Juče sam srela jednu ženu
Siromašna žena u godinama, niko ne mari za nju jer živi sa ludakom koji je tuče
Policija joj nije mogla pomoći premda su dolazili stotinu puta
Dolazili su jer su ih zvali susjedi, smetala im je buka
Uvijek je pozdravim pa tako i juče
A ona priđe meni i reče
Reče "Ja sam samo htjela nekoga ko bi mi skuhao čaj kada se razbolim i kome bih ja pomogla kada zatreba
Samo to sam htjela a pogledaj kuda me to odvelo, ne znam šta ću sada i kako da se spasim"
Meni kroz glavu prođe moja pričica o starenju i čaju
I gleda ona u mene ne očekujući ništa
Prišla je jer je osjetila da ću razumjeti
Zalud je čaj ako nema razumevanja
Sledeći put kada je počne tući ja ću otići tamo
Ja nemam fizičku snagu, mene nema puno
Ali ponekad kada stanem pred ljude da dignem glas
Tada zaboravim da ih nekoliko stotina stoji ispred mene sve zaboravim
Ako mogu to onda mogu stati i pred njega
Svi će ljudi biti braća i slično
I takvi tipovi koji tuku jednu ženu u njenoj kući pod njenim krovom
I onda mislim šta ako dođe neko i ja to isto doživim
Hoće li biti nekoga na putu da mu to ispričam
Ili ću umrijeti odmah jer će umrijeti i moja vjerovanja
Zato ću otići tamo neko mora
... Nedavno je neko došao i rekao da bi volio samnom ostariti...
Tako nešto može se prihvatiti ili ne prihvatiti. Prihvatanje za ovako nešto za mene je dug put.
Svakako, to je divno čuti... Kao i osjetiti da je to istina. Zatim počinje moje analiziranje, sklona sam tome i uvijek naopako radim kada ne treba.
Pomislim - ali meni se još ne stari, i otkuda se baš sada pojavio, taman sam rešila da više nikoga ne čekam, tako dobro sam se ubedila u to, neka ode, mene to uznemirava i plašim se.
Pomislim - ali zašto sam odustala, kako sada da se vratim, čega se plašim, nije li to ono što sam htjela.
Pomislim - pa ja sam htjela nemoguće i vjerovala u čuda, zašto sada pokušavam da pobjegnem.
Grozničavih par mjeseci ispunjenih strahom i čekanje da se moje misli prestanu razilaziti na sve strane i poprime svoj oblik.
Ama ovo predugo traje, govorim sebi, izgubiću duševni mir, koješta, već sam ga izgubila.
Ali ne znam šta ću, govorim sebi, šta ako nestanu moja vjerovanja. Koja vjerovanja, pa ono djete u meni, eto koja.
Juče su misli konačno poprimile svoj oblik.
Ja nikada nisam ni odrasla. Krenula sam od kraja umjesto od početka.
Sada mi valja samo malo odrasti. Za starenje ću još vidjeti, stići ću, dug je put odrastanja.
Premda, kada pogledam u njegovom pravcu, izgleda kao siguran put a nije li to najvažnije...
Moraću naučiti hodati i govoriti.
I ostaviti dio onog djeteta u sebi, prosto zato što je puno bezazlenosti i povjerenja.
Budim se na zvuk tvojih koraka. Stanje nesvesnog i slušanje. Jutro je daleko ali sat se vrti i moraću ga pustiti da stigne.
U ogledalu je lice za koje znam da je moje, trebalo bi ga dati nekome ko će stvoriti oblik.
Sjedam za stol sa koga me gleda ptica, naginjem glavu. Ispred mene su lekcije iz metafizike i stihovi. Ruka uzima stihove.
Ruka sluša volju.
Do jutra i stvarnosti imam još vremena da mislim o svetlosti i gledam prema njoj.
Trebalo bi da plešemo kao japanski ždralovi.
Ako uzmemo u obzir potražnju i ponudu onda to ide ovako...
Moraš biti moj dom. Ono sigurno mjesto, svjetlo i čisto... I morao bi me voljeti kroz sve živote... I morao bi mi peći kestenje. I svu poeziju prostirati kroz kuću.
Ja znam da se smijem i očaravam, dobar sam slušalac. To je sve, nemam više ništa. I voljela bih te prosto zato što postojiš i što si rođen za mene.
Pa ti sad vidi.
Neke riječi koristimo lako... obično su beznačajne.
Neke riječi koristimo retko ili nikada... da sačuvamo ponos ili dostojanstvo ili nešto umišljeno i izmišljeno...
Posve je nezamislivo da ih kažemo, moglo bi se nebo srušiti na zemlju...
Nikako da vidimo koliko smo sićušni pod tim istim nebom. I nikako da vidimo koliko bi veliki bili kada bi nešto rekli.
Kada pogledamo unazad, kada pogledamo sve sitne gorčine zbog malih istina... ne vidim zašto ne bismo osjetili radost zbog neke velike istine.
Treba joj samo pogledati u oči. Samo podići svoj pogled, biće sasvim dovoljno.
