Ima ljudi koji se kriju iza svojih riječi. Neki to rade nesvjesno, neki svjesno. Naravno, ima i drugih razloga kao što su strah, bahatost, umišljenost, nesigurnost, spisak je dugačak.
Kada ih nešto pitate uvijek odgovaraju uopćeno, nemaju svoje mišljenje. Oni imaju tajna mišljenja i na vama je da to shvatite i otkrijete.
Meni nije uvijek do toga, više volim otvorenost i istinu ali kažu mi da to nije dobro, ne znam zašto, čini se da istina izaziva sumnju. Možda da počnem da lažem? Ali ja loše lažem, krijem oči i zapetljam se i to se odmah vidi. Uostalom, jedna laž vuče drugu i treba to sve upamtiti.
Ne znam čemu služi to skrivanje.
Šta god bilo, i dalje više volim otvorenost, ljude koji se usude reći svoje misli, uz koje možete biti opušteni i znati da će razumjeti, šta god trebalo da se razumije.
One koji se kriju neka traži ko hoće, ja neću, nikada se ne zna šta se može otkriti.
Ja sam za svjetlost.
Svako ima neku sklonost ka nečemu.
Kao maloj, mama mi je često govorila da sam razbojnik. Ja bih se čudila.
Čuđenje je pomalo neobjašnjivo, na tren ste van svega, sa osjećajem da ste nedodirljivi. A i bolje je od žalosti, ljutnje, gnjeva i sličnog. Neko viče ili raspravlja, ja ne stignem ništa od toga. U blaženom sam čudu.
Možda je to dar. Sklonost. Bježanje. Očaravanje. Svejedno.
Dakle, u mojoj glavi razbojnici su imali ogromne čizme do koljena (bejah malena pa su bile veće od mene), crnu bradu i brkove i stajali su pored kočije, u nekoj šumi, upravo su se dokopali nekog blaga.
Danas se ne koristi ta riječ, kaže se "lopov, lopuža, pljačkaš". A biće da nema ni kočija, a kako stvari stoje, ni šume neće postojati.
Ali, i sada, kada nešto takvo prokomentiram, mama uzdiše i kaže "Zašto uvijek moraš biti razbojnik?" Ne mogu joj objasniti da se čudim svijetu i ljudima koji žive u njemu.
I tako, ne mogu biti razbojnik koji uzima od bogatih i daje siromašnima a neću da budem pljačkaš koji uzima od svih.
Ostaje mi čuđenje.
To se ne može ukrasti.
Ljudi imaju razne načine za lječenje sebe samih, propišu određenu terapiju i strogo se pridržavaju toga.
Postoji jedna žena, jednom nedjeljno se bavi samosažaljevanjem i onda ide dalje, pročišćena i kao da ništa nije bilo.
A jedan muškarac galami, digne buku za bilo kakvu sitnicu, kao oluja zahvati sve oko sebe i oni ostaju ošamućeni i zbunjeni. I on ide dalje, kao da ništa bilo nije.
Neka druga žena kupuje novi komad namještaja u kući.
Treća se bavi oponašanjem drugih - jedno vrijeme govori kao drugi, koristi njihove izraze a onda se opet vrati sebi.
Ja se bavim čuđenjem i očaravanjem. Mene očara pjesma koju pročitam, nečiji glas ili smjeh, drvo koje gledam. To je poklonjeno i radujem se.
Ne znam se samosažaljevati, ne vidim ni jedan razlog. Ne galamim, ne volim galamu. Ne osjećam potrebu da se hranim tuđim strahovima, tugama i očajem.
Nevolja je u tome što takvi ljudi moraju imati publiku, još veća je nevolja ako ste vi ta publika.
Pobjegnite od njih, radite nešto drugo, bolje, ljepše.
Očaravajte se...
Neki cjeli život traže nešto što će ih ispuniti. Po nekim mjerilima sve je u redu, imaju dobar posao, porodicu. Ali nisu zadovoljni.
Ne mogu opstati sami. Bave se svim i svačim, nalaze se pa opet gube i tako stalno iznova.
Nekada se desi da nešto nađu, ili im se učini da su našli i jedno vrijeme ih to grije. A onda i tom vremenu dođe kraj i traže dalje. Kao i svi, misle da u njima živi mnogo toga. Treba im neko ko će to vidjeti, osjetiti, razumjeti.
