Put kojim se redje ide
Pisac: M. Scott Peck Dr. med.
Kategorije: Seks, Psihologija
Izdavač: Narodna knjiga
Dostupnost: Na stanju
Stanje: Nova knjiga
Opis :
Posle dugogodišnjeg kliničkog rada sa pacijentima, američki psihijatar Skot Pek napisao je knjigu "Put kojim se ređe ide" koja je već godinama jedna od najpoznatijih knjiga savremene psihologije. Pisana pristupačnim jezikom, u kojoj je dato mnoštvo primera iz psihijatrijske prakse, ova knjiga počinje sa stavom da je život težak i da je besmisleno vajkati se zbog problema koji su njegov sastavni deo. Pek nagoveštava da u knjizi neće biti lakih "recepata" za ljepši i jednostavniji život, ali hoće onih za ispunjeniji i kvalitetniji. On od čitaoca traži napor koji je nepohodan da bismo se razvili u ljudsko biće puno topline i ljubavi, on traži "rad na sebi", odbacivanje laži, osuđivanja drugih za ono za šta smo sami odgovorni... Počinjući dakle sa stavom da je život satkan od niza problema, Pek kaže da je disciplina osnovno oruđe za rešavanje tih problema i da se sa njima moramo suočiti. To suočavanje i rešavanje problema, tvrdi on, predstavlja osnov mentalnog zdravlja, kao što potiskivanje problema, zbog straha od mogućeg bola, leži u korenu svih emotivnih oboljenja.
Jedno od najintersantnijih poglavlja u ovoj knjizi je ono posvećeno ljubavi u kojoj poznati psihijatar, kroz niz primera iz svoje prakse, govori o tome šta je prava, a šta lažna ljubav. Posebno je obrađen fenomen zavisnosti u ljubavi koja se često brka sa pravom ljubavlju. Ne zanemarujući čovekovu duhovnost, Pek naglašava da je cilj prave ljubavi duhovno sazrevanje i ljudska evolucija. On takođe razbija još jednu rasprostranjenu zabludu - da je ljubav osećanje. "Prava ljubav nije osećanje koje nas obara s nogu. To je posvećena, promišljena odluka", kaže Pek i dodaje da je osnovni oblik delovanja ljubavi pažnja izražena, prije svega, kroz pažljivo slušanje osobe koju volimo. ;)
Utorak s Morijem
Mic Elbom
Kategorija: Posebna izdanja
Možda je to bio roditelj, ucitelj ili kolega. Neko stariji, strpljiv i mudar, ko vas je razumeo kad ste bili mladi i tragali, ko vam je pomogao da sagledate dubinu sveta, ko vam je dao zdrav savet kako da u tom svetu nadete svoj put. Za Mica Elboma, ta osoba bio je Mori Švarc, koji mu je pre skoro dvadeset godina bio profesor na fakultetu. Zar ne biste želeli da ponovo sretnete tu osobu, da joj postavite ona velika pitanja koja nikada nisu prestala da vas proganjaju, da pustite mudrosti da u vaš radom pretrpani život još jednom ude onako kao nekad, kad ste bili mladi?
Moć podsvesti
Pisac: Džozef Marfi
Kategorije: Psihologija, Psihologija
Izdavač: Mono & Manana
Stanje: Nova knjiga
Opis :
Prisustvovao sam čudima koja su se događala ljudima širom svijeta. Posegnete li za magičnom moći sopstvene podsvijesti, čuda će se događati i vama. Ova knjiga pokazuje da vaše uobičajene, svakodnevne misli i mentalne predstave oblikuju, stvaraju i u potpunosti određuju vašu sudbinu. Jer, čovjek je onakav kakva mu je podsvijest. :PPP
Razvijanje spiritualne inteligencije – moć u vama
Svi imamo Spiritualnu Inteligenciju, Mudraca u nama – ona je tu, savetujući nas sve vreme. Samo je skrivena onim što zovemo svakodnevno življenje. Možemo je ponovo probuditi, i time krenuti u najveću avanturu samo-otkrića.
Učeći da slušamo i verujemo našoj spiritualnoj inteligenciji dolazimo na najmoćniji i najefikasniji put, suočavajući se sa primarnim delovima sopstvenog života: odnosi, komunikacija, stres, tuga, trauma, odbacivanje i unutrašnji konflikt.
Autor ove knjige Altazar Roziter za sebe kaže da je intuitivni mislilac, terapeut, instruktor i muzičar. Radi na razvijanju Spiritualne Inteligencije, kroz eksperimentalne kurseve i dubinske treninge koje osmišljava i vodi, uključujući u njih i procese koje opisuje upravo u ovoj knjizi.
