Dnevnik jednog foruma i vremena - Inter CAFFE blog Caffé

Blog Inter CAFFE foruma, dnevnik jednog vremena - zapisi iz proslosti. Ovde stavimo trag o nekim stvarima koje se dese i ti tragovi postaju suveniri.

Kao suva drva niz reku, život nosi naše nazore, ideale. Čudo je život. Čudo je kako nečim, možda tim stabilnim uspavljujućim ritmom otupi onaj set originalnih instikata koji su nam povereni.

Sve dok je hrabrih ljudi, možemo biti mirni. Ali, nije zgoreg ponekad se upitati - moram li čekati da se nešto "desi" da bih ja "bio". Nije hrabrost samo ono kad se ide prsa u prsa. Ima raznih prsa.

Hrabrost je kao naprimer, pade mi na pamet so. Nije joj mesto u princes krofnama zar ne? Ali, nema razloga ni da je trpamo toliko u prženi krompir, samo zato što svi sole prženi krompir. Mislim - šta time pokazujemo, a?

Hrabrost je valjda imati svoj kriterijum.

"Dnevnik jednog foruma" je jedna komplikovana tema. Iz razloga što ne želim da je definišem. Želim da imamo prostor od trista šezdeset stepeni i da pravimo tragove u snegu. Ta sloboda je sad u modi i eto dajemo sebi slobodu da budemo slobodni.

A poželjno bi bilo da sve što napišemo ima neku težinu. Dovoljno je što vi koji želite da napišete nešto, znate zašto ste to uradili. Ako nam nije jasno šta i kako... onda sačekajmo malo da neko povede.

Da. Možda sam zapravo ovu temu trebao da nazovem "Razmišljanje u sebi".

http://www.odlican.com/d/2486-8/volim-te-cokolada.jpg

galeksic

Site Admin

O nekim vremenima

Dopala mi se ova tema, ima u njoj mogucnosti da sebe prisetimo o stvarima koje su ostale negde u nama, eto dok sam citala hiljadu slika su mi prosle niz glavu; ne znam zasto ali mi je prva asocijacija bila voznja u gradskom autobusu, rucak u parku dok cekamo oca, voznja na kolica u Luna-parku, slike grada koji vise nema, grad je izmenio lik, mi smo izmenili lik, sve se promenilo, ali secanja i osecanja ostaju.

Osnovna skola, prva klupa, dve curice, dosaptavaju se, napolju je prolece, sve dise, zeleni se ko ce ti obracati paznju sada da li je Hanibal bio pred porta ili iza porta, i ko je i zasto uneo Trojanski konj. Bitni su bili casovi posle skole, bacanje skolske torbe, sacuvan novac u ruke, malo grozdjana mast u boji da odglumi ruz za usne i pravac grad, i zna se pravac otvorena diskoteka u parku.

U toj diskoteci su se desavala cuda jedne mladosti, osmesi, koketiranje, zarumenjeni obrazi, onda uplaseni pogled na sat, i pravac kuci, a vec se znala ista prica, iduce nedelje nece biti izlaska bla-bla-bla, i kada zatvore vrata svet je opet tvoj, ko je bio onaj koji se tako osmehnuo, da li ce iduci put biti tamo, i sve tako dok se ne utone u ruzicasti san.

Srednja skola, mogu reci jedan od najlepsih perioda mog zivota, imala sam divan klas, divne drugove: Aleksandar, Ace, Koki, Marjan, Violeta, Sonja i jos puno da ih ne nabrajam. Druzina kakva se retko vidja, kada se bezalo, bezalo se bez izuzetaka, svi, da bi se pogledao film u obliznjem bioskopu, onda pravac klupe u parku, gitara koju bi Koki uzeo jer je ziveo blizu parka i pevanje, smeh, price, simpatije. Zaista jedno divno vreme, vidjamo se povremeno ko kako je slobodan, jer smo sada odrasli, svako sa svojim obavezama ali kada pocnu secanja, ko je kako sto uradio, e onda je to smeh do suza.

