Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Vita nivellatrix - Ivan Slamnig

Moj stric je trgovao ribom
sa Kalabrijom, čak sa Ciprom,
a poslije posla bi se ribo
parfemima: fougereom, chipreom.

Popodne listao bi kroz Kola,
Harambašića zatim čito,
"Promessi sposi" ili Foscola
i razdragavao se pri tom.

Poštovao sam svog strica,
komplicirane smeđe prste,
sjećam se mnogog dobrog vica
i pamtim riba razne vrste.

Ali nikad nisam shvatio
tremu i brižnost mu na licu
šahirajući dok se patio -
i zavist prema drugom stricu.

Moj drugi stric, što bi advokat,
zbog toga nije bio sretan.
Potajno je znao lokat
pa tvrditi da je kapetan.

Stric treći - svak to može znati, ne ?
slabo je zasluživao novce,
živio poput vucibatine
ko mornar, lump i suknjolovac.

Za šalu, baštinik tih ljudi,
katkad im služim ko surogat.
Stvarno, u maloj amplitudi
stignem im se tek naurugat.

Mjesto - Slavko Jendričko

Priroda mog radnog mjesta.

Građen
od finog božanskog smiješka
pišem.

Nije sudbina pisanje čitanje.

Tepih ispod nogu
posut je radioaktivnim
stazicama.

WC je do ove sobe.

U njemu anđeli piške,
smiješe se, plaču.

Muhamed je na terasi;
gleda.

Ovo ne baš osobito radosno
trošenje božanstva.

Blistaj, republiko na umoru - Robinson Jeffers

Što se tiče moje djece, volio bih da se drže podalje
Od središta koje se zgušnjava: pokvarenost
Nikad nije bila obavezna; dok gradovi leže ničice
Pred čudovištem, ostaju nam planine.
Čujte dječaci, ni u čemu ne budite tako umjereni
kao u ljubavi prema čovjeku, pametnom sluzi,
nepodnosivom gospodaru.
Jer to je stupica u koju se hvataju najplemenitiji duhovi,
u koju se, kažu, uhvatio Bog dok je zemljom hodio.

Hrvati mi idu na jetra - Boris Maruna

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Brak - Gregory Corso

Da se oženim? Da budem dobar ?
Da odijelom od baršuna i faustovskom kukuljicom
zapanjim djevojku iz susjedstva?
Da je ne vodim u kino, već na groblje
i pričam joj o vukodlacima i rašljastim frulama
onda za njom čeznem i ljubim je, i cijeli taj uvod,
a ona ne ide dalje i ja to razumijem
ne razljutim se pa kažem. Moraš probati! Lijepo je kad
probaš!
Umjesto toga uzmem je u naručje,
naslonim na iskrivljeni nadgrobni kamen
i cijelu noć je osvajam pod zvijezdama nebeskim -

Kad me predstavi svojim roditeljima
ukočenog napokon počešljanog, zagušenog kravatom,
da li da sjednem stisnutih koljena na inkivizitorski divan
i ne pitam. Gdje je toaleta?
Kako inače da budem drukčiji no što jesam,
Što često mislim: Flash Gordonova mu sapuna!
Ah, kako strašno mora biti mladiću
koji sjedi ispred obitelji a obitelj misli
Nikad ga nismo vidjeli! On hoće našu Mary Lou!
Poslije čaja i domaćih kolača pitaju Čime se bavite?
Da im kažem? Bi li im se onda sviđao?
Kažu: U redu, ženite se, gubimo kćerku
ali dobivamo sina -
Da ih onda pitam Gdje je toaleta?

Bože, a vjenčanje! Cijela njena obitelj i svi prijatelji
a mojih tek šačica, sve žicari i bradonje,
samo čekaju da se domognu jela i pića -
A svećenik! gleda me kao da masturbiram
i pita Uzimaš li ovu ženu
za svoju zakonito vjenčanu suprugu?
A ja, od straha što ću reći, reknem Uzimam!
Ljubim nevjestu, a oni banalni tipovi tapšu me po leđima:
Sad je tvoja, mladiću! Ha-ha-ha!
A vidiš im u očima neki bestidni medeni mjesec -
Onda sva ona glupa riža, zveket limenki, cipele
Slapovi Niagare! Čopori nas! Supruzi! Supruge! Cvijeće! Bomboni!
Svi, se slijevamo u udobne hotele
Svi ćemo noćas isto raditi
Ravnodušni portir zna što će se zbiti
Besposličari iz predvorja znaju
Liftboj što zvižduće znade
Nosač što namiguje znade
Svi znaju! Gotovo da sam sklon ne učiniti ništa!
Bdjeti cijelu noć! Buljiti u oči tom portiru!
S vičem: nije medeni mjesec! Nije medeni mjesec!
Bijesno juriti po sobama gotovo klimatičkim
urlajući Radio vam trbuha! Mačju mu lopatu!
Ah, vječno bi živio u Nijagari! u mračnoj spilji podno slapova
Sjedio bih, Ludi Medenomjesečar,
smišljajući kako da uništavam brakove, zatornik bigamije,
a svetac razvoda.