On smatra da je Spiritualna Inteligencija osobina svojstvena procesu postojanja, da ona nije ni teologija, ni religija, da nije filozofija niti predstavlja etički sistem ili neki moralni kod. Nije ni samo inspiracija ili puka intuicija. Autor je stava da Spiritualna Inteligencija nije ništa od navedenog, ali da ipak ima odredjenog upliva na svaku od ovih kategorija. Spiritualna inteligencija jeste osobina svojstvena bitisanju, nju nije potrebno razvijati. Ona jednostavno postoji, ona jeste. Po autoru je ljudski rod taj kome je potreban razvoj. Otuda u naslovu postoji i ono “moć u vama”.
Kroz knjigu autor nastoji da vas upozna sa odredjenim pojmovima i principima, nužnim kako biste dalje razumjeli ono što je suština čovjekovog postojanja i djelovanja na zemlji.
Na prvi pogled, može se činiti da su stvari navedene u knjizi manje-više poznate svakom čovjeku. Ali, ja nikad ne bježim a-priori od nečega što mi se učini poznatim. I smatram da nije loše čitati vrlo raznoliku literaturu. A svaki će čovjek naravno odvagati iznesena mišljenja i stavove, i zarad svog sopstvenog razvoja prihvatiti ono što smatra da treba. Neću pretenciozno reći da je ovo knjiga koja će vam promijeniti život i neka gledanja na nj, ali ako ste pažljiv čitalac onda će vas sigurno nagnati na razmišljanje o sebi.
Ja sam prekuckala jedan dijelić koji ću ostaviti ovdje. A za one koje bude zanimalo, napomenuću samo da je izdavač „ID Esotheria“ Beograd.
"Opšta je istina da će vam se sve na što usmerite pažnju, na izvestan način manifestovati u životu”
Priželjkivanje
U materijalnom svetu, ljudi obično usmeravaju pažnju na ono što žele, a što zapravo nemaju. Ovaj modus operandi se generalno “preliva” u svet apstraktnog. Počinjemo da uvidjamo kvalitete kao što su radost, sreća, i duševni mir, smatrajući ih artiklima, koje možemo dobiti na isti način kao i neke druge – nekim oblicima komercijalne razmene. Ovi kvaliteti jesu ono što želimo, ali to što je pravi cilj naše potrage je nešto, za šta verujemo da će proizvesti željeno stanje, kvalitet ili doživljaj. Reč je o oblasti ogromnog nesporazuma, a u tu zamku često upadamo.Kada nešto zaista želimo, naša suštinska pažnja, naša energija teče prema tome. Ovako stvaramo sve više želja. To nas nikada neće približiti onome što zaista želimo!
Pažnju, takodje, usmeravamo ka onome čega se plašimo, što to nas neizbežno tamo odvlači. Reč je o demonstraciji načina na koji nesvesno dozvoljavamo energiji da nesputano plovi kroz realitet onoga što zaista ne želimo – realitet brige, tenzije i anksioznosti. Pomislite na trenutak na koji način govorite o svom životu, svojim vezama, šta priželjkujete u svom domu, o svemu što biste želeli da iskusite, ciljevima u poslu. Koliko se, dok o tome govorite, izražavate u terminima onoga što želite? Razmislite, jer nije nevažno.
Ako konstantno govorite nešto kao: “Želim posao BEZ stresa. Želim vezu koja me NEĆE ograničavati. Želim kuću kojoj NIJE uvek potrebna pažnja.”, onda vam je pažnja usmerena ka onome što ne želite. Uvek kada izjavite nešto slično, sebi ili drugima, pojačavate energiju onoga (ma šta to bilo) što ne želite i povećavate šanse da se upravo to manifestuje. (…)
Fokus
Fokus je čin “držanja na nišanu” vizije, emocije, osećaja onoga što želite da stvorite. Ako želite da u život privučete nešto što nemate, u fokusu vam mora biti ideja da tu stvar imate, a ne da je nemate. Pokrenite nameru da biste došli do osećaja, zamišljajući kako biste se osećali kada biste to nešto zaista imali. Nastavite da živite i radite normalno kao da, zapravo, već imate to što želite da privučete. Principi stvaranja i manifestacije operišu na ovaj način. Kada vam se osećanja stapaju sa misaonim procesima, u Polje unosite ikonogram posedovanja onoga na šta ste fokusirani. Polje prima instrukcije da bi, nešto kasnije, manifestovalo to što ste stvorili, pokrećući nameru. Kada se ovo desi prestaje stanje zastoja.Spajanje sa sopstvenom namerom
Sa svojom namerom se možete potpuno spojiti samo postizanjem sinteze misli i osećanja. Da biste u tome uspeli, morate fokusirati pažnju na to što ste odabrali da vam se desi. Morate stvoriti puni doživljaj onoga što će vam ciljano iskustvo dati i dozvoliti da vas taj osećaj obuzme. Osetite to. Shvatite da je reč o dubokoj vezi sa samim sobom. Tada se morate odgovorno posvetiti doslednom izvršavanju bilo kog postupka, neophodnog da to osećanje živi i traje.Drugim rečima, morate uključiti srce i prepustiti mu kontrolu nad umom. Svaka misao, koja slabi osećaj, mora biti zamenjena mišlju koja ga jača.
