Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Kad mislim o vlastitoj budućnosti više nego o sebi

Dok dolazim iz kupaonice
do koje se ide niz jedan stepenik
kroz vrata što vode u povišeno dvorište
duž kratkog trijema
često mi pada na pamet misao
" Kako je žalosno što moram umrijeti!"

Ne držim da je ta misao posljedak
izlaska iz kupaonice
premda ti izlazak iz kupaonice
može izmijeniti misli
- baš kao što, od gimnazijskih dana,
kad mi je ta misao stavljena na raspolaganje,
nisam bio kadar da uspostavim
nikakvu uistinu razložitu vezu
između Ljubavi i Smrti.

Ron Padgett

Dvadeset ljubavnih pjesama - Pablo Neruda

Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924

8

Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.

Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.

Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.

O šutljivko moja!

Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.

Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.

Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.

O šutljivko moja!

Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.

Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.

Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.

O šutljivko moja!

Možda je ovo - Alberto Caeiro

Možda je ovo posljednji dan mojeg života.
Pozdravih sunce podigavši desnu ruku,
ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom,
dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa
više.

Šezdeset i treće iznad Grobničkog polja - Antun Šoljan

Kad bih ja imao polje
Možda bi vrijedilo živjeti za to polje
Možda bi nam svima bilo bolje
Meni i ženi i djeci, brojnim rođacima,
Orali bismo, jasno, i od svoje volje
Osuli ovaj pejsaž kućnim odžacima
(Dim se naše žrtve već u nebo diže)

Kad bih imao brod
Možda bi vrijedilo živjeti za taj brod
Ovjenčan mrežama morem krstariti
Na njemu živjeti na njemu stariti
I ostavivši ga djeci osnovati rod
Neustrašivih pomoraca vikinga argonauta
Pretopiti se polako u vjetar, sol i jod
(Barko, moja barko, što te more njiše)

U nedostatku polja ili broda
Možda bi dobro došlo imati kakvog boga
Možda nam ne bi trebala nikakva druga droga
Možda bi vrijedilo ustati s mačem kakvu zemlju osvojiti
I s cijelim svojim plemenom u usrdnoj molitvi
Na koljena pasti usred razbojišta
(Patrijarh, sijed i svečan, stoji sa zlatnim križem)

Ovako, nakon trideset godina, ne imajući ništa,
ako i jeste za me kakav brod, ukleto mu kormilo,
ako i jeste gdje kakvo polje, ono je Grobničko.

Epilog - Charles Baudelaire

Na brdu sam stao ponad silnog grada
I promatram more kuća i zidina:
Bezbroj legla jada i bludnih naslada.

Gdje strahote cvatu ko cvijet crnog krina.
Sotono, skrbniče moga srca u stravi,
Znaš da plakat neću na pogled s visina.

Već u žudnji strasnoj, ko razvratnik pravi,
Opit ću se gradom - bludnicom mamenom -
Što me svakim trenom ushitom zatravi.

I dok zora spava u velu maglenom.
Težak, mrk i bolan, kad na noćnom logu
Tašto zapaluca pod modrom koprenom,

O, uvijek se divim besramnom brlogu!
Lupeži i drolje zabavljaju bolje
Neg što sitne duše i pojmiti mogu!

Na sagu, buljeći u sebe - Slavko Mihalić

Kakva svečanost
Jedan po jedan svi me napustili
Najteže bilo je zadnjima
Toliko su patili zbog sebe

Zatim me ostavila električna sijalica, raspored
stvari, na kraju sjećanje
Jedan poniženi svijet nadošao je sulud
od slobode
A ja, odviše uzvišen da bih vladao
Savih se na sagu buljeći u sebe

Uzaludna pjesma o beskraju - Zvonimir Majdak

Kuda bi trebao biti okrenut kavez
u koji bi ulijetale ptice

Pokažite mi more preko koga nije obala
i zemlju u kojoj je zaboravljena svaka buduća klopka

Rijeka se najlakše prelazi iznad izvora
a nas pregaze bez muke u našoj najvećoj dubini

Možda to i ne valja, dragi ubojico, što si došao
u grad u kojem te nitko ne zna i ne slijedi
jer treba da čekaš ako hoćeš pasti na vrijeme

Noć u vjetru traži
boju svoje rođene šume iz koje je izišla
a luđak nudi brak djevojci
na čiji trening dolazi dvadeset mladića

Zaljubljeni u druge
postajemo zaljubljeni u sebe
i možda bismo tako postali sretni
da drugi ne zavole nas
ovako se još uvijek bacamo kroz žice
s vrhova zvonika.