Vremenom, dolazi umor, to traženje samo tinja, počinje da se pretvara u čekanje. Onda od čekanja stvore umijeće, jer, to je nešto što treba imati smisao - čemu bi inače služilo?
Ali, ne mora sve imati smisao. Nije li dovoljno znati da neko ili nešto postoji?
Neko ko može doneti svetlost?
Neko ko nosi svetlost u očima?
Svetlost ne pita za razlog, smisao, ne pita ništa.
Postoji da bi vas ogrijala.
Petak
Divan jesenji dan. Govore "Miholjsko ljeto" a u meni nešto govori "Blagoslovljeni dani". Nisam se pitala zašto.
Subota
Kažu da trebam otići na neku sahranu. Ne volim to, ne volim. I neću da idem, možda i ne primjete da nisam bila.
Nedjelja
Bila na sahrani. Prosto je neshvatljivo da čovjeka obuku u novu odjeću i stave u onu kutiju, ne mogu ni napisati naziv. I zakucaju eksere, šta to znači? I onda odu da jedu, običaja radi pa kritikuju hranu. Fuj.
Ponedjeljak
Probudila se u četiri. Neću da jednom i meni tako urade. Klaustrofobična sam, mogu se probuditi i onda stvarno umrijeti od užasa. Anderson je uvijek imao u džepu cedulju na kojoj je pisalo da je još živ, samo spava. Ali ja bih zagubila tu cedulju a i pitanje je da li bi mi prevrtali po džepovima.
Utorak
Opet se probudila u četiri.
Srijeda
Četiri sata. Malčice sam iscrpljena, moram nešto smisliti. A i uznemirena sam od svega toga.Neki bi rekli "Padam u depru". Strašno ružna riječ, odmah zamislim neku mutnu baru, neka mješavina mulja i živog pjeska. I duboka je, a ja se plašim dubine.
Četvrtak
Plan A - otići kod Indijanaca, oni su svoje stavljali na savijeno drvo, izlagali suncu, vjetru i kiši. Sviđa mi se to. Plan B - Vikinzi bi me stavili u čamac na one grane, porinuli u rijeku ili more ili jezero, nije važno, odapeli strijelu i zapalili. Nezgodno je što više nema ni Indijanaca ni Vikinga.
Petak
Sjetila sam se, sjetila - naprosto neću ni umrijeti, bar sto godina. A ionako još ne znam šta želim u životu i to će mi valjda biti dovoljno vremena da iznađem šta je to. Pa kada iznađem onda bi bilo nezahvalno tražiti više.
Baš će biti divno ako bude još ovakvih jeseni.
Postoje one izreke kao "Što te ne ubije to te ojača" i slično. Možda se to odnosi na određene situacije ali meni se uvijek činilo da se pri tom misli na neugodna iskustva.
A isto tako mi se čini da to i nije tačno. Kada se čovjek uspravi nakon takvog pada i izjavi tako nešto, ne postaje li hladniji? Kažu da si čvršći, čeličiš se, pa to je kao da navlačiš oklop. Zatvaraš se.
Mene to prilično pogađa. Dugo se uspravljam. A i ne osjećam se ojačanom, naprotiv, ugasi se nešto u meni, neko svjetlo, neka vrata se zatvore. I nemam oklop, to je teško za nositi tako da sam poprilično izubijana.
Vjerovatno treba imati i neko znanje i odredjena mišljenja, ubjeđenja. Ja, opet, nikad nemam neko mišljenje, samo misli, a one se mjenjaju. Nemam ni ubjeđenja. Posve sam otvorena za udarce.
S druge strane, nemam nekih želja ni očekivanja tako da me uvijek iznova zabole ljudska glupost, zloba i bezobrazluk iz prostog razloga što su neograničeni. To troje, koliko sam primjetila, idu zajedno i zbunjuje me da se iz gluposti izrode takve stvari.
Zaboravila sam na zavist, i ona ide uz to. Stalno je zaboravljam, ne poznajem je, nekada mi se čini da je to šteta, onda bih i ja bila čvršća, hladnija i hranila se kojekakvim niskostima.
Bojim se da tu nema pomoći, ne vredi mi da sada napadnem mamu zato što me je učila o jabukama umjesto o takvim korisnim stvarima. A onda, mama je mama, volim je, ona me je samo načinila sličnom sebi.
A kažu i da se život sastoji od uspona i padova, puno je takvih mudrosti.
