Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Crtež - Slavko Mihalić

Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.

Afroamerički fragment - Lengston Hjuz

Tako daleko,
Daleko je odavde
Afrika.
O njoj ni uspomena nema
Sem onih što ih istorijske knjige bude,
Sem onih koje pesme
Ulivene u krv –
Izlivaju iz krvi uz reči hude
Na čudnom jeziku tuđem.
Tako daleko,
Daleko su odavde
Afričke grude.

Ukroćeni su bubnjevi
I izgubljeni u vremenu,
Pa ipak,
Kroz neizmernu maglu rase
Dolazi ova pesma
Čije ne shvatam glase,
Ta pesma prastare zemlje,
Taj beskućnički, gorki,
Taj prigušeni krik –
Jer je tako daleko,
Daleko je odavde
Afrike
Tamni lik.

Dobro, to je jednostavno tako ...

ponekad kad se sve pričinja u svom
najgorem izdanju
kad se sve uroti
i izjeda
i sati, dani, tjedni
godine
izgledaju upropašteni -
ispružen na krevetu
u mraku
s pogledom gore u strop
dođe mi misao
koju će mnogi smatrati zazornom:
još je lijepo biti
Bukowski.

Vreća - Ivan Slamnig

Najvažnije je da se ne ubijem
a niti se neću.
Da bar imam ljepšu odoru
a ne ovu vreću.
Gore vreće nisam vidio
a nisu ni drugi.
Ako nisam bio bolje obučen
Četrdeset šeste na prugi.
I u Burkina Faso se bolje oblače
bar sa više stila.
Operi me, obuci me,
Marina moja mila.

Vile u djevojkama - Petar Gudelj

Uđu u četrnaestoj, petnaestoj, iziđu u osamnaestoj,
devetnaestoj.
U jednu uđe ranije, iz druge izađe kasnije:
ovisi o tome kakva je djevojka, kakva je vila.
Iz djevojke u djevojku, iz jame u jamu.
Mi ne pamtimo djevojke, pamtimo vile.
Prije negoli u nju uđe vila, ona je još dijete,
a kad iz nje izleti vila, već je obična žena.

Neko - Jacques Prevert

To je bilo jednog utorka oko četiri časa posle podne
meseca februara
u kuhinji
neko je ponizio služavku
Ranio je u dubinu njenog bića
nešto što je bilo još netaknuto
upravo je načeto
i opustošeno
Nešto što je još bilo živo
i što se smejalo ćutke
Ali
neko je ušao
rekao neku tešku reč
jer je razbila nešto
i to što se u njoj još moglo radovati
prestalo je zauvek da se smeje
Služavka je ostala ukočena
ukočena pred kantom za smeće
i onda je počela da drhti
Ne sme nikako sada da počne da plače
Jer ako počne da plače
služavka za sve
dobro zna
da neće nikako umeti
da se zaustavi
Ona u sebi nosi toliku bedu
već vrlo dugo je nosi kao zamrlo dete što još daje neke znake života
Ona zna dobro
čim prva suza krene
sve druge će za njom
i to će napraviti takvu buku
koju niko živ neće moći podneti
oteraće je
to zamrlo dete u njoj onda će potpuno umreti

Ućuta šta je drugo mogla.

Toliko sam o tebi sanjao - Robert Desnos

Toliko sam o tebi sanjao,
prestala si da budeš stvarna.
Ima li još vremena da dostignem to živo tjelo
i poljubim na tim usnama rođenje glasa koji mi je drag?

Toliko sam o tebi sanjao
da se moje ruke, navikle da stežu tvoju sjenu
ukrštene na mojim grudima, možda više
ne bi savile oko tvoga tjela.
I možda bih pred stvarnom pojavom one što me progoni
i upravlja samnom već danima i godinama
i sam postao sjenom, sigurno,
o srce zbunjeno.
Toliko sam o tebi sanjao i više nemam vremena da se probudim. Spavam stojeći
tjela izložena životu i ljubavi, da bih prije dotakao
prve usne i prvo čelo na koje naiđem,
nego tvoje usne i tvoje čelo, tebe
koja mi jedina danas nešto značiš.

Toliko sam o tebi sanjao
toliko hodao, toliko govorio,
toliko ljubio tvoju sjenu,
da mi ništa ne ostade od tebe.
Mogu da budem još samo sjena među sjenama,
da budem sto puta više sjena od nje same,
da budem sjena koja će doći i koja će se vratiti
u tvoj život obasjan suncem.

Zašto ste takvi? - Dalibor Cvitan

Ova tri-četiri sata popodne
ne znače nikom ništa
ali meni pogotovo.
Vrtim neke bočice po rukama
da li pijem
jel to sok od višnje, tonik ili nara
nek ih pije tko ih stvara.

