Idealan poklon
Približavaju se praznici, i tradicionalno vreme darivanja. Obradujte svoje najmlađe između ostaloga i knjigom nežnom na dodir od Pirs Hariera - "Doživljaji belog mece". Prepustite se mekanim medvedićima da Vas nauče kako da ljude koje volite učinite srećnim.
Nećete pogresiti ni ako se odlučite za knjigu koja svetli - "Potraga za najvećim medvedom". Dočekajte noć držužeći se sa medvedićem i pomozite mu da otkrije svetlucavu tajnu: ko je najveći medved na svetu? Tajnu čuvaju zvezde koje sijaju kroz knjigu i kroz njihove oči.
majra
Stiven King - Mracna kula
Jedna jako interesantna knjiga za pokloniti, ali samo prvi dio koji se zove Revolveras, sve ostale nastavke neka sami kupuju :lol:
Naime, knjiga je sacinjena iz 7 dijelova-nastavaka i svaki ima svoju pricu svojstvenu masti Stivena Kinga. Ja sam stigao do petog sa naslovom Vukovi Kale drugi dio :D . (znate, ima i prvi dio petog dijela a ovo je drugi dio petog dijela).
PS. Nastavci se cekaju po nekoliko mjeseci. No, ko voli Kinga...
Trejsi Ševalije - Dama i jednorog
Dama i jednorog je zbirka od sest srednjovekovnih tapiserija. Lepe, zamrsene i vrhunski izradene, ove tapiserije su tajanstvene u pogledu porekla i znacenja. One naizgled odisu redom i logikom price, kao da ih je zamislila i izradila jedna osoba, i tako skrivaju komplikovani postupak sopstvenog nastanka.
Tkaci, porucioci, crtaci, slikari, trgovci i segrti bili su umesani u stvaranje ovih tapiserija, a iza njih stajale su zene, kceri i sluzavke i vrsile uticaj na muskarce.
Kao bezbrojne niti vune i svile utkane zajedno u jednu tkaninu, tako su se i ljudi susreli u zamrsenom plesu kako bi stvorili celovitu sliku.
Jedna od knjiga posle koje mi je bilo žao što ne mogu da pročitam još nešto o svemu tome. Ostavila je na mene jak utisak.
Ogden Neš- Štihovi
Šta su to "Štihovi"? - "Štihovi" su sve sami štihovi.
Ovo je prava stvar za pokloniti nekome koga hoćete nasmijati do suza.
Za Neša kažu da je jedan od, ako ne i najveci, pjesnika u vedrom žanru, pa prema tome, imajte obzira da, ukoliko vama neko pokloni ovu knjigu, ne čitate je na javnom mjestu, (javni prevoz, čekaonice i sl.), u suprotnom će svi da vas zbunjeno gledaju, iako ste bili kulturni i čitali je u sebi.
Ima jedan nedostatak. Koliko sam upućen (bar tako piše na ovoj kod mene) izdanje je iz 1977. god. odštampano u 25.000 primjeraka i jako ju je teško pronaći. Utoliko je poklon vredniji. Bar zbog uloženog truda u njegovo pronalaženje :D
Miljenko Jergović - Mama Leone
Navodeći neke karakteristike Jergovićeva pisma i predlažući tačke od kojih bi mogla započeti interpretacija, istaknuli smo jednostavnost, ljepotu i neku čudesnu običnost priča, s mnoštvom istina kakve su nam izgovarali naši bližnji. (...)
Umijeće autorova pripovjedanja iskazuje se i u vještini kojom on zaokružuje svoje tekstove. Početni motiv svoju puninu dobiva u ponavljanju na samom početku priče. Sposobnost uočavanja detalja na kojima će graditi središnje dogadjaje još je jedno Jergovićevo umijeće. Upravo detalj može predstavljati „onu sitnicu“ koja će potaknuti čitatelja na razmišljanje o sličnostima Jergovićeve priče i vlastita života. Brinuti o recepciji štiva, a ne smanjivati umjetničku razinu proizvoda koji se nudi, uspijeva samo onima koji uz znanje posjeduju i dar. Jergoviću ništa ne izmiče kontroli; čitatelj je u priču uvučen već u samom naslovu. (...)
