Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Ceremonija kuvanja čaja - Eva Zonenberg

Dašak vetra na samom početku.
Kada bi umela da se udubiš u vetar, čula bi moje ime.
Sa svakim njegovim izgovorom mogao bih postati vidljiv
i biti pored tebe.

Kako da nazovem Nekog ko me neprestano, nežno i neopaženo prati?

S e n s e i.

Sansei na japanskom znači Učitelj.

Da li to učitelj upoznaje učenika ili učenik učitelja?
Da li to učenik upoznaje učitelja ili učitelj učenika?

Da bi smo videli jedno drugo moramo se probuditi.

Čekamo jedno drugo budući jedno kraj drugog.
Čekamo jedno drugo mimoilazeći se kao dva neznanca.
Čekamo jedno drugo gledajući u oči jednom drugom.
Čekamo jedno drugo gledajući istu zvezdu.

Plava šljokica koja je pala sa mojih sandala,
plavih sandala, u kojima sam plesala na obali tirkiznog mora
Taj jedan jedini, blještavi cekin dajem ti na poklon, šaljem u mislima,
jer ne znam tvoju adresu.

Čekamo jedno drugo budući jedno s drugim.
Čekamo jedno drugo budući zajedno.
Čekamo jedno drugo razgovarajući medjusobno:

Da li mi to upoznajemo stih ili stih upoznaje nas?

Za tebe sam bio odsustvo motivacije.
Jedan od mnogih odgovora koji si znala otpočetka, iako si ga tražila na ulicama mnogih svetova.

Čekala sam, čekala nekog, ali da li stvarno Tebe?

Pogodi ko je Neko, nikada ga nisi srela, a kao da ga oduvek znaš.

Tražeći ga u gomili srela je kaluđere budiste.

Da li je traženje istovetno s nalaženjem?
Da li je nalaženje istovetno sa susretom?

Šta je danas bilo učenje, a šta privid?

Ako ne budeš umeo da patiš,
nećeš umeti da budeš srećan.

Ako ne budeš umeo da ćutiš,
nećeš umeti da čuješ ono što je prećutano.

Čuće i ono što je prećutano.
Katkad je probijanje kroz zemlju stvarnosti veoma teško i nestvarno.

Možda zbog toga što u sebi krije zemlje različitih smislova.

Čemu služe reči?
Da bismo se priključili zajedničkom razgovoru sveta, a možda i da govorimo šapatom.

Šapat je najlepša varijanta govora, ali tako se može razgovarati samo s drvećem.

I sa ljudima koji su njihovi izaslanici.

Onaj ko dopričava pronašao je samog sebe.
Most sa crtzeža: počinje na listu papira, a završava se van lista papira.

Da li se može nacrtati "palata praznine"?
A naša "pustinjačka ćelija koja se odmara među oblacima"?

O tome postoji izreka: "Presijavajući dragulj je u tvojoj ruci"
U Japanu često srećemo taj natpis koji visi u sobama odredjenim za ceremoniju kuvanja čaja.

Čime ćemo napuniti naše šoljice, čajem ili snegom?

Pićemo se uzajamno,
sve dok ne postignemo majstorstvo u zaustavljanju svakog trenutka u sebi.

Kakvog je ukusa kap istine?
Kakvog je ukusa kap osećanja?

Šta se može izraziti rečima?
Ćutnja zapisanog, ćutnja reči.

Upustili smo se u borbu s rečima da bismo pronašli Našu Pustinjačku ćeliju skrivenu medju oblacima.

Na koji oblak je pala moja trepavica?

Sećanja koja su želje.
Jedno vreme jednog susreta.

I nije bilo nikog osim nas.
I nije nam bio potreban niko osim nas.

Kako je to moguće?

Ono što je lako teško je, ono što je teško lako je.
U toj protivurečnosti sadržana je određena istina koja je dovoljna za celokupnu svest mudraca i glupaka.

Užasava li te nemogućnost?
Medjutim užasavajućije je predočavanje mogućnosti.
Da li si primetio? Da li si primetila?

