Igra očiju - Elias Canetti
Ima ljudi o kojima tako rado i željno slušam da bi se moglo pomisliti da o njima naposletku znam više nego što oni sami znaju – ali zazirem od njihovih slika i klonim se svake vizuelne predstave o njima, baš kao da postoji posebna i opravdana zabrana da upoznam njihov lik.
Isto tako, ima ljudi koje godinama susrećem na istom mestu, o kojima razmišljam, koji mi izgledaju kao zagonetke koje upravo ja treba da odgonetnem, a ipak im se nikad ne obraćam. Prolazim ćutke mimo njih kao što oni prolaze mimo mene, samo se upitno gledamo držeći usta čvrsto zatvorena. Zamišljam kako bi tekao naš prvi razgovor i uzbuđujem se pri pomisli koliko bih neočekivanih stvari tada doznao.
I najposle, ima ljudi koje godinama volim a da oni o tome pojma nemaju.
Ja starim i malo - pomalo postaje sve ispraznija iluzija da ću im to ikada kazati, premda večito zamišljam taj prekrasni trenutak. Ne bih mogao da živim bez tih temeljnih priprema za buduće događaje i, kad dobro promislim, čini mi se da su mi te pripreme isto toliko važne koliko i ona iznenađenja koja me pogode kao grom iz vedra neba tako da stanem kao ukopan.
majra
Divni stranac I - Vesna Krmpotić
Bio jednom jedan smiješak
Bio jednom jedan smiješak, koji je dugo, dugo lepršao svijetom, tražeći usta, na koja bi se spustio. On je želio zauvjek ostati smješak. Ali nijedna ljudska usna nije mu to mogla zajamčiti. Svaka bi mu razložno objasnila:"To ovisi o... to jeste, ne ovisi o meni."
Smiješak je poletio nad visoka prašumska stabla, tražeči neovisnost o... No svugdje je nešto ovisilo o nečemu, ovo nije moglo bez onoga, ono je pak njegovalo tajne veze s nečim trećim i četvrtim, i mreža sve gušćega prijepleta posezala je za leptir-smiješkom.
"Zar se ne možete odvezati jedni od drugih?" gotovo se snuždio smiješak. Prijetila je opasnost da uvene.
"Odakle dolaziš?" pitalo ga je lišće, pitali ga mirisi, vjetrići, boje. "Čiji si?"
"Ja?" Začudio se smiješak."Ja sam naprosto tu, vaš. Ne znam odakle dolazim, ako iodakle. Tražim nekoga tko bi jednako tako... ne dolazio, ne odlazio, tko bi mogao biti, kao i ja, tu... uvijek."
Grane su sjetno i samilosno zašumjele.
"Otkad je svijeta i vijeka", započeše provjereno. Popostaše, ušutješe, nastaviše:
"Nikada nije bilo da nije bilo... mijene i tijeka, sunca i kiše, rodjenja i smrti. Uzmi, eto, vijetar. Rijeku. Čovjeka. Pogledaj rijeku na izvoru – je li nalik toj izvornoj sebi tamo na uviru? A tek čovijek – pogledaj ga kakav je kad se rodi, a kakav je kad umre! Tko bi ga prepoznao u starosti, kad starac ne bi nosio ime i broj onoga novorodjenčeta, koje je bio? Tko bi pomislio da se radi o istom stvoru? Pa i zvijezde slijede isti takav put, samo što im je vijek nešto duži."
I prekratiše razlaganje odlučnim šumom:"Takvoga nekoga izuzetnika ovdje nećeš naći."
"Zar neću?" povika smiješak. "Zar neću? Ako ga neću naći, onda ću ga morati stvoriti. Nekoga poput sebe. Kladim se, stvorit ću ga."
