Koga si čekao sve ove godine?
Dani su ti bili ispunjeni običnim, svakodnevnim stvarima, uobičajenom trkom za opstanak. Umarao si se radom i govorio, smijao se, hodao, beskrajno strpljiv.
Ali noću si legao sam u prazan krevet i budio se sam. I tjerao si noć od sebe, pretvarao je u dan da bi ti bilo lakše.
I bio si gladan i žedan...
Koga si čekao?
Jer nisi tražio nikoga, mislio si da će samo doći. Da si to zaslužio. Da imaš pravo na to. Da možes sve svoje riječi pretočiti u nekoga. Da možeš sve svoje misli dati nekome.
Trebao si nekoga koga ćeš čuvati i ko će tebe čuvati i ići kroz vrijeme...
Koga si čekao?
To je bio samo obris u tvojoj glavi, nazirao si ga i mislio da ćes ga prepoznati i možda će i taj neko prepoznati tebe.
Osluškivao si i osluškivao. Postajao jos više gladan i žedan. Gledao u ogledalu oči i ruke, uvijek uznemirene. Budio si se od nemira i oluja a u tebi je čekao mir.
Ko će jednom pokucati na tvoja vrata?
I kada ih otvoriš da li ćete se prepoznati?
Čuvaj riječ
da bi ona čuvala mene
kada nađem sebe na kraju putokaza
hoću li se prepoznati
hoću li vidjeti i čuti
ko je to govorio i hodao
umjesto mene za mene
ko je okretao lice
da ne vidi i ne čuje
ko je otišao
ne znajući da nikada i nije bio tu
ko se odavno pretvorio u šutnju
a nikada ni govorio nije
sporo se uklanja kamenje
ovo je prolaznost i ovo je sada
ovo je staza od svjetlosti
vrijeme čuda
Imate li nekoga s kime uistinu mozete razgovarati? Reci ono sto mislite, vidjeti u ocima sagovornika razumjevanje?
Jer, danas ljudi sve manje medjusobno komuniciraju a i ta takozvana komunikacija je veoma skrta. Zovem to "lajkovanje" - po ugledu na drustvene mreze; primjetih da je to tamo osnovni oblik sporazumjevanja, time sve pocinje i zavrsava.
Nesto izjavite na toj mrezi i trideset ljudi to odmah lajkuje. Ali za par dana ih je vec pet stotina, jer, vi ste tu u medjuvremenu stekli dvije hiljade prijatelja, i tako to ide dalje, svi potvrdjuju.
Dodjete kuci sa posla umorni i odmah sjedate za tastaturu, pred monitor, saopstite prijateljima u jednoj recenici (pozeljno je da bude duhovita ili sarkasticna) kakav vam je bio dan i odmah stizu reakcije. Jeste da su skrte, like ili dislike, ali su reakcije.
Kakvo li je bogatstvo imati toliko prijatelja...Tamo pisu njihova imena i prezimena, tamo su njihove slike, zivi su i vasi su. Ima ih sa svih strana svijeta, neki su iz zemalja za koje i ne znate gdje se nalaze, ne znate ni taj jezik ali prijateljstvo je prihvaceno.
Na taj nacin nikada niste sami, sto god rekli neko ce vas podrzati. Kazu da je to virtualni svijet, ali neko se dosjetio tih fotografija, citavih albuma i tako je to ozivjelo i tako ste i vi poceli zivjeti u tom svijetu. Ti ljudi postoje, gledate u njihovu sliku i ne vidite tu nista virtualno.
Virtualne su bile razne igrice, svijet u kojem mozete biti sto god zelite i igrati se toga satima.
U medjuvremenu se dosjetise neceg jos boljeg i sada mozete igrati igricu online, zajedno sa trideset miliona ljudi i mozete s njima i razgovarati dok igrate ili se dopisivati. Tekst stalno ide i dogovarate se s nekim iz Teksasa, Danske, Islanda i Indije kako da osvojite neki grad, savladate neku prepreku ili pobijete protivnike koji su, opet, iz nekih drugih zemalja - niko se ne ljuti, izgubite i krecete ispocetka, uz tolike prijatelje sve se moze.
