Pismo - Zvonimir Golob
photo by majra interovski
Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.
Mikica
Ulaziš u pesmu kao u vrt - Pero Zubac
Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci, pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi,
i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas, umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.
Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.
Ulica gorkih jagoda – Ratko Petrović
Dobrodošla,
u ulicu Gorkih Jagoda... broj pet!
Tu na uglu, s Ulicom Spaljenih pisama i
Mrtvih Nadanja,
stanujem ja.
Svako jutro, odem do ćoška
Bulevara Prevara.
Tu kupim novine -
"24 časa života manje".
Pogledam oglase,
rubrika "Nadanja",
ali ništa novo...
Čak se i staro razgrabilo!
Oko podne,
sednem u park,
pokraj reke Sećanja,
i gledam kako otiču
nabujale misli...
Popodne je moje vreme,
kada ručam u restoranu
"Prvi poljubac".
Odmah je tu, na trgu Ironije.
Pitam koji je danas dan
crno-belog kelnera...
(Pošto znam koji je specijalitet,
kog dana na meniju...)
"Koji je danas dan?!"
reče kelner
"Mislim gospodine, da je danas
Patetični dan!"
"Bože!
Zakleo bih se da je danas
Očajni dan!
Kako prođe nedelja!"
Za Patetični dan,
obično je na meniju
"teška Glupost,
filovana s divljom ljubomorom"
"Moje omiljeno!"
- pomislih.
"Još nešto gospodine?!"
bio je ljubazan kelner.
"Možda... preliv od intriga,
s jednom toplom, sočnom laži!?"
"Mogu li Vam preporučiti
samosažaljenje uz to?!"
"Ko kuva danas?!"
pitah.
"Đavo, čini mi se...
ili Vaša bivša!
Ako joj je počela smena?!"
"Daj! 'Ajde!"
"A, za desert?!"
"Možda neki bol,
u predelu grudi?!"
"Naravno gospodine... Sve za Vas!"
Rondo malih konja - Manuel Bandeira
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo ...
Tvoja ljepota, Esmeralda,
Cijelog me opčinila.
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo ...
Sunce tamo vani toliko blistavo
— da u mojoj duši zalazi!
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo ...
Alfonso Reyes nas napušta
Mi ostali sjedimo za stolom ...
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo ...
Italija se kune u nepobjedivost
A Europa se boji rata ...
Konjići vrte se u krug
Dok mi ovdje vrludamo i ručamo ...
Brazil debatira i politizira,
Poezija mrtva i trune ...
Sunce tamo vani tako blistavo,
Sunce bistrine, Esmeralda,
Sunce koje u mojoj duši — zalazi!
enzensberger
Ljubav, Marija - Rade Drainac
Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevandjelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.
Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zardjati noževi naših snova?
Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!
I sve sumnje lice na otkačene revolvere!
Smej se!
Plači!
Često te komedije prevazilaze razum:
Život nam dajte!
Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
Budalo! šta imas od beskonačnosti?
Kao prašnike ruža vetrovi će doneti daleka budjenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu izmedju neba i zemlje,
Izmedju svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života...
Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam izmedju upaljenih jablanova.
Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.
Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.
Meke kao trava.
Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.
Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
Neka bude!
Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.
Mužastven kao zemlja, iz mene se dime krateri ljubavi.
Ako je ogledalo duša, ja bih na tvojoj koži napisao samo jednu reč:
Podlac!
Sve tvoje snove bih dao za šaku skakavaca.
Bezumnice!
Kad meso govori otvori usta kao mastan molitvenik.
Ne vidim ti dušu ali ti truli zubi potsećaju na oronuli peščar.
Tvoji plašljivi snovi o bogu liče na štenaru.
Jezik ti je stub izdajstva.
Slobodno pridji!
Pridji javno!
Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.
Što ubuduće da stvaramo jezuitskim misterijama?
Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvet
I sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.
U tebi se zaledile vekovne naslage zabluda.
Kad prilaziš meni govoriš o andjelima.
Neka plove zvezdane eskadrile!
Pljuni u plastron mesečine!
Pusti da spavaju religiozne vrline!
I neka tvoje ubedjenje bude čvrsto kao neophodnost irigatora!
Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
Kako je snegovi pokrivaju!
Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblake
I u belom cvetu kako spokojno spava leptir.
Drugovi!
Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.
Treba jednom srušiti kulu stida,
Koju sagradiše senilni starci i koju nazivaju:
Moral.
Moral je konj koji je crkao na Maratonskim trkama.
Nad glečerima oblaka danas lete avioni.
Radiotelegrafija pokreće lokomotive,
Tiraniju neba ustrelio je brzometni top.
Zašto onda da ne lipše "pop"
I njegov moral?
Svuda gde ima ljudi moral bi mogao da teče dijamantskim mlazovima sunca
I svuda gde se ravnice ljube sa horizontima
Poljubac čovekov bi mogao biti topao kao hleb.
Gde god drumovi zadiru rezovima noža u zemlju
Čovek bi mogao izvojevati prevlast nad plašnjama potsmešljivim.
Jednom bi trebalo zadaviti malodušnost.
Čemu bi inače služila sva naša razmišljanja o svetu i životu.
Čovek biti!
Čovek!
Prostotom srca zaprepastiti kao što mlaz vode sa brega u ponor pada.
Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.
Nepokretne stvari postaju prijateljski simboli.
Ne uzletati u nebo!
Ostaviti tu magiju deci dok im zubi rastu.
Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?
Primati ljubav kao kolajne!
Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.
Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
I svake zore pored čaura snova zaticati gomilu mesa i splet nerava.
S večeri gledati kako se podiže most na Savi,
Crven kao duga!
Pod njim se obale stapaju u poljubac,
I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.
Marija!
Pod nama gori zemlja!
Nebo plamti više nas!
U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!
U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!
U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!
Marija!
Ugasi lampu...
Marija! lete kantaride.
U ogledalu tvoja košulja spava.
Marija! zašto me srce boli?
I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava?
Obećavam ti da neću piti!
Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!
Obećavam ti... picu iz tvog srca,
Da me nikad više glava ne zaboli.
Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.
Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.
Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.
Marija!
Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.
Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.
Buktinja je ta na mojim grudima
Ja ću od nje sagoreti, Marija!
Ja ću od nje umreti, Marija!
Ljubav, Marija!
Njom se oprašta na giljotini!
U ime njeno nož se uvlači u korice!
Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!
Ona procvetava vrtove Sevilje
I za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije.
Ljubav, Marija!
Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije
I zbog toga je crvene boje!
I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.
Ljubav, Marija!
Ljubav!
Ljubav!
Zašto putuju brodovi?
Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
Kuda to hukte zmijski vozovi?
I za koga cvetaju beladonije?
O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
Prevazilazeći i agonije?
Veliki moj druže!
Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suzi
I nikad da ne budem ništa,
Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.
majra
Noćas sam umro - Željko Krznarić
Umro sam, a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem...
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći...
Oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio.
Ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene...
Snaći ćeš se...
Iz njih naprosto ljubav izbija.
Te pjesme... to sam ti sad ja.
Oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo.
Tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati
i što više neću moći usne da ti dodirnem...
Prosta istorija - Velimir Živojinović Massuka
Prošlo je sve; i jedva dušu dirne
sećanja talas drag,
ko s večeri kad tihom vodom pirne
daleki vetar blag.
Prošlo je sve što bolelo me ikad!
O, laž je da se ne zaceli nikad
rana i radosti trag!
Bez nespokojstva, bez srdžbe, bez krika,
sećam se danas ja
ljubavi naše, tvog smeha,
a srce jedva zna
za užas dana, za besane noći,
za kletve da se živeti neće moći,
za gorke snove bez sna.
Kako se mirno pozdravljamo sada!
Ni bol, ni gnev, ni strah.
Prošlo je sve. - I samo katkad, kad
mesečev takne me prah,
dušu mi talas jedan jedva dirne,
ko tihu vodu u večeri mirne
dalekog vetra dah.
Dodir - Violeta Milicevic
Dodirne me nekad
i muzika neodsvirana,
i reč nekazana,
i ples neodigran,
i želja neostvarena,
i čovek netaknut ženskom rukom...
I zapitam se
zašto postoje
oni što druge ne dotiču
ni željom,
ni igrom,
ni rečju,
ni zvukom...
Zar žive da bi bili mrtvi?
Tri žene - Sylvia Plath
- Koliko dugo mogu biti?
Koliko dugo mogu biti zid, odbijati vjetrove?
Koliko dugo mogu biti?
Praviti rukom zaklon od sunca,
zaustavljati plave munje hladnog mjeseca?
Glasovi usamljenosti, glasovi patnje
zaogrcu moja ledja, neminovno.
Kako ih umilostiviti, njihovu malu uspavanku?
- Koliko dugo mogu biti zid oko mog zelenog vrta?
Koliko dugo moje ruke
mogu lijeciti njegov bol? I koliko jos moje rijeci
mogu biti na nebu sjajne ptice utjehe, utjehe?
Strasna je stvar
biti toliko otvoren: to je kao da je moje srce
stavljeno na lice i seta svijetom.
Nova tarifa - Piotr Czerski
Kakva sreća što živimo
kad udaljenost više nije problem.
Sjećaš li se, kad sam ti izjavljivao ljubav - poslao sam
sms, poslije smo jedno drugom slali mejlove. A sad,
iako nas dijeli sto kilometara, imamo
jeftin prijevoz. Sudbina nam se osmjehnula
kad smo otkrili da smo u istoj mreži
i nema formalnih prepreka da legaliziramo
naš izbor. Sve je posalo jednostavnije,
kao račun s ukupnom cifrom, koji i danas čuvam.
Nema idealnih veza, uvijek to sebi ponavljam
onda kad si trenutno nedostupna ili si negdje
gdje nema signala. Oboje moramo čvrsto vjerovati
da je gubitak veze samo privremen i da proizlazi
iz objektivnih razloga. Važno je ne zaboraviti
na redovito plaćanje pripadnosti, koje uostalom
uopće nije tako jeftino. S druge strane
nijedna mi se cijena ne čini previsokom kad
usred noći ustajem iz kreveta i ponovo usnivam
tek kad osjetim umirujuću blizinu mekih rubova
telefona.
enzensberger
Igračka vjetrova - Tin Ujević
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.
Suton u čovjeku - Tin Ujević
Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.
Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.
Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.
Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.
Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.