Kada sve to pogledam, mislim da ću sjesti malo pored puta i pustiti da sve prolazi pored mene. Gužva je, pregaziše me i pitanje je koliko ću se još moći pridizati.
Trka je stalno u toku.
A možda, nikada se ne zna, možda neko pruži ruku, iz čovjekoljublja, možda me povede posve drugačijim putem.
Jedan narod je godinama spavao i onda se probudio.
Gledam izjave ljudi, gledam te slike.
A onda je počeo uobičajeni scenario - to su bili vandali, rekoše, palili su i uništavali narodnu imovinu.
Narodna imovina je zemlja, narodna imovina je država, nije lijepo ali ako su nešto zapalili oni su to unaprijed platili.
Kada se prolazi Bosnom i Hercegovinom (time mislim na cjelu zemlju, bez podjele na entitete) vide se napuštene tvornice, nižu se jedna za drugom i uvijek mislim koliko je tu stotina i hiljada ljudi radilo, šta li je bilo sa njima, šta je bilo sa strojevima...
To je ono što bih nazvala rušenjem.
Kada se čovjeku uzme samopoštovanje onda ste ga gurnuli na rub, a kada pri tom mora da misli šta ce sutra da jede i da li će da jede onda ostaje samo preživljavanje.
Kada pogledam sve te političare (tako se zovu) ne gajim nade u nešto bolje. U trenutačnoj situaciji nečije ostavke ništa ne znače. Novonastale okolnosti se koriste u druge svrhe. Odmah se kaže da su to nečije igre i, naravno, da je sve pod kontrolom.
Pod kontrolom je godinama. Onaj ko radi za bjednu platu koja mu nije dovoljna ni za hranu mora da šuti da ne bi i to izgubio. A onda se uđe u izbornu godinu, kao što je ova, napravi se negdje novi put ili vodovod ili nešto slicno, obeća se svašta i priča završava.
Ova priča je završena davno.
Niko ne reče "Ljudi su to učinili iz očaja, žele da rade ali nemaju posao", niko ne reče "Umire nam narod". Rekoše "Privodimo osumnjičene".
Nisam rođena u ovoj zemlji, ali postala je moja i zavoljela sam je. A zavoljela sam je zbog ljudi, njihovog duha. Voljela bih da se ponosim njome a nemam čime.
Šume su posječene, tvornice uništene, sve je u privatnim rukama. Privatnici su se pojavili nakon rata i niko ne upita odakle im taj novac.
Pitaću ja.
Kako da se ljudi zaposle? I gdje?
Od čega da ishrane svoju djecu, da im kupe školski pribor, obuću i odjeću?
Misli li neko o penzionerima koji primaju 150KM mjesecno?
Misli li neko da se tu zapravo radi o ljudima a ne brojevima?
Misli li neko da su to uopće ljudi?
Gledam događaje zadnjih dana i govorim sebi "Ne smijem da se zanosim, tako mi je malo svjetla ostalo, ako se i to ugasi neću imati ništa". Možda zvuči sebično ali tako je kada ostane malo vjerovanja.
Naravno da nije trebalo paliti zgrade, nije to način da se nešto postigne, to je dobrodošao izgovor za kasnije nasilje nad ljudima.
Moralo bi da se desi čudo, da sva industrija opet proradi, da se vrati sve opljačkano da bi to uopće moglo raditi a to je preveliko čudo.
Strah je oduvijek bio sredstvo a u ovoj zemlji se može vidjeti kako se to radi.
Jer, nisu se svi probudili, neki su samo malo otvorili oči i pretvarali se da još spavaju. Lakše je ništa ne znati. A u zemlji siromašnom istinom to i nije teško.
Ponedjeljak
Pokušaću ponovo sa dnevnikom, ne znam šta bih. Možda opet dođem do nečega. Iznad mene živi mladi par sa djetetom, djeca koja imaju djete, to je tačnije. Nepodnošljiva buka, nemaju podnu izolaciju, samo su preko betona stavili letve i po njima brodski pod. Između toga nema ništa, ni stiropor, ni staklena vuna. Ja imam izolirane sve zidove ali ne i plafon.
Utorak
To traje danima, ne znam ko više lupa, kao da se takmiče. Danas su se igrali loptom. Njoj svaki čas nešto ispadne i tresne na pod. Imaju i neku stolicu koju vuku po podu, stolica škripi i vrišti.