Cudesno je jer nikada niste sami.
Ali imate li nekoga, nekoga ko je u realnom svijetu?
Imate li nekoga kome mozete pruziti ruku i vidjeti mu oci i cuti glas?
Nekoga ko je, uistinu, ziv?
Nekoga kome mozete reci kakav vam je bio dan; mozda je bio divan i rado bi to podjelili s drugim. Ili je taj isti dan bio nikakav, jedan medju mnogima, propusten i izgubljen zauvijek ali trebate nekoga da i to podjelite.
Da vas slusa, da vam se osmjehne i razumije.
Kada uvece legnete, znate li da ima neko ko zna o cemu bi voljeli da sanjate?
Kada ustanete, ima li neko ko zna kakav bi dan zeljeli?
Postoji li to zivo bice?
Ako postoji, onda ste zaista bogati.
Niste sami.
I, onda je to, konacno, cudesno.
Ne vjerujem u pakao.
Neki ljudi prozive pakao za svoga zivota - nije li dosta taj jedan, nije li i previse?
Ta prica o kazni i nagradi poslije, ta prica u kojoj kraj i ne postoji, za koga je ona?
Taj jedan zivot koji imate je samo vas. Vi imate glavnu ulogu. Ali dali su vam scenarij u ruku i ucili ste ga dok ga niste znali napamet. Mogli ste igrati istu predstavu do besvjesti.
Ali znate li zivjeti bez scenarija?
Imate li svoje rijeci? Misli cuvane u sebi jer nije bilo nikoga da mu ih kazete; svi su bili zauzeti svojim ulogama, odavno se uzivjeli u njih i samovali ste.
Nesto ste morali nositi u sebi.
Kada vise niste mogli zivjeti u paklu jeste li trazili nesto drugo, pa makar i ne bio raj, ali nesto zivo i istinito?
Negdje je morala postojati svjetlost a svjetlost nagovjestava zivot.
Ne vjerujem u pakao.
Covjeku je dato da za zivota odabere kako ce zivjeti i da li ce drugi uz njega zivjeti. Ili ce se muciti i drugi uz njega ce se isto tako muciti.
Za zivota se stvara pakao. Za zivota ste u krugovima i otrovima. I trajete, otrovani, ali trajete.
Za zivota se stvara i raj. Za zivota grijete druge i osvetljavate ih. Opravdavate zivot. Slucajno ste ga stekli ali trebalo bi ga opravdati.
Toliko toga zivi u covjeku. Neko cuva sve samo za sebe; neko sve daje drugima i nista mu i ne ostane. To je stvar mjere ali u ljudskom je bicu da nema mjeru.
Prica o raju i paklu postoji da bi covjek to za zivota ucinio.
Nije li sporedno sta ce poslije biti ako ste se za zivota ispunili i ispunili druge?
Duh zivi, ali sada i ovdje ste vi - sta cete uciniti sa tim vremenom, zloupotrebiti ga ili poboljsati koliko mozete, ili samo zivotariti dan za danom, pustajuci da vas vode drugi; misliti tudje misli i zivjeti tudja pravila i mjerila, nikada svoji...
Sta cete izabrati? Vrijeme ide, ne zaustavlja se.
Ne vjerujem u pakao poslije smrti. Vjerujem u pakao za zivota, onaj koji se nosi u sebi i u kojem se mucite dan za danom.
Vjerujem u svjetlost. U nesto sto vodi i prema cemu se ide.
Vjerujem da je sve osmisljeno s razlogom.
Sta ste izabrali ako ste uopce i birali? Ako vas odavno nisu zarobili i bacili u taj besmislen krug mraka gdje se vrtite i ne znate izaci?
Sta ste odabrali? Kaznu za nesto sto ni ucinili niste ili zivot?
Ako mozete, ako imate snage ili hrabrosti, uzmite zivot.
Ako jos imate vremena.