Dobro je poznato da nije moguće zastaviti um da o nečemu misli, rekavši sebi da o tome, jednostavno, prestanemo da mislimo. Najčešće korišćeni primer u radionicama je da učesnicima prvo kažemo da razmišljaju o ružičastim slonovima, a da ih onda instruktujemo da o tome ne misle. Generalno iskustvo je da ljudi nastavljaju da misle o ružičastim slonovima sve dok se ta misao ne zameni drugom, na pr. “sunčeva svetlost”.Tako, da bi se poboljšala svesnost, korisno je izgraditi biblioteku misli koje pospešuju i fokusiraju osećaj povezanosti sa sobom, svaki put kada u vama počinje da se radja nešto, što čini da taj osećaj bledi. Te misli ne moraju, za početak, da budu razradjene, to mogu biti uspomene na posebno radjanje sunca ili lični uspeh, koji su vam nekada dali osećaj ispunjenosti. Na početku, praksa može iziskivati izvestan stepen samodiscipline, na koju možda niste naviknuti, ali ćete ubrzo shvatiti da vam takav način zadržavanja osećaja donosi puno energije.
Mikica
Irwing Stone - Žudnja za životom
Žudnja za životom - romansirana biografija o Vincentu Van Goghu
Ova je biografija samo jedno djelo, iz bogatog opusa autora Irvinga Stouna (Irwing Stone), koji je dobar dio svojih radova posvetio upravo biografijama poznatih osoba. Kao što je slučaj sa većinom romansiranih biografija, Stoun vješto kombinuje informacije iz života Vincenta Van Gogha sa pričama koje su obogaćene i njegovom maštom, tvoreći tako zanimljivu i živopisnu priču, koja će značiti mnogo svim ljubiteljima ovog holandskog slikara.
Vincent Van Gogh je rodjen u mjestu Groot Zundert u Holandiji, 30. marta 1853.godine. Svoj kratki život je proveo u strašnoj neimaštini i većim dijelom u gladovanju. No, bez obzira na teške životne okolnosti, promijenio je nekolicinu mjesta, po kojima će upravo biti pamćene faze njegovog slikarskog stvaralaštva.
Najraniji radovi nastaju u tzv. haškoj fazi (1881-1883). Ovo je period kada slikar bukvalno preživljava od pomoći svoga brata Thea, a da situacija bude još gora nailazi na nerazumijevanje i odbacivanje drugih slikara, koji su se ismijavali njegovim djelima kad god su imali priliku za to. Medjutim, Vincent se povlačio u svoj svijet i nastavljao raditi na svojim slikama.
Drugi značajan period u njegovom radu smješten je u Neuen/Antwerp (1883-1886), ovdje bira nove motive za svoje radove. Tada nastaje i poznata slika "Ljudi koji jedu krompir".
Nakon ovog trogodišnjeg perioda nastupa jedan period u kojem Vincent kao slikar postaje zreliji. Odlazi u Pariz i tamo ostaje do 1888.godine. Tu će naići na pravi svijet slikarstva, vrijeme je to novih, modernijih tokova koje poznatiji slikari nameću, ali Van Gogh se ne snalazi u tim novim tokovima. Ne razumije djela drugih nastala u tom periodu, niti uspijeva sebe da vidi kroz takva djela. To je i period njegovih velikih ličnih trauma koje dolaze od nesredjenog odnosa sa bratom. Sve će voditi ka tome da mora napustiti Pariz, što i čini.
U Arles dolazi 1889.godine. Ovo je period koji je možda najviše poznat ljubiteljima umjetnosti jer tada nastaju slike vrlo živih i veselih boja, izmedju ostalog i neprevazidjeni suncokreti. Jedna od najpoznatijih slika iz tog opusa je slika čiji je originalni naziv: „Still Life: Vase with Twelve Sunflowers”, a koja se nalazi i na omotu knjige „Žudnja za životom”.
Arles je i mjesto gdje se slikar upoznaje sa Paulom Gaugainom. Klima Vincentu uopšte ne godi, javljaju se česte sunčanice, postaje sve više i više psihički napet i rastrojen. Njegovi kontakti sa ženama završavaju uvijek neslavno. Sukobi sa okolinom, nerazumijevanje, odbacivanje iz dana u dan povećavali su njegovu nervozu. Postajao je sve labilniji. Usljed svega toga, tu doživljava potpuni nervni slom te sebi odsijeca uho.
