Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Da li nevin čovek može ostati živ - Matija Bećković

Razumem zašto umiru oni koji su krivi,
Kažnjeni zasluženo i mrtvi dobrovoljno,
ali zašto da umre čovek bez krivice,
nevin, koji nije činio zla,
koji je slušao, radio i učio
kao da će mu sve to trebati u životu.

Mislio sam da smrt postoji
da bismo razlikovali nevine od grešnika,
jer ako sve izjednačavaš, sve je ništavno.
Za smrt je besmisleno živeti.
Ko god je umro nešto je pogrešio,
najteža kazna traži krivicu.
Kad bih verovao da ću ikad umreti
umro bih sada,
ali se umreti mora zbog nečega,
a nevin čovek nema radi čega.
Nesposoban da umre, ne može pogrešiti,
živi, a ne ume da objasni kako.

Ako ga zbog toga ne proglase ludakom
i strpaju u kavez kao čudo ili učilo.

Ne bi ga ubili makar samo zato
što će se nadati da će ipak umreti.

Ako bi ikad umro nevin čovek,
mogao bi samo umreti poslednji.

Ja ne znam preimućstva smrti.
Nevin sam i čist
Nema razloga da umre nevin čovek.
Nevin čovek mora večno živeti,
to je njegovo pravo,
ali ne na nebu nego ovde na zemlji,
gde mu zauvek pripada toliko otadžbine.

Što se to do sada nije dogodilo
možda je samo dokaz
da pre nas nevinih nije ni bilo.

Ili neki čovek već i živi vekovima,
na nekom tajnom mestu, prikriven i neprijavljen,
diše, gleda i čeka
nevinog druga da mu se poveri.

A ipak, knjige - Czesław Miłosz

A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.

Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.

Kozmopolitski pozdrav – Allen Ginsberg

Laureatima Zlatnog vijenca Struškog
festivala & međunarodnim bardovima 1986.

Ustajte protiv vlada, protiv Boga.
Ostanite neodgovorni.
Kažite samo ono što znamo i zamišljamo.
Apsoluti su prisila.
Promjena je apsolutna.
Običan um uključuje vječne opažaje.
Promatrajte ono što se jasno vidi.
Primijetite to što primjećujete.
Uhvatite se da mislite.
Jasnoća je samoodabiruća.
Ako nikome ne pokazujemo, slobodni smo napisati bilo što.
Sjetite se budućnosti.
Savjetujte samo sebe.
Ne zapijte se na smrt.
Dvije molekule što se zvonko odbijaju jedna o drugu traže od promatrača
da ih pretvori u znanstvene podatke.
Mjerni instrumenti po Einsteinu određuju pojavnost
fenomenalnog svijeta.
Svemir je subjektivan.
Walt Whitman je slavio Osobu.
Mi smo promatrač, mjerni instrument, oko, subjekt, Osoba.
Svemir je Osoba.
Unutarnja lubanja velika je poput vanjske.
Um je svemirsko prostranstvo.
„Svaki na svojoj postelji sam sa sobom je razgovarao, ne puštajuć’ glasa“
„Prva misao, najbolja misao.“
Um je skladan, Umjetnost je skladna.
Maksimum informacije, minimum slogova.
Zgusnuta sintaksa, zvuk solidan.
Dojmljivi isječci govornog idioma, najbolji su.
Suglasnici oko samoglasnika imaju smisla.
Uživaj u samoglasnicima, cijeni suglasnike.
Subjekt je poznat po onome što ona vidi.
Drugi nek mjere viziju po onome što vidimo.
Iskrenost dokida paranoju.

Kral Majales, 25 lipnja 1986. , Boulder, Colorado

Staklenom ulicom - Zal Kopp

Svaku večer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otišla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesečine
izmedju drvoreda sjećanja plamtiš.

Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratiš
i ne remetimo nježnost krošnji,
jer one poznaju mirisni šum pjesme
i naše korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne plaču, već onako sjetno
u kutu naših zjenica, šute.

Dobrodošla si,
iako im je teško podijeliti tvoje osmjehe u pamćenju,
za njih si uvijek dobro došla,
jer kad završi dan ili započne noć,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se više,
ali pamtim, kako si jednom već dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, …onda si u srcu,
s tim svojim glasom što ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otišla,
i po tko zna koji puta si,
izmedju drvoreda sjećanja
u kapima mjesečine ostala plamtiti.

