Brežuljak - Edgar Lee Masters
Gdje je Elmer, Herman, Bert, Tom i Charley,
slabić, razmetljivac, lakrdijaš, pijanica i razbijač?
Svi, svi oni spavaju na brežuljku.
Jedan je umro u groznici,
drugi izgorio u rudniku,
treći ubijen u tučnjavi,
četvrti je umro u zatvoru,
peti je pao s mosta, rintajući za ženu i djecu –
svi oni spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.
Gdje je Ela, Kate, Mag, Lizzie i Edith,
srdačna, priprosta, bučna, ponosna i sretna?
Sve, sve one spavaju na brežuljku.
Prva je umrla u sramnom porodu,
druga zbog nesretne ljubavi,
treća u bordelu od ruke nasilnika,
četvrta slomljena ponosa u potrazi za idealima,
petu su, pošto je život provela u Londonu i Parizu,
dovezli ovamo da leži kraj Elle, Kate i Mag –
sve one spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.
Gdje je stric Isaac, i tetka Emily,
stari Tom Kincaid i Sevigne Houghton,
i major Walker koji je razgovarao
s uglednim ljudima Revolucije?
Svi, svi oni spavaju na brežuljku.
Iz rata su ovamo donijeli njihove mrtve sinove
i kćeri koje je život slomio,
i djecu, siročad uplakanu –
svi oni spavaju, spavaju, spavaju na brežuljku.
Gdje je stari guslač Jones,
koji se igrao životom devedeset godina,
prkoseći nevolji golim grudima,
pio, lumpao, zanemarivao ženu i rodbinu,
zlato, ljubav i nebo?
Slušaj, on mrmlja nešto o prženim ribicama,
o davnim konjskim trkama kraj Claryjeve šume,
o tome što je rekao Abe Lincoln
pred mnogo ljeta, u Springfieldu.
Antologija Spoon Rivera
enzensberger
Hod Putt - Edgar Lee Masters
Ležim kraj groba
starog Billa Piersola
koji se obogatio trgujući s Indijancima
i koji je, poslije stečaja,
bio bogatiji nego ranije.
Izmučen teškim radom i bijedom,
videći kako se stari Bill i ostali bogate,
opljačkao sam jedne noći nekog putnika
u blizini Proctorove šume
i ubio ga nehotice.
Osudili su me i objesili.
Bio je to moj stečaj.
Sada nas dvojica, koji smo bankrotirali
svaki na svoj način,
spavamo mirno jedan kraj drugoga.
Antologija Spoon Rivera
enzensberger
Lastavičje gnezdo na fresci Hilandara - Đorđe Stojičić
Jesam li došao, najzad, do prelepog cilja,
U postojbinu sazvučja, reči i tišine?
Znam tajnu neizlečive ljubavi gorobilja,
I odgonetku zauvek izgubljene vedrine.
Kamenu i rosi novo ću ime izmišljati,
Darovan nečijeg izdašnog srca darom,
Mogao sam umreti i sve ovo ne znati!
Proglašavam ovaj prizor novim oltarom!
Praštaj svevivišnji i tvoja milosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Lastavičje gnezdo na fresci Hilandara!
Zvezda i ognjišta susret nasred kuće!
Zapisujem na dlanu ime i život neimara
I prvi jutarnji zrak što oglasi svanuće.
Dovde sam putovao noćima i stolećima,
Sanjao kule u oblacima i nepojamni cvet,
I sada gledam u nebo za ptićima
Dok uzleću pravo u zaumni svet.
Praštaj svevivišnji i tvoja mudrosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Sto puta sam, pred čudima sveta, neutešno plakao,
I tražio pravu reč da kažem, moje krvi
Neizrecivu tajnu. Ali nikad tako, ali nikad tako,
Da me zvučnom bojom budni san nežno smrvi.
Da li smo bili kakvi smo trebali biti?
Zar nam kajanje ostaje kao zalog oproštajni,
Da li smo smeli tu čašu opojnu popiti,
Što nas je mamila ponorom svojih tajni.
Praštaj svevivišnji i tvoja milosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Izgubiti carstvo u ratu – to nije ništa!
Nešto je sjaj suze na dečjem licu,
I lik prve ljubavi u bistrini izvorišta,
Nešto je videti na fresci Hilandara lastavicu!
Samo iz neporecive žudnje nastaje ovakvo delo
Ljubavi, sna i jave. Čula su se zvona kako zvone,
U sluh sveta da se oglase. I jarko svetlo obuzelo
Širom jedini nesagorivi kutak vasione.