Nakon toga dolazi do prebacivanja u sanatorij smješten u mjestu St. Remy (1889-1890) u kojem prvo nastupa faza kada mu ne dozvoljavaju da slika, da bi nakon izvjesnog vremena dobio dozvolu. Na slikama se taj boravak u sanatorijumu odrazio u smirenim motivima, umjerenim bojama. Ali neminovno, boravak u ustanovi zatvorenog tipa je uzimao svoj danak. Nervna rastrojstva su se ponavljala u nepravilnim razmacima. No, nije Vincent bio jedini slikar koji je proživljavao ta teška psihička stanja; brojni drugi slikari tog vremena su zapadali u duboke depresije.
Doktor Gachet nagovara Van Gogha da dodje na oporavak kod njega u Auvres sur Oise, na šta Theo, Vincentov brat pristaje. Tada nastaje i slikarovo vrlo cijenjeno dijelo „Portret doktora Gacheta“, koje će kasnije postati najskuplje platno na svijetu. Tu će se kćerka doktora Gacheta zaljubiti u slikara. Medjutim, ni trenuci radosti i mira koje mu je ona podarila nisu učinili da se Vincent potpuno oporavi. Auvres sur Oise biće mjesto u kojem će slikar počiniti samoubistvo.
Vincent Van Gogh umro je u 1:30 dana 29. jula 1890. Katolička crkva u Auvres-u je odbila sahraniti slikara na svom groblju zato što je on počinio samoubistvo. Tako da je tijelo pokopano u najbližem gradiću Méry, čija je crkva prihvatila pokop i sahrana je obavljena 30. jula 1890.godine.
Način na koji je predstavljena Vincentova biografija kroz ovu knjigu je vrlo zanimljiv. Uz brojne činjenice o njegovom životu autor je ponudio jako slikovite opise stanja duha u kojem se Vincent nalazio, naravno služeći se rekonstrukcijom raspoloživih činjenica i doziranom upotrebom svoje imaginacije. Sve to skupa ostavlja jak utisak upravo iz razloga što si veoma lako možete predstaviti vrijeme i situacije iz slikarovog života; autor se potrudio da čitanje knjige izgleda kao da gledate film na platnu.
Holandski slikar - danas
Kad god se spomene ime Vincenta Van Gogha sama od sebe se nameće pomisao na ogromni jaz koji se vremenom pojavio kada je u pitanju odnos prema njegovim djelima onda, dok je bio živ, i danas, nakon njegove smrti. Četiri njegova platna danas su na listi od dvanaest najskupocijenijih platana na svijetu.
Sistem vrijednosti od “onda” do “sad” se bitno promijenio. Žalosno jeste da čovjek takve jake energije i nesumnjivog talenta svoj život proživi na rubu egzistencije. No, koliko god patetično zvučalo, njegova iskrena ljubav prema slikarstvu, njegovi sati i sati uloženog truda da naslika najbolje što može morali su uroditi plodom. U njegovom slučaju, mnogi će reći kasno. Ali, biće da neke sudbine moraju ponijeti težak žig svoga vremena. Njegova je jedna od njih. Siromaštvo i neshvaćenost jesu bacilli sjenu na cjelokupno njegovo stvaralaštvo, ali slike Vincenta Van Gogha su danas živi odraz njegove unutrašnje potrebe da ostavi svoj trag i tako nam pokloni svoju ljubav.
Vincent Van Gogh – galerija
Možda ovo nije najbolje mjesto, ali mi je žao da vam ne preporučim i web stranicu Vincent Van Gogh - Gallery čiji je autor uspio prikupiti sva djela ovog holandskog slikara na jedno mjesto. Za sve one koji su poštovaoci njegovih djela, biće to mjesto na kojem se mogu upoznati sa detaljima o svakoj slici, a i prilika da nauče nešto što možda do sada nisu znali o njegovom životu i stvaranju. Tu je postavljena i njegova bogata biografija. Ono što se mene najviše dojmilo jeste da su od zaborava sačuvani neki rani radovi i slike koje nisu doživjele veliku popularnost nakon njegove smrti, što ne znači da su manje vrijedne. Putevi su otvoreni, vaše je samo da krenete na putešestvije. ; )
Mikica
Damari stvarnog – Nenad Krga
Zašto vam preporučujem ovu knjigu? Odgovor je jednostavan i poverljiv, pa neka ostane medju nama, podmićena sam. ; )
Ako smem da priznam knjigu nisam pročitala do kraja, autoru se izvinjavam, a vama obećavam da hoću. Nisam je do skoro imala u rukama, a čitanje sa ekrana nije mi jača strana. Znam da to nije opravdanje, ali videćete da je iz ove knjige jednu priču bolje pročitati više puta, nego sve sklepati u cugu – bolje je i ne čitati , nego tako uraditi. Svaka priča je priča za sebe, tako da se mozete vraćati knjizi i priči po želji, mada sve zajedno ipak čine jednu celinu.
