Mir blagovestenski - Radoslav Pajkovic
Raspuca zemlja, raspuca voda, raspukose trave,
Otvara se nebo, prodire vazduh reski.
Toliko nad glavom od vedrine plave -
Odasvud samo mir blagovestenski.
Nestaju pege, zaceljuju rane,
Ponovo se beli kuca, zid bastenski.
Zaboravljamo ono sto bese lane -
Odasvud samo lek blagovestenski.
Prvi se sokovi u okcima zare,
Bubrenja disu u plucima stenskim,
Svi krvotoci sad zeleno krvare -
Odasvud samo melem blagovestenski.
Ziveli zemlja, voda, trave!
Pice nam je nebo i vazduh reski,
A hleb kvasac od vedrine plave -
Covek je u nama covek ovosvetski!
Ovo je pjesma koja će te čekati - Željko Krznarić
Ovo je pjesma koja će te čekati
iza svakog kuta
iza svakog osmijeha
pjesma koja ne zna prestati biti draga
i samo će te ona prenijeti
preko zvjezdanog praga
i kad mene ne bude
i kad ti oči nekako posive
kad na usne padne list jeseni
kad se raduješ recimo nečem
a u stvari misliš o meni
ova pjesma ima stotinu zadaća
stotinu razloga da se od tebe ne odvaja
ona je tvoj stražar u noći
ja sam joj naredio da te čuva
kad se miris marelica spusti niz ramena
jer znam da je najteže
kad nekoga nema
a znaš da bi morao biti
i kad mene ne bude
tamo gdje me tražiš
a bit ću tamo gdje ne možeš do mene
ova pjesma će ti biti moje ime
jer ne želim da ti u očima stanuju zime
i da te hladno nešto uvijek boli
ovoj pjesmi
ja sam naredio da te samo voli.
Mikica
Iako ima malo ljeta - Dobriša Cesarić
Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogom.
Živi u gradu gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh – ekstazom vođen –
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja,
Ko lopoč u bari rođen –
Tako mu se barem čini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
enzensberger
Zemlja prašine - Vahan Tekeyan
Malena. Minijaturna, a ipak zahtjevaš
potresima svojih kanjona i litica s golemim
spazmama kao da si sam centar svijeta
i magnet koji privlači i puni sva mora.
Tako mala. Kutak. Čak ni kutak.
Razbacane točke, prosute i zasipajuće linije
palih zidina, zidova kojima maštajući iscrtavaš
palaču jednom podignutu iz ove hrpe prašine.
Kako možeš sanjariti o staroj arhitekturi
danas kada se svaka struktura prokapa
kako bi dala mjesta novim oblicima?
Svaki te potres može zauvijek izbrisati i
nijedno oko neće ni trepnuti. Briga samo tvoja. Ali nada
- diže se poput sunca.
Prikupljaj se. Prašina se pretače u kamen.
enzensberger
Srce - Jovan Ducic
Srescemo se opet, ko zna gde i kada,
nenadano i naglo javices se meni -
mozda kad u dusi bolno zastudeni,
i u srcu pocne prvi sneg da pada.
Na usnama nasim poniknuti nece
ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
sto ne osta vise od negdasnjih snova
ni kaplja gorcine, ni trenutak srece.
Ali starom strascu pogledam li u te
to nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer sto srce hoce to je njegov deo -
uvek novi deo od nove minute.
Jovan Ducic
Oda - Fernando Pessoa
Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.
enzensberger
Nema pomoći - Carls Bukovski
"Postoji mesto
u srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
prostor
čak i u najboljim
trenucima
znaćemo to
više nego
ikad
postoji mesto u
srcu koje nikad
neće biti ispunjeno
i
mi čekamo
u tom
prostoru."
Kad zaboraviš nedjelju: ljubavna priča - Gwendolyn Brooks
- A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto...
I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo...
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.
enzensberger
Oni koji znaju - P. I. Voluhin
Neka to rade oni koji znaju,
ja ne.
Ne znam odakle znaju,
ali znaju.
Čemu strah,
ili radost,
ili oka sjaj,
kad svemu jednom dodje kraj.
(1953)
galeksic
Leute moj - Toma Bebić
Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,
osta si sam,
napušten brod,
leute moj.
Rastočija si se
ka barilo,
leute moj.
I mriža je sagnjila,
leute moj,
osta si sam,
napušten brod.
Suze su nestale
iz tila tvog,
leute moj.
A sićanja naviru,
leute moj,
osta si sam,
tužan i tih.
Brodovi su isti ka i ljudi
zlu moru daju život svoj.
(Za tobom umiru.)
Brodovi su isti ka i ljudi
za suzu daju suze dvi.
(Za tobom umiru.)
Dogodilo se to jednoga dana u misecu,
tamo neke teške godine,
I mriža je sagnjila leute moj, osta si sam napušten brod...
enzensberger
Voz - Vesna Mladenovic
Kradem dan satkan od uspomena i skrivenih zelja.