Verovala si mi dok me nisi poznavala,
ali da li ćeš mi verovati kad me upoznaš?

Čekam,
da mi neko dovikne: Prijatelju!
ne osvrćući se iza ili na okolnosti.

Doći će kao sunce posle kiše
ili kiša posle veoma vrelog dana.

Samo čekanjem ćeš naučiti da ne čekaš nikoga.
Samo čekanjem ćeš naučiti da razlikuješ nikoga od onog Nekog.

Osećanje se odmerava malim gutljajima jasminovog čaja.
Što je osećanje jače, duže se pije jasminov čaj.

Jasminov mladić ili jasminova devojka?

Bio je učitelj; Jeste učitelj; Biće učitelj.
A ipak neprestano uči od ljudi.
Možda je baš zbog toga postao učitelj.

Da jasmin nikada ne precveta!
Jasminova šuma ili jasminova bašta?

Nešto stvarno važno je samo jedna, posebna rečenica.

Hodamo izmedju oblaka kao igrači koji menjaju prostor.
Na dnu šoljice suvo, kovrdžavo lišće čaja.

Ljudi su sećanje.
Šušte medju nama kao lišće čaja.

Izmedju susreta i susretnutog.

Nekad ćeš shvatiti sve to.
Nekada ćeš biti više dete nego sada.

Kada je ozbiljno počeo da je sluša prestala je da govori.
Od tog vremena postali su neophodni jedno drugom.

Provetravanje pesme - Branko Miljković

Ceo jedan narod
Izmišlja reči za pesmu
Koju će se usuditi da napiše
Jedan čovek posle sto godina

Ne boj se reči
Nije to ništa
Al ipak pazi
ne ljubi prošlost u ruku

Pevaj kao da ništa nije bilo
Juče ili pre sto godina
Nemamo vremena za rimu
Zvezdi sa severa ptici s juga

Ne boj se pesme
Reci, gde ćeš sutra
Zamka ti u zamci
...varaj vrata, piše na vratima

Poezija zija u svoje glupo p
Pesme sme svako da piše
I onaj koji ne zna kako se pišu
Velika slova od danas nepotrebna

Što je više gluvih
Pesma dobija u vremenu
Pokaži svoje srce i umri
Niko dva puta nije bio pesnik

Kao lekar zaljubljen u bolesti
Ljubavi pitam te čemu si me naučila
Kakvim nepotrebnim znanjima
Pticama zaljubljenim u sonet i ćirilicu

U vatri - noć
Izaći iz sna
Al poneti i blago
Kad sanjaš noć je tvoja sluškinja

I govorim ti kao što ptica leti kroz
lišenost
Ko ljubi opasnost ljubi izgubljeno vreme i
plamen
Slučaj živi u nedostatku strasti
Ja preplivavam da i ne mora uzaludnog

Treba ljubavi moja
Objasniti miris
Definisati vatru
Malo dublje malo visočije zemlja je
nekorisna

Vreme prošlo je vreme stvarnije
Kao prošlogodišnja žetva koja se vratila
u zemlju
Treba sve ponovo i drugačije reći
Život još nije završen iako je prošao

Uraniti prije smrti – Petar Gudelj

Uraniti prije smrti,
dok smrt još spava.
Prevariti smrt.

Na prstima izaći.
Pritvoriti vrata.

Lakosana je smrt.

Spava u tvojoj sobi.
U tvojoj postelji.
U tvojoj koži.

Obaviti to malo posla.
Protrčati po svijetu.

Propjevati, proplakati.
Roditi djecu.
Pokopati mrtve.

Vratiti se na prstima
u svoju sobu, u postelju.
Leći.

Dotle, probudit će se i ona.

Tko je imao priliku slušati Petra Gudelja gdje govori svoje pjesme, taj i bez objašnjenja zna kako je, opčinjen i prestravljen, prisustvovao manifestaciji organskog jedinstva ličnosti, jezika - govora i teksta, i taj shvaća da je život Petrovih pjesama na papiru, u koricama knjiga - tek neka vrsta pomno zabilježenog podsjetnika, grandiozne partiture. U tome je njegova tragička veličina: samo najveća poezija ima sretno - prokleto svojstvo da postoji na taj način.