Svim do sada istaknutim vrijednostima Jergovićevih priča treba dodati i ocjenu koja najčešće, izgovorena glasom kritike, zvuči potrošenom frazom: tekstovi se čitaju bez daha. Reći ćemo to drukčijim riječima: priče nagovaraju na čitanje; tačka na kraju jedne, na scenu poziva naslov druge. Tako je to i zbog napetosti koja drži stranice na okupu, onog dramatskog, koje najsnažnije ujedinjuje priče i dijelove u cjelinu: sukobi dječjeg i odraslog diskursa, razlike u prostorima (ovdje i tamo), razlike u povijesnim vremenima (rat i mir), priča o nostalgiji u prvom dijelu i priča o ljubavi u drugom, nostalgija za vremenom djetinjstva i ironija i tragikomika vremena sazrijevanja, vjerovanje u bajke i raskrinkavanje sigurnosti svijeta koji nas okružuje. I uvijek samo jedan zaključak: ništa neće ostati što pričom nije kazano.
Bila je to riječ kritike iskazana jezikom Julijane Matanović.
A da je svaka njena riječ istinita uvjerićete se ako vam do ruku dodje ova sjajna knjiga. Lakoća s kojom autor tka svoje priče je zaista nešto što vas neće i ne može ostaviti ravodušnim.
Moja topla preporuka za ove hladne zimske dane. ;)
Mikica
Arhimandrit Lazar (Abasidze): Mucenje ljubavi
"Kelijski zapisi"
Jedna od najneobicnijih knjiga koja je izasla u ruskom pravoslavnom izdavastvu. Autor zapisa je svestenik Gruzijske Pravoslavne Crkve, govori i pise sta je najvaznije od sveg', a o cemu se pise i govori malo, a i tada cesto nedovoljno promisljeno i duboko.
U njoj se pod prefinjenim pokrovom reci skrivaju ne samo rasudjivanja svetog "starca", vec ispovest coveka, zivo osecanje, bol srca coveka koji sam pokusava da otkrije put u vremenu iskusenja. Put "izmedju straha i nade". “Mucenje ljubavi” je knjiga koju je napisao covek koji je odlucio da ide tim putem.
Raditi na sebi iz sve snage, i prevazilaziti ih, bivajući svestan pritom da je sav naš trud ništa i nadati se samo u Gospoda – to je u najkraćim crtama taj uzan i tesan put, kojim se prema rečima samog Hrista, mali broj ljudi odlučuje da ide.
majra
Vedrana Rudan - Ljubav na posljednji pogled
Toliko ima pitanja na koja ne dobivamo odgovore, mi takozvani ljudi na Zemlji, mi žene! Dobro, dozvoljavam mogućnost da dobije odgovor onaj tko ga traži. Ali, rađamo, ugađamo, radimo, robijamo... Između dva ustajanja, tri udarca, nekoliko poroda, ***** koja ne želiš? Tko može vrištati, odgovorite! (...)
Sva su nepostavljena pitanja unaprijed i zauvijek odgovorena. Koje su šanse, nas žena, da se izmigoljimo ispod gadnih tijela naših muškaraca i duboko udahnemo? Nikakve! Zato Strašni sude, kad budeš donosio odluku, kriva ili nije kriva, imaj sve ovo na umu! Ubila sam ga jer sam znala odgovore na sva svoja nepostavljena pitanja.
Vedrana Rudan rođena je u Opatiji, 1949.godine. „Ljubav na posljednji pogled“ njen je drugi roman. Prvi roman „Uho, grlo, nož“ bio je bestseler ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom regionu. Po motivima tog romana postavljene su i dvije pozorišne predstave, u beogradskom Ateljeu 212 i zagrebačkom Teatru 101.
Rudan je žena u pedesetim godinama svog života, u svojim romanima piše upravo o svijetu jedne stvarne žene, ne samo o sebi, i njenom poimanju života, već o životima žena koje proživljavaju istu dramu kao i ona, s tom razlikom što njih ne čujemo, jer ćute, a nju čujemo jer priča... Da, priča i to vrlo hrabro, priznaće svi koji pročitaju ovaj roman.
Život jedne žene nije, i ne može nikad biti, isti u dvadesetim i u pedesetim godinama, to znamo. Ali, Rudan nam je to tako plastično opisala u svom romanu, bez imalo srama, bez imalo lažnog sjaja, bez zavaravanja da nešto jeste, ako nije. Hiljade žena sigurno misle kao ona, žive kao ona, ali samo je ona bila dovoljno hrabra iznijeti jednu ovakvu priču pred sviju nas.