Imajući u vidu prosečnu dužinu priče u ovoj knjizi, moj uvod je postao preobiman, pa vas prepuštam knjizi.
Preljubnici - Vida Ognjenovic
Preporučujem, odlicna, duboka, pomalo teska knjiga, ispricana u prvom licu. Zivotna prica glavne junakinje koja se u kratkom vremenskom periodu suocava sa muzevljevom preljubom, razvodom i saznanjem da je usvojeno dete...
" Crveni sator" - Anite Dajamant
Biblijska tema vezana za Jakova i njegove sinove, ali roman ne prati musku liniju, nego otkriva svet zene, prati zivotnu sudbinu Jakovljevih zena i kcerke Dine cije ime je u Bibliji tek naznaceno. Ovaj roman otkriva tradicije i nemire zena u proslosti - svet crvenog satora, prica iz doba koje je izrodilo nasu civilizaciju.
Mefisto i Zlatokosa- Srđan Krstić
Da li ste citali? Ne?
Sta cekate?
Pravac u knjizaru ili biblioteku, kako ko.
Roman o nezaboravnoj ljubavi palog andjela i leponoge blondine, o zelji za novim nebesima i ceznji za novim svetovima. Vecite, nedodirljive istine, ovde ce biti dovedene u pitanje jer o njima govori Mefisto, Cupac dusa i Sudija pred vratima Pakla. Uz galeriju nebeskih i podzemnih likova, sve od Lucifera pa do Hrista, urnebesni zavrsetak pred vas ce dovesti i samog Boga. Nadasve duhovito delo, koje ce vas nasmejati i ispuniti, otvarajuci vam nove horizonte slobode i kreativnosti...
Ovo je poslednja knjiga koju sam procitala a da me je do suza nasmejala.
Neka vas ne zbuni pocetak, prvih par strana je mracna a onda pocinje...
Evo samo mali odlomak:
"Mladi anđeli belokrili, utvare nebeske, ispljuvci maleni, zijali su s nekog lustera dole na nas. Rumeni obrazi, kosice kovrdžave, u službi naj goreg među nama, motrili su na Mefista i ostalo plemstvo podzemlja.
Gledali su pažljivo , sve pamtili i još češće pisali. Anđelčići, špijunčići. Svaki korak, svaku reč su zapisivali. A morali su da pišu, jadni heruvimčići. Jer, tupavi po prirodi, teško su pamtili. Ceo dan bi gledali, gledali, a uveče kad treba na nebu da podnesu raport – ništa. Mućni glavicom, zatreperi krilima – ništa. Zato su im naredili da zapisuju šta gospoda odozdo rade kad se medju smrtnima u ljudskom obličju šetaju.
Svima su smetali. Ja sam ih trpeo kada sam morao i svaki čas gledao da im umaknem. Po nekad bih nekog dokačio šapom ako mi se primakne, a znao sam i krilce da skrckam ako sam bio loše raspoložen.
Velzevuv je jedini uživao s njima, jer je oduvek želeo vernu publiku koja bi pomno pratila njegove beskrajne nepodopštine s babama, bakicama, ostarelim gospođama i sedokosim devicama. Sluđivao je anđele svojim raznovrsnim nastupima u tajnoj operaciji „heklam, vezem, pletem, fircam. „ Bio je to zamašan poduhvat u kojem je robusni, kudravi Velzevuv, na hiljadu i jedan način spopadao isključivo ostarele dame koje se bave ručnim radom, a anđeli sve to pomno zapisivali.
„Danas je V. Gospođi S. U parku predložio da mu ona uradi ono. Kazala je on nevaspitan i da ide beži marš odatle inače će da zove pozove policiju „ Stajalo je u jednom izveštaju, čiju kopiju je Velzevuv s ponosom pokazivao po Paklu.
„Onda je V. molio, molio, molio, a S. je stavila naočare pa rekla da to nije u redu i da to ne treba tako da se radi. V. je seo i kazao da će da se ubije ako mu ona to ne uradi i otkopčao se dole, a S. je kazala da to nikako ne valja i da tu može neko da naiđe. V. je sve ćutao, ćutao i gledao u S. A ona je pričala, pričala... V. Je ćutao i gledao a S. pričala, pričala pa ostavila heklanje u krilo a ruku tamo... „
Operacija „heklam, vezem, pletem, fircam„ od prvog do poslednjeg trenutka bila je očigledna sprdačina, ali svaki detalj je pažljivo zabeležen i poslat gore, na rajske poljane. Kasnije je Velzevuv publikovao i naučni rad naslovljen „Ručni rad i jezik simbola„, s pažnjom propraćen među populacijom starijih žena...