Prčkam po nekim knjigama
kojima ne znam ni autora ni naslova
a o čemu su ni pojma
zanimaju me zapravo sama ta zrnca prašine
na jagodicama mojih prstiju, samo ta blaga težina
dugo pušem u maramicu
užurban sam u stvari, a još ne znam što ću raditi
ovo poslijepodne.

Poslijepodne je davno prešlo u večer
a ja još uvijek motam bočice, listam knjige
večer je noć
a ja sam još uvijek - nažalost
ja.

Ipak, spremam se
kamo? Pa nekamo
popravljam posteljinu, lijevu bočicu
premještam desno
u knjizi sam pročitao tri retka
na stodvajestosmoj.

Mislite li da mi je dan propao?
Tko kaže da mi je dan propao?
Zašto ste takvi?

Geometrija. Antropometrija -Petar Gudelj

Geometrija. Antropometrija.
Protezanje čovječjih mjera .
Lubanja svjetlosti, šaka žita,
očna duplja Svemira.
Razlozi mjerenja uopće.
Mjerenje jezika.
Mjerenje jezikom.
Elektromagnetni strah.
Ljudski kod.
Ljudski hod.
Ljudski rod.
Svjetlost koja se prosiplje
iz raspukla Svemira
na tvoj put.
Tvoj kostur, eto, razvalio grob
i zaputio se kroz vedru noć,
između zvijezda.
Eksplozija mozga.
Rojevi homeomerija.
Ekspanzija mjera.
Stegao si prstima,
stegao si krstima,
stegao moždanim vijugama:
to malo svog prostora,
to malo svog prozora,
to malo svog doba,
to malo svog droba,
to malo svog groba.
To malo materije
(materi je)
u svojim stisnutim zubima.
Premjeri i prebroji.
Popiši.
Popišaj.

Sestra Iva - Petar Gudelj

Probudila se noćas u meni moja sestra Iva, umrla zimi 1940, kad su njoj bile dvije, meni šest godina. Isplivali mi na pamet njezini opančići: stavljeni na lomaču, gore.
Bacio sam se na opančiće i zaplakao, gorko. Od plača mi se treslo srce: probudio sam se.

Iva je bila preboljela dječju paralizu (tko joj je tada znao ime) i stopalo desne noge uvrnulo joj se unutra: nije prohodala. Vidim: moj otac sjedi na skalinu, pred konobom, Ivu drži na koljenu, dvjema daščicama, udlagama, steže joj desno stopalo: kao ovci, kad slomi nogu, pokušava ga ispraviti, plače. Prve njegove suze koje koje sam vidio padale po Ivinu stopalu, po udlagama. Bilo mu je dvadeset i osam godina (dvadeset godina mlađi od mene danas), doba modro, zemlja propeta u nebesa, cakli se, zvoni, on vilovit, jak.

Umrla je zadnjeg dana siječnja ili prvog dana veljače: sve je bio skovao mraz i zasuo snijeg. Iz zasljepljujuće bjeline sijevale su ledene sjekire i zasijecale se u čelo. Pred smrt su joj kupili keksa: okrugli mirisni kruščići u krutom crljenom celofanu. Nije ga okusila, pojeli smo ga mi. Odnijeli su je uz Gredu, pod rukom, na dasci.

Javljala mi se više puta, kad sam već bio odrastao dječak, mladić, molila za me, čuvala me i pozivala u raj.

Tišinom zajedno da dišemo

Kroz kožu moju te čujem kako tiho u meni govoriš,
i dok Sunce i senke na licu mi ćute,
dugo tako razgovaramo Bože
-ja, sa teškim uzdasima života mog
-ti, sa dahom tvojim kojim me uporno hrabriš
tišinom zajedno da dišemo.

Plamičak svećice treperi kroz ćutnju,
a ti mi govoriš o svemu zato što nikada odgovora nemah
i sa glasom što kao trnci niču mi kožni spokojno,
lavirinte duše mi čitaš sa ruba pukotina starih,
krv u utihnulim kapilarima mi čuješ što mi jutra pozivaju
kada mirno se budim kao prozračni pehar
u kojem reč tvoja me sneva uvek kada postajem svesna
da mi tišina polako suzi iz očiju i
sve mi senke od mene oslobađa.

Radmila Stanković

Čarolija tvojih sisa - Petar Gudelj

Dva se konja propinju ispod Mjeseca,
dva se bijela konja propinju
s očenašima u zubima.

Kameno, kameno, kameno.
Zelene iskre vrcaju,
dva konja se propinju.
Hoću li ih krotit?

Kameno, kameno, kameno .
Na prednje noge ne staju,
biserno zubi blistaju.
Dva bijelca se propinju.

Dva bijelca se propinju,
vratove u lukove svijaju.
Svakome Mjesec u oku.
Nikad ih ne ću krotiti.