Vrlo detaljni opisi njene traumatične mladosti objašnjavaju njeno kasnije ponašanje u odraslom dobu, dramatične scene njenog „lova“ na muškarca za kojeg će se zauvijek vezati, (ona sama tu borbu naziva „lovom“), njene unutarnje dileme i razdiranja koje joj život čine nesnošljivim, prva trudnoća, prvo dijete, brak, posao, ljubavnik, razočarenja i sve što stane u život jedne obične žene. A stane mnogo, strašno mnogo.
Roman je pisan vrlo britko, kratkim rečenicama, živahno, uz dozu jednog specifičnog humora, svojstvenog samo njoj, ali roman je pisan i veoma surovo na nekim mjestima. Kažem surovo, jer je Vedrana Rudan žena sa oštrim jezikom koja ne štedi nikoga. No, upravo je sve to razlog da uzmete ovaj roman, bez obzira hoće li vam biti samo puka zabava, ili će biti štivo koje će vas nagnati na razmišljanje. U svakom slučaju, roman je vrijedan pomena. Pa ko voli da čita, evo nešto posve drugačije i novo.
Mikica
A. Cehov - Neobicna ljubav
Veliki ruski pisac Anton Cehov i prvakinja Hudozestvenog teatra Olga Kniper dopisivali su se pet godina i za to vreme razmenili preko 800 pisama. Ta pisma danas predstavljaju dragoceno svedocanstvo o jednoj neobicnoj ljubavi.
Ukljucujuci se u obelezavanje stogodisnjice Čehovljeve smrti 2004. godine, "Novosti" objavljuju najlepsa mesta iz ove uzbudljive prepiske.
Prica iz devetnaest delova o Neobicnoj ljubavi dostupna je kao online feljton.
majra
Justejn Gorder - Sofijin svijet
Bivsi profesor filozofije, Justejn Gorder (Jostein Gaarder) priča jednu nesvakidašnju priču. Priča o istoriji filozofije, ali na jedan vrlo jednostavan način, nekako vas provuče kroz čudesni vremeplov, čineći to kroz doživljaje i razmišljanja glavne junakinje Sofije. Sofija, djevojčica od petnaest godina se odjednom nalazi pred teškim pitanjima tipa: "Ko si ti?", "Iz čega nastaje svet?", "Koje sile upravljaju tokom istorije?", dobiva anonimna pisma s pričama o rajskom vrtu, mitovima, filozofima prirode, sudbini, prosjetiteljstvu, romantizmu, Hegelu, Velikom prasku… Sve te priče su ujedno i svojevrsna razmišljanja i odgovori (odnosno pisana istorija filozofije).
Knjiga je, mogli bismo reći, autorov način da nas pozove na jednu borbu, borbu protiv navikavanja na svijet, da nam uputi poziv na budjenje, da nam kaže da mislimo i razmišljamo o svakodnevnim stvarima uvijek na drugačiji način, da spoznamo tajne života, i naučimo se nanovo čuditi i uživati u njemu.
Knjiga je štivo namjenjeno svima nama, teško je odrediti neku dobnu skupinu, za koju bismo rekli da je njoj baš ciljano upućena. Ja bih preporučila svima, koji ovaj roman o istoriji filozofije nisu čitali, da ga pročitaju. A posebno može biti zanimljiv uzrastu od 15 do 19 godina… sve sam bliže tome da kažem da bih je uvela kao lektiru, pod obavezno čitanje u gimnaziji. I nakon tog perioda života, kad je uzmete, uvijek ćete naučiti ili spoznati nešto novo.
Uz ovu knjigu, ja sam imala i audio kasete za učenje engleskog jezika. Za one koje to zanima, da znate da postoji i ta opcija, znači: knjiga i kasete. Pa možete istovremeno, raditi na sebi, razmišljati o svijetu, učiti nešto novo o filozofiji, a uz to učiti i engleski jezik. (Možda su sad već kasete prevaziđena stvar, ali vjerujem da se to u boljim knjižarama danas može naći i na CD-u).
Sofijin svijet u pdf formatu možete naći ovdje. Za one koji ipak knjigu žele u hard kopiji reći ću da je izdavač "Geopoetika", Beograd, a s norveškog ju je preveo Ljubiša Rajić.
Jedino što nam je potrebno da bismo postali dobri filozofi, jeste sposobnost da se začudimo.