Balkanski san o antijunaku - Maja Andrić

veče pred tvoj odlazak
pijemo pivo i razgovaramo u uglu
diskoteke
ti moćni pisac našeg grada
ujutro otišao u Split

.............................

zbog vijesti da te noći
Srebrenica nestaje
strah
zbog misli da ti lik
antijunaka više pristaje
i da te takvog pamte.

Kušati svakog od vas što više zadovoljiti

Džoni Štulić: Sećanja (1)

Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja

A početkom juna sedamdesetosme odemo
U Vinkovce i stignemo popodne čekajući
Da se pojačala i pozornica postave tek
Dođu neka dvojica i zažele naše blanje
Vidjeti mi im pokažemo a sve su jeftine
Trećerazredne bile oni se odmah lijepo
Uozbilje i pokupe i da znate nijesu
Bili u krivu bar ako danas mene pitate

Mjesec dana poslije toga dođosmo u Požegu
Gdje nas društvo za doček od samih mladih pankera
Dočeka i muških i ženskih izbodenih svima
Rinčicama kroz uši i noseve desetak njih
Istog časa kad nas ugledaše onako zdrave
Neizbodene i svakodnevne počeše se na
Mah topiti i ne znajući kamo oči svrnuti
Niti kako nelagodu sakriti jerbo su se
Grozno u nama prevarili i razočarali
Doduše mi smo tu zadano odsvirali ali
Nismo dojam nimalo popravili ta kako bi

A sedamdesetdevete hladne zime s bog te
Pita kojom postavom odsviram Ljubljanu i tad
Čekam zadnji vlak za Zagreb u pola dva izjutra
Koji stiže iz Trsta uđem premda jedva jerbo
Krcat je bio tako da sam kao sardina na
Hodniku s gitarom četiri sata do belog
Zagreba proveo ono što me je ponajviše
Izluđivalo bile su dvije babe koje su
Cijelo vrijeme kraj mene stajale onako
U crno zabrađene noseći veliku lutku
Sa sobom iz Trsta a išle su negdje tamo u
Slavoniju rista znači još par sati dulje od
Mene u sedamdesetima stare žene sve od
Trsta na nogama pa do onamo što su samo
Italijani mislili o nama bog te mazo

A kad smo već kod Talijana par godina prije
Ovih događanja krene zagrebačka družina
Studenata u Italiju proslaviti netom
Završene studije na povratku dođu busom
Na granicu pošto se duga povorka stvorila
A tadašnji busevi nisu imali zahoda
Pošalju cure naprijed momke a jedna kojoj
Je bila sila uzme konzervu od koka kole
Spusti je na stepenicu kod zadnjih vrata i nad
Njom čučne na to potpuno slučajno vozač pošto
Je vruće bilo otvori vrata a svi Italijani
Carinici i ostali tamo složnu nadignu
Graju i zdušno navijati stanu bravo bravo

Sedamdesetdevete s proljeća probam ja s
Parnim valjkom u Husovom stanu dva tjedna stvarno
Svirali smo šest mojih i šest njegovih pjesama
Kad na jednoj od zadnjih proba prije odlaska u
Studio demo snimke puknuti uhvati mene
Hus a upravo smo njegovu pjesmu svirali gdje
Prevrćem očima te i njemu i meni smjesta
Postade jasno da se i za tisuću godina
Nećemo složiti naravno snimke pokažu da
Nisam dovoljno čvrst ali molim vas pokušajte
Samo zamisliti moje su pjesme tada dvije
I po minute trajale a pedeset obrata
Akorada su imale i to ne durova i
Molova već pošto sam došao sa akustične
Gitare dimova majeva suseva pluseva
I pripadajućih minusa dok su te njegove
Trajale pet minuta sa puke četiri harme
A mol G dur F dur E dur i kao za inat baš
Smo neki bluz svirali znači svakih po minute
Udariš jednu dobu tad sam mlad bio kalio
Sam se pa sam i toliko izdržao no danas
Mi i na samu pomisao žuč proradi alo

Nazaj na Azru osamdesete krajem oktobra
Svirka u Ivanić Gradu kino sa sjedalima
Prvih par redova popunjeno ostalo prazno
Budući sam ja već tad imao scensku obleku
Tu koju možete vidjeti na omotu prve
Ploče znači konobarske crne hlače od nekog
Polimera koje su imale porub jer tako
Su napravljene da se ne trebaju peglati čim
Sam na pozornicu stupio diže se prvi red
Jednodušno i napusti dvoranu u znak surog
Prezira i prosvjeda protiv toga mislim ruba
Na hlačama jer ne samo da to nije novi val
Nego i muljam a da ni ton odsvirao nisam

