Kako dalje
Bol, ljubav, tuga i bes...
Neispunjeni snovi i nade.
Znam, trebalo bi da je kraj.
Pokusavam a ne mogu,
ne mogu ti reci zbogom.
Svaki put kad krenem u neznano
i tvoj lik u srcu pretvorim u nistavilo,
vratim se hrleci u bezdan sazdan tobom,
jer vratis mi se ko gost nezvan.
Pitam se kakva je to snaga koja me vuce tebi,
Kakva je to ljubav?
Jel od boga data
ili zavidnim usnama prokleta,
pa me uvek tebi vrati,
gluhim i slepim za sve.
Zvala sam te i molila,
ti si se okrenuo i osluhnuo,
ja sam od srece blesnula
ali samo na tren.
I evo me opet na rubu nicega,
puna ocaja i secanja.
Pokusavam da nagjem malo snage
da ti zadnji put zbogom kazem.
Zbogom, zbogom, sve ti prastam,
novom stazom sad koracam.
Al srce u bolu pita:
- Kako dalje?
Volim te
Volim te.
Ne zato sto me ti volis,
ne zato sto volim da volim,
Volim te,
jer kad volim,
ja zivim,
ja postojim.
Moji su snovi satkani od pijeska
Moji su snovi satkani od pijeska,
pa ih vjetar duz ove rijeke nosi,
a meni ostavlja samo miris vala,
samo sapat poljupca u kosi...
Razgovor bez rijeci
Dan na izmaku. Sunce lijeno ide ka brdima da se skrije. Izgleda da kao i ja voli to doba Dana kada boje postanu toplije, kad shume, uplasene mrakom, pridju blize selu donoseci as sobom zvuk zvona i cingare stada koja se vracaju as pashe, kad se u strugljama zacuju prvi mlazevi toplog mlijeka, kad cijelo selo obuzme tihi zhamor ljudi koji oko kucca zavrsavaju posljednje obaveze za Taj Dan, nestrpljivi DA docekaju noc i as njom odmor.
Vidim Ga. Umornim korakom priblizava se bakinoj kucci. Hitam mu u susret, grlim Ga jako, ljubim, a on se, Kao i uvijek, brani govoreci:"Makes djavle, NE ljubi mene starca." Hvata MI glavu medj' rucerde, savija je i ljubi u cvijet, samo je njegov, oduvijek. To je moj djedo Majo. Draga starina koju srce, nemajuci svog djeda, jos davno usvoji Kao najrodjenijeg. Bio je nizak, Ali izuzetnog jak covjek. Kazu DA mu nekad NE bjese ravnog Po snazi. Ljutit, Ali pravican. Kad se naljuti, zaskrguce zubima, stisne shake i zagrmi. Srce ledi. A prema meni uvijek njezan, topao. Voljela Sam slusati kako prica. Postao bi tada pravi veseljak. Sati pretvoreni u minute donosili su toliko likova, dogadjaja, smijeha.
Govori MI kako je as planine na konju sagnao dva tovara sijenai izbacio ih na shtalu. Umorio se. Sjeda na drvenu klupu ispred kucce. Ledja mu nekako odvise povijena, ruke bezivotno pale Po crnim vunenim caksirama. Na glavi crnogorska kapa, izblijedila do sunca i znoja. Pod visokim chelom skrile se sitne, nekad zivahne, a sada umorne ochi. Do proslog ljeta Ga nisam vidjela. Nije Kao prije, ostarao MI mnogo. Pokusavam mu ukrasti onaj sheretski osmijeh, Ali NE ide. Malo govori. Srce MI zebe. Cutimo. On zvizduce, tiho, kroz zube. I ja znam DA Ga nesto muchi. Vadi tabakeru, ruke drhte, jedva uspijevaju odvojiti listic. Tisina. U njoj nepristojno odjekuje njezni dodir duvana Po papiru. I onda, krenu rijechi. Prigusene, promukle. Baba Vidra, njegova zena, je u bolnici. Ne vjeruje DA ce prezivjeti. Pogled mu pao Po prstima koji se saplicu, bezuspjesni u pokusaju DA saviju cigar.