Mikica
Noam Chomsky - Mediji, propaganda i sistem
On line izdanje knjige nudi analitički prikaz medija, propagande i sistema, i to kroz sljedeća poglavlja: Što mainstream medije čini mainstream, Proizvodnja pristanka, Sustav propagande, Zbunjivanje stada, O slobodi tiska i kulture, Kontrola naših života, Mediji, znanje i objektivnost, Medijska kontrola.
U samom uvodu knjige Robert Posavec je iznio svoj osvrt na djelo, pa možda je najbolje da to prenesem, a ostatak ovog zanimljivog štiva, možete pronaći ovdje.
U razvijenim demokracijama, objašnjava Chomsky, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju megakorporacije, odnosno privatno bogatsvo. Po njemu, mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije jest taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.
Takve stvari, kaže Chomsky, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokušamo otkriti njihovu strukturu. "Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama", čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Dakle, proizvodnja "odgovornih ljudi" koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti "odgovorni ljudi" posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, "zbunjeno stado pasivnih promatrača" koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti "odgovorni pojedinci".
Da bi određene stvari bile otkrivene potrebno je mnogo rada i ustrajnosti te povezanost s određenom grupom (formalnom ili neformalnom), organizacijom, pokretom. Chomsky naglašava da je određene istine teško otkriti kao "usamljeni pojedinac" jer pojedinac "nema pristup alternativnim izvorima informacija". Alternativni izvori informacija su vrlo važni u današnjemu svijetu, u kojemu vlada nekoliko korporacija i u kojemu mediji, uglavnom, pripadaju određenome lancu. Slika stvarnosti koju ti mediji prikazuju je vrlo često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni želimo li saznati pravu sliku svijeta i baviti se realnim problemima.
Jedan od alternativnih izvora informacija predstavljaju i kompjutorske mreže, koje Chomsky naziva "elitnom privilegijom". Usporedimo li broj priključenih s brojem ljudi na svijetu, vidjet ćemo da, u biti, mali broj ljudi ima pristup takvome izvoru informacija. Svejedno, taj je izvor informacija vrlo bitan te je u nekoliko slučajeva odigrao ključnu ulogu u širenju relevantnih informacija (ponekad baš to 'relevantno' predstavlja problem kad su u pitanju kompjutorske mreže). Jedan od tih slučajeve jest slučaj meksičke pokrajine Chiapas. U Chiapasu je 1994. izbila pobuna potlačenih Indijanaca i jedini izvor koji je permanentno opskrbljivao informacijama su bile kompjutorske mreže. Takvih primjera ima mnogo.
No, nisu kompjutorske mreže jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjižnice, arhive, dokumentacijske centre koji sadrže građu koju je u mainstream tisku nemoguće pronaći. "Izvora je mnogo, samo trebate držati oči otvorenima", kaže Chomsky.
Ova knjiga predstavlja svojevrstan uvod u analizu i kritiku medija Noama Chomskog. On se već tridesetak godina bavi, između ostalog, proučavanjem medija, te ovaj zbornik predstavlja radove od 80-ih do današnjih dana. Možda je važno napomenuti da su najznačajniji radovi Chomskog vezani uz propagandu i medije nastali potkraj 80-ih, od kojih se, pak, ističu "Manufacturing consent: the political economy of mass media" te "Necessary Illusions: Thought Control In Democratic Societies.
Danas postoji mnogo ljudi koji generalno nemaju neki definisan odnos prema medijima. Vrlo često ćemo čuti da se po tom pitanju razvrstavaju na one koji uopšte ne prate niti jedan medij, i one druge koji prate sve, od dnevne štampe do radio i televizijskih informativnih emisija. Ne vidim ništa loše u tome da neko ne prati svakodnevna dešavanja, kao što ne vidim ništa loše ni u tome da neko drugi prati baš sve, i domaća i inostrana zbivanja. I jedni i drugi imaju svoje razloge, koje ću ispoštovati. A ono što može postati loše jeste upravo taj prisilni način da se čovjeka zatruje nečim sasvim besadržajnim, i da masa to proguta. Koliko opreza nam je potrebno možda ipak dobar dio vas zna, ali ova je knjiga jedan dobar način da se 'otvore oči' pred svime što nam se servira od strane medija, a uz to je odličan saznajni put kako izvršiti svojevrsnu ličnu selekciju, kako u pravcu onoga što ćemo svakodnevno pratiti, tako i načina na koji ćemo formirati objektivan stav o nečemu.
