Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Samoca - Desanka Maksimovic

Bilo bi mi suvise da sretnem kogagod:
kao reka skrivena smeje se moja samoca
i plavi se nada mnom neba svod.
Ostavila sam za sobom zla i dobra
vezana za radosti sveta.
O, kako se sada smeje moja samoca
u dva, tri malena cveta
sto uz put radosna ih pobra'.

Suvise bi mi bilo da sretnem kogagod,
kad daljina ima snova belu draz
i budi se nada mnom neba svod.
Kao pod srebrom trepti na bregu raz
ispod zagrejane magle
i reka u dolini plavi se.
O, kako je dobro, sit ljudi i lutanja,
posaditi ovde svoja cutanja,
gde radosti kao i osmesi vode
od neba jedino zavise.

I nasto bi mi da sretnem sada kogagod,
kad srce moje cveta u samoci
i treperi kao zvezda neba svod.
O, da mi je lepotom neba tako moci
napojiti svaki duse zedni kut,
i nad zeljama prolaznim imati vlasti,
pa hoditi dotle niz beli tudjinski put
dok mi oci zauvek ne zaborave
one sto u dalekom kraju borave,
i za kojima cveta u samoci,
ko cvet u suncu, tuga moje strasti.

Nasto bi mi i nocas da vidim kogagod:
puna je mene same moja osama
i cuti nada mnom neba svod.
Tisina tuzna doline uvija
i prozore moje dotice, kad mine tamom,
zlosluto krilo nocnih kukuvija.
Preliva se nocas mnome moja osama
kao jutarnji cvetovi rosama;
a ni sad jos nisam sita drugovanja
duse sa sobom samom.

I mislim: zasto sam ikada srela kogagod,
jer ma s kim bio, covek je uvek tuzno sam,
i vezuje nas samo neba svod.
Usamljen je i onaj kome dusu dam,
usamljena sam i ja i uzalud molim
ocima malo duse u ljudi sto prolaze:
sama sam i kad volim,
i sama cu otici u smrt.
O, covek je s covekom uvek tuzno sam;
vezuje nas samo neba hram
i zemlje tuzni vrt.

Nedovršenosti - Alvaro de Campos

Srediti život u volji i djelatnosti,
to ću smjesta učiniti, kao što vazda žuđah, s istim
ishodom;
lijepo je imati jasnu odluku, čvrstu samo u jasnoći,
napraviti nešto!

Spremit ću kovčege za Konačnost!
Ustrojiti Alvara de Campos,
a sutra ostati na istom gdje bijah prekjučer - prekjučer
što vječito traje...
Smiješim se od unaprijedne spoznaje da neću biti ništa.
Barem se smiješim; smiješiti se nekog vraga znači...
Svi smo mi romantički proizvodi...
A da nismo romantički proizvodi, možda ne bismo bili
ništa.
Tako se stvara literatura.
Bozi Sveti, tako se stvar život!

Drugi su također romantični,
drugi također ne ostvaruju ništa, i bogati su i siromašni,
drugi također provode život gledajući kovčege koje valja
spremiti,
drugi također spavaju uz poluzgotovljene rukopise
drugi su također isto kao ja.
Ulična prodavačice, što izvikuješ svoju ponudu kao
nehotičnu himnu,
zupčasti kotačiću u urarstvu političkog gospodarstva,
sadašnja i buduća majko poginulih da bi se oljuštila
Carstva,
tvoj glas stiže do mene poput poziva za nigdje, poput
tišine života...
Svrćem oči s rukopisa koje mislim srediti na prozor
odakle ne vidjeh prodavačicu što sam je čuo,
a moj smiješak, još nedovršen, poprima metafizičku
kritičnost.
Razuvjerih se u sve bogove ispred ureda za sređivanje,
gledah u lice sve sudbine iz zabave što sam slušao
izvikivanje,
a moj je umor starinski čamac što trune na pustu žalu,
a kako je to slika jednog drugog pjesnika, zatvaram
ured, zatvaram pjesmu...
Poput nekog boga, nisam sredio ni jedno ni drugo.