Ogleda se nebom i zemljom. Stajao je u sredini velike arene. Uokolo se zastaklio obzor. Bio je sam. Njegovo očekivanje bilo je ogromno. Borio se da ga zadrži kao dah, unutar staklene ukočenosti stvari. Borio se da ne popusti željom. Da se ne ukoči i on, da ne postane neživa grimasa. On, vilin-konjic slučaja, izazov zakonu. Svom je snagom htio, htio, htio razbiti kristal prostora svojim visokim titrajem, ući negdje, gdje se sve može...
A potom shvati da se sve oko njega ukočilo, jer sve napeto čeka ishod oklade. Jer se sve oko njega zarazilo vjerom u čudo – sve je ipak čekalo to nešto, čega nema.
To nešto pojavilo se u obliku prašumske orhideje, jedne naročite vrste, koja lomi debla i vrijeme.
Iz vrha krošnje izvila se put neba, bijela, gola. Ludo, bezobzirno, i munjevito sinula uvis, naslonjena na svoj neuhvatljiv miris, na bijelu boju, na plavi vidik. Ne poštujući postupnost rasta. Gledala strahovito netremično samo u nebo. Takva je bila ta netremičnost da je sila teža ustuknula pred tom silinom i ustupila joj sobom netaknuti prostor, velik kao dlan. Takav je bio taj prostor, da ga je vrijeme zaobilazilo. Duboko dolje, u zemlji, korijen nije o tome ništa znao, tako ništa nije znao, da joj i nije bio korijen.
"Nisam ni sanjao da ćeš ti biti cvijet", prošapće smiješak, spuštajući se na orhidejina usta.
"Nisam ja cvijet", progovori orhideja zanosno bijelim glasom. "Ja sam takodjer smiješak, samo imam latice. Odvezana sam od zemlje, ali sam uberiva."
Orhideja je postala sanjarija lovaca na visokometne samoće i eliksire mladosti. Tko ju uspije dohvatiti, ne može se ne nasmiješiti.
majra
Rukopis otkriven u Akri - Paulo Koeljo
Poraženi su oni koji ne znaju za neuspjeh.
Poraz čini da izgubimo bitku ili rat. Neuspjeh nam ne dozvoljava da se borimo.
Poraz dolazi onda kada ne uspijemo u nečemu što mnogo želimo. Neuspjeh nam ne dozvoljava da sanjamo. Njegov moto je: "Nemoj ništa poželjeti i nikada nećeš patiti."
Porazu dođe kraj onda kada uđemo u novu bitku.
Neuspjeh nema kraja: to je životni izbor.
Poraz je za one koji, mada uplašeni, žive sa oduševljenjem i vjerom.
Poraz je za hrabre. Samo oni mogu osjetiti čast zbog gubitka i radost zbog pobjede.
Nisam ovjde kako bih vam rekao da je poraz dio života; to svi mi znamo. Samo poraženi poznaju Ljubav. Jer u kraljevstvu ljubavi smo svi vodili prve bitke – i uglavnom gubili.
Ovdje sam da vam kažem kako postoje ljudi koji nikada nisu bili poraženi.
To su oni koji se nikada nisu borili.
Uspjeli su da izbjegnu ožiljke, poniženja, osjećaj nezaštićenosti i one trenutke u kojima ratnici sumnjaju u Božje postojanje.
Ti ljudi mogu s ponosom reći: "Nikada nisam izgubio nijednu bitku."Međutim, nikada neće moći da kažu:"Dobio sam jednu bitku."
No njima to nije važno. Žive u svijetu u kojem vjeruju da su zaštićeni, zatvaraju oči pred nepravdom i patnjom, osjećaju se sigurno jer ne moraju da se bore sa svakodnevnim izazovima onih koji se izlazu rizicima što prevazilaze njihove mogućnosti.
Nikada neće čuti:"Zbogom" niti "Evo me, vratio sam se. Zagrli me onako kako grli onaj ko me je izgubio i ponovo pronašao."
Oni koji nikada nisu bili bili poraženi izgledaju veselo i nadmoćno, vlasnici istine za koju nisu ni prstom mrdnuli. Uvijek su na strani jačega. Poput hijena su, koji jedu samo otpatke lavova.
