Ljubav u septembru - Branko Miljković
Noć se zvezda u zeni...
Mesec pase nad rekom
tamu. Nežnost u meni
hteo bih dati nekom
Vru želje ko mlada vina
Ljubav krv nežno talasa...
Sanja kraj mene tišina
draganje njenog glasa.
Hteo bih pogled joj zelen
ko bojen vedrinom dalekom.
Mesec srebrni jelen
pase tamu nad rekom.
Kompletnost - Stojan Simic Krpica
I
bez
tebe
ja
sam
potpuno
kompleten,
u
sebi
imam
sve
sto
je
potrebno
da
budem
srecan
i
nemam
uopste
nikakav
nikakav
problem.
I
bez
tebe
ja
sam
potpuno
kompleten,
u
sebi
imam
sve
sto
je
potrebno
da
budem
srecan
i
nemam
uopste
nikakav
strah
od
gubitka.
I
sa
tobom
ja
sam
potpuno
kompleten,
u
sebi
imam
sve
sto
je
potrebno
da
budem
srecan
i
nemam
uopste
nikakav
nikakav
problem.
I
sa
tobom
ja
sam
potpuno
kompleten,
u
sebi
imam
sve
sto
je
potrebno
da
budem
srecan
i
nemam
uopste
nikav
strah
od
gubitka.
What for
What for to write
you will not read.
What for to call you,
You are not there to answer.
What for to speak
my words disappear in the wind.
What for
to cry in the dark nights
you are not there to wipe them.
What for to love you,
you run away from love.
I give you love,
you look in that wonder
not knowing what to do with it.
I sent a butterfly
to touch your heart
and you sent her away.
I spread my hands like wings to reach you
the air is the only thing I caught.
Like the Earth when in the ancient times shouted:
“O, Heaven I want to come closer to you!”
And the Earth has raised the mountains to reach it.
Heaven replied:
“Oh, my Dear Earth you can’t reach me,
there is distance between us,
so, I will come down to you!”
In the dimension of no time and space
and no light and darkness
I exist in nothing
Pulsating between the end and beginning…..
Started and unfulfilled
My dear love,
Found but lost,
Started and unfulfilled...
Precious as time, as a mothers’ smile to a child.
I address my words to you...
My soul craves for spacious sky
Beyond all.
The wind breeze takes me to high hills,
My vibrating light stands on a cliff
Covered with eternal snow.
Gazing at stars and heaven
I salute the time and
the ever existing cosmic mind.
Be blessed.
Emotions materialize from the aura, spreading wide.
From above looking down to earth.
My dear love,
I look at you through eons,
I meet you through lifes
in a twinkle of cosmic eye.
Yes, true
you change body and place
but always
I recognize your essence(presence).
Do you remember my love?
Longing, I stand here
alone on the cliff,
I spread my thoughts,
whispering through ether and wind.
In the silence of the mountains,
on the top of the world,
my whisper is an avalanche.
My love, open your ears,
for my call to hear,
Open your eyes wide.
Can you not notice my cry?
Release your heart
from your dark dungeons,
let it fly with mine free.
Give your soul the long needed wings.
Try to understand,
Love goes beyond the life river flow,
Living in the echos of time.
Never forgotten!
Never in vain!
Do you remember now,
Who I am?
Ocekivanje - Ivona Jukic
U pocetku je bilo samo... to. Ocekivanje. Zelja. A onda
se pocelo kotrljati niz ulice Univerzuma i materijalizovalo se
u Rijeci.
Neizgovorene rijeci su jos uvijek neoblikovane misli.
Kao znakovi duhova.
Ceznja do ludila. Ali, izrazena rijecima.
Kilometrima rijeci.
U pocetku je bilo... sasvim neizvjesno. A onda
malo jace. Nocu je postajalo nepodnosljivo. Jako.
S jutrom bi odzvanjao krik.
U pocetku je bilo... ovo sada je zapravo jos pocetak.
Zavrsetak prve stranice uvoda. Cak ni ocekivanje nije zavrseno.
Zapravo, mozda se proteze sve do zadnje stranice
Izdaha.
Sad.
Smo.
Na pocetku.
Uzdaha.