Ali moram se ženiti, moram biti dobar.
Kako bi bilo lijepo doći kući k njoj
i sjesti pokraj vatre, a ona u kuhinji
s pregačom, mlada i lijepa i hoće dijete sa mnom
i tako sretna što me ima da joj pečenje zagori
pa dođe plačuć k meni a ja ustajem iz djedova naslonjača
i govorim Božićnih mu zubi! Blistavnih vam mozgova!
Nijeme ti jabuke!
Bože, kakav bih ja bio muž! Da, moram se ženiti!
Toliko posla, treba se ušuljati noću u kuću gospodina Jonesa
i prekriti mu štapove za golf s 1920 knjiga na norveškom,
objesiti Rimbaudovu sliku na stroj za košenje trave
izlijepiti poštanske marke Tanu Ture po vrtnoj ogradi
kad gđa Dobroglava dođe po prilog za dobrotvorno društvo
ščepati je i reći: Na nebu su nepovoljni znaci!
Kad gradonačelnik dođe da za nj glasam, reći mu
Kada ćete ljude odučiti od ubijanja kitova?
Kad dođe mljekar otaviti mu poruku u boci
Donesite mi pingvinsku prašinu, hoće mi se pingvinske prašine.

Ipak, ako se oženim, i u Connecticutu bude padao snijeg
ona mi rodi dijete i ja ne spavam, umoran,
noćima budan, glavom oslonjen o tihi prozor, misleći na prošlost,
naći ću se u posve običnoj situaciji, pun tjeskobe,
suočen s odgovornošću, što nije mačiji kašalj, ni klin-čorba,
ah, kako bi to bilo!

Jamačno bih mu dao gumenog Tacita ko dudu
torbu slomljenih Bachovih ploča ko zvečku
objesio Della Francescu svud uokolo njegova krevetića
zašio grčki alfabet na njegov ubrus
i sagradio mu Parthenon bez krova kao tor za igru -

Ne, sumnjam da bih bio takav otac
ne bi bilo sela ni snijega ni tihog prozora
već vreli smrdljivi stiješnjeni New York
sedmi kat, žohari i štakori u zidu
debela žena - ko iz Wilhelma Reicha - vrišti preko krumpira Nađi posao!
I petero slinave deriščadi zaljubljeno u Fantoma
i susjedi svi krezubi i rasčupani
poput gomile vještica iz 18. stoljeća
svi hoće ući i gledati TV.
Gazda traži stanarinu
Špeceraj, plinara, račun za elektriku -
Ne može se leći i snivati Telefonski snijeg, parkiralište duhova -
Ne! Ne smijem se ženiti! Ne smijem se nikada ženiti!

Ali: zamisli da se oženim lijepom profinjenom ženom
visokom i blijedom u elegantnoj crnoj haljini
s dugačkim crnim rukavicama
koja drži čibuse u jednoj ruci, viski u drugoj,
i živimo na vrhu nebodera u apartmanu s velikim prozorom
odakle vidimo cijeli New York i dalje kad je vedro
Ne, ne mogu zamisliti da sam oženjen tim snom o ugodnoj tamnici.

A ljubav? Zaboravih ljubav,
ne da sam nesposoban za ljubav,
naprosto je smatram čudnom ko nošenje cipela -
nikad se ne bih oženio djevojkom nalik mojoj majci
a Ingrid Bergman mi uvijek bijaše nedostižna,
postoji možda djevojka ali je već udata
a ja ne volim muškarce i -
Ali netko mora bit!
Jer što ako mi bude šezdeset a ja neoženjen
sam u namještenoj sobi s mrljama mokraće na donjem rublju
a svi su drugi oženjeni! Cijeli je svemir oženjen, osim mene!

Ah, ipak dobro znam: da je bilo moguće žene,
ko što sam moguć ja
i brak bi bio moguć -
Kao ONA što u samotnoj nezemaljskoj raskoši
čeka svoga egipatskog dragana
tako čekam i ja - ali bez dvije tisuće godina i životvorne kupelji.

O broju - Paul Valéry

Možda nije poezija. Ali možda ni mi nismo ono što velimo. Pol Valeri je proizvod, jednog korzikanca i jedne ženovljanke. Neki od nas koji su želeli praviti anarhiju su greškom (možda) njegovu knjigu Načelo čiste i primenjene an-arhije uzeli kao neki udžbenik, kao uputstvo.