Uče svoju djecu: "Ne ulazite u sukobe, samo možete da izgubite. Zadržite svoje sumnje za sebe i nikada nećete imati problema. Ako vas neko napadne, ne budite uvrijeđeni i ne ponižavajte se pokušavajući da se svetite. U životu ima drugih stvari o kojima treba brinuti"
U tišini noći vode svoje zamišljene bitke: neostvareni snovi, nepravde za koje su se pretvarali da ih ne primjećuju, trenuci kukavičluka koje su uspeli da sakriju od svih – osim od sebe – i ljubav koja im je prešla put blistavih očiju, ona koju im je Božja ruka namijenila bali kojoj nisu imali hrabrosti da priđu.
I obećavaju:”Sutra će biti drugačije."
Ali dolazi sutra a sa njim i pitanje koje ih parališe:
"A šta ako sve krene naopako?"
Zato ne preduzimaju ništa.
Teško onima koji nikada nisu bili pobijeđeni! Nikada u ovom životu neće biti ni pobjednici!
majra
Otkrivanje samoće - Pol Oster
Svaka knjiga je prizor tišine. Ona je opipljiv predmet koji se može podići, spustiti, otvoriti i zatvoriti, a reči u njoj predstavljaju mnoge mesece, ako ne i mnoge godine, samoće jednog čoveka, tako da bi se moglo reći da se čovek, sa svakom pročitanom rečju u knjizi, suočava s jednim delićem te samoće.
Čovek sedi sam u sobi i piše. Bez obzira na to govori li knjiga o usamljenosti ili o druženju, ona je nužno proizvod samoće.
Kad O. sedi u sobi i prevodi tudju knjigu, to je kao da ulazi u samoću tog čoveka i prisvaja je za sebe. No to je, naravno, nemoguće. Jer kad se samoća jednom naruši, kad je prisvoji neko drugi, to više nije samoća, već neka vrsta druženja. Čak i ako je u sobi samo jedan čovek, ipak su tu dvojica.
O. zamišlja sebe kao neku vrstu tog drugog čoveka, koji i jeste i nije tu, i čija knjiga i jeste i nije indentična onoj koju on prevodi. Zato je, kaže sebi, moguće u istom trenutku i biti sam i ne biti sam.
majra
Fransesk Miljares
Prikladno je ono sto je suprotno.
Kad god osecas bes prema nekome, ti se seti ove maksime.
Treba uraditi suprotno onome sto ti telo trazi.
Veruj mi- cini cuda.
"for the strength of the Pack is the Wolf, and the strength of the Wolf is the Pack" rudyard kipling by meegan, sur Flickr
Znakovi pored puta- Ivo Andric
Verovatno cete se nasmejati mojim racionalnim i celomudrenim sudovima.
A na kraju, zasto da se ne nasmejete. Nije to rdjavo.
Smeh je zdrav i lekovit. Iskren ljudski smeh pomaze nam
da jasnije vidimo i bolje i blize sudimo ono sto nismo mi.
Smeh procisti i osvetli atmosveru. A to je dobro.
Tako se mnogi nesporazumi objasne i mnoge suprotnosti priblize
na najprirodniji moguci nacin.
U ime ljubavi- Ivana Kuzmanovic
¨Ponekad, kada nam se ucini da nam je nesto vazno i drago oduzeto i da se ceo univerzum zaverio protiv nas, ustvari se otvara prostor za neku novu, vecu dobit.
Ali mi nikada nismo u stanju da sagledamo kako trava raste, niti smo u mogucnosti da osetimo da je zemlja zasita okrugla. nedostaje nam citava jedna perspektiva, misao nam je skucena u ove tri dimenzije postojanja. Zato j svaka granicna situacija prilika da iskoracimo i krenemo u susret drugacijim saznanjima i iskustvima koja otvaraju savim nove horizonte. ¨
Izlazak sunca by Coka M, sur Flickr
Mesa Selimovic
Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga.