Neko mi je jednom rekao "Kada se završi sa duhovnošću ostaju samo tjela". Bila sam nekako zatečena, pomislila "Zar se ikada može završiti sa duhovnošću i zar sve završava sa tjelom?"
Pošteno govoreći ni sada ne znam istinu. Zatim, sazdana sam od iluzija i kako sada da spustim lestvicu i da odustanem?
Ako se može onda bih htjela sve. Bez kompromisa. Kompromisi su dosadni.
Hoću i trube i vatromet.
Šta se može, nisam skromna, hoću sve. I dobiću sve. Ja sam toliko naporna i dosadna kada nešto želim tako da ispadne da je puno lakše dati mi ono što želim.
Stvar je u tome da neću da mi život prođe, propadne, prohuji, proleti i ostavi me a da nikada ni živjela nisam.
Zato ću imati i trube i vatromet.
Treba mi nešto poput blage kiše usred vrućeg ljetnog dana...ili nešto kao blagoslovljen jesenji dan. Tako zovem one dane kada je svjetlost nježna, osjeća se ugodna toplina, tada podižem lice ka nebu.
Takvi dani bi me mogli zauvjek grijati.
Čudno je zbog čega volimo neke ljude...
Zbog glasa.
Načina na koji se smješe. Načina na koji hodaju. Smijeha. Smješka. Očiju.
Zbog strpljivosti. Ljubaznosti. Zbog nečega neobjašnjivog što izaziva bolećivost u nama.
Zbog duše koju osjećamo. Razumjevanja. Saosjećanja. Života koji izvire. Svjetlosti koju isijavaju.
Zbog toga što se možemo iskreno smijati sa njima.
Ponekad je to samo iluzija i sve što ostaje je samo gorak okus.
Ali ponekad, kada imate loš dan, jedan od onih kada pomislite da više ne možete dalje i osjećate da vas negdje duboko počinju zapljuskivati suze u očima postoji neko zbog koga u trenu oživite i potom se smješite satima.
Ne treba uvijek tražiti razlog, dovoljno je saznanje i postojanje.
Prošli tjedan sam bila...opustošena je prava riječ. To je pomalo čudna riječ, odmah možete osjetiti sve što predstavlja ali ako je više puta ponavljate počinje gubiti svoju sliku.
I tako sam išla na spavanje praznog uma, ustajala prazna, sve beše nestalo usprkos naizgled normalnom životu.
Muka samnom je što ja u svemu vidim poeziju. Zato mi je pala na um ona Preverova pjesma "Doručak". Sjećam se da sam je pročitala veoma davno, samo jednom, to beše sasvim dovoljno da se ureže u mene. Ponekad je vidim negde, samo početak, i onda mislim "ovo nije dobar prevod, kuda je nestao onaj pravi koga se ja sjećam".
... ja se sjećam neke bjedne sobice (takva je bila u mojoj glavi), čiste i sa vrlo malo stvari i žene koja sjedi za stolom dok on pije kavu, puši i odlazi. Zaboravih šešir ali on ovdje nije važan.
Ona je sjedila za stolom i imala neku bluzicu ili haljinicu, nisam mogla nazreti dobro ali ruke joj behu duge i gole...kosa joj je bila srednje dužine, svjetla, labavo povezana nečim pozadi i sjedela je uspravno sve dok on nije izašao.
Imala je dugi vrat i nešto nesalomljivo u tom vratu je podsjećalo na eukaliptuse Valensije. Onda je on izašao i opustošenost je ušla.
Tako se ja osjećam. Niko neće izaći jer niko nije ni ušao ali sjedim uspravno, slušam opustošenost i nedam da me slomi. Ionako je prolazno, doći će neka druga pjesma i drugi osjećaj.
Ne plačem godinama, ako zaplačem biće to potpuni gubitak svega što me sačinjava ili možda oslobođenje. Ne znam. Ima raznih suza.
Ja imam dvije čaše - jedna se puni radošću, druga gorčinom. Kada je ova druga puna gorčine ponekad je jednostavno prospem...to nije uvijek moguće...i tako sam prisiljena da je popijem.
To ostavlja gorak ukus i potrebno je nekoliko dana da prođe.
Danas je netko htio podjeliti tu čašu samnom i ja nisam mogla...ja bih da djelim samo radost.
Tako samujem i spašavam se muzikom dok opet ne ustanem.
Ne mogu da objasnim nekome da sam došla iz svijeta knjiga i nikada se nisam prilagodila.
Jedino znam da su obe čaše prozirne i lako je vidjeti kroz njih.
"Ja ću ti pomoći" - reče on.
"Biću ja dobro" - rekoh ja.
Domišljam se kako da mi se to više ne dogodi. Možda je čaša prevelika, da nabavim manju? Ili da je bacim? To bi bilo dobro, ostala bi mi samo čaša za radost.
Izgleda veoma lijepo, svjetlost izbija iz nje.
Baciću drugu, trebala sam to davno učiniti. Ne znam kako sam zakomplicirala nešto tako jednostavno.
Previše grešim, previše i prečesto. Toliko gorčine...a sve u ime ljubaznosti, pristojnosti i čovjekoljublja.