Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Razmisljam-Branka Zeng

O jutru, koje će probuditi,
senku na zidu razdvajanja
misli, puštenih da izlete
kroz otvoren prozor, turobnog
dana u pokušaju da to postane.
Odbacivši osmeh nestaje…
pretvarajući se u sebe nastaje,
posle jutra rođen, odlazi u noć.
Postaje, kao u ogledalu slika jutra…

Želje rastu, svetlo su probuđeno.
Cvrkutom rasteruju sivilo
neodređenog bez oblika,
dana iz kog tek treba
da se rodim, u svetlu
izmilelih osećanja
da postojim likom,
nalik zori, mirisu mora,
šumu lišća, toploti dodira,
radosti, da budem Život!

Penje se u prkos svemu,
budi zvuk, pokret, uspavanu
živost, odbija prestanak i posle
zalaska, izvire poput reke
nestale u vrletima, žubori
u venama nalazeći smisao
od koga gradi novi nastanak
dana hraneći ga svetlom
nastavlja da traje novim
tokom proticanja trajanja…

Ratko Petrović - Tromb

ne plašim se visine, već sedenja na ivici
- nemam više živaca za to

ne plašim se ostavljanja, već čekanja

nema više prostora u grudima
za tako nešto

sve se steglo u iščekivanju,
utrnulo

tromb iščekivanja
koji pliva ka srcu

totalno zagušenje

premalo je vremena
čak i da želiš sad
da stigneš

ravna linija

Sonet - Branko Miljković

Te su reči uvek iste koje kasne
gorku ljubav i svet. One su uspešni
prestanak jave, al`ne san kad se izjasne
sunca za noć, već nešto treće, neutešni
zbog čega jesmo. Izvod iz čudesne basne sna.

Gorke obale na kojima neumesni
stojimo okrenuti svome početku grešni
zbog početka vida kada svetlost zgasne.

Usnu smo oni čije zaljubljene usne traže
reči bez cilja, bez izmišljenih predela.
Oh, te reči kako mogu da ublaže ako su od sna.
Lepoto neuvela reči bez senke kad ko čašu sunce
držimo u snu gledajući u crne vrhunce.

Danas - J.L.Borhes

Danas bih mogao
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao
otići daleko, puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz krizaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušunjavši se izmeđ' zavjesa
nošen mojom željom
i srebrnom trakom mjeseca!

Sunce - Branko Miljković

Ovo će se neizvesno kretanje završiti
Suncem. Osećam to pomeranje juga
U svom srcu. Majušno podne se ruga
U kamenu, varnica što će osvetliti

Zvezdani sistem mog krvotoka.
A dotle sve što bude nek je zbog pesme. Druga
Uteha nam ne treba. To trajanje se ruga
Pretnji crnog i otrovnog nekog soka.

Ne, neće se otrovom to putovanje završiti.
Neki će svemir ponovo da nas stvori.
Maker slepog lica i mračnog srca reč pravu izgovori.
U kamenu spava malo sunce što će nas osvetliti.

Čuješ li zvezdani sistem mog krvotoka!
Ponavljam: neki će svemir ponovo da nas stvori
Maker slepog lica i mračnog srca dok sunce ne progovori
Nad pretnjom crnog i otrovnoh nekog soka.

Moj svet - Desanka Maksimovic

Moj svet se sastoji od misli mutnih,
od srca pometenoga,
od onoga što u bolu dokučim,
moj svet se sastoji od nedorečenoga.

Moj svet se sastoji od sumnje u Boga,
od priželjkivanja
da ga ima negde gore,
od prigovora njegovim zakonima,
njegovoj volji da čovek bude stvoren.

Moj svet se sastoji od nespokojstva,
od prezanja pred svačim,
u njemu su i skrušenosti blage svojstva
i pobuna
što čovek prođe tek što zakorači.

Moj svet se sastoji od onoga
što se misli kad je ponoćna tama,
nestalniji je moj svet od dima,
od tuge tiši.
Stotinu vasiona svet sad u meni ima
i stotinu krugova čistilišnih.

Izjava - Czesław Miłosz

Gospode Bože, volio sam džem od jagoda
I tamnu slast ženskog tijela
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
Mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih
S pravom bilo odabrano, vjerodostojnih.
A tko da meni povjeruje? Jer vidješe
Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše
I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin.
S manama i njih svjestan. Žudan veličine,
Vješt da je opazim pa ma gdje bila,
Pa ipak, premda ne baš oštra vida,
znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja:
Vašar kratkih nada, zborište oholica,
Nadmetanje grbavaca, književnost.

Lijepo lice - Danijel Dragojević

Lijepo lice,
moramo ga odmah zaboraviti,
vratiti tamo odakle je došlo,
u čisto, u bijelo, u daleko,
u njegovo vrijeme,
gdje nas nema.

Smrt - Antun Branko Šimić

I smrt će biti sasma nešto ljudsko
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki
svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dana.

Ljubav poezije - Branko Miljković

Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavadjene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
I sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra
Cvetove koji se prepiru sa vremenom
U ime budućih plodova i prolećne časti

Ja volim sve što se kreće jer sve što se kreće
Kreće se po zakonima mirovanja i smrti
Volim sve istine koje nisu obavezne

Ja volim jučerašnje nežnosti
Da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje
Prste oči sluh drugačije rasporedjene
U šumi negoli u telu.

Bol večerašnja - Željko Krznarić

U ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu,
ova muzika tvojih prstiju,
sve je to sadašnjost,
u kojoj tutnje prošlosti
nekih drugih ljudi,
koje smo voljeli,
koje smo voljeli,
i nikad ih nismo razumjeli,
a njihovi snovi,
isto tako i naši leže negdje
pod slapovima žutog lišća.

Nismo nikad izdržali
napade podmuklih jeseni.

I zato ove večeri
skriven od svih,
umotan u agnus dei
malog Mozarta,
osjećam bol praznine u mojim zjenama,
nepodnošljivu bol za tobom.

Sve ovo,
ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima,
naših nevjera,
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla,
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima.

Liliana, lice jeseni

Ljubavi moja
u čemu smo griješili,
koga smo tješili
kad je i nama bilo teško.

Kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu,
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima,
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeća.

Sve je to moja bol večerašnja,
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas
slatke primamljive tajne.

Sve sam to ljubavi ubio
krstareći sjeverom,
gubeći sve vrijedno i dobro,
gubeći i tebe.

Željko Krznarić pesnik i tekstopisac čije knjige nemaju ni predgovore ni biografiju, čije pesme često imaju samo tri zvezdice (***) umesto naslova ili tri iksa (xxx) sliva reči po sredini srca svoga, tvoga, moga iz koga miriše ljubav kao dunja sa ormara...

Na vunenim nogama - Petar Gudelj

Na vunenim nogama,
na vrhovima prstiju,
prikrada ti se s leđa.

Dlanima ti poklapa oči
i pita:

- Pogodi tko sam.

- Ti si smrt.