Srijeda
Djete ima bicikl, a i sav vozni park. Ona ima prevelike papuče, klopara po tom podu, on je podebeo i lenj da obuje papuče, skače po namještaju, na taj način se kreće.
Četvrtak
Iznad mojih ulaznih vrata je njihova terasa, na njoj kanta za smeće. Otvorena, prepuna. Svaki čas izlazi da nešto baci i svaki put tresne vratima.
Petak
Pokušala sam razgovarati s njima, strašna greška, sada je još gore. Toliko lupaju svim vratima da se čudim kako im nisu ispala.
Nedjelja
Boli me glava i šumi mi u ušima. Uopće se ne osjećam dobro.
Srijeda
Nikako mi nije dobro.
Petak
Glavobolja, vrtoglavica, nervoza, možda je tlak ili će me nešto udariti. Ako odem doktoru moraću reći da se nerviram zbog susjeda, suludo.
Nedjelja
Ako još jednom tresnu vratima počeću da vrištim. U meni nešto vrišti i ne mogu da razmišljam.
Ponedjeljak
Nemam para za novu kuću a više se ne može izdržati.
Utorak
Vjetar donio smeće pred moja vrata. Oni su prošli onuda i smijali se.
Srijeda
Išla sam ponovo razgovarati s njima. Najpristojnije što se može. Ni pogledali me nisu. Samo rekoše da je njima djete najvažnije. Nije problem djete, ono se malo poigra s nečim, ne zadržava dugo pažnju na ničemu. Oni su problem.
Petak
I ja sam nečije djete, valjda bih trebala zvati mamu da me spasi, ne mogu da je uznemiravam s takvim glupostima.
Subota
Kaže mi prijateljica da odem u kupovinu, bolje ću se osjećati. Jeste, ali moram se vratiti kući i na istom sam. A i ne kupuje mi se ništa. Možda da odem u apoteku i uzmem tlakomjer, eto dokle sam stigla.
Nedjelja
Bila sam kod neke žene, nije za vjerovati, lupa vratima od dnevnog boravka, kuhinje, kupatila, gdje god prođe. Ona ispod nje uzvraća na isti način. Možda samnom nešto nije dobro.
Ponedjeljak
Dobro je samnom, jednostavno nisam tip koji lupa vratima i baca stvari po podu.
Utorak
Ne vidim rješenje.
Vjerovatno ima puno ovakvih slučejeva i ljudi koji podnose slično. Možda da osnujemo neku grupu, kao u filmovima, pa da se jadamo, ali ja to neću, neću, hoću mir.
Čovjek u životu svašta trpi, zbog okolnosti, ili obzira i raznih razloga. Oni koji imaju ovakve susjede vjerovatno sliče meni, pristojnost im ne dopušta drugo a nisu agresivni da bi uzvratili silom. I tako to podnosimo, na štetu svoga zdravlja, svoga mira, svoga doma. A neobzirnost i egoizam idu pod ruku sa primitivizmom i zauzimaju sve više zraka i prostora. Pristojnost se povlači - ne zna šta bi drugo. I sve je manje ima a ona je obilježlje čovjeka.
Novi Zeland i dalje ostaje san.
Imam susjedu koja se bavi samosažaljevanjem ali nekako mi je draga pa se ja bavim skretanjem njene pažnje sa te teme na nešto ljepše.
Prije desetak dana njoj ne bi dobro pa odem do nje. Povisio joj se tlak. Ne želi lječniku, pa dobro, nećemo ići. Sutradan taj tlak naglo padne i ona sad hoće na hitnu. Idemo, naravno.
Mi ulazimo a izlaze zena i muškarac sa djetetom i ona mu govori "Da nisam čula ne bih vjerovala". Šta to, šta? Ispade da su unutra zidovi tanki, vrata nisu bila dobro zatvorena i čulo se kako pacijent pita lječnika zašto ga ne pregleda a lječnik kaže "Zasto bih vas pregledao? Vi ste meni danas sto pedeseti po redu."
Zaprepastim se. Idemo na drugu hitnu, odmah, to nije za vjerovati. Možda taj nije polagao Hipokratovu zakletvu, otkud znam. Beše subota i nabasamo na lječnika kome ta subota iz nekog razloga ne beše draga. Prepisa joj lijekove i ode u kafić preko puta. Čekaonica puna. Niko se ne pobuni.