Ja nijema. Bez daha, prvi put gledam njegove suze. Kaplju Po bijeloj kosulji. Znam DA at starina svojoj zeni nikada nije pruzila in najmanji znak njeznosti, in najmanji nagovjestaj ljubavi. Ponosom starog Crnogorca, zatrpavao je on to duboko u sebi. A volio je. O DA, i to silno, Ali na svoj, skriveni nacin. I evo, ja sad stojim pred njegovom razgolicenom dusom. Gledam kako javno priznaje ljubav. Uznemirena, uzbudjena, Kao DA gledam cvjetanje cvijeca koje to cini samo jednom u vijeku i bas ja prisustvujem tom rijetkom prizoru. Drhtim. Grlim Ga. Gusim se do suza.
Rastajemo se. Noc je. Jedva nazirem kako povijena ledja nestaju u daljini. Nisam znala DA Ga vise nikada necu vidjeti. Umro je te jeseni. Bio je to nas posljednji razgovor. Razgovor skoro bez rijeci, a ostavio dublji trag do svih drugih.
Miris detinjstva
Procitah u Radio Milevi post "Miris detinjstva"... Kakva nostalgicna, a lepa tema... I kakvo ste vi emotivno drustvance... Ma sta ja to pisem, stari topic... topic sa ovim naslovom NE moze DA zastari, DA ishlapi u svojoj zanimljivosti, isto Kao sto ni Mirisi Detinjstva nikada NE mogu izgubiti u svezini niti se izgubiti u vremenu I zaboravu...
Elem...
Iz kuhinje je dolazio opojni miris supe I kuvane junetine. Cujem Oca kako rendajuci koren svezeg rena, govori kako je zdravo ljut, al’ ce dobro ici, NE samo uz rimflajs, nego I uz prasetinu, koja ‘mora DA se vec zamrzla na balkonu do ovako niske temperature’. Majka Ga opominje DA NE zaboravi DA sipne i malo mleka i ‘zericu’ secera tek kolko DA ublazi ‘zdravu ljutinju.’ ‘Stavi’, cujem Majku kako mu govori, ‘onu mocu do praseta DA se polako greje za lepinju, on samo sto nije ustao. Cekaj, za svaki slucaj pripremi i jednu lepinju as kajmakom, jaje cemo dodati ako bude hteo...’
Istezem se u toplom krevetu, Kao, sto Tata kaze, lenji macak i ponovo zaranjam ispod brokatnog jorgana koji je prostran Kao samo nebo, DA bi tren kasnije ponovo promolio glavu ispod ustirkane presvlake, sav vazan do spoznaje koliko me vole I koliko Sam im znacajan...Moje sedmogodisnje srce puno, prepuno nekog osecanja koje NE mogu DA imenujem...toplina, ljubav, radost I strah...strah DA me NE ostave, jer su oni toliko stari, a ja Sam tako Mali...Ali, NE, to se nece dogoditi, jer Boga to nece dozvoliti...pa Mama MI uvek kaze ‘Cuva Bog Racu svog’...
Okurazi me at misao i podgrejana mirisima iz kuhinje i pomisli na Maminu Rozen tortu ciji je fondan bio gladak Kao ledena ploca klizalista, natera me DA djipim iz kreveta...
Bozic je... kuca odise svecanom blistavoscu pomesanom as mirisom zelenih iglica okicene jelke, kandilo gori, na stolu cinija puna suvih sljiva, oraha, smokvi i urmi. Ne znam gde pre DA potrcim, do jelke ispod koje je stajao poklon do Bozic Bate ili do prozora DA proverim dokle je napadao sneg, koji je poceo mnogo pre nego sto je Tata sinoc uneo badnjak...