Mikica
Novogodisnja molitva - Stojan Simic Krpica
Molim
Te,
Gospode,
Svemoguci
Boze,
koji sve
znas,
sve
mozes,
daj
svakom
ljudskom
bicu
sta
mu
treba,
kad
i
gdje
mu
treba.
Skoljka - Federiko Garsija Lorka
Doneli su mi na dar jednu školjku.
U njoj je pevusilo more
iz atlasa
i preplavilo moje srce vodom
i ribama
od sene i od srebra.
Doneli su mi na dar jednu školjku.
Seviljska pesmica
U narandžama
jutro se ogleda.
Pčele od zlata
traže kaplju meda.
A gde da nađu meda,
Izabela?
On je u modrom svetu,
Izabela.
U cvetu ruzmarina
oko tvog čela.
(Stolica od zlata
za Mavra Ferhata,
a njegovoj ženi
tronožac drveni!)
U narandžama
jutro se ogleda.
Psihopatak
Pretpraznicko vece - Aleksa Santic
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi casi neosjetno teku.
Na polju studen. Pec pucka i grije.
Ja lezim. Ruke pod glavom, pa cutim,
I slusam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjecanje jedno udara i ceka
Ko drug i sabrat, kao dusa neka
Sto sa mnom place i u bolu grca.
Negda u take noci, kada otka
Pomrlomgranju zima pokrov ledan
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreca krotka.
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
suh brsljan viri. lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.
Sva okadjena mirise nam soba.
Okolo zute lojane svijece
Mi, djeca, sjelo kao kakvo vijece,
Radosni sto je vec grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peci vatra plamti punim zarom,
I sjajne pruge po cilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku siljtu, otac sio,
Pruzio cibuk i dim se koluta,
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na siljtetu nize,
KO simbol srece, nasa majka bdije;
Za skori Bozic kosulje nam sije,
I katkad na nas blage oci dize.
U to bi halka zakucala. 'Petar!'
Usklikne otac: 'on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo-
Otvorite mu!' I mi svi, ko vjetar,
Trci i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresuci s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.
Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brisuci celo za zdravlje ga pita.
Sa novom srecom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nesto-
Sucuci brke, stari susjed vjesto
poco bi pricu iz dalekog doba.
I dokle prozor hladna drma cica,
Mi svaku rijec gutamo nijemi;
Srca nam drscu u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovrsio cica.
Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u zilave ruke,
I glasno poco, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjica Bana...
Meni je bilo ko da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Posipa meke pahuljice nove...
O misli casi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iscezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas vise ja srece ne steko!...
Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbozicnje doba;
Al gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.
Uzalud cekam...U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, cutim.
Samo sto orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...
No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krsa gola,
Iz mojih knjiga, sa prasnjiva stola,
Ja cujem susanj ko viline kose.
Gle! Sad se redom raskalpaju same,
Sve knjige stare, snovi ceznje duge-
Micu se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...
Sanjam li? Il bio ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuse lake ptice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razvise krila.
Sve su svijetle!...Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom drsce mrtve majke moje;
Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...
Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i suste ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi celo,
Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slusaj! Redom zapjevase one!...
I glasi drscu, tresu se i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:
'Ne tuzi! S bolom kuda ces i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje i drugova sviju,
Sto svoje duse na zv'jezdama griju,-
Sveta smo ziva porodica tebi!
Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho i na sva srca bona,
I u noc hladnu mnogih miliona
Snosimo tople Bozije svjetiljke.
Mi zdruzujemo duse ljudi svije!
Mrtve sa zivima vezu nase niti:
I s nama vazda uza te ce biti
I oni koje davno trava krije!
Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dodje smrti doba,
Nasa ce suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna'...
I akord zvoni...Sve u sjaju jacem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oci i od srece placem...
Ljubav i bol, Tamničareva pesma - Žak Prever
Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju
mico
Zajedno ćemo svući tijela - Enes Kišević
Ne guši krik poljupcima
pusti glas
pusti glas u noć
neka misle da radjamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
popij
do dna
do dna dna
zajedno ćemo svući tijela
i smijat ćemo se
i smijat ćemo se i plakati
zajedno
jos samo malo
jos samo malo se drži
za moje ruke od svjetla
Mikica
Divno je ljubavi znati - Pablo Neruda
Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obelezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.
Potrebno mi je - Desanka Maksimovic
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
Mikica