Par tjedana prije toga evo nas u prestolnom
Beogradu na živom snimanju Nedjeljnog oko dva
Sata popodneva ktome Parafi i Prljavo
Kazalište te neka mjesna skupina Krvava
Meri mi nikad bolje nije zvučala cijela
Jugoslavija je uostalom to gledala tek
Neposredno prije toga uvrijede se prljavci
Otvoreno gađenje i mržnju glede tih Srba
Iskazujući a ja čim ugrabim tren uđem u
Svlačionicu i velim Houri kako možeš
Tako a on se izdere na me i pošalje me
U pizdu materinu te se ja povučem a on
Ene ga frajeru sušta snošljivost čistih ruku

Sedam godina potom sjedimo u Makarskoj u
Društvu Galije oni su tu dvomjesečnu gažu
Imali a mi na turneji svirku opičili
Tek s njima je tada jedan rasta svirao bas
Gitaru i ja onako nevezano po naški
Kažem Neši ovaj je najbolji među vama a
Neša me krvnički pogleda i veli mater ti
Jebem a zbilja je čovjek u redu bio jer je
Par tjedana potom videći Azru u Splitu na
Gripama procijedio da je Azra avion
Diže se diže i ode a baš tako je bilo

Devedeset i pete u Košutnjaku igram ja
Nogomet u dvorani i pošto sam uvijek žicar
Bio ostanem poslije svoje momčadi da bi
Jednoj koja nije imala dovoljno igrača
Pomogao tek vozi me jedan od njih kasnije
U grad i pita me ko si ti zapravo a ja
Velim Džoni Štulić a on će mislio sam da si
Profesionalni fudbaler a meni premilo

Branimir Štulić 2004.
Preneto sa www.vreme.com

Jedna za staru skrbavu - Charls Bukowski

Poznajem zenu
Koja stalno kupuje slagalice
Kineske
Slagalice
Kockice
Zice
Delice sto se na kraju sloze
U neku celinu
Ona metematicki
Resava sve svoje
Slagalice
Zivi pored mora
Iznose secer za mrave
I veruje svom snagom
U bolji svet

Njena kosa je seda
Retko se ceslja
Zubi su joj skrbavi
I nosi siroke bezoblicne...
...radne kombinezone na telu
koje bi masa zena zelelo da ima

Godinama me je ljutila
Onim sto sam smatrao njenim hirovima
Kao, potapanje ljuski jaja u vodu
(da zaliva njome biljke kako bi dobile vise kalcijuma)
Ali kad na kraju razmisljam o njenom zivotu
I poredim ga sa drugim zivotima
Blistavijim, originalnijim i lepsim
Shvatam da je ona povredila manje ljudi
Nego iko koga znam
(a povredila jednostavno mislim - povredila)

Ona je prosla kroz uzasne periode
Periode kad je trebalo mozda vise da joj pomognem
Jer ona je majka mog jedinog deteta
I nekad smo se mnogo voleli
Ali ona je izgurala - kao sto sam rekao
Povredila je manje ljudi nego iko koga znam
I ako se na taj nacin gleda
Eto,
Ona je stvorila bolji svet
Pobedila je
Frensis, ovo je pesma za tebe.

Žena koja sjedi - Joao Cabral de Melo Neto

Žena. Žena i golubovi.
Žena između snova.
Oblaci u njenim očima?
Oblaci vrh njenih kosa.

(Posjeta čeka u sobi,
Vijesti, na telefonu.
Smrt raste sa satom,
Proljeće ima prozora.)

Žena koja sjedi. Mirna
u sobi, kao da leti.

Tišina - Marianne Moore

Moj otac je znao reći,
„Viši ljudi nikada ne čine duge posjete,
niti im se treba pokazivati grob Longfellowa
ni stakleno cvijeće u Harvardu.
Samopouzdani kao mačka –
koja odnosi svoj plijen k sebi
dok joj mlitavi mišiji rep viri kao žniranac iz usta,
oni katkad uživaju u samoći,
i mogu se ušutkati
govorom, koji bi ih očarao.
Najdublji osjećaj uvijek se odaje u tišini,
ne tišini, već u suzdržanju.“
A nije bio neiskren rekavši: „Neka moja kuća
bude tvoje svratište!“

Svratišta nisu stanovi.