Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Teorema - Mirjana Bobić Mojsilović

Kad god primetim tvoje odsustvo
To znači da si prisutan.
To znači da si došao
da si tu,
iza mene.
Ili ispred.
Okačen na zid
pored slike one dve žene
koje poziraju za uspomenu iz Biarica
a tužni su im pogledi i lica.
Ili si
na sofi,
nalakćen,
kao onda
kad si pričao kako izgleda
anakonda
koju si video u prašumi
Amazona
i pravio se da ne čuješ
zvono
muzike sa tvog telefona.
Ili si
među flašama
vodke, orahovače i viskija
dole , ispod stočića sa malim Budom od žada
igraš se zanesen
kao onda kad je sledeća nedelja
ili godina
bila bliskija
od svega što je bilo tada.
Ili si
u knjizi koju čitam
treptaj na kraju poglavlja:
olovno nebo iznad grada
pred kišu i druga slavlja
Ispod drveta nezrelih mandarina
umesto kišobrana
U luci, između dva krana
veliki beli brod isplovljava
i sasvim jasno se čuje
zaglušujuća rika sirene
a ti strpljivo spasavaš peščanu kulu
od morske pene
Ponekad si u pesmi sa radija
u omiljenom refrenu.
Ponekad si u satima
ponekad, samo u trenu
Čim primetim da te nema
slike se same dese:
Tu si
Iza odškrinute zavese,
Ili dole, na travi
među maslačcima
izgledaš kao da tražiš hlad.
Ponekad zuriš kroz zgradu
zamišljen i tih
kao kad si bio mlad.
Kad god primetim da te nema
Tu si.
Kakav paradoks odsutnosti!
Dolaziš
Kao nezvani gosti
Ti si misao o tebi
Dokaz da kvantna fizika radi
Ti si glad, i misao o gladi.
Kad god primetim da te nema
Tu si.
U prozoru automobila
mali kadar:
Na primer, kod Univerzitetske biblioteke
zamičeš iza drvoreda
u gužvi Bulevara
između truba, buke i jeke
neko se dere
A ti izranjaš ponovo
na pešačkom, preko puta Madere.
Ili, na nekoj večeri u restoranu
nečiji poluprofil
il ’ ukus poznatog vina
oblačić nečijeg parfema
i odmah primetim da te nema.
Ponekad te nema iz čistog mira
U lepoti običnog dana
Među percima mladog luka
Među krpama za sudove,
u šarama jastuka
ničim izazvano to nemanje
dok pred dolazak prijatelja
pravim veliko spremanje.
Kad god primetim tvoje odsustvo
znači da si prisutan
Tu si.
I, pošto su sve stvari povezane
pod kapom nebeskom
kao drveće i grane
kao talas sa peskom
kao oseka i plima
I, pošto ne može da te nema kada te ima
i pošto smo nas dvoje od iste vrste
ubeđena sam da si i ti
u ovo umešao prste.
Kad god primetim tvoje odsustvo
znači da baš u tom trenutku
gde god da si,
šta god radio
mislio, govorio, maštao, gradio
ma s kim da sediš
u sobi, restoranu, avionu
na sastanku
Ili se opuštaš ispod nekog trema
I ti primećuješ da mene nema.
I to je ta
jedina, Teorema.

Vraćaju se s bojnog polja - Petar Gudelj

Vraćaju se s bojnog polja:
prašnjavi, znojni, umorni,
Umorni od pobjeda.

Obnažite se, djevojke.

Čela, što su razbijale bunkere
od betona i gvožđa, prislonit će se
uz vaše dojke.
Poljubite ih u čelo.

Topovske cijevi, razoriteljice gradova,
naći će čas mira u vašem nedirnutom
djevojačkom pupku.
Pokažite falosu omfalos.

Sumrak je, djevojke, ljetinji: odbacite
haljine, izađite u polje,
pred tenkove.

Beograd, 1984.

Hercegovina - Antun Branko Šimić

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće
Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se neće
Tek nebom sporo i bez šuma koracanje zvijezda

(Preobraženja, 1920)

Stidjet ćeš sutra - Petar Gudelj

Nešto ti, ne znaš što, na savjesti: muči te, žulja te, peče.
Bolje: ne istražuj, ne ispituj. Ne pitaj.

