Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Na prodaju - Robert Lowell

Ta jadna sramežljiva igračka,
uređena rasipnom odbojnošću,
nastanjena tek godinu dana -
vikendica oca moga u Beverliju
na prodaju je stavljena
mjeseca istog kad je umro.
Prazno, raskriljeno, prisno
njeno gradsko pokućstvo
ko da stojeć na vršcima prstiju
čeka špeditere
iza pogrebnika.

Spremna, u strahu da će
živjeti sama do osamdesete,
majka je izgubljeno na prozoru krzmala
kao da je ostala na vlaku
postaju više od svoga odredišta.

Poezija - Marianne Moore

Ni ja je ne volim: ima stvari koje su
važne i bez tih besmislica.
Čitajući je, međutim, sa savršenim
prezirom, čovjek otkriva u
njoj ipak mjesta za nepatvoreno.
Ruke koje mogu grabiti, oči
koje mogu razrogačiti, kosa koja se može dići
ako mora - te stvari su važne
ne stoga što im se

gromoglasna interpretacija može
nametnuti nego što su
korisne. Kad su nadaleko izvedene tako
da su nejasne,
isto se može reći za sve nas:
da se
ne divimo onome što
ne razumijemo. Šišmiš
koji ustrajno visi naglavice ili traži
nešto za

jelo, slonovi koji se guraju, divlji konj što se
valja, neumorni vuk ispod
stabla, nepokretni kritičar što trza
kožom kao konj koga smeta buha
navijač
baseballa, statističar -
a nije dobro
zapostaviti "poslovne
dokumente i

školske knjige": svi su ovi fenomeni
važni. Mora se ipak uočiti
razlika
kad ih u prvi
plan guraju polupjesnici
rezultat nije poezija,
niti dok pjesnici među nama mogu
"doslovno prenositi
imaginaciju" - iznad
bezobraštine i trivijalnosti i mogu
davati

na uvid "imaginarne vrtove s pravim
krastačama" nećemo imati
nju. Međutim, ako zahtijevate u
jednu ruku
sirovi materijal poezije u
svoj svojoj sirovosti i
ono što je u drugu ruku
nepatvoreno, onda se zanimate za
poeziju.

Cassius Hueffer - Edgar Lee Masters

Na mojem su kamenu uklesali riječi:
"Život mu bješe blag,
A sastojci u njemu tako izmiješani
Da bi se priroda mogla uspraviti
I cijelom svijetu reći -
To je bio čovjek."
Smješkaju se oni, koji su me znali,
Dok čitaju tu praznu retoriku.

Moj je epitaf morao glasiti:
"Život prema njemu nije bio blag,
A sastojci u njemu tako izmješani
Da je vodio protiv života rat
U kojem pade."
Dok živjeh, ne mogoh izaći na kraj
Sa jezicima klevetničkim,
Mrtav se moram podvrći epitafu
Što ga je neka budala uklesala.
Antologija Spoon Rivera

Plašim se - Abdulah Sidran

Voleo bih da napišem stih. Koji govori o ljubavi. O ljubavi i dosadi. I drndanju bez milosti. Ali, više od toga bih voleo da napišem stih koji govori o nečem drugom. O jednom korenu. Malom korenčiću. Koji nismo hteli da vidimo, a sad za njega ne želimo da znamo.

I hoću da vam kažem da je koren dobro. Lepo se razvio. I zahvaljuje nam na tome što smo ga pustili da živi i pita za našu savest, pita kako spavamo. Ja velim dobro, nije loše u onim krajevima Beograda gde nema noćnog prevoza. A u krugu dvojke, noću je gust saobraćaj.

I tako, pita jesmo li skoro reprizirali Užičku republiku, onaj film. Ima poučnih detalja. Reko nismo. Tražimo po arhivi neki drugi, al ne nalazimo. Moraćemo da snimimo neki novi koji će se zvati "Puj pike, ne važi".

Ma reko, šta ja pričam stobom. Daj mi bre da čujem nekog od njih tamo. Veli nemere. Sve su žice trenutno obrasle i zarasle u korov. "Telekom Esterhazi... Mobilni pretplatnik trenutno nije u dometu... Molimo pozovite kasnije...".

I šta ću. Prekinem vezu.

Al nije mi jasno kad je to "kasnije"? Dal će tek doći ili je već prošlo? Deluje mi nekako prošlo.

