Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Pjesma namjere - Milko Valent

otkad traju ratovi
ljudi su se pomalo otuđili.
na to je upozorio već Heraklit
Sokrat ga je podržao svojim
poznatim protestnim šetnjama

zato se danas odlučujem
za strogo osjećajne pjesme:
prigodne kitice i ljekovitu igru kamilice.
malo zgodne svakodnevne lirike
između posla i tijela
nikome ne može škoditi, naprotiv
to je jedino što nam je još ostalo
uz poneki ljubazni dokument

sada kada je standard
oskrnavljena ptica pjevica
a blago Sierra Madre daleko,v neuzvišene domaće tople
pošteno razvučene metafore
kao buduće drogirane makovnjače
pune svakovrsnog uskrsa, masnoće, boljitka
mogle bi izliječiti dušu
od siromašne poezije u samoposluživanju
spasiti tijelo
od prehlade propagande propuha

Balada ljubavi kroz stoljeća - Carlos Drummond de Andrade

Od početka vremena,
volio sam te, voljela si me.
Ja sam bio Grk, ti Trojanka,
Trojanka, ali ne Helena.
Iskočio sam iz drvenog konja
kako bih ubijao tvoje.
Ubijao sam, svađali smo se, umrli smo.

Postao sam Rimski vojnik,
progonitelj kršćana.
Na vratima katakombi
sreo sam te opet.
Ali kada sam te vidio kako padaš
gola u Koloseumu
a lav ti se približava,
očajnički sam ga zaskočio
i lav nas je oboje pojeo.

Slijedeće, bio sam Maurski gusar,
devastator Tripolija.
Zapalio sam fregatu
na kojoj ti krila si se od
bijesa moje brigantine.
Ali kada sam te htio dograbiti
uzeti te za moju robinju,
prekrižila si se i zatjerala
nož kroz svoje srce.
Kasnije opet, u sretnijim danima,
bio sam zavodnik u Versaillesu,
lukav i razvratan.
Ti snivala si postati opaticom ...

Provukao sam se preko zida samostana
ali teška politika
odvela nas je na giljotinu.

Ove dane sasvim sam moderan:
plešem, trčim, treniram.
A imam i novac u banci.
Ti si sada zanosna plavuša:
plešeš, trčiš, treniraš.
Ništa od toga ne sviđa se tvom ocu.
Ali nakon tisuću preokreta, svih iznenadnih,
ja, jedan od Paramountovih filmskih heroja,
grlim te, ljubimo se, vjenčamo se.

Čarls Rajt

Mnogo toga se priljubljuje uz nas i želi da nas ugreje.
Poznate stvari — plavo nebo,
Prolećno sunce,
Neki tamnoputi muzičar koji svira svetu harfu,
Note isprskane njegovom pljuvačkom
Ispresovane ljubičice u njegovoj još tamnijoj knjizi
otkrovenja.
Zašto sve te stvari ostaju toliko hladne, zašto
Reči koje im dajemo skrivaju njihov identitet
Kao očajno vreme,
izopačeni opisi, neumerena ravnoteža?
Pesma je oblak, kiša koja nikad ne padne na zemlju.
Zato ovako izgledamo, raširenih dlanova,
lica prikovanih za plavetnilo.

Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju

Dolazim iz pravca Beja.
Idem prema središtu Lisabona.
Ne donosim ništa niti ću išta naći.
Unaprijed sam umoran od onoga što neću naći,
nujnost koju ćutim nije ni u prošlosti ni u budućnosti.
Na ovoj knjizi ostavljam zapisanu sliku moje mrtve nakane:
Bio sam, kao trave, i nisu me isčupali.

Alvaro de Campos

Rekao je, nemoj se ljutiti - Drago Glamuzina

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik,
i moj prijatelj
kojeg sam prije puno godina hrabrio
da izdrži u vezi s tom nemogućom ženom.
tražio je da ga nazove kad bude sama.

ja sam tražio da ga nazove
dok sam ja kraj nje, i da mu to, naravno,
zataji.

rekao joj je da želi opet biti s njom.
rekla mu je da to više nije moguće.
rekao je – nemoj se ljutiti.
rekla je – ne ljutim se.

bio sam zadovoljan onim što sam čuo
sve dok me u autobusu nije napala misao
da ga je mogla,
čim sam ja otišao,
ponovo nazvati
i reći – predomislila sam se.

telefon je zvonio dugo
a zatim sam ja pitao:
jesi li ga zvala.
odgovorila je:
nisam.