Osmeh - Radoman Kanjevac

Ponekad osetim kako mi nedostaje tvoj glas
Tvoj smeh koji me prati misteriozno sa okolnih brda i planina
Poput dimnog signala koji najavljuje topot Indijanaca
Putujem...
Provlačim se izmedju redova svojih najgorih pesama
Kao usamljeni jahač izmedju stena i klanaca
Pravda se vuče za mnom kao dobro organizovana potera
Jutro se javlja u glasovima pospanih putnika
Voz još spava izmedju dve šine kao izmedju dve ljubavnice
Dva paralelna sveta koja samo slučaj može sastaviti
Dovoljno je, medjutim, da se setim boje tvojih cipela
I dosadno jednoličnog broja tvoga telefona
Pa da zamislim ptice kako napuštaju žice
I sleću na suncem osvetljenu stranu tvog balkona.
Brodovi isplovljavaju bez obzira na miris obale i prošlost stare luke
Reke se ponekad istinski dvoume izmedju širine mora i slave ponornice
A ja se budim na pola puta do neke nežne ruke
Čijih pokreta kasnije ne mogu da se setim
I počinjem da letim.

Hodnik - Pierre Reverdy

Nous sommes deux

Nas dvoje smo

Na istoj crti gdje sve se niže

U meandrima noći

Riječ je u sredini

Dvoja usta koja se ne vide

Šum koraka

Jedno lako tijelo klizi prema drugom

Podrhtavaju vrata

Jedna ruka prolazi

Htjeli bismo otvoriti

Svijetla zraka stoji uspravno

Tu preda mnom

I vatra je to što nas razdvaja

U mraku gdje tvoj profil iščezava

Minuta prekinuta disanja

Zapalio me je na prolazu tvoj dah.

Roditelji - Lucja Danielewska

To su oni zabrinuti
kada bolujemo
ili loše ocjene donosimo

Ponekad klimaju
nad nama glavama
a ponekad
ne uspiju pomoći

Nije bilo znakova - Irving Layton

Hodajući sam spoznao
kamo idem.

Mrzeći iz petinih žila, naučio sam voljeti.
A voleći, koga i što mi je ljubiti.

Tugujući, naučio sam se grohotom smijati.

Od nemoći sam sazdao snagu.
Od neistine istinu.
Od dvoličnosti sam izgradio poštenje.

Tako da sad bezmalo znam tko sam.
I gotovo da imam hrabrosti biti taj čovjek.

Još jedan korak
i vratit ću se tamo odakle sam i pošao.

Točak - William Butler Yeats

Svu zimu proljeće nam zaziva volja,
U proljeće čežnja nam ljetna žega,
A kad se plodom napune polja
Kažemo da zima bolja je od svega;
A onda ništa dobro nije
Žudimo opet za proljetnim dobom –
Jer ono zbog čeg' krv nam vrije
Ništa je drugo do čežnja za grobom.

Mladost i starost - William Butler Yeats

Mnogo bjesnih dok bijah mlad,
Svijet me tjerao pa takav postah,
A on laskavim jezikom sad
Otprema zadnjeg gosta.

Nevođeni razgovori - Günter Eich

Mi, skromni prevodioci,
recimo reda vožnje,
boje kose, nakupine oblaka,
što da kažemo onima
koji su sporazumni
i čitaju izvorne tekstove?
(Tako je jedan pabirčio
iz Eulenspiegelovih knjiga
zobena zrna.)

Pred tolikom pouzdanošću
naša je žalost vjetrovita,
pomiješana s kišom,
otkriva krovove,
pada preko svakog osmijeha,
neizlječivo.

11-10-83 - Dan Fante

Jučer sam opet
iznebuha
i
beznadno
nogiran
dovukao
svoje skrušeno dupe
natrag u spavaću sobu u stražnjem dijelu hladne majčine kuće

Četrdeset i jedna mi je,
vučem za sobom petocifreni minus na tekućem,
desetke propalih zaposlenja
i kutiju punu fotografija djece i bivših žena
nemajući blage
što mi je činiti

Upravo sam

raspakirao
svoj najnoviji neobjavljeni roman,
svoje
dvije - ili sad već tri - nepostavljene drame,
na stotine
vlastitih pjesama i zbirku priča Raymonda Carvera
i
svoje
prljavo donje rublje

Dok prolazim pokraj majke na hodniku, ona okreće glavu
možda posramljena - sigurno ozlovoljena
od pogleda
na srozanog sina za kojeg su nekoć
govorili kako
ima potencijala

A zatim sam iz dosade
skuhao lonac kave, dohvatio cigarete
i zaputio se
u dugu šetnju do one hridi iznad oceana

Tamo sam hladan
kao kamen
i savršeno pribran
podigao pogled
u pravom trenutku
da posvjedočim
još jednom savršenom
sutonu u Malibuu.