A poezija je tamo gde se najmanje nadaš.

Džaba vam novci, moji sinovci.

O broju

Broj je sredstvo, i jedino sredstvo.

Broj podrazumeva zbrajanje jedinica, koje predpostavlja prepoznavanje elemenata, koje predpostavlja jedno ubedjenje: A=1; B=1; A=B.

A+B=1+1=2 i nema više ni A ni b.

Reći 2 čoveka, znači uništiti i jednog pojedinca i drugog.

Nema više od jednog ja.

Da si blizu - Vesna Parun

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Puno decijih dusa - Dejan Nikolic

Pesme iz najnovijeg elektronskog izdanja knjige pesama "Uputsvo za vaspitanje mladih prinčeva" - Dejan Nikolić

Puno dečjih duša

Spavao sam u plavim šumama.
Oko mene je - pucketalo cveće,
žareći se u dubini pućilo je usnice
- a one su me snažile
gipkom vrtoglavicom...
Spavao sam u plavim šumama.
Nikoga, pored puta.
Donekle zagušljiv, sumpor
nežno plav kao bakar sulfat
nadimao se u mojim venama
razveseljenim slatkom dimnom punđom.
Neko me je škropio; i sva gorčina
neprimećenih dijamanata, - sa verovatno
isto tako neprimećene dijademe
aristokratske gospođe
što se u lokvicama (malko zimogrožljivo)
zârila kao rastrzan plašt
poglavito rđavo raspoložen, -
pupila je nepovrat mekotom
mlečnih gusaka.

Fina škropionica
alkalna kao gugutka
skrozirala me je, voleo sam
što je moje srce, kao sunđer
- u zavadi sa munjevitim varivima:
upijalo moju sopstvenu krv.

Spavao sam u plavim šumama.
Inficiranih noktiju; napomađen vedrom paprati
po zajapurenosti, i do u krajnost
radosnom štrcanju burmutaste krvi
koju sam ušmrkavao; znao sam da su nožni.

Stopala ispruživši (činilo se da ću
ovde zauvek ostati) kao ključalo kestenje
opijao sam se, čudnom izrezbarenošću
svoga ostajanja (u slonovoj kosti), kamernošću
burmuta, muzikom - ležerne svlačionice.

Na sajtu www.filokalija.org.rs mozete preuzeti elektronsko izdanje knjige pesama Dejana Nikolica "Uputstva za vaspitanje mladih prinčeva".

Dejan Nikolić nastavlja našu nadrealističku tradiciju ne oponašajući ranije postupke i jedini je nastavljač nakih iskustava i težnji Oskara Daviča. Padaju mi na um poetes precieux sa početka 17.veka, i njihov sledbenik Michel Bulteau, s početka sedamdesetih godina ovog veka.Ovo su, pored ostalog, uputstva za vaspitanje jednog posebnog ukusa, u kojem je preliv sve, a predmet koji se preliva ništa.

... od sveg srca preporučujem ovu neobičnu knjigu. (iz recenzije - Milovan Danojlić)

Pred nama je knjiga koja ima svetski značaj. Poetrygarden. Može ona da se primi i na ovom tlu, ali kada bi naša sredina generisala jedinstvo sa ovim viteškim darom verovatno bi je snašlo nešto ravno katarzi, nešto kao GRAND MALL. Jer ova knjiga ustoličava veru u predestiniranu harmoniju malobrojnih dostignuća ljudskog duha; njen umetnički domet je ravan onim iz najlepših vekova istorije.

(iz pogovora - Mikailo Bodiroga)

Blizina ume da nas zaprepasti - Veselin Lari Mišnić

Rekla si: Doći ću.
Rekla si : Doći ću. Sigurno ću doći.
I opet ponovila: Doći ću ako dodjem.
Razumeo nisam šta si u stvari htela da mi kažeš.
Odlučio sam da te čekam.

I tako evo godine prolaze a tebe nema.
Tu smo u komšiluku. Kuća do kuće takoreći.
Vrata do vrata.
Jer blizina ume da nas zaprepasti.
I da nas udalji od samih sebe.
Istina je da daljina razdvaja prostore.
A blizina ljude.

Nije lako tolike prepreke u nama premostiti.
Počinjem da se brinem za tebe.
I da sumnjam počinjem.
Brinem se da ne zalutaš na putovanju do moje duše.
Varke su na stazi svakog tragaoca.