Svetkovina srca - Darinka Jevrić, poeta i filozof

U Antologiji "Srpske pesnikinje od Jefimije do danas" nalazi se za istim "stolom" sa Desankom i Isidorom Darinka Jevrić. No, ipak jedinstvena, jer se našla medju njima pre no što je objavila prvu samostalnu zbirku. Njene reči iz duše još uvek čekaju na čitaoce na ovom prostoru iako su je tamo u daljini davno prepoznali. Lirika ove pesnikinje značajno je zastupljena u antologijama poezije na nekoliko stranih jezika.

Darinka Jevrić (1947-2007) radila je kao novinar lista "Jedinstvo", a bila je i urednik poezije u časopisu "Stremljenja" i član uredništva novosadske "Scene". Životna sudbina najtragičnije srpske pesnikinje novijih vremena, Darinke Jevrić je u temeljima njene poezije. Objavila je devet zbirki čudesnih pesama u kojima misao o svetu u kome je živela diže blagošću srca u neslućene visine. Iz njenih pesama govori i tišina, oni nedopisani i neizgovoreni delovi najlepših stihova. Sa njom idete od bezdana do životnog krešenda, medovina njenih reči lekovita je.

Njene pesme pisane u "bunkeru" od knjiga u Prištini najbolji primeri rodoljubive i antiratne poezije.

Svetkovina srca ili Dečanska zvona

ćutim

vjekovima ćutim tvoje ime
slutim kako mi poslije kiša boluješ kosu
i kako od leleka zvona zanijemim i oslijepim potom
i ni molitve ne razumjem
kad padam u bezdan za tvojim čelom

zbog tebe kćeri jerusalimske
sve čedne a udove jesu
i utve zlatokrile ranjavaju paučinu
snivaju
kako ti iz obraza kljuju vino
i krune od ruku dukate čistog zlata
nevjestinske
čemerne kad u nevakat dođu

ruke mi pod najdonji kamen dečanski gnjiju
ti svetac i pomor biblijski
ti sedmi svetogorski monah
ti mojih devet jugovića i bol carice milice
ljepota
što je ne vidješe oči ni cara ni cesara
nit mlade gojkovice

pohode li te kćeri jerusalimske
ljubavi
ruku samo preko boka da mi prebaciš
mogla bih da cvjetam i bremenim svakog proljeća
grlo samo da mi dahom opališ
mogla bih ja dojiti i devet obilića
(lele ako zaleleču dečanska zvona
pa mi se lik sa freskama pomuti)

a poneka ptica zaboravi let
ostavi goru i oltar sanaj
vezilje mu kradu oči
na prevaru ga preko rijeke prevedu žedna
a krv bi njegova ukrotila sve vodopade svijeta

a klijale su pod bedemima neke oči
i zavidjela mu gojkovica
za osjeku što dugujem krvi
gresna se domu vraćam
sa kletvom dečanskih zvona u ušima

praštaj ljubavi!

Monolozi - Miroslav Cmuk

Monologe bilježim da postanu trajni, dostupni svima
Monologe poetske, isječke iz svakodnevice
Puta toga ne govorim u monolozima; nisam rekao da
Često plačem, da sam ranjive naravi i da želim spavati
Sa poznanicom, ali da se želim i probuditi pored nje
A ne samo spavati s njom, i nisam
Rekao da se nerado budim u praznom
Krevetu, i da ponekad pijem iz jednog razloga: da
Mi bude lakše živjeti život lišen iluzija
Nisam rekao koji je danas datum, premda do datuma
Podosta držim, ali sam unatoč svemu dosta rekao
O sebi preko monologa poetskih, koje sam
Isječcima nazvao
Monolozi 2 - Dragi su mi moji
Povremeni monolozi, zahvaljujući njima izbjegavam
Dijaloge, štoviše, izbjegavam ljude koji previše
Baljezgaju, izbjegavam natprirodne teme, nervne
Bolesnike, vlasnike smrdljivih pazuha, a katkad
Izbjegavam sve koje poznajem, preopterećen banalnostima
(Naslućujem loše dane, gotovo da ih mogu nanjušiti
Loši dani zaudaraju i stvaraju u meni
Patetične misli i nesvakidašnju paniku)

Neko kuca - Žak Prever

Ko je tu
Niko
To samo moje srce kuca
A ono kuca veoma jako
Zbog tebe

Ipak napolju
Mala bronzana ruka na drvenim vratima
Ne pokreće se
I ne miče se
Ne miče se ni vrhom malog prsta.

Ne spaljujem zapise - Slavko Jendričko

Po gradu lete laži
beznadno siva lica u simulaciji života,
ptice su znam odsutne
u svom plavom kraljevstvu
između antena na neboderima,
pa ipak malčice zatreperim
dok svako malo podižem šešir na pozdrav.
Premda sam umoran
i od diletanata revolucija
ne prepuštam noćne zapise vatri
pa ako i pišem samom sebi.
Jutro je eksplozija jezika
rasparala si mi košulju
po kuhinji lete tanjuri
dok se prvi susjedi
vrzmaju oko ulaznih vrata
tko će prvi izići i reći im
takva je ponekad naša ljubav
opake pobjedničke duše.