Zar ti na savjesti nije cio život? Što si ga proveo uzalud.
Što nisi uradio ništa.

Uradiš li, uradiš naopako. Napišeš pa se stidiš.

Ne stidiš se pred drugima: drugi ne čitaju to što ti pišeš. Pred sobom se stidiš.

Učini li ti se koji put da valja što si napisao, varaš se.
Stidjet ćeš se sutra.

Svjedočanstvo - Viktor Vida

Ljudi.
Prolaze igračke. Dune na žalima.
Ljudi.
Sa sjekirama. S pakošću u sjekutićima,
koja bubnja u hodnicima mozga.
Pa ipak.
Gospodin Miguel Angel Miceli, moj šef,
i Manuel Barrio, moj prijatelj,
s kojima sam za mraka dolazio u ured
i ručao o podne na rijeci ukotvljenih brodova.
Oni su bili dobri, tihi ljudi.
Oni su umrli lanjske godine.
Bog im dao pokoj.

Bokelji putuju - Viktor Vida

Poslednji put je zamirisao zavičaj gladnim jutrima
I pozdravom mršavih stada.
U oku majke osušen trag oproštajnih suza
I uzdržanog jecanja,
Kao kaplje prvih kiša u škrapama bokeljskih vrleti.
Kroz misli, kroz sjećanja uspomene brode
Poput ove velike lađe, njihove drvene grobnice
U daleka kopna.
Ostavljajući za sobom neokrečene domove, prazne hambare i konobe,
I gradove utonule u crkve i starinske katedrale,
U kojima vise srebrne svetačke slike i raspela
Sa zlatnim klincima i rukama drvenih bogova.
Ostavljaju otoke, zatone i školje
I na njima domove Kristove u zelenim čempresima,
Rasadnike svetih popovskih bajka, legenda,
Što im-dok bijahu djeca i čuvahu goveda
Na neplodnim pašnjacima svojih sela-
Ispijahu krv kao vampiri
I raspaljivahu bolesnu maštu,
Upaljenu suncem i glađu.
Sad jedan drugome priča,
Dok stoje naslonjeni uz ogradu lađe,
Da je velika ludost iznikla u zavičaju
I da bi se za ona tri zlatna klinca
U rukama drvenih bogova, što krase sveti oltar
Moglo živjeti godinu dana
I ne biti vječno skitnica i pečalbar.
Ovako, negdje će poteći znoj licima u raboti,
Na usta krvava pjena i kletva,
A mašina ispiti svu krv iz žila.
Poslani novac, dani u kaljuže i poniženja zakopani,
Odnijet će majke raspetim strašilima
I posvećenim mumijama naših bogatih crkava

Dječak s loptom - Slavko Mihalić

Dječak s loptom

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja

Slavko Mihalić

Histerija- T.S. Eliot

Dok se smejala, dođoh svesti da sam uvučen u njen
smeh i da bivam njegovim delom, sve dok njeni
zubi ne postadoše samo slučajne zvezde sa darom
za skvadril. Bejah uvučen kratkim dahtajima, udisan
u svakom trnutačnom obnavljanju, izgubljen konačno u
tamnim kavernama njenog grkljana, zgnječen
mreškanjem
nevidljivih mišića. Postariji konobar sa drhtavim
rukama žurno je razastirao ružučasto-beli, kockasti
stolnjak preko zarđalog zelenog gvozdenog stola,
govoreći:
“Ako dama I gospodin žele čaj u bašti, ako dama i
gospodin žele čaj u bašti…” Ja, pak, ustvrdih, ako bi
se trzaji njenih grudi mogli zaustaviti, neki
deliće ovog popodneva mogli bi se sakupiti, i sabrah
svu svoju pažnju, uz obazrivu suptilnost, ka ovom cilju.

Bojiš se - Petar Gudelj

Lubanja ti nalivena, olovom, teška: pod njom teturaš.

Ne usuđuješ se u prostor, u svjetlost. Prelazit ulicu, mimoilazit se.

Bojiš se sudaranja s ljudima i stablima. S automobilima i kontejnerima za smeće.

Da ne svršiš pod autom, pod nogama. U kontejneru za smeće.