Nevidljiva svjetlost - M.B.Romanov

i da znas
niko ti nikad vise nece pisati pisma
puna secera
i ustajale usirene krvi
u maju kada slavuji zvizducu Malu nocnu muziku
pracenu zabljim horom

i niko se nikad vise nece
pred tvojim pogledom
da onako topi i mrvi
i niko te nikad vise nece nazvati
luckastom nocnom morom

budi mi nocas tajna
i ne daj da se u nama
ovakvim
samo nesrecni rastanci legu
u predvecerja sto zlatom boje
u oku
majusne kaskade

i ne zali
jer ja sam samo jedan od onih rijetkih ludaka
sto ce krvlju
na posljednjem snijegu
da nasvrlja ime tvoje
slovima bolesljive nade

i da znas
meni je Gospod na ledja natovario samare
od cvijeca
i od korala
pa te u dugim vecernjim molitvama nazivam
i Princezom
i Pepequljom
jednom si kao Manjaca velika
drugi put kao Suturlija mala
jednom te zovem vjecnom i jedinom
drugi put samo drugom

i tako to kroz mene prodje
i otkravi
i raskrvari
nesto sto se pravi da ne zivi
nesto
sto samo s tobom
nevidljivu svjetlost daje
dovoljno je da se nasmijes
i kazes
oboje smo krivi
da se u meni bijela zastava
podigne u znak predaje

Velika kao dijete - Enes Kisevic

Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete ?
Ja kada odrastem
jako velika,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki posao
lagan kao igra.
Ma nosila ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velika,
ja ću ostat’ dijete.

Rastanak sjećajući se na jedno zbogom - Cesar Vallejo

Na kraju, na koncu, konačno,
vraćam se, vratih se i skončavam se i plačem dajući vama
ključ, svoj šešir i ovo pisamce za sve vas.
Na vrhu ključa je kovina u kojoj smo naučili
kako se zlato lišava zlata, i nalazi se,
na kraju mog šešira, ovaj jadni mozak, slabo počešljan,
i posljednja čaša dima, u svom dramatičnom papiru,
počiva svoj praktični san duše.

Zbogom, braćo sveti petri,
herakliti, erazmi, spinoze!
Zbogom, tužni biskupi boljševici!
Zbogom, vladari u neredu!
Zbogom, vino, koje si u vodi kao vino!
Zbogom, alkohole u kiši!

I sebi samome također kažem zbogom,
zbogom formalnom letu miligrama!

Također zbogom, na isti način,
hladnoći hladnoće i hladnoći topline!

Na kraju, na koncu, konačno, logika,
granice vatre,
rastanak sjećajući se onoga zbogom.

I san i java - Goran Aleksić

I san i java
su otrovni plodovi mašte.
Opasni za onoga,
ko ne ume da ih razlikuje.

Čuvaj se filmova
u koje možeš da poveruješ
i ljudi
koje ne možeš da razumeš.

Jer život je
poništena karta
kada mašta poruši snove.

photo by shapor odiva

Licentia Croatica - Damir Šodan

Hrvat je – čini se – dužan pisati misliti
osjećati nešto tužno.
gablati fileke sa špekom nad kockastim
stolnjakom u iličkom spleenu?
dok uzduh polako ali sigurno
omašćuje fluidne strijele
dužan je rabiti riječi poput
prosjelina – plojka – slučimice – čestar – hvat
i svako toliko pomisliti
na neupotrebljiv probirštift
te kako se po tuđinskim predsobljima
ustrajno preznojavalo naše plemstvo...
da bi zatim otopio
utopio popio zapio pola pneume
u kutjevačkoj graševini
i sjetivši se Bibe – Cice – Goge
i Jelene Bilbije
(iz Slamnigove pjesme?)
odlučio da nakon sto godina
kupi ciklame na Dolcu,
okupa se u zdencu ili općenito
učini nešto šašafo
kao ona učiteljica onda iz Duge Rese
kad se jednog jutra probudila
vedra i čila
i nije mogla vjerovati...
kao da je izišla
iz višestoljetne depre.