Mikica
Zapitaj prah - John Fante
Cijenjen 30-ih i 40-ih, zaboravljen 50-ih i 60-ih, ponovno otkriven 70-ih i 80-ih, John Fante je danas opet "in": nova izdanja knjiga, po kojima se snimaju filmovi, najbolje govore o njegovoj svevremenosti. Fante bi zacijelo ostao opskurni i zaboravljeni autor da Charles Bukowski, kopajući po policama lokalne knjižnice, nije naletio na ovu knjigu, otpuhnuo prašinu s nje i počeo čitati i... naravno, oduševio se!
Kasnije, kad je Bukowski postao slavan, u svim je intervjuima navodio Fantea kao svoj najveći uzor i potaknuo reizdanje njegovih knjiga, a napisao je i predgovor ("Fante je bio moj Bog") te pjesmu posvećenu Fanteu koje ističemo kao atraktivne "bonus" priloge ovom izdanju.
Kazati tek da je ovo strastveni ili možda erotični ljubavni roman bilo bi upravo bogohulno spram Fanteova remek-djela pred vama. Prekrasno ispričana priča o žudnji i mržnji, zaljubljenosti i zaluđenosti, nedohvatnim snovima i bešćutnoj realnosti u odnosu mladića koji želi postati pisac i meksičke djevojke koja ne želi ostati konobarica i danas - 70 godina nakon prvog objavljivanja - zrači iznimnom svježinom i poetičnom ljepotom.
Hirom sudbine, valjda, ovaj roman i njegov autor godinama su bili nepravedno zapostavljeni, da bi filmska adaptacija (2007.), s atraktivnim glumcima Salmom Hayek i Colinom Farrelom, potaknula više nego zaslužen interes šire čitalačke publike.
“Kao mladi pisac moj otac je prštao energijom. U tim godinama, ako bi ga upitali tko je najbolji američki pisac, on bi vam smjesta odvratio: 'Isuse, pa ja, John Fante, a tko drugi?' Što se, dakle, dogodilo s književnom karijerom Johna Fantea? Kako to da je jedan od najboljih pisaca svoje generacije postao anoniman, da je otkriven tek nakon pedeset godina, mjesecima nakon njegove smrti? Njegova je proza bila briljantna. On je mogao i trebao imati književnu reputaciju poput Hemingwaya, Steinbecka ili Sarovana, ali zla se kob urotila i udijelila mu par dvojki - a ne četiri kralja..."
Dan Fante
Imam dvadeset godina. Dovraga, rekoh sebi, ne prenagljuj, Bandini. Imas deset godina da napises knjigu, zato samo polako, izadji vani i spoznaj zivot, koracaj ulicama. To je tvoj problem: nepoznavanje zivota. Pobogu, covjece, shvacas li da jos uvijek nisi imao nikakvo iskustvo sa zenom? Oh jesam, imao sam, i to puno. Oh ne, nisi. Potrebna ti je zena, potrebna ti je kupka, potrebna ti je dobra seva, potrebna ti je lova. Govore da kosta dolar, dva dolara na izuzetnim mjestima, ali dolje na Plazi je dolar; izvrsno, samo sto ti nemas niti taj jedan dolar, osim toga, ti kukavice, cak i da imas dolar, ti ne bi otisao, jer jednom si u Denveru imao sansu da odes pa nisi. Ne, ti kukavice, bojao si se, i jos se uvijek bojis, i radostan si sto nemas dolar.
Ja, Arturo Bandini, u potrazi za Camillom Lopez
Prolog
Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj Joshuina stabla sto se samotna uzdizu na rubu pustinje Mojave. Zapitaj ih za Camillu Lopez i ona ce zasustati njezino ime. Da, jer posljednja osoba koja je vidjela moju djevojku Camillu Lopez bio je jedan tuberan koji je zivio na rubu pustinje Mojave, i ona se zaputila prema istoku, s psicem kojeg sam joj ja poklonio, a psic se zvao Pancho, i otada niko vise nije vidio ni Pancha. Necete povjerovati u to. Necete povjerovati u to da se jedna djevojka odlucila prepjesaciti pustinju Mojave u listopadu posve sama izuzev tog malog psa zvanog Pancho, ali tako se dogodilo. Vidio sam otiske psecih sapa u pijesku, vidio sam i otiske Camillinih stopa pored psecih, nikada se vise nije vratila u Los Angeles, njezina majka nikada je vise nije vidjela, i, osim ako se nije dogodilo cudo, nocas lezi mrtva nasred pustinje. Ne moram izmisljati zaplet za ovo, za moju drugu knjigu. Jer to mi se doista dogodilo. Djevojka je nestala, bio sam zaljubljen u nju, a ona je mene mrzila, i to je moja prica.