Plašim se skončat ću na užetu.
Nije ih malo skončalo tako;
u svijetu i tu...
Tik pokraj nas.

Dugi dani, duge noći,
duge godine.
Bez hljeba ljubavi,
bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi, bez ljubavi

Nije to jamačno razuman govor i glas
nit ičemo zacijelo, nit pomoć nit spas
al sklopim li oči vidim skončat ću na omči.

Koliko samo ni o čem' nista nisam znao
od iskona đavao odnio je šalu
Sad evo drhtim skoncacu na vjesalu

Što duša ne uzmože
Što nikad srce nije smjelo
samo hoće da oposli tijelo.

Bez svjetla ljubavi, bez hljeba,
bez vode, bez zraka
Tek jedan korak ubavim u mrak iz mraka

Ilustrirane novine - H. M. Enzensberger

Bit ćeš bogat
skupljaču markica, ljepitelju sati:
ako centarfor želi
za marku rubi se glava
cijeloj vojsci prljavih prinčeva
Turandotina miraza nepogrešivi mig
stoliću prostri se
bit ćeš bogat.

Manitipistico, stenokirko
bit ćeš lijepa:
ako producent želi
tiskarsko će te crnilo mazat
među bedra krupni raster
loše odabrana kopilana
magarice podastri se:
bit ćeš lijepa.

Društveno govedo glasački partneru
bit ćeš jak:
ako predsjednik želi
boksačka rukavica na upravljaču
žmigavac za krvnikov smiješak
i daj vatre daj gas
toljagu iz vreće:
bit ćeš jak.

I ti i ti i ti
polako ćeš uminuti
bogat platnim vrpcama
i lažima, jako ponižen
smotrama i sadnom
kavom, lijepo umrljan kaznenim
ceduljama, znojem,
atomarnim otpadom:
tvoja pluća žuti greben
od nikotina i potvora
Bila ti laka zemlja
kao i pokrov
rotacije i prijevare
koju svakodnevno kupuješ
u koju se svakodnevno umataš.

Moja te rec dotakla - Pero Zubac

Moja te rec dotakla
u trenu kad si odlucila
da ne verujes nikome ko je
odrastao i ko pokusava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao zuti list koji te
u setnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.
Kao da gledas veliku reku
u predvecerje koja odnosi
bele lade, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
mozda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.

Buncanje Konstantinovo - Taki Sinopulo

Jovana je kiša
koja polazi od mora i ide ka večeri.
Magla s korenjem ispod zemlje.
Jovana je reka.
Ona je oblak iza nekog glasa.
Ona je dim od trave što sagoreva.
Ona je sekunda ekstaze između dve opasnosti.
Jovana je reka.
Jovana je prozor otvoren ka Jugu.
Ona - deca koja su otišla sa pustog trga.
Jovana je lik ispod neba.
Ona je reka.
Svetlost zemlje i tama joj ocrtava smeh.
Kada se kuća sruši Jovana napušta svoje telo i peva
drugde u noći.
Jovana je reka.
Jovana je prekjučer juče danas. (Danas ponovljeno do
beskraja.)
Lagana je kao pospana glava cveta.
Teška je kao zatvorena knjiga.
Ona je stalna najava noći.
Sa Jovanom gubiš samoga sebe a ponovo se stičeš
u snu.
Jovana je reka.
Jovana je obala reke.
Ona je trska na obali reke.
Ona je sen iznad te reke.
Ona je reka.
Jovana je drvo sa očima
san sa ustima
zvuk sa ušima
oblak sa nogama.
Reka zlatnih kosa čija svežina smiruje more.
Reka.
Jovana je mesto koje smo videli pa nikad više.
Stanica gde ćemo se jednom sresti ubadajući jauk u
prah putovanja.
Jovana je granica koja se stalno miče.
Ona je paperje koje odnosi vetar.
Ona je krilo u vremenu. Krilo
na praznom proleću.
Jovana je reka.
Neka reka.

Ne znam određeno da vam kažem šta je Jovana.