I sumnjam kao što rekoh.
Da te je samo san večiti omeo da dodješ.
I nemam hrabrosti da pozvonim na tvoja vrata.
I ako bih te ipak na njima ugledao tada
Hoću li moći da te upitam bez mucanja
Jesi li živa
Jesi li mi živa ljubavi moja

Bakrena je otišla na put - Rade Jarak

Otišla si Bakrena,
ostala je tuga.
Uvek će te voleti,
grobari sa juga.
(Navijačka pjesma)

Sjedim u Kinoteci i promatram kišu
a Bakrena je otišla. Na put.
Bakrena je otišla, sjedim u Kinoteci,
Kiša pada. Kiša, dosadna, uporna.
Svejedno, lijepo je sjediti u Kinoteci

Na jedinoj bijeloj stolici i gledati kišu ujutro.

Iako je Bakrena otišla.
Iako jutros ništa od njene bakrene kose
i sivih očiju, koje se mijenjaju
zavisno od vremena i rasvjete.
Kiši. Jutro je u Kinoteci. Komadi dolaze i odlaze –

Bakrena je otišla. Na put.

U neki drugi grad. Možda se nađe
s nekim starim dečkom. Starim ljubavnikom.
U pravu je što ide, sigurno sam joj dosadio.
Dosadio sam ionako i samom sebi,
i Bogu i Vragu, a kako ne bih Bakrenoj.

Bakrena je otišla u Luleu.

Negdje na sjever.
Iz Lulee, teško se vraćaju ljudi.
Tako mi i treba.
Bakrena je otišla na sjever.
Uvijek taj sjever. Velik. Dalek.

(Moja želja da otiđem u Kopenhagen,
nikad nije bila uslišana. Iako je moja
prva djevojka bila Dankinja.)

Nema njenih sivih očiju koje se mijenjaju
ni bakrene kose.
Iako njezin libido odlazi uglavnom na posao.
Bakrena mnogo radi, mnogo.
Mora tako, ne može drukčije.

Jutro je. Kiši. U Kinoteci.

Sjedim. Pijem sok. Pušim.
Ulaze komadi svi odreda u jahaćim čizmama,
što se to jutros događa?
Je li ovo hipodrom il Kinoteka?
Bakrena je otišla.
Al vratit će se. Vratit će se rode.

Jutro je, jebiga, Bakrena je otišla.

Otišla je, vratiti se neće.
Druže Tito, naše rosno cvijeće.

Tvoja lađa i moj čamac - Ivica Smolec

nevere su moje divljale
zlodusi mi se smijali
a krhki tvoj brod ljuljao se graciozno
kao na maestralu
dok gromovi su urlali
i moj čamac tonuo

popeo sam se
slan mokar i smrznut
rekao sam ti odmah kakav sam
kakav ću zauvijek biti
i korijenje korova nepoznatih
da hranit će jednoga dana
srž ovog gubitnika

a ti si se smijala
kao da šale pričam
ti si me ljubila
zaludila me
voljela si me
ali me nisi shvatila

otplovila si princezo svaki put
u svojoj lađi
od pozlaćenog krep papira
vjetrovi su ti u ušima šumili
nisi čula proteste
niti molbe moje
samo si me svaki put luđački
strastveno ljubila
kad god bi pristala u moju luku

a onda
potonula je lađa od papira
i ti si doplivala
po svoju porciju poljubaca
i zagrljaja
a mene nije bilo

jer korijenje korova nepoznatih
odavno se hrani srži ovog gubitnika

Duša - Aleksa Šantić

Danas, drugog februara, navršava se 85 godina od smrti Alekse Šantića, pjesnika koji je umio ljepotu svoje duše, otkucaje svoga toplog i velikog srca pretočiti tako vješto u riječi čime nam je ostavio u amanet besmrtnu poeziju.

Aleksa je znao utkati svoju istinsku i duboku emociju u sve što je radio, a radio je puno, doprinio mnogo svome vremenu, a nama ostavio tragove iz kojih smo trebali praviti svoje dalje korake. Iskrenost, srčanost, poštenje i predanost je tako nenapadno znao nositi; da li je to „krivica“ blizine Neretve ili hercegovačkog kamenjara, koji ljude bespoštedno bruse baš tako da drugima uvijek mogu svijetla obraza pogledati u oči – ne znamo, danas je odgovor teško dokučiv. Ostaje nam samo da se zahvalimo hercegovačkom suncu što je jedno takvo divno biće ono milovalo i što mu dušu obuklo u tako neizmjernu ljepotu.

Aleksa je moja velika slabost... i svako malo se vraćam njegovim pjesmama; tu je da mi krila raširi, ali tu je i kad je nužno s bolom se iznijeti.
U svakom slučaju tu je, s nama... danas i uvijek, život da nam oplemeni.

Duša

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute,
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije –
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...
(1905)