Zapitaj prasinu na cesti. Zapitaj starog Junipera Serra (spanjolski katolicki misionar medju Indijancima u Kaliforniji i Meksiku) dolje na Plazi, zapitaj njegov kip, isto kao i gomilu s druge strane ulice gdje sam palio sibice, pusio cigarete, i promatrao kako ljudski rod prolazi, ja, Arturo Bandini, prijatelj ljudi i zvijeri jednako. To su bili dani! Tumarao sam tim ulicama, upijao sam ih i ljude na njima kao da sam napravljen od upijajuceg papira. Arturo Bandini, s jednom kratkom pricom prodanom, veliki pisac koji je snivao velike planove. Jos uvijek mogu vidjeti tog tipa, tog Bandinija, s casopisom zelenih korica pod pazuhom, neprestano mu je bio pod pazuhom, taj casopis, koraca gradom obziran i tolerantan spram ljudi i zvijeri jednako, mladi filozof, jednostavna i iskrena prica pisca koji se zaljubio u djevojku iz bara i kojemu je naredjeno da se tornja odatle.
Ali, gledajte, dopustite mi da pokusam ispricati svoju pricu. Zaljubio sam se u djevojku imenom Camilla Lopez. Otisao sam u kafanu jedne noci i tamo sam je ugledao, i cak i poslije, sve do sada, i nocas, dok pisem o svemu tome, gusim se kada pomislim na ljepotu te djevojke. Ugledao sam je tamo, blizu mene, bila je konobarica u pivskoj tocionici, donijela mi je kafu za koju sam ja kazao da je obicna splacina i raspravili smo to. Onda sam jos jednom svratio tamo, i opet, i ubrzo sam se toliko ludo zatreskao u nju da sam se ponasao kao budala, a sve to vrijeme ona je voljela nekog drugog, ona je voljela sankera u Liberty Buffetu gdje je i sama radila, a sanker je nije mogao smisliti. Stoga je ona izasla sa mnom, da bi zaboravila njega, svuda je izlazila sa mnom, a ja sam poludio za njom i bivao sve ludji, a ona sve ludja za sankerom. Pocela je pusiti marihuanu. I mene je naucila. Puknula je. Smjestili su je u ludnicu. Tamo su je zadrzali mjesec dana. Izasla je i ponovo sam je vidio. Jos uvijek je bila zaljubljena u Sammyja, sankera. A on je nije mogao podnijeti. On je nije mogao podnijeti jednostavno zato sto je ona bila Meksikanka a on Amerikanac, to mu je bilo ispod casti, u tome je citav stos – prica o Ramoni, samo sto je ovog puta prica jedan Italo-amerikanac, a on, Bandini, suosjeca s djevojkom jer shvaca kakva je to stvar drustvena predrasuda, I ludo je voli, a ona njega ne razumije. On je pisac. Osamljen je u Los Angelesu. Pise sonete toj djevojci. Ona ih cita i baca na pod. Zapitaj prasinu, zapitaj piljevinu na podu Liberty Buffeta, zapitaj tu prljavu piljevinu u toj rupi, cak i ona ce priznati da su na podu zbilja lezali komadici papira, a to su bili njegovi soneti, jer njoj nije bilo stalo do njega, on je samo zabavljao, ona je ludjela za Amerikancem Sammyjem.