Drugo sto bih stavila u dnevnik je vec tema i prica jednog zivota, a to je vec prica sa puno uspona i padova, i smeh i tuga, naravno sve ono sto mi je zivot do sada doneo, ali ono sto ce mi uvek ostati u srcu, to sam ovde eto htela podeliti. Pa eto, neka ovo bude mali spomen za ovaj spomenar.

Lidija

Moderator

21 gram - Dusa

Neki eksperimenti su pokazali da dusa tezi samo 21 gram. Tacni ili ne, nije to vazno. Recimo da je to tacno, 21 gram duse, to je tako malo za velika dela, za ljubav, sa empatiju, za covekoljublje, a ipak sve tu stane, tako malo za mrznju, za rasizam, za nasilja, zla, ponizavanja, brutalnost, i nase najdublje, najcrnje misli i dela, a ipak sve tu stane.

Boli me dusa, kako u tu jednu recenicu sve je obuhvaceno, ko i da cuje ili procita razumece bez puno opisa. Jednostavno razumece da je rec o nekoj velikoj boli zato sto taj osecaj nam nije stran. Ta skoro fizicka bol taj osecaj duboke boli, ocaja, nemoci, osecaj tuge, sve to osecamo tamo negde u nama, nije definiran, ali ga osecamo. Tu je. Jednostavno boli nas dusa. Tako mala, a tako velika rec.

Puna mi je dusa srece, nema niceg lepseg od trena i mogucnosti da ovo izgovorimo. Poletimo od srece, osmeh zablista, dusa jednostavno peva, sve se zubori od smeha, oslobodjenog, nesputanog, peva nam se, plese nam se, imamo osecaj da bi mogli zagrliti ceo svet u tom trenu. Lak si kao pero, sve je oko tebe tako lepo, i u tamnoj noci sunce nam zablista, to je to, to je ta predivna moc duse koja je puna srece.

I dusa se leci. Postoji i za nju lek. To mozemo zahvaliti prirodi. Dala nam je sve ono cime se ona leci - nakon kise dolazi sunce, nakon suza dolazi smiren i oslobodjen osecaj, to je vec prvi korak do srece. Nakon kise se teski oblaci razilaze, ispraznjeni nakon izliva potisnutih osecaja osecamo lakocu. Nije vise sve onako tamno kako nam se cinilo, dusa se leci iskazivanjem emocija, iskazivanjem tuge.

Oci su kazu ogledalo duse. Kada je ogledalo cisto slike su jasnije, puno toga sto je bolelo sada nam se cini da i nije bilo tako tesko i neresivo. Cuvajmo to malo duse - taj 21 gram, jer je ona tu u nama za puno vaznija i veca dela. Ako je pravilno negujemo onda rec "puna mi je dusa srece" bice tu uvek za nas, da nas odslika u ocima drugih ljudi u njihova ogledala duse.

Lidija

Moderator

Dnevnik za kraj decembra 2008

Treba izvesna doza strpljenja, ili već tog nečeg kako god da se zove, da bi se vodio dnevnik ili blog. Od svih započetih pa prekinutih stvari, mislim da je dnevnika i blogova najviše.

Ne znam sad zašto. Hladno je. Minus nešto puno rekao bih po tome kako izgleda kroz prozor. Karaburma je zaledjena. Decembar je dvadeset i deveti dve hiljade osme godine, oseća se praznik.

Ne pada sneg da zaveje breg, a ni praznik nije izmišljen tek tako. Dosta ljudi se rastuži uoči Nove godine, to su oni kojima treba posvetiti malo pažnje ako nisu neki namćorasti.

Srce hoće da promeni niknejm u Haralampije. Ja se pravim da nisam čuo. A snezani 021 se dopalo kad sam je oslovio na čatu sa "nensi". Žene su ti čudo.

galeksic

Site Admin

Potrazile te veceras

Nisam baš vešta u pisanju dnevnika. Zato se sve lepe i ružne uspomene možda u mojoj glavi vrte nešto brže i luđe nego u drugim glavama.

Ova godina i nije bila neka, ali ono što jeste bilo lepo, to je, što sam upoznala divne ljude na ovom forumu. Pošto se u dnevnik nekada pribeleži i neki stih, tako cu i ja pisanije završiti nekim mojim stihovima.