Trcim najpre do prozora, he, radosti, Ala veje! Na podestu ispod stakla isaranog cudesnim sarama mraza, ponosno istegnut drveni vozic, poklon do prethodne godine. Pahulje slecu u jatima i zamecu tragove retkih prolaznika... juris nazad do jelke, pa u kuhinju DA prezentiram svoju, tek ustalu, vaznost mojim milim roditeljima! Ocu, koji samo sto je obavio Majcinu zadnju kuhinjsku zamolbu, skacem Kao jare u krilo i pocinjem DA Ga ‘gnjavusam’. To je bio moj specijalni izliv ljubavi, a on, u poodmaklim godinama, ucveljen ranijim tragedijama, samo se blago smejulji i nemocan pred tolikim izlivom moje radosti i ljubavi samo pokatkad ubaci ‘E, bas is pravo magare’.
Majka je uzdrzanija. Osecam njenu, nekako tuznu, ljubav, ali osecam i njen stalno prisutan strah koji je cesto recima, zaboravivsi se u mom prisustvu, izrazavala...’ da se i meni nesto NE dogodi’... te stoga umirujem svoju radost i grleci je pitam DA postavim sto za dorucak...
Otac je uputio prigodnu zahvalnicu Svevisnjem, a ja Sam se bacio na vrucu lepinju as kajmakom i jajetom, rovito zapecenim u rerni naseg novog AEG sporeta. Prethodnog leta su MI operisali krajnike, tako DA Sam u novostecenom apetitu savladao i komad druge lepinje natopljen mocom...
Proslo je do tada skoro pola veka... Nema vise drvenog vozica, in secernih bombona sto su krasile moju jelku zavijene u staniol. Ukrasa za vrh jelke napravljenog Po ‘dizajnu’ moga Tate do providne plasticne kutije za olovke, as mojim imenom na farbanoj pozadini koja je, prikopcana na obicnu bateriju, ponosno sijala tog Bozica - takodje nema. Nestalo je, u bog zna kom budzaku mog detinjstva, I Indijansko odelo I knjiga o medvedicu Nivi, as Severnog Pola, poklon do Bozic Bate za moju sedum zivotnu zimu...
Nema, odavno, in mojih milih, najdivnijih roditelja. As Majcinim preranim odlaskom, ja Sam samoodlukom i uz pomoc vremena odrastao i spakovao onu preveliku, detinju radost i ljubav, onu navalu osecanja koja su bila mnogo za jedno srce i dusu samo sedam leta i zima stare, i sve to zajedno ostavio as Detinjstvom tamo gde je sve to jedino i moglo DA ostane... u Proslosti.
Ipak, postoji nesto sto Sam poneo as sobom, ljubomorno cuvao u srcu, nosio Po Meridijanima Sveta Kao odrastao i ‘Svoj Covek’...nesto o cemu, do sada, nikada nisam nikom govorio, cak in svom jedinom i voljenom tridesetogodisnjem Sinu... Mirise Mog Detinjstva.
Hvala svim ucesnicima u ovoj temi za inspiraciju hrabrosti DA u mojim godinama ovo podelim as svima vama. Kad god vas u buducnosti ‘vidim’ i procitam na ovim forumima kako, katkad, ostro razmenjujete misljenja i grube reci, necu vam zameriti, jer znam da u svakom od vas postoji jedan cist, netaknut kutak – Vase secanje na mirise detinjstva...
Hvala Moretu, sto bi rekla deca, sto svojom izuzetnom toplinom i spretnim perom postavi ovu temu i otvori ovu branu secanja na to vreme, za koje bih dao mnogo toga da se vrati.. .Hvala recitim, uvek inspirativnim perima, Belom Vuku, Tirkizi, Arli i svim dragim mi likovima SCUK-a sto svojim osecanjima i nadahnutim stilom otkrise taj ranjivi deo sebe...