Ako natrcite na nju - prelistajte je. : )
Slavoj Žižek – Znak-Označitelj-Pismo
Znak se prvi put javlja kod Platona, a teorijski ga u ispunjenom obliku, kao 'samorazumljivu' osnovu, izriče Aristotel: »Zvuci izraženi glasom su simboli (znaci) duševnih stanja, a napisane reči su simboli reči izraženih glasom. I kao što svi ljudi nemaju isti rukopis, tako ni govorene reči nisu kod svih iste. Međutim, duševna stanja, čiji su neposredni znaci ovi izrazi, kod svih su identična. A isto tako identične su i stvari čije su slike ova stanja.« (Organon, 53).
Ovdje nalazimo osnovne poteze znaka: zvučno izražavanje i saopćavanje »duševnih stanja«, dakle ospoljavanje nečeg Unutarnjeg, čime se govor — iako upućuje ka unutrašnjosti, misli — zapravo uvijek kreće na vanjskome nivou, riječi su to primjerenije, što više su tek proziran medij, sredstvo koje našu pažnju treba da usredsređuje na samu misao, u toj izvanjskosti/drugotnosti, možda čak naknadnosti jezika osnovana je arbitrarnost jezičkog znaka. Poimanje govora kao phoni semantiki, njegova podjela na fonetički i semantički nivo, dakle na označeno i označitelja kao sastavne dijelove znaka. Spoljašnjost samog referenta (»stvari čije su slike ova stanja«, tj. označeno kao misao) cjelini znaka: govor tek daje poznatim stvarima imena, samorazumljivo prvenstvo glasa ispred pisma. Poslednja rečenica kaže i koje shvaćanje istine odgovara znaku: skladnost misli i stvari, označenog i referenta, dakle adequatio.
Prilog materijalističkoj teoriji označiteljske prakse
Slavoj Žižek slovenski je kulturni kritičar, filozof, i psihoanalitičar. Radi kao profesor filozofije u Ljubljani. Riječ je o autoru koji u svom opusu ima djela o Lacanu, Hitchcocku, globalizaciji, postemodernizmu, marksizmu. Na udaru kritike još od kasnih osamdesetih godina, kuđen i hvaljen, na sredini ili negdje na vrhu… dalo bi se raspravljati. Ali, postoji jedna knjiga, za koju će većina reći da je najbolje što je Žižek ikada napisao, i koju nije pratila žučna javna rasprava. To je djelo „Znak - Označitelj - Pismo“.
Žižekov je to doprinos materijalističkoj teoriji označiteljske prakse. Koliko god se samo činilo da je jezik sredstvo pukog izražavanja, jezik, u svojoj suštini, nije samo to. Jezik je mnogo više od riječi, znakova, označitelja ili pisma u cjelini. Nama je naravno jasno da je govor upravo ono što čovjeka kao misaono biće razlikuje od drugih živih stvorenja. Ako se zagrebe ispod površine, onda se o govoru i izražavanju, o riječima i jeziku, znaku i označitelju može pronaći puno toga. Nekih od tih stvari smo možda svjesni, neke su nam prisutne ali u podsvijesti, tek kad ih vidimo napisane jasno nam je zašto je nešto ovako ili onako.
Govorna aktuelizacija nije dovođenje-do-svijesti »restitucija prošlog života«, osvještavanje potisnutog sadržaja i tome slično, već dovođenje-do-riječi: ova »govorna aktualizacija«, ako nije puko teorijsko saznanje potisnutih sadržaja, ujedno je praksa, ona kao aktualizacija prošlog, objekta analize, potisnutog sadržaja, iznova određuje, mijenja sam taj sadržaj u njegovoj istini, pošto je taj sadržaj uključen u novu »sinhronu jezičku prepletenost«.
Upravo to nas vodi do jedne vrlo zanimljive dimenzije posmatranja i tumačenja „riječi“, dovodi nas do istorijskog razvoja „riječi“ i njhovog značenja, do teorija koje su prošle brojna bojna polja kako bi se dokazale održivim i smislenim. „Analiza nije spoznavanje/osvještavanje istine, ona je neposredno, samo događanje istine, ona je istina.“
Do kakvih rezultata su došli autori raznih teorija o znaku, označitelju i pismu saznat ćete ako se upustite u iščitavanje redova ove zanimljive knjige. Autor nas vrlo vješto vodi u prošlost živo opisujući stavove Aristotela, Platona, Hegela, Freuda, Habermasa, Marxa, Luckasa, Lacana. U poglavljima razvrstanim u sljedeće naslove: Znak/označitelj; »Označitelj reprezentira subjekta za nekog drugog označitelja«; Lacan i kritička teorija; Praksa i istina: Hegel; Označitelj/pismo; Teorija pisanja — materijalistička teorija »produkcije ljudi« - možete pronaći odgovore na pitanja koja ste sigurno nekad postavljali sami sebi. Žižek nam virtuozno interpretira filozofsku baštinu.