Dani kad ti ništa nije važno - Milan Fošner

U danima kad ti ništa nije važno,
pališ novu cigaretu prethodnom,
i malo kašlješ zbog te ludosti.
zasuzi ti lijevo oko, nakon njega i desno,
ali svejedno se nastavljaš
gušiti u dimu, to ti odgovara,
jer - sad su došli dani
u kojima ti nije važno što radiš.

tih dana sve se poklopi:
nema poziva na koji se želiš javiti,
nema posla kojeg moraš obaviti,
tih dana ostaješ duže u krevetu,
jer, svi ljudi koje znaš
trenutno su vrlo zauzeti:
svojim muževima
svojim ženama
svojom djecom
i svojim karijerama koje su još u začetku
(i samo je pitanje vremena kad postat će blistave).

svi ti dragi ljudi koje znaš,
zauzeti su svojim traumama
i skrivanju istih.

ti nemaš ništa od svega toga,
pa ostaješ u krevetu dokle god želiš
sa mislima,
kako ništa od svega toga
ionako
nije
toliko
važno
da bi žalio za propuštenim.

ustaješ - da otvoriš prozor,
i griješiš kad misliš da je
jedan
udarac
dovoljan.
zato udaraš sve dok zidovi
ne promjene boju,
smiješ se bezobrazno
i slobodno,
živiš dane kad ti ništa nije važno.

pozdravljaš ljude koji su se okupili
ispod tvoga prozora i
pljuješ na njihove traume i karijere.
šalješ poljubac njihovim monstrumima
dok oni upiru prstom u tebe.
povlačiš se natrag u svoju sobu
u kojoj su zidovi promijenili boju,
i nastavljaš držati u neizvjesnosti
sve one koji očekuju tvoj pad.

dok pališ cigaretu - čekaš:
koga će prvog poslati?

Sa koje strane - Jelena Lukić

Reci mi jedno:
Na kojoj strani ti je ratovao deda pre pedeset godina?
Sigurno ne sa iste strane kao moj deda.
Ovakvo naše neslaganje ne može biti kratkog veka
i ovo mora trajati decenijama
i imati poredistoriju i iscrpnu uvodnu priču,
pa smo mi samo epilog
žrtve uvodne priče,
i dedovi nam se sad smeju, sedeći na nekom oblaku,
svako ponosan na svoga pretka.
Tvoji poljupci zapravo su deo ratne odštete, zar ne?

Ti si dovoljno gord
da ti je deda mogao biti neki mučitelj,
a ja znam da budem ponizna kao da mi je deda postao kapo
i da je pristao da cinkari sve redom i da drugom služi
samo da bi goli život sačuvao,
a znam da nije,
slike i priče kažu drugačije,
ili sam ja povukla na nekog tuđeg dedu
koji je morao biti izdajnik,
ili na nekog mekanog nečujnog,
što se smanjivao pred zatvorskom kapijom,
ne bi li neki paket sinu doturio
činilo mu se da je topla pogača važnija od progutanog ponosa.
Sa druge strane su mu se sigurno smejali tvoji preci.
i oholo pričali ko je taj dan prvi popustio pred batinama
i čija kičma najviše krvari.

Reci mi još jedno: Da li je baka čekala dedu?
I ako jeste, sigurno nije onako kao je čekala moja baka,
bez sumnje je negde neku računicu imala, kao što si joj i ti sklon,
čekaće ga do zadnjeg dana, koji sebi za čekanje proglasi,
a onda će se bez reči spakovati, uzeti decu i zauvek otići,
ali, ako se vojnik vrati i sat vremena pre nego što je zamakla putem,
raširiće ruke i priviti uz smešak ruke vojnika uz svoje grudi,
kao da joj onako nešto nije ni moglo pasti na poštenu pamet.

Na koga si god povukao, najmanje si na sebe,
i ljubeći tebe - ljubim tog oholog dedu i nevernu baku
i osećam kako izdajem onog starca što čeka sa paketom
i neku staricu koju možda i ne poznajem
i zbog sebe bih oprostila i prešla, ali zbog tih nepoznatih
koje ne videh nikada
ali osećam i znam da su negde uz krst pokopani,
ne mogu i neću.

Šest godina čekanja - Tomica Bajsić

Koliko već noći za redom
Liježeš u krevet pod rubom zvona
Pritisnuta kubicima stvari
Koje su nas odijelile od života
I glava ti pada na madrac
Udarcem sidra u nespokojno dno.
Tri tisuće noći, petsto,
Tisuću?

Dvije tisuće i više.