Ćeraćemo se još - Matija Bećković, 1996

ćeraćemo se još
jednako ćerati
to da smo načisto
nema šta da krijemo
neka niko ne misli da nećemo

poštenije je reći da hoćemo
pa da se otvoreno ćeramo
kad se već ćeramo
i da jasno kažemo
ćeraćemo se još

nego da upredamo i obećavamo
kako više nećemo
a svak zna da hoćemo

Ćeraćemo se još govori Petar Božović.

pa da ispadne
neka što smo se ćerali
nego smo još i slagali
i u laž ućerani

ćeraćemo se još
nema od pomirenja ništa
moramo se ćerati
ne možemo se ne ćerati
ni stati na ovome
samo bi još trebalo
da se i ne ćeramo

dje ste se ćerali
nidje
šta ste isćerali

ništa

Iz poeme Ćeraćemo se još Matije Bećkovića, "Oktoih" Podgorica 1996.
Preneto sa Radiomileva.org, dr Miroslav Konstantinović.

Jednom koji više nije mlad - J. L. Borges

U tragičan već ishod sumnje nema
I svaka stvar na svome mjestu stoji:
Mača i praha Didona se boji,
A novčić je za Belizara spreman.
Zbog čega tražiš u drevnome mraku
Heksametre o grčkim ratovima,
Kada šest stopa zemlje i tu imaš
I krv navrlu, otvorenu raku?
Bezdano ovdje zrcalo te gleda,
Što sanjat će i zaboravu predat
Odraze slika tvojih zadnjih ljeta.
Već posljednji sad idu. To je večer
Po kući što ti polagano teče
I ulica gdje svakodnevno šetaš.

Alfred Corning Clark (1916 - 1961) - Robert Lowell

Svakog si dana čitao New York Times
za vrijeme školskog odmora,
ali u njegovom suhom
nekrologu, popisu
tvojih žena, nema ništa novo
osim zaručničkog prstena
od dvadesetpet tisuća dolara
što si ga dao šestoj.
Siroti bogati dječače,
bio si preuranjeno zreo
u sračunavanju svoga života,
a umro si u četrdesetpetoj.
Jadni Alfrede,
iza tvoje povećane,
jedva prepoznatljive fotografije,
osjećam sada bol.
Bio si živ. Sad si mrtav.
Nosio si leptir-kravate
i tamnoplave jakne;
žvakao si stalno peperminte
da bi ti dah mirisao.

Moralo je tu biti još nešto -
da netko veliča
tvoju trijumfalnu rezerviranost,
tvoje odbijanje da se trudiš,
tvoju inteligenciju
što je treperila u tankoćutnim
blijedim udubinama čela.
Nikada nisi radio,
ali bio si treći u razredu.
Dugujem ti nešto -
mene je tada sve zbunjivalo,
a tebi je već bilo dosadno,
oštroumnom i samosvjesnom
da si se mogao smijati.

Meni si drag, Alfrede;
naše su se zakopčane duše
ujedinjavale u nekonvencionalnim
i potajnim partijama šaha
u dvorištu naše stare škole.
Obično bi ti pobjedio -
nepokretan
kao gušter na suncu.

"Fakultet" uličnog ugla - Kenneth Patchen

Slijedeće će nas godine prekriti trava groba.
Sada stojimo, i smijemo se;
Promatramo djevojke kako prolaze;
Kladimo se na spore konje; pijemo jeftini gin.
Nemamo što raditi; nigdje poći; nikoga.

Prošla je godina bila prošla godina, ništa više.
Ne bjesmo mlađi tada; niti smo sada stariji.

Uspijeva nam da izgledamo poput mladića;
Ništa ne osjećamo iza svojih lica, ni ovo ni ono.

Vjerojatno nećemo biti posve mrtvi kad umremo.
Nikad nismo nešto u potpunosti bili, čak ni vojnici.

Mi smo izvrijeđani, brate, napušteni dječaci.
Mjesečari u mračnoj i strašnoj zemlji,
Gdje je samoća prljavi nož na grkljanu.
Hladne nas zvijezde promatraju, pobro,
Hladne zvijezde, i kurve.

Smrt mitraljesca u bombarderskoj kupoli - Randall Jarrell

Iz sna svoje majke upadoh u Erar,
U utrobi mu se sklupčah, smrznuta vlažna krzna.
Šest milja od zemlje, odsječen
od njenog sna o životu,
Probudih se u svijetu crnog flaka
i sablasnih lovačkih aviona.
Kada sam umro, iz kupole
isprali su me šmrkom.