Kad bi se moglo otputovati - Vesna Parun

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

Blagodat manjine - Ivan Slamnig

O da sam katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.
O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i štiman,
jer svi bi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.
Il da sam Žid il ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan,
al ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.

Najava - Raymond Queneau

Boga mu bozjega sto mi se danas pise
Jedna mala poema
Gle evo je gdje mi se upravo javlja
Mala malena majusna
Dodjider ovamo da te nanizem
Na tananoj niti svih svojih drugih pjesama
Dodji ovamo da te utisnem
U nizu svojih cjelokupnih djela
Dodjider ovamo da te usrmim
Da te urimujem
Da te uritmujem
Da te opegazim
Da te olirim
Da te ustihujem
I da te uprozim

No ona mi - zivotinja -
Strugnu...

Pesma duhova nad vodama - Johan Wolfgang Gete

Ljudska je dusa
slicna vodi,
silazi s neba
nebu se penje,
pa opet dole
zemlji mora
u vecnoj smeni.

Pljusne li s visoke
okomne hridi
cisti mlaz,
strosi se ljupko
oblaka valom
do na glatku hrid,
prihvacen lako
velom zaleprsa
i zazubori
put dubina.

Strci li greben
u susret slapu,
zapenusa gnevno
s kamena na kamen
u ponor,

u koritu ravnom
mili kroz livada do,
a u jezeru glatkom
napajaju lice
sve zvezde.

Talasu je vetar
Najljupkiji dragan
vetar s dna komesa
penusave vale.

O, ljudska duso
slicna li si vodi?!
O,sudbo ljudska,
slicna li si vetru?!

(Johan Wolfgang Gete – Pesme)

Dusa ti je bila - Pedro Salinas

Dusa ti je bila
otvorena, svijetla
tako da ne mogoh
nikad u nju uci.
Okusah precace
uzane, prolaze
strme i opasne...
A tvojoj se dusi
pristupiti moglo
putima sirokim.
Spremih ljestve vitke
- zidine visoke
sanjah kako prijece
pristup tvojoj dusi -
ali tvoja dusa
bijase bez straze,
zidova i plota.
Trazio sam k tebi
uska vrata duse,
al dusa ti bjese
slobodna toliko
da nikakvih vrata
na njoj nije bilo.
Gdje je pocinjala?
Svrsavala gdje je?
I ostadoh tako
zauvijek sjedeci
tu, na zagonetnom
pragu tvoje duse.

Rastanak - Sergej Jesenjin

Veče crne obrve natuče.
Nečiji konji pred ulazom stoje.
Da nisam mladost propio juče
Da se juče nismo rastali nas dvoje.

Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za sva vremena.

A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Otići odavde isceljenih grudi.
Da pesmu kiše slušam u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.

Zaboraviću sve zle sile mraka,
One što me muče dok ne dotuku.
Oblici nežni i pojavo slatka!
Pamtiću zauvek tu nežnu ruku.

Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i s drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.

Pričaću kako je u svanuća rujna
Tek’o naš život, ruža neuvela
O glavo moja, glavo moja bujna...
Do čega si me ti samo dovela?

Izmislio sam te - Pol Elijar

Veliku zahvalnost dugujem životu
Ne svome već svekolikom
Jer ti si žena sveukupna
I ništa te ne svodi na tebe samu
Spavaj detinjstvo moje – zlatno poverenje moje
Na nosiljci u kojoj nam je samo jedno srce
Izbegavaj bedu sa licem čoveka
Bditi nad tobom znači sanjati da si ti

Biti ozbiljan
I ništa ne shvatati
A da mi se glava razumom osvetli
Bio bih samo čovek koji nije u pravu
Ja sam budućnost i ništa granica nema
A ti me uspavljuj jer nemam sna
Mi delimo nerazgovetnu masu
Plodova cveća plodova koje pokriva cveće
I sunca koje se upliće u noć