Ne vjerujete da imam napisan roman o tome? Dovraga, poslusajte me za tren, upoznao sam Camillu i prve veceri smo otisli na plazu i plivali nagi, i ona je otplivala daleko, daleko iza lukobrana zaljeva Santa Monica, odvezli smo se tamo u njezinu autu, otplivala je daleko, daleko na pucinu obasjanu mjesecinom, divna djevojka, zanosna Camilla, oh Boze koliko sam samo volio tu djevojku i, oh Boze, kako mi je samo podvalila, vjerovala je da sam budala, da govorim budalastine, otplivala je daleko, predaleko za smrtnu djevojku, u taj hladni ocean u dva ujutro, i kad sam je ugledao obasjanu mjesecinom, naslutio sam, vec te prve noci sam naslutio da je ona tip djevojke koja s elomi pod drustvenim pritiscima, bilo je neceg senzualnog i divnog u njoj, i tada i poslije, prekrasna djevojka, crne kose, podatne puti, pliva obasjana mjesecinom, izazivajuci me da i ja otplivam daleko koliko i ona, ali nisam, otplivao sam nedaleko plicaka i brzo sam se umorio, onda s ei ona vratila i obmotali smo se dekom nasred plaze i zaspali – par nage djece – ali osjetio sam, lezeci pored nje tada – osjetio sam da nikada necu imati tu djevojku, osjetio sam da je na neki nacin zatvorena i da se ono nece nikada dogoditi. Osjecao sam strast bez zelje, osjecao sam njezinu cudnovatost, duboko u svojoj dusi predosjetiosam (sa sigurnoscu djeteta na majcinim grudima) tu stvar koja izjeda divnu meksikansku djevojku koja je pripadala toj zemlji, pod tim nebom, ali nije bila dobrodosla. A ja, onaj sto suosjeca, ljubitelj ljudi i zvijeri jednako, pitam pijesak duz zaljeva Santa Monica da li je veliki Arturo Bandini bio sjajan ljubavnik te noci, nije nije nije, jer sazaljevao sam je kao sto covjek sazaljeva svoju djevojcicu, jer i to sto sam osjecao nije bila strast vec zelja, jedino sto sam ikada osjecao. I onda u pet ujutro, dok je sunce izlazilo na istoku, dovezli smo se iz Wilshire i bilo joj je jako drago sto je nisam ni taknuo, ona je vozila auto, i rekla je cudnu i znacajnu stvar, tocno se sjecam rijeci, rekla je: ”Ovo je bila tako divna noc. Nikad se vise nece ponoviti.” (U meni je uvijek postojao trag sumnje da sam se ponasao kao budala, ne samo te noci vec i svake druge noci koju sam s njom provodio dok smo obilazili mnoga cudna i fascinantna mjesta u ovom velikom gradu.) Pricam li ja to o Hollywoodu i njegovim jeftinim pomodnostima? o kinima? Pricam li o Bel Airu i Lakesideu? Pricam li o Pasadeni i tamosnjim vrelim rupama? – ne i ne, po tisucu puta ne. Govorim vam da je ovo knjiga o djevojci i mladicu u drugacijoj civilizaciji: ovdje se govori o Main Streetu i Spring Streetu i Bunker Hillu, o ovome ne dalji i ne zapadnije od Figueroe, nema nikog cuvenog u ovoj knjizi i nista opce poznato niti slavno nece se ovdje spominjati, jer nista od toga i ne pripada ovamo, u ovu knjigu. Ovo je prica o Ramoni sa suprotne strane. O dobru. O meni.
Nazvao sam moju knjigu Zapitaj prah jer prah Istoka I srednjeg Zapada je na tim ulicama, to je prasina u kojoj nista ne raste, koja radja kulturu bez korijena, I prazni bijes izgubljenih beznadnih ljudi, pomahnitalih od zelje da dosegnu mir koji im nikada nece pripasti. I o zavedenoj djevojci koja je povjerovala da su ti pomahnitali ljudi pravi sretnici, koja je zeljela postati jedna od njih.
Arturo Bandini, ja osobno, veliki pisac, sa jednom jedinom pricom prodanom American Mercuryju, pricom vjecito zabijenom u dzepu kako bih u svakom casu mogao dokazati svoj uspjeh dok sam se motao oko Opere i poomatrao bogatase kako ulaze unutra, katkada iskoracivsi iz gomile da dodirnem ogrtac od hermelina, ja sam samo obican tip koji prolazi ovuda, oprostite mi, gospo, i kroz duge nocne sate mislio bih na nju , pitajuci se tko li je ona – mozda cak i junakinja mog sjajnog romana, razgovarao sam s njom dok su svjetla u St. Paul Hotelu titrala crvena i zelena bacajuci odsjaj preko mog kreveta.