Koliko je ovaj teorijski razvoj jezika, pisma i govora bio bitan za ono što mi danas u praksi imamo i čime se služimo može se vidjeti upravo na nekim praktičnim primjerima. Oni su sagledani iz vizure psihološkog tumačenja izgovorenih riječi, te njihovog stavljanja u određeni vremenski kontekst i kontekst ličnih okolnosti osobe koja ih je izgovorila.
Zimski su dani idealno vrijeme za čitanje; ako spadate u ljubitelje knjige koji će otići dalje od laganog romana – onda pred sobom imate štivo koje neće samo popuniti vaše slobodno vrijeme nego će i obogatiti vaše razumijevanje „jezika“ i govora.
*Knjiga u pdf formatu preuzeta sa sajta 4shared.com.
Mikica
Eduard Kale - Uvod u znanost o kulturi
O sadržaju koji danas podrazumijevamo pod riječju „kultura“ pisalo se puno još od davnina. U osnovi riječ „kultura“ potiče od latinskog „cultus“ što bi značilo gajenje, njega, odgoj, obrazovanost, poštovanje. Praktična primjena naziva kultura javlja se u Njemačkoj u 18.vijeku, odakle se širila u druga jezična područja. No, značenje riječi „kultura“ vremenom se počinje upotrebljavati i kao označenje za „civilizaciju“. Ovo od latinskog „civilitas“ što bi značilo uljudnost, udvornost, uglađenost, oplemenjenost.
U svakodnevnom govoru spomenuti se nazivi upotrebljavaju često kao sinonimi; kulturan ili civiliziran u smislu uobičajenog ponašanja, ali i u poistovjećivanju kulture i umjetnosti. Nauka se, međutim, kod upotrebe ovih naziva ne ograničava samo na dva pomenuta značenja, već je dijapazon naučnih tumačenja vrlo šarolik.
I tu dolazimo do onoga što jeste predmetom knjige „Uvod u znanost o kulturi“, autora Eduarda Kalea. Dakle, svrha je redova koje autor prenosi čitaocima da pokuša sistematski i razumljivo predstaviti osnovna znanja o kulturnoj stvarnosti. Čitaoci imaju priliku bolje i potpunije se upoznati sa samom prirodom kulturne stvarnosti.
Naime, ljudi su, vjerojatno već vrlo davno, lako uočili osebujnost anorganske stvarnosti ili nežive materije i organskog svijeta ili života, mnogo kasnije i mnogo teže bilo je to uočavanje glede kulturne stvarnosti. Ta se spoznaja zapravo još uvijek probija. (...)
Naša, kao i mnoge druge žive vrste, živi u grupama, društvima. Ljudske grupe čine dio populacije unutar određenog ekologijskog sustava — koji čine živi organizmi i neovisne supstancije, stavljeni u zajedničku međusobnu razmjenu unutar određenog dijela biosfere, koristeći se određenim brojem sredstava pomoću kojih se održavaju. Naša, kao i druge žive vrste, posjeduje odliku prilagodljivosti, ispravljajući proces nasuprot prirodnom entropiji (dezorganizaciji, raspadanju). Sposobnošću prilagodbe živi organizmi mogu održati ravnotežu i tako preživjeti. Oni u promijenjenim okolnostima mogu mijenjati svoju organizaciju, strukturu i djelovanje. Promjene pri prilagodbi mogu postati i nasljedne. Iako je više-manje prilagodljivost odlika svih živih organizama (putem mutacije), ona je i u ljudske vrste osebujna jer se vrši putem kulture. Zato ljudi, za razliku od svih drugih živih vrsta jedini: 1. mogu živjeti u svim prirodnim sredinama, 2. mogu živjeti u prirodnim sredinama u kojima nema čak ni nužnih elemenata za održanje života (a koje dobivaju razmjenom), 3. putem kulture oni jedini utječu na prirodnu sredinu — tako da se ona mijenja (a ne mijenjaju se oni više organski). Između ljudi i prirode javlja se jedno sredstvo čija je svrha održanje grupe. To sredstvo ili taj instrument jest kultura. (Ova se, pak, može javljati preko različitih oblika, pa tako imamo i brojne kulture). (...)
Kultura je dakle zasebna stvarnost, sa svojim osebujnim oblicima, procesima i svojom zakonitošću. Kao takva, ona je predmet posebne znanosti — znanosti ο kulturi.
Cjelokupno područje kulture – tradicija, vrijednosti i pravila – najčešće se imenuju vjerovanjima. Međutim, teorija još nije iskristalisala ujednačeno stajalište i granice između tradicije, vrijednosti i pravila. Kada su „vrijednosti“ u pitanju tu postoji jedno ustaljeno gledište da one predstavljaju ono čime se određuje smisao ljudskim djelima, ono poželjno, idealno čemu ljudi određene kulture teže.