Jer, jednoga dana bit ce kasno. Jednom cete otkriti da nemate vise vremena za bilo sta, sve je odavno nestalo, sve sto ste u ocima nosili.
Nikoga nece zanimati da li je nesto zivjelo u vama. Ako ste nesto cekali, to je davno izgubilo svrhu.
Ako ste ikada nesto zeljeli, necete imati kome reci. Kada bi progovorili, ko bi razumio?
Mozda ste cekali neciju ruku; ali uvijek ste okretali glavu i niste nista ni prepoznali.
Cekali ste cudo a onda vam rekose da cuda ne postoje.
Otkuda ste mogli znati...
Postoji ta misao
ubeđenje
san
postoji to nešto
da negdje neko čeka
Postoji to neko vrijeme
u ovoj prolaznosti
kada se dešavaju čuda
negdje
gdje neko čuva riječ
Postoji prostor
sazdan od glasova
gdje nema sjeni
Postoji taj neki ritam riječi
koji te može uspraviti
i postoji to slovo
koje te može srušiti
Postoji taj neki trenutak
kada se nauči umjeće plakanja
prije još jedne smrti i koprene
Postoji mjesto gdje se čuvaju snovi
sačuvani od vremena
ondje gdje čekaju motiv, razlog i svrha
I, konačno,
postoje oni koji traže
i oni koji čekaju
oni koji nose svjetlost
i oni koji će je vidjeti
kada se otvore vrata
"Za S. koja je svjetionik"
Sinoć se vodio razgovor o godinama. Godinama čovjeka. Godinama starosti.
Neki ljudi su ostarili davno, još kao djeca, te tako žive čvrsto prizemljeni, uvijek u stvarnosti. Rekoše mi da se to zove "realan život".
Neki drugi, nekako, nisu stigli da stare, nisu se sjetili. Imaju iste svakodnevne muke kao i oni iz "realnog života" ali gledaju na to kao na nešto usputno, prolazno.
Spadam u ove druge. Pokušala sam da se prilagodim prvoj grupi ali ne ide mi. Oni svoje račune uredno plaćaju, razvrstavaju, sve obaveze su im isplanirane. Meni kada se donese račun pogledam ga i počnem da se prestravljujem pri pomisli da bi me ti isti računi jednog dana mogli progutati i pretvoriti u cifru.
Razmišljala sam o toj razlici i vidim da se ne može prevazići.
Oni idu na spavanje rano, zbog zdravlja, kažu. Ja bih da budem zdrava ali ne mogu tako rano zaspati, probala sam i ne vredi, okrećem se satima, izmučim se i iznađoh da tako štetim tom istom zdravlju. Sada idem spavati kada tjelo to traži, ono zna i slušam ga. Zatim, oni gase svjetlo noću, štede struju. U mene cjelu noć svjetli lampica, plašljiv sam stvor i bojim se mraka.
Oni imaju riječ "odgovornost". U mene je "savjest".
Tačno znaju šta hoće. Ja opet, nikad nisam tačno znala šta hoću, naprosto čvrsto vjerujem da to nešto, šta god bilo, samo dolazi.
Oni imaju i riječ "moje". Oznaka vlasništva. Ja i za "moje" mislim da samo dolazi, i kada naiđe neće biti vlasništvo, to mi ružno zvuči.
Oni misle da žive kako treba i da drugačije ne može biti, tako mi bar kažu. Ja mislim kako kad-tad sve dođe na svoje mjesto te tako život i ima svrhu; ako vjerujem u njega i on se okreće meni i smješimo se jedno drugom.
Oni vjeruju u red i sat. Ja vjerujem u čuda.
I tako dalje. Zato sam ostavila prilagođavanje. Ostaje pitanje godina. Jer, ne znam čime se to mjeri...
Stanjem tjela ili stanjem duha?
I kako ću, ako ne ispunjavam te uvjete, kako ću ostariti?
Šta treba, promjeniti način oblačenja ili tako nešto?
Ili način razmišljanja?
I zbog čega?