Potražile te večeras iskre detinjstva
obojile ti setom oko.
Pogledaj ipak
kako se topi
privid hladnoće ovoga grada.
Prepoznaj iskrenu reč
pronađi toplinu
koju ces sačuvati
jednom
kada ovde i sada
budeš zvao tamo i nekada.

I beogradske magle biće tada plave.

Dve hiljade deveta godina je pocela

Ovde, oko mene, počela je kao i svaka druga. Mi imamo dve Nove godine od vajkada i to se meni dopada.

Vrlo je hladno. Minus pet, minus deset, kako gde. I to mi se isto dopada. Vreme mu je, a dobro je kad se stvari desavaju u prostoru i vremenu kome su namenjene, za koje su predvidjene ili mu pripadaju.

Ono što nas je malo iznenadilo i potreslo je stiglo sa istoka ovaj put. Rusi su se naljutili na Ukrajince i zbog toga celoj Evropi zavrnuli grejanje. Iznenadilo, jer su Rusi, koliko ja znam, uglavnom bili suludi na svoj račun, a ovim su nas podsetili da "uglavnom" nije isto što i "uvek".

Ispali su papci, to je fakat. Ali verujem da je moglo i gore. U početku smo se prepali i raspitivali tu. Svuda je haos. U okolini Beograda čujem ne može da se kupi ugalj, nema ga, a u Sarajevu rasprodate sve grejalice na struju.

Uh kako ne volim te kvarcne grejalice i one druge male sa grejačem i ventilatorom. Čisto rasipanje. Ta energija samo protrči kroz uredjaj. Al kad nema drugo, šta ćeš.

Večeras je Nova godina, 13. januar. Mi je zovemo srpskom i pravoslavnom, interno tu medju nama, a kad izadjemo na net onda velimo da je to Nova godina po julijanskom kalendaru. Tako i treba, to je isto u vremenu i prostoru kao ovih minus pet, minus deset.

Mogu ja da pišem još, al bolje da skratim, evo jedna pesma od onih što nam zavrnuše gas, mamicu im njihovu. Da se malo zgrejemo, da djuskamo.

Kenny Ball And His Jazzmen - Midnight In Moscow

Moram da dopišem nešto. Juče. U ulici Branka Radičevića beše... To je ona ulica od Narodnog pozorišta što ide prema Studentskom trgu. Ima jedna pekara onako elitna. Preko puta nekog čuvenog sajdžije. Grozna pekara. Unutra se obžderavamo, a svuda okolo su nalepljene neke marketinške podlosti. One neke stvari koje pale kod nas, one neke stvari koje je smislio neki marketinški ekspert. Do jaja, i slično.

U pekari je toplo. Ispred same pekare na ulazu se sklupčao jedan golub. Došlo mu je vreme i odabrao je to mesto za to neko svoje vreme. Stoji na pragu sklupčan, svako može da ga zgazi. Podseća nas na nešto, a mi se ne sećamo toga.

Ne sećam se kako se zove sajdžija. Ne sećam se kako se zove pekara. Prošao sam pored tog - goluba. Imam i ja svoje vreme, koje me čeka.

Svako ima svoje vreme, tako to ide.

galeksic

Site Admin

Elitni srpski haker

Eto i to se desilo. Došao čovek kod nas na čat i predstavio se. Veli da je on "elitni srpski haker". O, zemljo, šta sve držiš.

Obzirom da sam čovek u mojim godinama, ne mogu da mislim ništa naročito ružno o njemu. On verovatno ima 14 ili 15 godina, ali nije previše bistar. Sedi tu, blamira se, pušta poruke i veli da on to nas "flooda". Ajde, bre.

Rastužilo bi me da saznam da on ima 22 godine ili više. Malo je verovatno, ali nije isključeno. Pink i Kurir su izgenerisali dosta nekog emotivnog i mentalnog siromaštva u nas, postoje ljudi koji život shvataju kao neku iluziju. Povremeno tako naleti neko ko se predstavi kao "Cakani", ili slično. Ili u okviru svog imena navede i broj svog mobilnog telefona.