Ja odem u apoteku po sve te ljekove a tamo bi farmaceut koji se začudi, zbuni i ne znade šta će jer ispade da neka dva ljeka uopće ne idu skupa. Već je sve prošlo kroz kasu i tako platim ta čudesa i vratim se po susjedu. Ona je u međuvremenu legla na neki krevet a sestre trčale okolo. "Slusaj, odmah idemo odavde, odmah" kažem joj. Ona neće, sviđa joj se valjda tolika pozornost. Jedva je odvedem.
Novi dan. Ujutro odmah kod nje a ona farba kosu! Posve joj je dobro. Izmjerim joj tlak, za svaki slučaj, jeste, dobro je. Izmjerim svoj, malčice mi se vrti od te njene farbe, oh, oh, pa ja u životu nisam imala tako visok tlak! Sada ja neću na hitnu, preživjet ću do sutra i otići svojoj lječnici.
Moja lječnica se odmah uhvati bloka s receptima. Neću recepte, hoću nazad svoj tlak, hoću da doktor Haus stvarno postoji i da dođe i vidi šta je. Neko mora znati. Izvadićemo krv, može, ko zna od čega bolujem. Ispade da je nalaz odličan. Recepti. Pa dobro, ona valjda zna.
Nakon tri dana tlak stoji na istom mjestu a ja se konačno sjetim da pročitam upute, neželjene pojave i ostalo i preplašim se onoga što nađoh tamo. Pa ona se igra specijaliste.
Nisam sigurna da ovo suvislo pišem jer sam u međuvremenu dobila temperaturu i vele da je to gripa, ja velim da je to od onih čekaonica, svakakvi virusi haraju. I nisam imala temperaturu od drugog razreda osnovne škole. Ja sam zdrav stvor i gle šta bi od mene.
Kod gripe je dobro to što čovjeku nije stalo do puno stvari pa nisam ni pila te ljekove za tlak. Sada je posve normalan. A za sve nedoumice nazovem apoteku i pitam za savjet. Veoma su ljubazni.
Ali ne znam šta da radim. Kome da prijavim takve stvari? I ako mi noćas pozli kako da znam da li da idem na hitnu ili se prepustim sudbini ili uzdam u čudo?
Voljela bih da doktor Haus postoji.
NAPOMENA AUTORA:
Duboko vjerujem u medicinu i nije mi namjera izrugivati se. Postoje ljudi koji nesebično rade svoj posao, nemaju vremena ni za sebe ni za svoju obitelj. Za mene je to veoma human poziv.
Žalosno je što živim u zemlji u kojoj se ovo uistinu događa, gdje ljudi sa hitne službe izlaze bez ijednog nalaza i dokaza da su tamo bili (ostaje samo knjiga protokola). Javljaju se potom svom doktoru koji to sasluša i prepisuje recept po svom nahođenju jer on, čini se, nije lječnik opće prakse već i internista i ortoped i neurolog, što god želite. Bit je u tome da lječnik u hitnoj službi ne snosi nikakvu odgovornost, ne postoje tačni dokazi o tome šta se desilo.
Moguće je da ovo nisam trebala napisati, ali, kao što rekoh, imam temperaturu i misli mi lutaju.
Događaji u zadnjih nekoliko mjeseci:
- Upoznala doktora Hausa. Postoji! Rekla sam mu :"Možda ste vi moj doktor Haus" a
on je rekao "Možda". Ispalo je da jeste.
- Izvadila novu ličnu kartu. Trebala sam se našminkati, nekako sam blijeda. Moja
komšinica se našminkala i izgleda bolje nego u prirodi.
- A i za pasoš se nisam našminkala. Kada razmislim, trošim puno para na šminku koju
ne koristim ili je poklanjam.
Ne mogu se sjetiti šta je još bilo, pusto tavorenje istih dana i čekanje da ova godina prođe, to zato što mi ove godine feng shui uopće ne valja, uzdam se da će iduća biti bolja.
Ne funkcioniram baš najbolje, ovi iznad mene svaki dan postavljaju nove rekorde u lupanju vratima i skakanju. Razmišljala sam o kupovini nove kuće ali nemam ništa od vrijednosti. Ušteđevine nikada nemam a kada pogledam po kući meni se jedino vrijednim čine knjige a to ne mogu prodati. Imam starinski mesingani avan star sto pedeset godina ali sumnjam da za njega mogu dobiti kuću.