Praštaj svevivišnji i tvoja mudrosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Lastavičje gnezdo na fresci Hilandara!
Je li to odgonetka dubine dana i noći,
Koja nas peče kao neugasivi grumen žara,
Je li to ruka spasa brodolomniku u samoći?
Nigde u nigdini, negde u beskraju,
Svaki se otkucaj našeg srca broji
I naše reči u muklini svemira traju,
I razlog za gnezdo lastavičje negde postoji.
Praštaj svevivišnji i tvoja milosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Prizivam svetlost da svetli usred života,
U sprezi ljubavi i zla, i meni grešnom,
Dok se na vidiku ružama osipa Golgota,
Meni putniku vanvremenom i srećniku neutešnom.
Vidim boga, začuđenog nad zlodelima svoje dece,
Vidim braću oslepljenu, u nepostojće svetlo silaze,
U povorci vidim uboge putnike, careve i svece,
Zapućeni, pod suncem, na krvave puteve i bogaze.
Praštaj svevivišnji i tvoja mudrosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Lastavičje gnezdo na fresci Hilandara!
Himne dostojno jest i zlatom pisane slave!
Odavde vidim i najdalji predeo zemnog šara,
I bilje svetoljubivo oko Hristove glave.
Hvala ti za ostrvo spasa, za ruj što sviće
U sazvežđu dobre nade, za ognjište i strehu.
Ispisaću nesagorivi letopis za čudesno otkriće
I saznati punu istinu o dobroti i grehu.
Praštaj svevivišnji i tvoja milosti,
U gnezdu je iverak i svečeve kosti!
Čekanje - Aleksa Šantić
Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,
Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.
Mikica
Ars poetica - Archibald MacLeish
Pjesma mora biti opipljiva i nijema,
Ko oblo voće.
Šutljiva
Ko prema palcu stari medaljoni.
Tiha ko rukavom izlizani kamen
Pod prozorom, gdje mahovina raste -
Pjesma mora biti bez riječi
Ko let ptica
Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje
Ostavljajuć, ko što mjesec pušta
Granu po granu u noć zapletena stabla.
Pjesma treba biti nepokretna kroz vrijeme
Ko mjesec što se penje
Pjesma mora biti ravnopravna
Ne istinita
Za svu povijest bola
Prazan hodnik i list javora
Za ljubav
Dvije priljubljene travke i dva svjetla iznad mora
Pjesma ne treba značiti
Nego biti.
enzensberger
Ladislav Prezigalo - I vjecnost nek bude
Ako umrem,
umrecu na tvojim rukama
draga
tamo gdje najljepse provodio sam sate
i ostavih sretn trag do traga
da se jednom istim nekom vrate.
Voli moja ovu ljubav tvoju,
i htio bih joj nesto za svu vjecnost dati,
da k'o slika bude ti na broju
i kroz srecu do pocinka te prati.
Zaboravimo jade kao osecaje
jer najveca su ljubav i kazna,
zasto onda kad se zivot daje
da nam sreca bude prazna.
Zadnje cu misli pokloniti tebi
i umrijecu sretno od ljubavi nase,
a ono sto ostavicu sebi neka tebi,
neka nasem pokolenju nase.
Ako umrem,
umrijecu na tvojim rukama,
draga...
majra
Pa to je krasno - Enes Kišević
Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pijetla.
Pričam joj pjesme....
Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.
Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...
A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.
Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.
enzensberger
Slatke djevojke - Anabel Torres
Ovo su
slatke djevojke
koje idu na premijere
pripremljene biti eho,
pripremljene biti mali okrugli kamenčić u centru
diran u koncentričnim krugovima
dok se valovi odmiču sve dalje i dalje na pučinu.
To su djevojke
sa kožom glatkom
i dušom još izglađenijom i,
bez nesimetričnih uglova.
enzensberger
Trenuci - Horhe Luis Borhes
Kada bih svoj život
mogao ponovo da proživim,
pokušao bih u sledećem
da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da
budem tako savršen, opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego
što bejah, zaista,
vrlo malo stvari bih
ozbiljno shavatao.
Bio bih manji
čistunac.
Više bih se izlagao
opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao,
na više planina popeo,
više reka preplivao.
Išao bih na još više
mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više
sladoleda,
imao više stvarnih, a
manje izmišljenih problema.
Ja sam bio od onih što
razumno i plodno prožive
svaki minut svog
života; imao sam, jasno, i časaka radosti.