Došao, dakle, tu čovek i predstavio se tako. I jeste, privukao je pažnju. Pa kad si glup, naravno da ćeš da privučeš pažnju. Otvori novine, ako mi ne veruješ.

Elem. Ono što godi oku je ono kako su ga dočekali ovde, naše cure i ovi muški. Milina. Nema zbunjenosti, ne emituju svoju konfuziju. A majra me saletela da dodjem da vidim, ja dodjem, vidim arhipop reagovao, napomenuo ostalima u jednom momentu šta ne treba da rade. Ovaj forum je kao jedan živ organizam, gledam i mislim se pa šta ću vam ja, vi već funkcionišete savršeno.

Pitam čoveka ko mu drma kavez, on ne zna da bekne, nešto bezveze otkucao, ja ga udaljim i hajd reko da vidim koliko je uporan udjem i pripremim svoj admin panel, i stvarno eto ti njega. Pita čemu služi IP adresa. Joj, dete, kako da ti objasnim kad ti ne znaš ni ime da joj otkucaš. Idi igraj sega mega, idi uzmi čokolino, bebipapa, nemoj me života ti.

I to je u principu to. A kad smo kod hakera, verovatno znate tu staru priču. Postoji i tu jedna terminološka zabuna.

Hakeri su pozitivci, zapravo. Zašto? Zato što se haker ne bavi kriminalom, ne skida zaštite, ne provaljuje u sisteme, ne zloupotrebljava propuste. I nikad ne veli za sebe da je "elitni srpski haker". Haker nije glup. I haker mora da zna C, C++.

Moja definicija hakera: haker je čovek koji je sposoban da unapredi neku od funkcionalnosti nekog programa ili uredjaja iako nije učestvovao u njenom projektovanju.

Onaj drugi proces, proces provale na sistem i razbijanja zaštite, to je krakovanje i to su krakeri. Ali i meni je glupo da ih zovem krakerima, svi ih zovemo ipak hakerima. Krakeri... to kao neki tipovi koji sede i jedu keks, kreker.

Ne bojim se ja ni jednih ni drugih. Ja se samo nadam da meni neće raditi ono što sam ja radio drugima. A spavam kao beba.

Ma pazi, život je čudo. U al sam odužio. Moram prekinem. A ne stigoh da pomenem ni bele, ni crne, ni sive šešire, ni web hakerisanje, ništa. Evo jedna pesmica i par šašavih momaka. Nemoj se mrštite tamo, ajde, ajde.

Da je neki od ovih tipova moj sin, ja bih se ponosio baš.

galeksic

Site Admin

Le mani di Goran

Pre neki dan sam počašćen jednim člankom na sajtu www.zampa.net od strane Valerije Brkljač. Iz svog nekog profesionalnog aspekta u njemu govori o mom liku i delu.

Valerija je stručnjak u nekoliko disciplina koje kombinuje u svom poslu, izmedju ostalog - hiromantija, astrologija, numerologija. A obzirom da ljudi od takve vrste stručnjaka uvek očekuju predvidjanje, istakla se u par navrata kada se ono što je pisala o Bin Ladenu, Miloševiću, Barak Obami i još nekim ličnostima ispostavilo kao tačno.

Redovno, i sve redovnije, gostuje na talijanskim i švajcarskim televizijama i u radio programima.

galeksic

Site Admin

Kondicione pripreme za Dan zaljubljenih

Kad god se približi Dan zaljubljenih, nekako mi se čini da i dan danas nije baš lako biti Sveti Trifun. Nisam drugačiji od nas, ne znam ni ja tačno ko je bio, ali ponekad se upitam tako kad ga pomenu.

I učini mi se da bi mu možda teško palo breme slave, kada bi ga primio sada. Verovatno nikad nije čuo za neki tamo sever Čikaga i garaže kompanije SMC - imam utisak da oni koji pronose slavu i brane čast Svetog Trifuna, više znaju o masakru na dan Svetog Valentina, nego o recimo Džefri Čoseru ili o beloruskoj varijanti ovog praznika.