Sve vas koji ste imali zivaca da dodjete do kraja, toplo pozdravljam
Raca
Zbog onih koje volimo
Ostavljamo one koji nas vole zbog onih, koje volimo, a ne pitamo se, hoćemo li povrijediti one, koji nas vole i hoće li nas voljeti oni, koje mi... volimo.
Eto, samo napomena... nek se zna, da je misao istina.
Inspiracijo
list koji pada
ne poznaje mjesto
ni kuda ni kada
samo zna
da te voli...
(liliana)
majra
ROKLICER - kad se majka ne posavetuje s ginekologom
Kad je bog stvorio prvog čoveka, nije znao da će za nekoliko hiljada godina ispasti ovakvo čudovište ko ja. Pokajao se i napio. Hteo je da sruši svet, ali je pijan zaspao. Kad se probudio mislio je da je sanjao moju sliku i smesta popio kutijicu normabella od 5 mg. Kako je on ipak bog nije mu bilo ništa. Danas je ovisan o raznim tabletama za smirenje. Ljudi su se zato dogovorili, da bi spasili svet, kako će moju sliku da stave na sva glavna vrata zooloških vrtova na svetu, a najviše na kaveze kod čimpanza, slonova i nilskih konjeva. Ni to nije uspelo, jer su životinje, jadne, brzo pocrkale...
Thumbnail for forums (1)
Mom profesoru
Umro je čovjek. A kad umre čovjek, onda smo siromašniji za jednu dobrotu.
Tako mislim o svom profesoru sa katdere za književnost Filozofskog fakulteta u Zadru. Profesor Zlatan Jakšić s katedre srpske književnosti rodjeni je Bračanin iz mjesta Selca na otoku Braču.
Klasičnu gimnaziju završio je kod dominikanaca na Bolu. Slavistiku studirao u Beogradu. Nakon studija radio je kao profesor u Selcima,istarskoj Raši i Kninu. Od 1959-e do mirovine radi kao profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. 1964-e obranio doktorsku disertaciju iz tog područja Član je Društva hrvatskih književnika. Napisao je nekoliko zbirki poezije na čakavskom narječju, ali vrlo interesantno je njegovo pomalo neuobičajeno prevodjenje Jesenjina na bračku čakavštinu.
Znate zašto smo ga voljeli?
Zato što je govorio vrlo glasno i razgovjetno, ali ne samo glasovnim organima, nego rukama, očima i glavom. To je nevjerovatno; taj njegov entuzijazam na predavanjima kada si doslovno morao shvatiti što i kako govori, jer ako “pobjegneš“ glasu, ne možeš pobjeći njegovom kretanju prostorom. Tek kao spomen prilažem malu pjesmu koja snažno oslikava seosku dalmatinsku kuću:
Jutro
Najpri zaškripju posteje
Pa krakuni
Pa skale u kampanelu
Onda pošmedu kašjat zvonici
Pa judi
Pa teće po kužinan
Adio Vam profesore...
Ja sam samo jedna koja je obogaćena Vama.
Adio Vam...
Iznad bola
Cele sam noci
noc
bojila u belo
do radjanja
nacrtala sam sunce
ispod sunca
oblak
na oblaku nas
pevamo
pevamo upsravno
Napisala bih ti pesmu voljenja
Napisala bih ti pesmu voljenja,
nezniju od sapata lahora,
meksu od dodira tvoga pogleda
cedniju od samotnog lotosa belog
sto za jednu noc ljubavi zivi.
Napisala bih ti pesmu, al ne mogu,
vetar tvog uzdaha je ove zime
hladan i dalek kao i ti
i san o tebi beskrajno dug
pa ove noci donosi bol.
Napisala bih ti pesmu ljubavi,
od nas ostade samo proslost,
sasuseni beli lotos na njoj
i nista vise nije kao pre,
cak i prolece ove godine
zaboravlja da nam se vrati,
a ja prozebla, ostadoh da pisem
elegicnu pesmu koja nema kraja.
Kako sad cujem
Pričaš jasno
kako sa sada čujem
behu to laži.
majra