Kroz Istru - Mile Stojić
Vozim se kroz Istru, pejzaže itačke
Vozim se s Vesnom, kao prije trideset godina
Kroz Hercegovinu. Zidine Motovuna
Postaju na tren ljubuške kule
A rijeka Mirna, rijeka
Tihaljina
Razgovaramo o Joyceu u Puli
Rilkeu u Devinu
Mjestima što su mamila pjesnike ali ih nisu držala
O tom kako nam je netko amputirao
Uspomene i kako su naši životi postali
Samo težina
I ponavljanje
Sve je ponavljanje
Pa i ova vožnja, kažem, i zapletem
Prste u njezinu kosu – Što misliš da se
Držimo našeg starog scenarija
Punog malih vragolija
Kako bismo na brižna i zamišljena lica
Barem na tren
Vratili grimasu radosti
Nemoguće, kaže ona
S tužnim smiješkom
Jer ono što si nekad
Najviše volio na meni
Sada je napola
Izgriženo rakom
Amputirano.
enzensberger
Škola umetnosti - Žak Prever
U kutiji od upletene slame
Otac izabra jednu kuglicu od hartije
I baci je
U staklenu zdelu sa vodom
Ispred radoznale dece
Razvi se u vodi odjednom
Raznobojni
Veliki japanski cvet
Kratkotrajni lokvanj
I djeca utihnuše
Zadivljena
U njihovoj uspomeni nikad više
Taj cvijet uvenuti neće
Taj iznenadni cvijet
Stvoren za njih
Za tren
Pred njima.
Kad bih imao sestru - Jacques Prevert
Kad bih imao sestru
volio bih te više nego nju
Kad bih imao sve zlato svijeta
bacio bih ga pred tvoje noge
Kad bih imao harem
ti bi bila moja ljubimica.
enzensberger
Sudbina je dodir - Milko Valent
već dugo ne jedem meso.
samo ga diram.
volim ga i lizati
kao naboranu ranu
koja miriše na frustrirane alge.
slušam glazbu tišine
i puštam kućne ljubimce
u nedodirljivu sobu.
volim slobodu, jagode i biljne likere.
ćutim se biseksualno.
radim u karitativnim ustanovama.
tamo je puno simpatičnih žena.
liječim rane iz njihova djetinjstva.
volim osjetiti topli golf, o bože!
sportovi tada izlaze iz mene
kao hrapavi uzdasi.
ja sam milosrdna sestra
nesretnih brakova.
biseksualnost je lijepa,
ona je sudbina humanizma.
to je dodir mesa
kojeg i vegetarijanci vole.
da, na poslu sam distancirana
kao zvijezda.
ja sam dama puna gospodina.
uživam i šutim.
jer onaj tko se ne snađe u kaosu
postaje i sam kaotičan.
uživam i šutim. sve tajne
ponijet ću sa sobom u sobu.
enzensberger
Apokrifi o Titu - Tomica Bajsić
Tito glođe svinjsku glavu na tavanu
jednim okom vreba ulicu da ga roditelji ne uhvate
baš me briga / misli / pobjeći ću biciklom
Tito ilegalno u bečkom tramvaju
obukao je svoje najbolje sivo odijelo
misli: što sam ja gori od tih studenata?
don’t marry her
marry me
Tito je Walter / John Smith / Fantomas / Caspar
Hauser / Howard Hughes / Tito je alias / alias je Tito
koliko imam imena / divi se Tito sam sebi
don’t marry her
marry me
Tito jaši Romanijom
iza njega starina Nazor posrće kroz snijeg
Vladimire Vladimire / misli Tito dobrohotno
Tito maše okupljenoj djeci iz Mercedesa
crvene marame im vezane kao omčice oko vrata / i sunce
će se jednom ugasiti / misli Tito filozofski
Tito je elegantan u smrti
spisak neutješnih po abecednom redu:
akrobati u cirkusu / činovnici / djelatnici
Instituta za historiju radničkog pokreta /
engleska kraljica / filmski radnici / hipiji /
Ilich Ramirez Sanchez a.k.a. Carlos / krojači /
kubanska industrija cigara / lijepe žene /
ljudi koji nose brkove / medvjedi nosorozi lavovi /
nastavnici u osnovnim školama / nogometaši /
oficiri iz vatrogasnih domova / odlični učenici /
operni pjevači / povijesne ličnosti / predsjednici
ribičkih društava / prodavač kukuruza na radnom
mjestu br. 7 / punkeri / rezervni milicioneri /
Sai Baba / šahisti / šefovi kućnih savjeta /
umirovljeni stariji vodnici / zeleni
enzensberger
Mozda spava - Vladimir Petkovic Dis
Možda spava - Vladimir Petkovic Dis
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
Pesmu jednu u snu sto sam svu noc slusao:
Da je cujem uzalud sam danas kusao,
Kao da je pesma bila sreca moja sva.
Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.
U snu svome nisam znao za budjenja moc,
I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se krece u umrlu noc.
U snu svome nisam znao za budjenja moc.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu oci neke, nebo necije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozda decije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te oci da su moja dusa van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, sto ja nocas snih;
Ne secam se niceg vise, ni ociju tih.
Ali slutim, a slutiti jos znam.
Ja sad slutim za te oci, da su bas one,
Sto me cudno po zivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide, sta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam.
...
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan zivota,
I s njom spava, nevidjena, njena lepota;
Mozda zivi i doci ce posle ovog sna.
Mozda spava sa ocima izvan svakog zla.