Možda grešim. Ali nekako ne izgledaju kao da im je Sveti Trifun na srcu. Jer pominju i neke paganske varijante, kao davljenik za slamku se hvataju za sve i ja koliko vidim, da izvinete, i Hrista ćemo da odbacimo ako zatreba, da bi smo pokazali koliko smo pravoslavni. Pa, on nije znao ćirilicu, jel da?

Zato velim, dok čekam da shvatim ili da mi neko objasni, imam utisak da je teško biti Sveti Trifun. Zamisli, pogledaš svoje poklonike, a oni rendaju slepe miševe, čaraju, vračaju, abrakadabrišu i pišaju u reku, namerno baš kad žene iz sela nizvodno peru veš.

Šio mi ga Djura.

A i taj Djura nije loše prošao - on treba da ima svoj dan, isto. U redu je da postoji Dan zaljubljenih, ali treba da imamo i Dan zbunjenih. Tokom cele godine nikom ništa nije jasno, i zato treba da imamo Dan zbunjenih i u njega da koncentrišemo svu tu zbunjenost i sve te žvake i navlake na koje navlačimo pošten svet tokom godine, i posle da budemo mirni.

To je moj predlog, da imamo Dan Svetog Djure, Dan zbunjenih.

Ali, o tom potom. Sada treba uživati u ovom Danu zaljubljenih, bez obzira odakle potiče - proslediti malo pažnje drugima. Trudite se da to bude ciljano, tamo gde treba. Nemojte nasumice, jerbo možete povrediti nekog.

Drugo sam ja. Ja sad puštam u ovaj unos Inter CAFFE bloga dve pesme, jednu ćiriličnu, drugu latiničnu, zato što tako moram, ne zato što tako namerno hoću. To je zbog vas: ako možete da prihvatite obe, znači da je sa vama sve u redu.

-

galeksic

Site Admin

Februar 2009, pao je sneg

Dvanaesti je februar po redu ove dve hiljadu devete godine, još dva dana do Dana zaljubljenih. Ne planiram ama baš ništa za njega, možda sam nekog zbunio što ga toliko pominjem. Ima dva razloga. Prvo svidja mi se ime, Dan zaljubljenih, lepo je. A drugo, strateški je bitan za Inter CAFFE, mi smo eksperti za ljubav.

http://www.odlican.com/d/3399-3/web-desperado.jpg

Jutros je pao sneg u Beogradu. Ispadao se svuda i eto, navratio malo i kod nas. Sramota. Primetio sam opet jednu ružnu pojavu veštačkog generisanja idile zarad nižih interesa, al ne mogu da se bakćem. Sačekaću da pukne, pa ću da se pridružim da budemo svi zajedno pametni, što bih ja srljao.

Gledam svoja posla i mislim se šta da radim sa beogradskom i niškom temom, tu kod nas. Kad nešto beogradski hoću da pišem, ja to pišem u Beograde dobro jutro, kod Duška Radovića. Mislio sam, šta će nama beogradjanima tema. Imamo ceo grad, ko o čemu - svi pričaju o tom Beogradu. Ali sad gledam, čini mi se da sam tako napravio malo zabunu i možda ne bi bilo loše imati posebno temu za Beograd.

A i za taj Niš. Nišlije mi nekako ne deluju zainteresovani, deluju kao da im je dosta Niša. A Niš je lep, bilo mi je ugodno kad sam bio u Nišu. Imam samo jednu zamerku. Konobar mi odrecitovao ponudu piva onako iz rukava, ja rekoh lepo, ali nije valjda da je to sve?! Imate li domaće? On veli nema. Pa ne svidja mi se, ali nisam hteo da zatežem situaciju.

http://www.odlican.com/d/3394-3/sneg-februar-karaburma.jpg

I obećavam svečano, neću neko vreme da pišem u blog Inter CAFFEa. Malo sam i dosadio. Nemojte se ni vi nadovezivati na ovo što pišem, ovo je deseti unos i želeo bih da stoji ovako kako jeste nekoliko dana.

Postoji mala zabuna na forumu, moraćemo to da ispravimo i objavimo jednu molbu članovima da ne pišu u najnovije teme, u onih sedam sa strane, pored čata. Nije fer. Prvo prema onome ko je pisao pre toga, a drugo, praktično ispada da onaj ko ga "poklopi" ne misli ništa dok ne čuje šta neko drugi misli. Naravno da zvuči grubo, ali grubo je i poklopiti nekog ko se trudio da napiše nešto.