To su bili dani. Zapitaj prasinu na cesti, zapitaj paucinu u mojoj sobi u St. Paul Hotelu, zapitaj miseve sto izlaze iz rupe u kutu sobe, ah kakvih li prijateljskih miseva! Drzao sam ih kao ljubimce, znao sam razgovarati s tim misevima, ”Zdravo, misu, kako si nocas, gdje su ti drugari?” Naravno, prijatelj ljudi i zvijeri jednako, hranio sam miseve ne bih li ih ucinio prijateljima, sjajan covjek, dobre duse, citatelj Thoreaua i Emersona, buduci veliki pisac koji je morao biti tolerantan, razbacivao je mrvice misevima da imaju sto jesti nocu, svjetla St. Paul Hotela palila su se i gasila dok bih ja lezao promatrajuci ih kako jure gore – dolje, dok nisu prevrsili mjeru, postali su odvec srdacni, penjali su se na moj krevet i pdmarali u njegovu podnozju, doista smo bili veliki prijatelji, ali dovraga, mnozili su se kao Kinezi i soba je postala premala.
Govorim li o ludosti? Vratite mi onda ludost, vratite mi te dane opet. Dajte mi taj hiroviti roman o pojedincu koji je zalio ljudski rod, sjajna osoba Bandini, tvorac izvanrednih ulaza i izlaza, steta za sve, apsurdni grad sto me okruzuje, sretni poocim mojeg genija, i gore prema Angel’s Flightu, uz dvije stotine stepenica do Bunker Hilla u centru grada, blagoslovljene stepenice, Gospode, Bandini se njima penje u besmrtnost! Jednoga dana, vi ljudi, vi puki povladjivaciove stepenice ce odzvanjati uspomenom na mene, a na onom tamo visokom zidu stajat ce pozlacena spomen-polca, i na njoj bareljef – s obrisima mog lica. Jesam li sada osamljen? Da! Jer moja osamljenost radja plodove, i jednoga dana Los Angeles sutrasnjice sjecat ce se da je Glasnik koracao ovim stepenicama, i Benny Bena dolje na uglu Trece i Hill ulice plakat ce od radosti dok bude kazivao svojem umuku kako je nekoc razgovarao s tim covjekom pokoljenja. I tako, ulazim u svoju sobu da popricam sa svojim odrazom u zrcalu. Ili da mozda malo vjezbam za nailazece dane svoje slave, da iskosim zrcalo kako bih mogao vidjeti kako izgledam dok sjedim za pisacim strojem, velikan u radu, odgovara na pitanmja novinara, trepcuci ocima, strpljiv dok bljeskalice sijevaju. ”Gospodo, gospodo! Molim vas, gospodo, moje oci – imajte razumijevanja, znate, i ja moram raditi.” smijeh gospode novinara. ”Isusa ti, ovaj Bandini, pravi je frajer, slava mu ne prilici, on je kao bilo tko od nas, obicnih novinskih tipova – pravi je frajer.”
enzensberger
Dijagnostika karme
Temu je obradio pisac S.N. Lazarev, rus. Pocecu citatom iz predgovora knjige:
Danasnje covecanstvo je daleko otislo od prvotnih duhovnih izvora te je nalik brodu na kojem se posvadjala posada, nema kapetana, postoje rupe na brodu, i neispravan je motor. Neki od clanova posade poceli su to shvacati, pojavili su se pozivi na izmirenje i na remont broda. Ali glavna nesreca je u tome -i to niko ne zna - sto brod ide prema hridi, pa cak ni popravak broda bez promene kursa, ne moze spasiti brod i njegovu posadu.
Poruka istrazivanja Lazareva u knjigama je kako ispravno ziveti? Lazarev o tome daje opsirne odgovore, ukoliko zelimo biti u harmoniji sa sobom i univerzumom. Kao prvo, buduci da nas um moze svojom energijom uticati na ljude i zbivanja u nasim zivotima, potrebno je da stvorimo naviku ispravnog misljenja.To znaci da nase negativne misli mogu naneti ogromnu stetu nama samima, ali i clanovima nase porodice.
Upravo razlika izmedju pozitivnog i negativnog pogleda na zivot moze biti odlucujuca kada je u pitanju covekovo zdravlje. Da bi smo mogli ziveti zdravo i produktivno, neophodno je da iz sebe izbacimo nagomilanu mrznju i zamerke prema onima koji su nas povredili u proslosti. Zakljucak je da "danas covek mora biti porodican, poslovan i duhovan, jer to su zahtevi danasnjeg doba, koje se sve vise ubrzava."
Toplo preporucujem njegove knjige (kod nas je prevedeno 7- 8), pocnite od knjige (trece) "Ljubav".
P.S.
Postoji jos jedna knjiga : "Nema vremena za karmu" pisci su Paxton Robery i Lone Jensen, nju mozete skinuti sa Google-a.