
U dva se klika, menja slika, o je.
Tvoja bolest - usamljenost zove se.
Sada znam,
još uvek sam,
još uvek,
još uvek ispred kompa sediš sam.
galeksic