Da bih pogledala svaku osnovu i potku
-povlacim se u samocu.
Razdvajam ih
praveci za nit maste prostor
i povlacim
novoizmisljene
scene.
Sta je sve moglo da se desi da
sam umesto:"Necu"'
rekla:"Da,da! Hocu!
Voz je prosao!
S najdubljim poštovanjem - Branislav Bane Dimitrijević
Gospođo draga
sa Lenjinovog bulevara,
šaljem Vam ovu pesmu
umesto pisma
da vas nađe u zdravlju
i u sreći
I šta još više reći?
Evo i ja sam dobro,
gospođo moja
iz ulice mrtvog revolucionara
i još sam onako isto
veselo blesav
i još po oblacima letim
I tek ponekad s proleća
kad prve jabuke stignu
ja se setim
one pijace na pola puta
između mog i Vašeg stana
malo ispod medicinskog fakulteta
na kojoj smo se sretali
toga leta svakoga dana
oko devet
I kako ste nosili svoje grudi
između pijačnih tezgi
dok sam ja kupovao jabuke
jer su zdrave
jer se od njih raste
i jer se mogu koristiti
umesto zubne paste
A u Vas su zurili
musavi pijačari
i vikali:
Sir iz Svrljiga, sir iz Svrljiga!
O Bože, i mladi i stari,
i ja među njima
šta da se krije
gledao sam Vas preko jabuka
kako hodate
kao po modnoj pisti
i pritom Vas baš briga
što svi razmišljaju samo o Vama
o Vašoj bisti
to jest o sisama
Ajmo kese, ajmo kese
dva dinara veće dinar manje!
vikala je brkata ciganka
kad Vam uhvatih pogled
kao slučajno
dok ste kupovali baklavske kore
one najtanje
i poslah Vam poruku kroz vazduh
kao iz najžešćih
ljubavnih pisama
al Vi gledaste kao kroz mene
I sutra lutah kao duh
između krompira i crnog luka
dođoste tek oko pola deset
I opet pogled i osmeh kao
ali tad nisam znao
a ne znam ni sada
da l beše upućen meni
il ženi s prvim šljivama
više zelenim nego plavim
al ipak reših da Vam se javim
ali tek sutra
jer imo sam stvarno još
svašta da kupim
a moro sam ipak i hrabrost da skupim
I sutra dođoh ranije
sad kao Vi da čekaste mene
i kupovaste neku jafu
narandže iz Izraela
Dobar dan rekoh
jesu li čvrste?
upitah smerno dok pipkah voćke
ko da su bile grudi Vaše
Baš mi je drago da sam Vas srela
i tu se ja zbunih
i od muke Vas pozvah na kafu
Ja kod Vas? Da li bih smela?
Ja pocrveneh kao rak,
i rekoh Izvinite ako…
O kako se on zbuni lako
rekoste Vi
Pa popićemo, zašto da ne?
Budimo prijatelji!
I krenusmo tako
pričajući o koječemu
dok su usput tandrkale jabuke i krompiri
a ja nikako nisam mogao
da se smirim,
i pravo da Vam kažem
šta sam Vam sve mislio
na onim stepenicama
evo i sad mi se koža ježi
čim se setim
i zacrvene mi se uši
Oho! rekoste Vi čim smo ušli
Mladi napaljenko
dok sam ja navaljivao na Vas
kao tenkom
kao da sam krenuo
da osvajam Jerusalim
Nije da se žalim
rekoste Vi naprotiv
ali mogli bi to ipak i sa malo manje žara
Haljina je naime
počela da mi se para
a u nečem moram i kući da se vratim
Zbunih se na to stadoh i pocrveneh
Ali ne sasvim za Boga miloga
rekoste smerno dok ste se svukli u tren oka
ko Bili Kid pištolje što je vuko
Nikada žene neću da shvatim
u sebi sam kuko
a zbilja
nikad brže nisam ušao
u samu srž problema
koji nestade kao rukom
a zatim…
o Bože,
sretasmo se toga leta
na onoj pijaci
na pola Bulevara svakoga dana
oko devet
Neću da budem prost
i svašta da pišem
ozbiljni smo ljudi
Evo meni već sinovi ko iz vode rastu,
a Vi verovatno
šetate unučiće po Čairu
Uglavnom ja sam dobro
što i Vama želim
I zdravlje me još služi
samo što izgledam starije
ali sam još onako isto
veselo blesav
i istim se glupostima veselim
i još po oblacima letim
I tek ponekad s proleća
kad prve jabuke stignu
ja se setim
one pijace na pola puta
između mog i Vašeg stana
malo ispod medicinskog fakulteta
i verujte
verujte zbilja
evo prvi put sad dok Vam pišem
setih se i onog dana
kad ste rekli da je šteta
da Vam muž nešto sumnja
i da se ne smemo viđati više
majra