I budi kao ruža koja daje miris svima,a ne samo dobrima, ili drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče..
Buddhism Is Not What You Think - Steve Hagen
Ako u Japanu posetite neki budistički hram, verovatno ćete naići na dva ogromna, zastrašujuća kipa, nalik demonima, kako stoje sa obe strane kapije. Oni se nazivaju čuvarima Istine i njihova imena su Paradoks i Konfuzija. Dok se nisam sa njima sreo, nikada mi nije padalo na pamet da su Istini potrebni čuvari - ili zapravo, da je njoj potrebno čuvanje. A da mi je to i palo na pamet, pretpostavljam da bih zamišljao nekakve lepe, anđeoske čuvare.
Zašto su onda ovi kipovi toliko zastrašujući i preteći? I zašto su predstavljeni čuvari Istine, a ne Istina sama? Malo pomalo, počeo sam da shvatam implikacije svega ovoga. Ne može postojati slika istine. Istinu ne možemo zarobiti u nekakvu sliku, rečenicu ili reč. Ona ne može biti spakovana u teoriju, dijagram ili knjigu. Kakve god da imamo pojmove o Istini, oni nisu u stanju da nas do nje dovedu. Tako, pokušavajući da uhvatimo Istinu, prirodno je da se susrećemo sa paradoksom i konfuzijom.
Cela stvar ide ovako: iako Stvarnost doživljavamo neposredno, mi to ignorišemo. Umesto toga, pokušavamo da je objasnimo ili zarobimo putem ideja, modela, verovanja i priča. I upravo zato što te stvari nisu Stvarnost, naša objašnjanja se naravno nikada ne poklapaju sa stvarnim iskustvom. U raskoraku između Stvarnosti i naših objašnjenja prirodno je da se jave paradoks i konfuzija...
I tako nam Istina izmiče. A i kako bi drugačije moglo biti? A potrebno je jedino da vidimo kako Istina i Stvarnost svetlucaju iza tog začaranog kruga paradoksa. Jednostavno, ako ne bismo pokušavali da prikujemo Stvarnost, konfuzija nas više ne bi vrtela u krug. Ipak, ono što možemo da uradimo jeste da pažljivo motrimo na ono što se zaista događa oko nas -- i uočavamo da naša formulisana uverenja, pojmovi i priče nikada do kraja ne objašnjavaju ono što se odigrava. Naše oči moraju ostati otvorene dovoljno dugo kako bismo iznenada bili preplavljeni novim iskustvom - novom svesnosšću - koja razbija u paramparčad naše stereotipne misli i dobro poznate priče.
Sebe možemo osloboditi paradoksa i konfuzije samo kada sebe stavimo u jedan otvoren i istraživački mentalni okvir, u isto vreme pazeći da ne insistiramo na nekom pojedinačnom verovanju, bez obzira koliko ono izgledalo opravdano. Ako tragamo za Istinom, otkrićemo da ne možemo poći od bilo kakvih pretpostavki ili kocepata. Umesto toga, moramo svetu prići sa golom, ogoljenom pažnjom, videći ga bez ikakvih predubeđenja - bez koncepata, verovanja, pretpostavki, planova i očekivanja.
(637. Paradoks i konfuzija)
majra
Ivo Andric "Znakovi pored puta"
U najgorim svojim casovima nalazio sam neobicnu i neocekivanu utehu u tome
sto sam zamisljao jedan drugi zivot, isti kao moj po datumima, imenima i dogadjajima, ali prav, svetao, cist; mucan, naravno,
koliko svaki zivot na zemlji moze da bude, ali bez icega mracnog i ruznog u toj muci;
zivot koji pocinje sa blagoslovom i gubi se u visinama i gasi u svetlosti.
I stojeci zamisljen nad likom toga svoga dvojnika, kao sto drvo stoji nad svojom slikom u mirnoj vodi, ja sam, trazeci spasenje u nesecanju, zaboravljao za trenutak svoj stvarni zivot, dok je on drhtao od mog bola.