Ne znam kako me navedoše na takvo razmišljanje. Kako bilo, više ne mogu. Dakle, ovako:
Mislim da se može ostariti za tren, jednostavno odustanete. Ne slušate, ne gledate, ne čekate, ne tražite. Odustanete.
Nisam se sjetila toga pa ne mogu. Ako nađem vremena, stići ću. Nikad nije kasno.
Decembar je, bliži se Nova godina i mene s vremena na vrijeme uhvati euforija. Zbog Deda Mraza, iako su mi kao maloj objasnili da ne postoji. Nisam im bila sklona povjerovati ali sam poslušala i tako nikad ne napisah pismo sa onom divnom adresom "Deda Mraz, Severni pol".
Vidim da se i danas vode rasprave o tome treba li djecu držati u toj zabludi. S druge strane pozivaju djecu da pišu pisma, tu su adrese nekih pošta, ne znam šta onda rade s tim pismima. Možda ih bace, možda ih roditelji i ne šalju već pročitaju šta djete želi. Možda šalju onome Deda Mrazu u Finskoj, taj prima milione pisama. Malčice me to očarava, on ima i jelene, naprosto divno.
Za mene je to stvar vjerovanja i duboko u sebi vjerujem da on postoji. Zašto ne bi postojao, pa ima toliko čuda. Bit je u vjerovanju. Da bi dobili čudo morate vjerovati u njega, biti potpuno sigurni, kao što dišete, to je u vama i nimalo ne sumnjate. Sve u vama zna da je tako.
I tako ovih dana puno mislim o Deda Mrazu... Zaključila sam da je najbolje da u sebi popričam s njim, ne znam tačno šta želim ali on zna, zato i postoji.
Djecu pitaju jesu li bila dobra ove godine. Ja idem na sve godine, sve prošle godine i čini mi se da je vrijeme da konačno nešto dobijem.
Ne morate biti djete, možete biti i odrasli, ili donekle odrasli, važno je to vjerovanje, djeca to imaju. Želje nemaju veze sa godinama, one se samo mjenjaju kako život odmiče. Vremenom poprime obris, vremenom više znate.
Postoji paket na kome odavno piše moje ime.
Šta ćete vi poželjeti?
Povremeno živim u poeziji. To je teško mjesto za stanovanje ali nešto me vuče i ne izlazim odatle. Ima poprilično domorodaca ali nakon tolikog obitavanja sasvim vam dobro ide, znate svaku ulicu i svaki kutak.
Ne znam šta radim tamo. Čini mi se da prosto osluškujem riječi. To su riječi na papiru. Ali povremeno se umre od njih. Onda dođu neke druge i mogu poleteti s njima, opet živim.
Ponekad se bavim nečim drugim, ne znam tačno čime, to su obične ovozemaljske stvari. Uglavnom mi odlično ide, hodam, govorim, smijem se. Prolazim. Prolazim kroz vrijeme. A onda slučajno ugledam nešto i svijet stane.
Jutros vidjeh jednu pjesmu i otada vrijeme stoji. I sada se pitam u kojem to svijetu živim, čiji je, da li je moj, pripadam li mu...jer, ne znam gdje pripadam, rekoh da sam prolaznik. Čovjek se sastoji od više djelova. Nekada se može pristojno funkcionirati a onda zaboravim da se kontroliram i odlutam.
Jutros vidjeh jednu pjesmu.
Riječi.
I sada znam - riječi su me zaustavile, učinile da vrijeme stane. Da znam da negdje pripadam.
Mart je, tope se februarski snijegovi i drveće govori.
Ima ljudi koji vas povrijede ili uvrijede, ili nešto slično, a ne znate ni kako ni zašto. Pa se nervirate zbog toga, ne znate tačno šta je to, pa se još više nervirate.
Nije dobra ova riječ "nervirate". Ali tempo života je danas takav pa onda može i ta, nema se kada smišljati.
Kako god, meni se to obično desi kada me uhvate na prepad, ne očekujem tako nešto. Doduše, ja to nikada ne očekujem i uhvate me u tu besmislenu mrežu.