Zapravo, uopće nisam mislila pisati o ovome dosada.
Mislila sam nešto drugo. Znate, moj tata beše vojno lice, veoma krut i strog čovjek. Kao mala, jako sam željela imati tatu (on je bio uvijek odsutan), pa sam tragala za nekim ko bi mi to bio. Jednoga dana on ostavi vojsku i vrati se kući i ispade da to i nije ono što sam zamišljala. Nismo znali šta bi jedno s drugim i iznenađivali bismo se kada se sretnemo u kući.
Jedino zajedničko nam bi grčka mitologija i potrošili smo je. Jedno vrijeme sam mislila da imam noge na njega i malčice se brinula a onda se ispostavilo da mi fali samo kilogram da se noge pretvore u mamine pa je i ta sličnost otpala.
Htio je da budem njegov vojnik a ja sam htjela biti vojnik, treba mi discipline, ali ne njegov vojnik. Ovako je to izgledalo: "Razumeš, da si došla kući do deset, razumeš". Kako u deset, u deset se tek svi okupljaju, ali rekla bih "Razumem" i otišla. I došla u jedan pa do pola dva stajala pred vratima i zamišljala sve moguće scenarije razgovora koji slijedi, u pola dva bih se užasnula što sam protraćila pola sata i do dva mislila šta sada da radim. U dva bi mi se prispavalo od umora pa bih tiho pokucala, bolje je to nego zvoniti.
Onda bi izjurila mama jer je tata spavao, rekla sa olakšanjem "Razbojniče" i ja bih sva sretna otišla u svoju sobu.
A sada mama polako odlazi i ja ne znam da je pustim a ne mogu da je zadržim.
Moji snovi se djele na lucidne i paranormalne. Lucidni snovi i nisu nešto, kada vam se ne sviđa kažete "Neću više ovo da sanjam" okrenete se na drugu stranu i prelazite na slijedeći san. Sve se doima poput igre koju uvijek možete prekinuti ili joj promjeniti sadržaj.
Paranormalne obično zaboravim a onda dođe trenutak kada prepoznajete scenu i znate ko će šta u kom trenutku da kaže i šta će se desiti, ljudi, krajolici - sve znate.
Da, i ima jedan san koji se ponavlja svake dve do tri godine. Neko mi prilazi, naginje se prema meni i dotakne mi ruku. Ne znam ko je to, ne vidim lice ali dodir je poznat, blizak, ima nešto pouzdano i prisno u toj ruci.
Ali ne sanjam to već nekoliko godina i počinjem se plašiti - šta se desilo tom nekom, zašto više ne dolazi? A možda se i pojavio a ja to nisam shvatila? A možda nikada neće doći?
Jako mi nedostaje moj san. To je bilo nešto sigurno, toplo i vedro i taj neko se činio sve bližim.
Ah, dalek je to put.
Ništa se ne dešava. Dani prolaze u obavljanju istih ovozemaljskih poslova, ovi iznad mene i dalje lupaju i skaču, sve je isto.
Kada smo već kod njih, čitam neki dan kako u jednom gradu vlasnik mora zatvoriti psa u osam uveče i pustiti ga tek u osam ujutro - takvu je odluku donio sud jer pas laje. Prosto neshvatljivo i suludo. Proguglam i nađem još takvih slučajeva, nije za vjerovati.
Pse osuđuju a ove iznad mene (ne mogu ih nazvati ljudima a neću da vrijeđam životinje) puštaju da teroriziraju druge. Guglala sam i o tome i bome ima puno ljudi koji više ne znaju šta će a mnogi i psihički stradaju. Ali nema suda za takve stvari. I, znate, iznađem da mnogi većinu dana nose u ušima čepiće protiv buke jer ne mogu da izdrže. Kupila sam ih skoro, nisu se pokazali djelotvornima. Sada se bavim mišlju da odnekud smognem pare i obložim plafon u dnevnom boravku nečim, ne znam čime ali valjda nešto postoji.
Dakle, kao što rekoh, sve je isto.
Treba imati nešto. Nekoga. Nešto samo vaše, nešto što nosi radost i možda je baš zato stvoreno. Nekoga ko hoda uz vas, čije korake uvijek čujete. Kada okrenete lice ka njemu da nestane sva nametnuta ludost ovoga svijeta.
Treba imati vjerovanje.
ljepo receno,!