Opet Fado - Kresimir Butkovic

voliš kad pretjerujem
pišem ti dok slušamo fado
Jeleni vijori kosa u splitskoj večeri
i sve je bajka u otpjevanoj riječi
ti se prepuštaš gitari
ja se prepuštam tebi
veže nas portugalska sjeta
savršen trenutak da te dodirnem
a mene nema da ti mirišem kosu
čekaš me svaku večer
svaka večer tužan je mornar negdje na moru
ženo, oprosti što sam slab od vjetrova
sol mekša moje kosti
bura se utkala u boru kraj usana
slušaj, ona pjeva o dalekoj tuzi
a ja sam sretan jer je dijelimo
svanut će jutro u Portu
živnut će mozaici kamenih ulica
u Lisabonu
a mi, na jadranskom valu
ljuljat će nas na prvoj žici gitare
visoki ton što jeca uz njezin glas
oprosti mi ljube
večeras slabiji sam od svake riječi
malaksao od vrućeg stenjanja srpnja
htio bih ti blizu zataknuti cvijet oleandra
a ti opčinjena fadom
puštaš da plutam za tobom
na plimi punog Mjeseca
fado, o fado
opet ti se navraćam
ubireš u meni sjetu razdvojenosti
znam, Jelena pjeva
ni ne sluteći, o meni
o ženi
i slomljenoj gitari zasutoj pijeskom...

Rab, 19.7.2008.

Pesma zeni - Jovan Ducic

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna rec u sumu
moj korak i bludnja
I samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja!
Ostaj nedostizna,nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna,kao mladost
neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.
srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
istina je samo sto dusa prosneva
poljubac je susret najlepsi na svetu.
Od mog prividjenja ti si cela tkana
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina,porazan i leden.
A ti ne postojis,nit si postojala.
rodjena u mojoj tisin i cami
na Suncu mog srca ti si samo sjala,
jer sve sto ljubimo stvorili smo sami!

Moj did - Drago Ivanišević

Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron,
i sa zmijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zanimija,
baba moja s očiman o' jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge meu žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga stâ.

Nastavi da se smesis - Srdjan Dragojevic

Na svim tim mestima umetnosti
daleko od umetnosti
na svim tim izlozbama fotografija
sa gomilama dupeta i cipkanih sisa
gde delovi zenskih tela plasljivo cijucu
stisnuti u ramove
i gde lakirani kratki prsti devojaka
zatvaraju svoje izbecene rupe
i gde svi oni zajedno zatvaraju
one mishije rupe umetnosti
slucajno slobodne,

na svim tim mestima, uljanih polucija
i po sirotinjskim porodilistima
kulacke poezije
na svim tim djubristima
ukletih vekova i vasljivim stepama
nove kozacke konjice,

na svim tim metsima umetnosti
daleko od umetnosti
nasmesi se.

Nasmesi se, jer tu nema pomoci
nasmesi se, jer kad dodje vreme
razvuci ce vec oni sami
tvoje usne u osmeh
razvuci ce vec oni usne,
tvojoj ledenoj ljubaznoj lesini
i plakace za tobom
krajevima dlanova.

Sve tvrdjave pakosti
i bozanskog gadjenja
gradio si uzalud
zato,

nastavi da se smesis
na svim tim mestima zivota
daleko od zivota
nastavi da se smesis i budi
spreman da ti pripadne jedna
od onih nasmesenih kurvi,
budi spreman da jednog dana
pretvoris utorbu njenim nogama
njenim zubima
njenim zrelim ocima
ili ako stvari okrenemo
svaka od njih je oduvek bila
spremna na svog coveka
na svog buduceg davljenika
kravatama i mrznjom
i budjavim navikama
one su oduvek bile spremne
da sve nas, onakve kakve smo,
prihvate rasirenih ruku,
one ce nama napraviti decu
i sve sto uz to ide i vise od toga;
zato:

nastavi da se smesis na tim izlozbama
deci i golubovima
po glavnim ulicama
zalutalim zenama i
svojim i tudjim krevetima.

Nastavi da se smesis jer sve to
ionako tako brzo prolazi
i oni i ti i nemoc brzo prodje, a

na svim tim mestima smrti
daleko od smrti,

na svim tim mestima
neko se vec brine
da i sopstvene prozdrljive crve
docekas nasmeseno.

Slobodan udarac - Zvonimir Balog

opet izvode slobodan udarac
a mi pravimo živi zid
za svaki slučaj
mećemo ruke na jajca
z glavom kaj bu bu