Možda bih se i snašla da sam opremljena kojekakvim sposobnostima. Ali, meni su kao maloj rekli samo da, ako imam dvije jabuke, onu bolju uvijek dam drugom. I tako su me pustili u svijet glave pune knjiga i s mišlju da imam neku misiju, možda da djelim jabuke, ne bih znala tačno.
Naravno, svijet nije ispao onakav kakvim sam ga zamišljala. Preskočićemo zaplet, dugo je to, idemo na zaključak. Kada puno dajete ponekad posumnjate da li se to isplati. Ulažete sebe, cjelo vrijeme, i vidite da vas polako nestaje - djelili ste i poklanjali i malo od vas ostade.
Srećom, ima divnih ljudi, njihovo prisustvo briše sve ono negativno što su drugi doneli. Ponekad dolaze s jutrom, da vas ponesu kroz dan i da se vratite sebi. Ponekad čujete korake i svijet je opet kakav treba biti.
I onda ponovo mogu da dajem bolju jabuku, ima ih puno, ne vjerujem da će ikada nestati.
Jutro, pet je sati i budi me Goldijev lavež. Javlja da se probudio. Do šetnje treba čekati još dva sata, on to zna ali uporno zove, radostan je i nestrpljiv.
Naše šetnje se teško mogu tako nazvati, veoma je jak i stalno me vuče tako da se to svede na trčanje koje traje desetak minuta a onda me odvuče kući. "Nećemo još ići" kažem mu ali ne vrijedi, ne mogu ga pomaknuti, nemam te fizičke snage, krhko biće, a on stoji i gleda me i svaki put je po njegovom.
U početku sam mislila da ću ga svašta naučiti ali ispalo je da on mene uči. Ponekad, kada posrnem dok jurimo, odmah se vraća i pažljivo me gleda. I kada povremeno zastanemo i zagledam se u daljinu (uvijek gledam u daljinu, ne znam zašto) i on gleda ali brzo prestaje i vuče me dalje. Ne vidi ništa tamo gdje smo gledali i možda je u pravu.
Ovako to izgleda: ne juri toliko Goldi, ne mogu da te stignem, i slušaj, ne možeš lajati tako rano, susjedi se ljute, misle da si neodgojen, mene je baš briga, ja mislim da si divan ali nemoj lajati onda si društveno neprihvatljiv, znaš, to je neka ljudska izmišljotina, ma ne vuci me toliko, čekaj, hoću da ti ispričam nešto, ti odmah znaš ko je kakav a ja vjerujem pa pogriješim, i znaš, ma čekaj malo, ne vuci toliko, boli me ruka, znač, riječi su moć, ne gledaju ti u oči ali ti gledaju u riječi, neka gledaju, ja sam baš takva ali imaš kradljivaca, pokupe tvoje riječi i služe se njima, zamisli, nemaju svoje, šta li, možda im se tuđe više sviđaju, šta misliš, ali to je glupo i lažno, a opet, ako dobro glume možda im nešto i uspije, ne znam, to je kao ovaj susjedov pas što trči za nama i pokušava da te imitira, ali ti si pametan, uopće ga ne gledaš, ne obraćaš pažnju, gle Goldi evo one ulice gdje nijedan pas ne laje, šta veliš, kako su to uspjeli, svaka kuća ima psa i svi šute, neugodno mi je prolaziti kraj njih, šute i gledaju, e kad smo kod toga vidiš kako ti vani šutiš a kod kuće se dereš, kako to je li, ma ne vuci me, i hvala ti što ne laješ na smetlare, to su divni ljudi, puno ih volim, niko ih ne gleda a tako teško rade po vrućini i hladnoći, istrgnućeš mi ruku, svaka čast onome ko je napravio ovaj povodac, to s rječima je nezgodno, znaš, svašta može ispasti ako se ne shvati ili se krivo shvati...
Tako to ide često, ja držim monolog, on se pravi da sluša. Ali, u zadnje vrijeme on prvi zastaje i gleda u daljinu.