Kao da je noć
Bila zemlja boja
Kao da se zelenilo i jesen
Rađaju iz inja na granama
Kao da se živi koji se nazivaju
So zemlje ili svetlost noći
Ne mogu praviti da su ono što nisu
Ne mogu imati stomak skromniji
Grudi pristojne ljupke predusretljive
I ruke uporne na radu milovanja
Gde si to ti ja živim – živeo sam živeću
Ja stvaram stvorio sam te pa i izmeniću te
A ipak za tebe sam samo dete bez smisla

Izmislio sam te ja

Pjesma - Carlos Oquendo de Amat

Za tebe
Imam osmijeh stampan na japanskom papiru

Gledaj me
Jer ti cinis da trava raste na livadama

Zeno
Mapo muzike bistrino rijeke svetkovino plodova

Na tvoj prozor
Vjesaju brsljan automobilskih volana
I prodavaci snizuju cijene svojoj robi
Dopusti da poljubim tvoj glas

Tvoj glas
Koji pjeva u svim granama jutra.

Snjeguljica - MIladin Berić

/...priča o osmom patuljku.../

I

Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja...
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke...

II

Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.

Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani: krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika -
- da važno je jedino ići.

Sjeti se Snjeguljice
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve
jedne te oči pamte
jedne te usne još vole
tvoj osmi patuljak
sa klupe za rezerve.

III
/...i djavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.../

Prošla je kroz dva mraka
izmedju tri svjetiljke
onom istom ulicom gdje je
prvi put
srebreni prah zvijezda u njenoj kosi
napravio krug.

Nema više ljudi
samo životinje i samo biljke
nema sjevera i istoka
samo zapadni zapad
i najjužniji jug.

Bijelo i crno

trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne
medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda
i najednom nema dana
i noć ti se zgusne
a oči tropskog sunca
postaju sante leda.

Crno i bijelo

trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa
trenutak kad tijelo klovna
obješeno visi na žici
uvijek će se do raja ići preko čistilišta
i gubilišta
i djavolu je jednako potrebna pjesma
kao i ptici.

IV

/...bijela krv.../

Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
koji leprša kroz moju krv
i koji bi tvoju zastavu
da digne do prvih zvijezda.

Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
koja je ostala zakopana
čitava dva osmijeha
poslije prvog mraka.

Kuda ću noćas sa ovim vriskom
koji je razoružao svice pa sada sedim sam
bez kriške mjeseca i fenjera.

Stvarno kuda ću noćas...?

...A dovoljna je jedna mala svjetiljka
da raskrvarim samoću
da ućutka rijeku
i da umnoži mrak

i dovoljan je jedan pogled
da bi se rodila ljubav
i hiljade prošlih poljubaca
da se ugasi

i dovoljni smo sami sebi,
a opet nedovoljni
i još nedovoljniji

Bar ti znaš Snjeguljice:

jedna obična rijeka
u svakoj običnoj kapi
toliko je neobična sama sebi
da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
preko zuba od kamena
zna li ona uopšte taj put
kojim je milijardu puta prošla
i mora ponovo
i najponovije...

Treba vratiti nevraćeno
pa makar u kamenu bila voda
a u vodi kamen.

Bože kuda ću noćas kad nisam ni zastava
ni svjetlost
ni vrisak
a u biti lepršam
svijetlim
i vrištim.

Još jedna molitva u kamenu:

Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
bijelu krv
bez rakije
i bez noža.
I samo zato peta kolono moga srca
večeras lupaj lakše
večeras pronadji ritam
uz koji se može igrati zatvorenih očiju
a da se ne strmoglavi.

Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?

V

/...pjesma osmog patuljka.../

Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše
tamo gdje zvijezde ponekad čine
najljepšu pjesmu nebesa
tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom
još jedan osmijeh piše
tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa.

U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina
i malena kriška dinje
zaboravljena iz nekog soneta
i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina
polumrtav i polupijan
šaputanjem s onoga svijeta.

Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće
u kojoj patuljci umjesto princa
svoje princeze ljube
zaljubljeni u bol samoće
zaljubljeni u nemoguće
kao što kraljevi mogu biti
zaljubljeni u svoje lude.

U kosi je zaspao leptir
napola polomljenih krila
i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala
bio je bunar želja
i samrtna tišina je bila
i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala.

Možda smo morali poći prugom
koja se na nebu pruža
da bi što teže pali da bi se riješili boja
u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža
poir toi mon amour i...
laku noć pogrešna moja.

VI

Poklanjam ti na komadu papira
osmijeh lutalice
i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar
i još upamti...

sve dok smo veliki kao zvijezde
i sve dok smo mali kao mravi
ne pripadamo nikom osim ponekad sebi
a ti si dušo malo mrav
i malo zvijezda
pod ovom mutnom kupolom noći
i ne možeš da pobjegneš
sve dok ti iz očiju kaplje krv umijesto suza.

Znam:
biće to što mora
jer ja ne držim prst na obaraču
niti sam našao riječi
i šaputanja koja bi dobila rat
i zato više nemam prava
na tvoju minijaturnu državu
na tvoju banana republiku
na tvoje kraljevstvo u kojem nema
ni kralja
ni kraljice
ni dvorske budale
ni tvoju geografiju
na deltu tvog krvotoka
na sićušne kapilare u tvom oku...

/...sve je sada samo dim
onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../

Zbogom malena
s neba padaju smrznute ptice
iz jata koje je zaboravilo da pjeva...

...ti znaš
ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija
tvoji nepotrebni memoari
i...
i bijela mrlja

i da nemam prava na elektricitet tvoje kose
moja mala električna jeguljo
mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak...

Poklanjam ti kućicu
vinogradskog puža
odbačenu pred ponoć
i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog
prema praskozorju
i ništa više...

...jer si došla iz bajke
(u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i
pretvorena u zvijezdu padalicu)
u zemlju
u kojoj svi živimo u oblacima
a najbolji padaju s kišom
koja uporno nagriza oči
...oprosti...

al' ti si tražila kralja
ti si tražila dvorsku budalu
i zato je sve samo dim
onaj koji zastane u grlu
i dugo pecka do bola...

VII

/...na minus trideset sedam.../

Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar
zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući
naša je trka pri kraju
trčimo kroz poslednji metar
povraćajući
i posrćući.

Meni je dosta svega, a tebi je dosta mene
iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri
i zato zatvori oči
i kad najljepša slika krene
ne okreći se...
...ne žuri...

Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte
i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam
jer ja sam kraljevski pingvin
sa neke daleke sante
potopljen u vrelo olovo
na minus trideset sedam.

VIII

/...jutarnja molitva za "nikog".../

Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu
i da se nikad ne vratim
ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku
bile uzaludne
a ja nisam ni burence mora
ni fabrika soli
ali su mi suze slane
jer tako mora da bude

i zato dok mašem
i zato dok mašeš
ruke nam se dodiruju mada je izmedju čitav okean
vazduha
...a voz mora da krene
u jedan i osamnaest...

...da, mi ćemo čekati...

Jedino na otvorenom moru
i sa slomljenim jedrima
mjesec smiruje bol
razbija daljinu
i farba tamu

jedino tad je jedini brat
i jedino tad zna da čuva tajnu
a vagon je prepun i ja ću da mašem
sve dok se ne pogase svjetla grada
u kojem si me čekala.

I dok voz uranja u lavor mraka
stenjući kao ranjena mazga
crtam svoj lik na staklu
malo prstima i malo dahom
zaboravljajući da samog sebe
nikad ne možeš vjerno da nacrtaš
jer svi autoportreti su laž
sve dok su i osmijesi oružje...

Da, ti ćeš me čekati...

Umiru zvijezde jedna za drugom
a ja nemam povratne karte
jer sam pijani pjesnik
koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi
i zato obriši suze
jer ruke nam se više ne dodiruju
a voz polazi
u jedan i osamnaest...