Evo već se razdanjuje, šest je sati i četrdeset minuta, idemo sad da napravimo nešto po čemu ćemo razlikovati ovaj dan od ostalih. Sad će i nensi bane, još malo, a verovatno i Lidija onako usput.

galeksic

Site Admin

Slava Ljubavi

Petnaesto je jutro februarsko; snježno... susjednu zgradu skoro da ne vidim koliko su se pahulje razigrale. I ovaj je dan još uvijek u tonu jučerašnje slave. Februarska zima učinila je baš sve da uljepša Dan zaljubljenih, da ga zavije u jedan snježni šal, kako bi zagrljaj bio što duži i topliji.

Dobar dio dana proveli smo na Inter Caffe-u; dočekali, proveli i ispratili Dan zaljubljenih dostojanstveno, s neizmjernom pažnjom poklonjenom drugima. Veličala se Ljubav onako kako joj i dolikuje.

Imam potrebu da zapis o tom jučerašnjem danu ostane u ovom našem malom dnevniku. Zašto? Zato što sam još uvijek pod utiskom, i što me zaista učinilo vrlo sretnom saznanje da smo uspjeli cijeli dan držati se kao jedno na istoj talasnoj dužini. Pojedini članovi su odlazili i dolazili, sastav se tokom dana mijenjao – ali to nije nijedne sekunde poremetilo onaj osnovni feeling, onu jednu nit koja nas je držala tako čvrsto jedne uz druge. Nadopunjući se muzikom, šalama, peoezijom i smijehom – Dan zaljubljenih se pretvorio u Slavu Ljubavi! I možda će nekom izgledati to svakidašnjim, ali nije. Kako reče j@ "izmaštajte nemoguće“, mi smo se potrudili poslušati je! Maki je uvela novi pozdrav, koji nam je bio lajtmotiv za cijeli dan! Ja ću uzeti slobodu pa vas i danas pozdraviti upravo tako: cmok! I cmok, i cmok, i jopet cmok!...

I ovaj petnaesti dan u februaru je lijep, na svoj način. Gledam kroz prozor... djeca čekaju da mame i tate ispiju kafu da ih se vodi vani, prijatelji čekaju da ih se pozove na nedjeljnu ranu kaficu, možda neko od familije čeka da ga se pozove na nedjeljni ručak... Učinite to! Neradni je dan, danas nemate nikakav izgovor!

http://www.odlican.com/d/3625-3/jutro.JPG

Samo oni koji su noćas do kasno slavili, i jutros se bude uz svoju dragu/dragog – mogu još jedan dobar dio ove nedjelje provesti u krevetu. Razumijemo... kasna večera, malo vina, i sve što uz to ide... E takvi jutarnju kafu mogu piti i tamo oko jedan ili dva sata. Ja sam im dozvolila! Hehe, nemo neko da mi kvari koncept. : )

Mi, ranoranioci na Inter Caffe-u, nastavljamo dalje sa redovnim programom. : )

Mikica

Site Admin

Zahvalnica

http://img24.imageshack.us/img24/6185/44787824kr1.jpg

Jutro je, 8 i 26 min. Dodjoh na posao, kad Gale vec tu. Dezura. Barbara ko kanda da je zaspala tu negde. Gale i Mikica se grudvaju, a ja prchkam nesto po netu. Vecita deca, samo bi da se igraju, nista im ne mogu godine, prkose im, prkose. Ako i treba.

Uzgred, htedoh da se zahvalim nasem dobrocinitelju Galetu. Kad god mi nesto zaskripi, evo njega sa nekim linkovima, idejama, savetima, pricama... sve zna, tako cu i ja kad porastem : )

Dakle, druze Gale, htedoh javno da ti se zahvalim na raznoraznim pametnim savetima, puno si mi pomogao u poslu, mozda nisi svestan toga, pa reko da ti predocim. Evo jedan kis u obraz od Nensi!

Ajd sad bezim da radim!