Nešto čekamo. Tražimo.
Možda se treba dati, u potpunosti, i doći će to nešto.
Ali, ja sam neznalica te i dalje samo gledam. Kako se uči hodati?
Ljudi su poput kuća.
Prolazite ulicama i gledate ih.
Neke su izvana blistave, svaka stvar je na svome mjestu, unutra isto tako, bojite se da uđete da ne bi poremetili taj red. Neke su skromne, jednostavne, ali odmah u dvorištu i travnjaku osjetite da tu uistinu živi neko.
Ima nekih kuća koje služe samo za privremeni boravak, stanarima dojadi i sele se dalje, ne nalaze sebe tamo. Htjeli bi kuću koja bi bila njihova ali ne znaju je sagraditi i tako useljavaju u tuđe.
Ima i onih sa uvijek otvorenim prozorima i onih zamračenih. Velikih, malih, raskošnih, neuglednih i onih koje samo što se ne sruše, ima ih toliko da nehotice ubrzate korak jer vas zagušuje gomila.
Volim one kuće koje se jedva vide, prvo ugledate stari betonski zid a iza njega puno drveća i tamo daleko, kroz lišće, nazire se kuća. Uvijek se pitam ko tamo živi i da li je to dom, morao bi biti dom. Ali, ne mogu na tuđi posjed te tako samo zamišljam.
Ljudi su poput kuća. Otključana vrata, zaključana vrata. Razni zvukovi zvona, čim ga začujete možete da vidite kroz zidove. Zatim one sa hrpama cvijeća ispred, čitava izložba boja a ispod saksija nagomilana prašina i paučina. I one sa glasnom muzikom i one u kojima je uvijek tišina.
Volim kuće koje su dom za izgubljene i nađene stvari.
Ne snalazim se najbolje sa ženama. Odrasla sam sa dječacima i bolje mi ide sa njima. Žene imaju neke svoje komplicirane načine za svašta i ne mogu da shvatim čemu to služi pa se zamaram. Muškarci su uglavnom ostali dječaci i lakše je.
Jednom prilikom bi neki ženski rođendan i morala sam otići, nisam mogla ništa izmisliti da to izbjegnem.
Poslije uobičajenih tema dođe ono neizbježno "šta bi koja voljela" i sve izjaviše kako bi voljele zgodnog muškarca, kao iz filma, sa velikom kućom, dobrim automobilom i ogromnim računom u banci. I dođe red na mene.
"Ja bih voljela imati kućnu pomoćnicu" rekoh. Nastade tišina, zgražanje pa onda podrugljivi smjeh. Ne znam šta je tu čudno, ja ništa ne stižem i sve te svakodnevne stvari mi oduzimaju puno vremena, osjećam se uzaludnom, vrijeme prolazi a ja se bavim prašinom ili suđem i, na kraju, to je dosadno svaki dan raditi.
A i poslije obrisane prašine dođe druga, posuđe se opet uprlja i opet pere, to je krug bez kraja i zašto ne bih rekla da je to dosadno.
Pa razmišljam o toj njihovoj želji. Ili potrebi, ne znam šta je.
Šta će mi muškarac ako ga ne volim, a ako ga volim svejedno je da li nešto ima ili nema.
A onda, rastrošna sam, ne znam s novcem, koliki taj račun u banci treba biti? Ja bih kupila sebi otok. Iliti ostrvo, svejedno. I morali bi mi naći neki otok sa odgovarajućom klimom, ne podnosim vrućine. I trebala bih doktora tamo, nikad ne znaš šta se može desiti. Ne bi valjalo da budem sama, znači, treba sagraditi kuće i naseliti ljude, i to treba platiti, od nečega moraju živjeti.
Naravno, trebala bi i meni kuća i eto me na početku - valjala bi mi kućna pomoćnica, šta mi vrijedi otok ako ću se opet baviti prašinom i posuđem?
Dakle, ne trebam otok.
Mislim da više neću ići na te rođendane. Možda onda nešto i stignem.