Moram dalje - Dimitrije Nikoljavevic
Razboleh se od boljke teske,
Ne znam kad pre, ni kako
Dakle, nista od smrti viteške;
Ostah bez najboljeeg sebe koji lako
Bez mene ode na belom atu.
Iako vise ne mogu,
Moram dalje, peske
I bos po kijametu i blatu
Sa vrećom godina –
Kamenom o vratu
Preko brežja i strmina,
I moj život, evo,
Sve pada s nogu –
Zar utaman dozrev’o,
Nigde da se svrati?
Od kada sam ostao
Bez najboljeg sebe, sve vreme
U stvari sam umirao,
Zalivao seme
Svoje buduće smrti.
Johann Volfgang Gete - Pesme
Johan Volfgang Gete (28 avgust 1749 - 22 mart 1832), nemacki pisac, politicar, pesnik, naucnik i filozof.
"Delo koje je moj svakodnevni zivotni zadatak i koje mi je iz dana u dan sve lakse i sve teze iziskuje moje prisustvo na javi i u snu. Ta duznost mi svakoga dana postaje sve dragocenija i zeleo bih da u tome i ni u cemu vecem, postupam kao najveci ljudi. Ta zelja - da vrhom piramide svog zivota, koja pociva na datoj i utemeljenoj osnovici, dosegnem sto je moguce vece visine jaca je od svega ostalog i ne dopusta da se ma i na trenutak zaboravim. Ja ne smem da dangubim, zasao sam vec u godine i sudbina me moze prekinuti na pola puta, pa ce vavilonska kula ostati tupa i nedovrsena. Neka bar bude mogucno reci kako je bila smelo zamisljena, a dok zivim neka bozjom voljom snage dotraju do vrha."
septembra 1780 - J.V.Gete
Dobrodoslica i rastanak
Na konja! srce burno rece;
poleteh skoro isti tren.
Ljuljaskase vec zemlju vece,
gorom se plela nocna sen;
ramena hrasta-ispolina
vec zaogrnu maglen skut,
iz zbunja gledase me tmina
stotinom ociju uz put.
Mesec se mutni tuzno njiho
zasevsi na oblacka hum,
mahase vetar krilom tiho,
stravican slusah njegov sum;
noc cudovista bezbroj stvori,
al bodra radost svlada strah:
o, kakvom vatrom krv mi gori!
U srcu kakav oganj plah!
Spazih te i tvoj pogled mio
ozari svaki damar moj;
svim srcem svojim tvoj sam bio,
svakim sam dahom bio tvoj.
Prolecni rumen cuv je lako
obavijao tebe svu,
pa neznost za me - Boze! Kako,
cime zasluzih srecu tu?
Al, avaj! mlado suce sinu,
rastanak srce steze tad:
u poljupcu ti pih milinu,
u oku tvome citah jad!
Ja podjoh; vlazan, bolom skoljen,
pratio me pogled tvoj:
pa ipak, srece biti voljen,
srece voleti, Boze moj!
"Svekolike ljudske slabosti, otkajava cista covecnost"
niko650
Sve su priredili za tebe - Ivan Slamnig
Takni malo odlaska u nešto drugo.
To je kao tamno okno iza kojega se zna da je more.
Šapni malo suplesačici u uho.
Imaj popito nekog jakog pića; budi budala, budi samoblag.
Naslućuj iza orkestra prostore.
Ushtjedni zakoračiti kroz staklo i odšetati.
Misli, da se događa čudo
za male pare.
enzensberger
Lepi život - Žak Prever
Kada je život završio igru
Smrt sve postavlja na svoje mesto
Život se zabavlja čitavog trajanja
dok Smrt uređuje kuću
bez obzira na prašinu
koju sakriva pod zastiračem
Toliko ima lepih stvari
koje ona zaboravlja.
Kon prijatelot
Отпатувај ако ти е мака,
ако чекаш - отпатувај пак.
Возот патник во ноќната мрака
до небoто расфрлува траг.
Светла нитка...како галеб летнат,
како шепот и сонлив и тих.
Пријателе, таква нитка светна
утринава и во твојот стих.
Prijatele, prijatele, dalek,
pijan odam od kopnez i zed.
Zar e vazno dal ne pliska zalez
ili zora po obrazot bled.
Svetot - svet e, a ti - krv i rana,
koj go sluti tvojot zeden plam,
i koj sluti deka si fontana
koga noke pominuvas sam.
Otpatuvaj ako ti e maka,
ako cekas - otpatuvaj pak.
Vozot - patnik vo noknata mraka
ke rasfrla nov i svetol trag.
Da si me poljubio bar jednom - Lola Radović
Lola Radovic se celog zivota druzila sa ljudima iz sveta poezije. Objavila je nekoliko poetskih knjiga i pesnickih plaketa, uvek u skromnoj tehnickoj opremi, ali sa snaznim emotivnim nabojem. Mnogo toga, mozda i najboljeg, ostalo je u njenim rukopisima, u sveskama ispisanim neznim zelenim slovima, kao njene oci sto su bile.
Da si me poljubio bar jednom
Da si me poljubio bar jednom!...
Da si me poljubio bar jednom
zasumila bih poput proljetnih voda
od neznih sjecanja, od besanica
od briznih sutona, od starih vodenica,
od rasplakanih oluja, od snijevalica,
od poludjelih ptica, od groznica.
Nebo da ranim, zoru da ozarim,
zelenim smijehom vazduh da zapalim:
od zvijezda,
Balbek i Palimru
da sagradim.
Da si me poljubio bar jednom!...
Iz zbirke "Ogrlica od trenutaka".