Ali kad bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo;
nemoj propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikad nigde nisu išli
bez toplomera,
termofora, kišobrana i padobrana;
kada bih opet mogao da
živim, lakši bih putovao.
Kada bih opet mogao da živim,
s proleća bih počeo
bosonog da hodim i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci
okretao, više sutona posmatrao i
sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali vidite, imam 85
godina i znam da odlazim.
Dah duge - Zal Kopp
Kistom svoga srca na platno moje duše nanosiš paletu
i plavom bojom oslikavaš beskrajni oblik dubina.
Sanjariš i u sebi me smirenjem svoga bića stapaš.
Neustrašiva, plava ptico, u beskonačnost sna dolaziš.
Ljudskom zelenom bojom umiruješ nemir mojih voda,
s njom obnavljaš i čistiš uzdrhtale prozirne valove.
Kao rajske biljke proplanku donosiš rascvjetani mir,
osvježavajućom snagom nade uspinješ u slavlje moj život.
Začet u tvojoj bjelini otkrivam milost svih osjećaja.
Uznosiš me preobraženim smislom horizontima dana,
a istokom moje duše budiš sjaj sunca vrhom razuma.
Auerolom ponovnog rađanja kušaš krilom prepelice.
Zemlja ti je dom, smeđa i topla, čvrsta poput majke,
imaš savršenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvorištem života izlaziš iz njih i nudiš odricanje tuge,
pa me zoveš i prihvaćaš u njedra predivnih uzvisina.
Tu me ženstvenošću crvene vatre osvajaš i primaš u sebe,
strašću vjetrova prislanjaš uz besmrtnost iskrene sreće
i kao sunčevu zraku izdvajaš među svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uživam i plovim zauvijek.
Ti si dah duge, početak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja.
Ti si vitki most između zemlje moga srca i neba moje duše.
Tvoje se jake boje okvirom mog bića nježno i toplo razljevaju
i ja se vječno prepuštam njihovom veličanstvenom skladu.
Lidija
Odgađanje - Alvaro de Campos (Fernando Pessoa)
Provest ću sutra misleći o prekosutra,
tako će biti moguće; ali danas ne...
Ne, danas ništa; danas ne mogu.
Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,
san mojega stvarnog života, umetnutog,
zamor unaprijedni i beskonačni,
zamor svemirski da bi se ukrcao u tramvaj ...
ta vrsta duha...
Prekosutra samo...
Danas se želim pripraviti,
želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan...
On je odlučan.
Sutra je dan nauma.
Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;
ali ću svijet osvajati samo prekosutra...
Dolazi mi želja da zaplačem,
dolazi mi želja da zaplačem gorko i smjesta, u nutrini...
Ne tražite da znate više, to je tajna, neću reći.
Prekosutra samo...
Kad sam bio dijete, nedjeljni me je cirkus zabavljao čitav tjedan.
Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus čitavog tjedna djetinjstva...
Prekosutra ću biti drugi.
Moj će život postati slavodobitnim,
sve moje stvarne odlike pametnoga, odgojenoga, uporabivoga stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom...
Ali nalogom od prekosutra...
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...
Koja je, za danas, predstava što će mi ponoviti djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo.prekosutra dobra predstava ...
Prije, ne...
Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra izučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu nikako biti.
Prekosutra samo....
Spava mi se kao psu lutalici na hladnoći.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...
Da, možda samo prekosutra
Budućnost...
Da, budućnost
enzensberger
Krčmarska Moskva - Sergej Jesenjin
Nema više nade, svršeno je,
daleko su sad rodna polja.
Neće više sivim lišćem svojim
iznad mene zvoniti topola.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.
Volim ovo šarenilo grada,
podbuo je, snage više nema.
Zlatna, snena Azija i sada
na njegovim kupolama drijema.
Kada sine mjesečina bijela,
kako svijetli, tko li će je znati?
Idem pravo, oborena čela
u poznatu krčmu navratim.
U jazbinu takvu kad doskitam,
svu noć strašnu, u dimu i buci,
ja droljama svoje pjesme čitam,
kraj lopova sa čašom u ruci.
Bije srce i ja blijeda lica
Govorim i pijano se klatim:
ja sam, kao i vi, propalica,
ni ja nemam kamo da se vratim.
Nestat će i niske moje kuće,
neće više biti ni psa mog.
Na moskovskom trgu, u svanuće,
izdahnut ću, sudio mi Bog.