Jednostavno, volim te - Phil Bosmans
Niko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrstan, jednostavan,
posve orginalan i neponovljiv.
Ne verujes to,
ali niko drugi nije kao ti -
odveka doveka.
I svaki covek koga volis
nije nikakav obican covek.
Iz njega zraci
neobicna privlacna snaga.
I ti po njemu postajes
na neki nacin drugciji.
Mozes mu cak reci :
Sto se mene tice,
ne moras biti nepogresiv,
bez gresaka i savrsen, jer:
ja te jednostavno volim.
mico
Ljubavna pesma - Rajner Marija Rilke
Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.
Ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.
j@
Ne budim te tek tako - Rade Šerbedžija
Nocas je ulicama nasega grada
Prolazila kocija bijela,
I bijela mecava vije
Mutan dan...
Do u tajne sobe nase stare ljubavi
Trpim svoje i tudje sto me bije,
I mrzlo mi je u srcu...
Ne treba rakije - ne grije!
Za tebe ljubavi govorim ove rijeci.
Za tebe koju nosim u mozgu,
Kao uzarenu kuglu djetinjstva,
Kao ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana skoljka u kamenu.
Miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe, zbog tebe, zbog sebe.
Predlazem da saberemo nase siromastvo
U dodir koji lijeci nasa srca,
U koja je rdja pala sa bijelom igrom u samoci.
Moj kriz placa racun ove noci.
Ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna
Oguli narandzu, operi lice.
Otvori se utjeho
Zagrli me jako
I probudi se
Ne budim te tek tako.
Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu,
Za tebe koja si dio mene
Duboko ukopana skoljka u kamenu,
Za tebe sto u toplim rukama nosis ruze nijeme,
I prosipas ih u suhu fontanu.
Za tebe, zbog tebe, zbog Prevera,
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova,
I uprkos njima...
Ne budim te tek tako.
Otvori oci ljubavi i pogledaj kroz prozor
Vani su zasijale gorcine,
Tumaraju pomrcine i studen
I bijela mecava u gradu vije
Mutan dan...
Pa i srce je pocelo sumjeti: "Divljak - ovdje je kvar!"
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima dobro nam je.
Gledaj!
Nemoj da ti trazim oci
Primakni se blize...jos blize
Zagrli me ljubavi, zagrli me jako,
probudi se Dragana,
Ne budim te tek tako...
Mikica
Ako hoćeš - Aleksa Šantić
Aleksa Šantić rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života.
Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge a i bola i prkosa.
Šantić je bio je jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem...
Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru.
Danas su obilježene 84 godine od njegove smrti. No, pjesnik njegova kova nikad ne umire, ne umire kao običan smrtnik, ne... on je "ostao ovdje, s nama".
Htjela sam samo da, u znak poštovanja prema njegovom i liku i djelu, ostavim ovdje, baš danas, jednu njegovu pjesmu.
Ako hoćeš...
Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!
Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!
Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!
Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!
Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...
(1889.)
Mikica
Sonata od sna - Enes Kišević
Od čega žive oči tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
Tvoje su oči u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico sniježna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi, zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krvi nek mi utrne!
Kad zagrlim te ovako,
znaš što ja vidim:
Dva križa koja se grle.
A međ' njima diše
još nerođen Bog,
prikovan poljupcima...
A što ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?
Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
A ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope.
O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.
Mikica
Ne budi daleko od mene - Pablo Neruda
Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem.
Prolećne pesme - Desanka Maksimović
II
Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog'o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
Mikica
Pismo jedne zene - Kerolin Ris
Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljam dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve nezne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam
umorna srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala...
Slovo o ljubavi - Desanka Maksimović
Ako se volite ljubavlju
koja buja u samoći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtaćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sećanja na nju nikad se nećeš spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želiš bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir moze da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge - i osetimo se nesrećni i krivi.
Mikica
Zaljubljena - Pol Elijar
Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih očiju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.
Ona ima uvek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, plačem i smejem,
Govorim, a ništa ne kazujem.
Ne vjeruj - Aleksa Šantić
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim,
I da ti u stabla urezujem ime.
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi -
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem.
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Mikica
Ruke tvoje i moje - Mak Dizdar
Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.
Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.
Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti
Daha
Pogleda
Poljubaca
I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.
Mikica