Upoznavanje kulturne stvarnosti i nastanak nauke o kulturi, predmet nauke o kulturi, čovjek i kultura, kulturni oblici, mitologija i kulturalizacija, kulturni procesi (oblikovanje kultura, njihovo bogaćenje, širenje, trajnost i razvoj kulturne stvarnosti) poglavlja su i podteme ove knjige; složena logično, opisana razumljivo. Tekstom autor čitaocu pruža obilje informacija, ali će isto tako vještinom dobrog pripovjedača nagnati čitaoca na sopstvena promišljanja i rad na ličnim stavovima u pogledu kulture, što, svakako, nije zanemariv doprinos zdravom društvu.
Izdanje „Školska knjiga“ Zagreb, 1977.
Mikica
Margaret Macantini - Ostani tu
Za roman „Ostani tu“ moglo bi se vezati mnogo različitih kvalifikacija. Od toga da neki smatraju da je sirov, povremeno čak bezočan ili pun očaja, do toga da se radi o romanu koji će vas prosto vezati za sebe, do posljednjeg retka.
Radnja romana je vrlo vješto ispripovijedana skrivenim jezikom nekoga ko se suočava sa svojom savješću u jako traumatičnom trenutku svog života. U momentu kad biva svjestan da je život njegove kćeri ozbiljno ugrožen, doktor hirurg biva satjeran uz zid savjesti; čekajući da se desi čudo koje će sačuvati njegovu kći, pokušava da osmisli i opravda čitav svoj prethodni život. Do utančine sjeća se svoje tajne veze sa djevojkom iz predgrađa, koja je za njega bila više no oaza ljubavi i sreće. Odnos koji počinje vrlo nasilno, i najblaže rečeno čudno, prerastao je vremenom u bezuslovnu ljubav i posvećenost.
Kroz pijesak svojih misli i kroz koprenu uspomena, dolazi i do noći kada se rađa njegova kći, do iste one noći kada se događa i jedna tragedija. Dvije sudbine i dvije ljubavi simbolično su se mimoišle među teškim oblacima istog neba, ostavivši tako gorak trag utisnut u srce jednog muškarca. Uslijed razapetosti između tri ženske osobe, razum će pričati jednu priču, srce neku sasvim drugu, dok će očinski osjećaj stajati po strani, neprikosnoven.
Cijela je priča ispričana kao jedan košmar koji se pred očima odvija u samo jednom trenu; doktor od autoriteta, osoba koja uživa ogromno poštovanje u profesionalnim krugovima je istovremeno samo muškarac koji se očajnički bori shvatiti svoje postupke, izbore i emocije, koje ga satiru. Gorkoslatki talog (ne)promišljenih odluka ostaće negdje duboko u njemu, kao živi podsjetnik da je ljubav ta koja čini nemoguće.
Mikica
Teslino prorocanstvo - Milovan Matic
Vjestina koncentrisanja misli
"Bio je tu jos jedan mnogo vazniji razlog sto sam se kasno razvio. U djecastvu sam patio od cudne boljke: prividjale su mi se slike, cesto pracene jakim bljeskovima svjetlosti koji su mi mutili pogled na stvarne predmete i utjecale mi na misli i djela. To su bile slike predmeta i dogadjaja koje sam ja zaista bio vidio, a ne onih koje sam zamisljao. Kad bih cuo neku rijec, pojavila bi se ziva slika predmeta koju je ta rijec opisivala u mojoj viziji. Ponekad nisam mogao razluciti je li ono sto vidim opipljivo ili nije. To je u meni izazivalo veliku nelagodu i zabrinutost. Pitao sam studente psihologije i fiziologije, no nijedan mi nije mogao uvjerljivo objasniti ovu pojavu. Cini se da je to bio jedinstven slucaj, a ja sam najvjerovatnije za to bio predodredjen jer, koliko znam, i moj je brat osjecao slicne smetnje.
Da bih se oslobodio tih mucnih pojava, pokusao sam se usredotociti na nesto drugo sto sam vidio i na taj nacin obicno bih privremeno osjetio olaksanje: da bih to postigao, morao sam neprestano dozivati nove slike. Ubrzo sam ustanovio da sam iscrpio sve one kojima sam upravljao; moja se >vrpca< odvrtjela, i to zbog toga sto sam vidio malo svijeta - samo stvari u svom domu i ono malo oko njega.
Kad sam te misaone radnje izvodio po drugi ili treci put kako bih istjerao svoja prividjenja, taj lijek je postupno izgubio svu svoju snagu. Tada sam instinktivno krenuo preko granica malog svijeta koji sam poznavao i ugledao nove prizore..."