23. Septembar (tvoj rođendan)
Izula sam žute cipelice ljeta
i bosom nogom krenula preko asfalta
prekrivenog prvom toplom,jesenjom kišom.
Oči su mi uživale u duginim bojama
prosutim po lišću što leprša sa ruku nasmijanog drveća.
Začuđeni pogledi prolaznika gledali su me krišom.
Zagrizla sam sočnu jabuku septembra
i odbacila kišobran u stranu,
onaj narandžaste,jarke boje.
Raširila krila leteći nad Drinom,
kao divlje patke
što ples nad Ćuprijom kroje.
Osmjehnuh se još jednom
crvenoj zraki,
koja je polako za Butkove stjene zašla.
Pozdravljam veselu jesen pjesmom.
Duboki naklon otmjena damo.
Dobro nam došla.
Razgolićena mi duša
Sudite mi danas vi,
sudije vrhovnog suda osjećaja!
A tako iskrena bijah
pred vratima vaših iščekivanja.
Osudiste me!!
Kao poslednju grešnicu.
A najčistije osjećaje vam pokazah.
Pozovite dželata,
sa oštrim mačem sujete.
Nek izvrši presudu ne pravde,
nad tijelom krvavog fetusa.
Jer ja to i jesam!
Zametak bezgrešne ljubavi…
Kom ne dozvoliste da se razvije.
Da se pokaže u svoj ljepoti i blagosti.
Prepade vas moja iskrenost.
Duša slobodna kao povjetarac.
Osjećaji čisti
kao kap jutarnje rose.
Vi,sudije moje,
ne navikoste na čistotu.
Vas plaši svjetlost što prostirem oko sebe.
Osudiste osjećaje blage,
što prosuh vam pred prljave stope.
Vješticom me nazvaste!
Na lomači me zapaliste!
A ni svjesni niste da živjeću
kroz dim vatre vječne.
Podiću se iz pepela.
Visoko iznad vas!
Leteći pravo ka njemu!
U zagrljaj moga feniksa!
All my life
Stojim u nizu poslušnih lutaka iz izloga.
Kao marionete igramo kako nam konce pomjere.
Klimam glavom,poslušno,kao psić.
Mašem repom u znak odobravanja.
Sa osmjehom tatine slatke princeze.
Živeći savršene planove drage mame.
A šta je u srcu,koga je briga?!
Radim ono što očekuju.
Mislim ono što narede.
Još jedna lutka iz izloga,plastičnog osmjeha.
Lijepih plavih loknica i haljine od satena.
Iza plastike još jedna ubijena žena.
A duša vrišti pobunu!
Druge su čekale prinčeve na bijelim konjima.
Ja sam prvog koji je naišao ubila.
Uzjahala konja i pobjegla.
Oprostite vi što očekivaste poslušnost.
Ova lutka pokidala je konce.
Nije mi dovoljan izlog i zadivljeni pogledi.
Moje staklene oči gledale su žudno
za umazanim prašinom malim ciganima.
Što veselo skaču po lokvicama i
dijele komad hljeba.
Mrzila sam samu sebe u tom,
na oko savršenom nizu poslušnih lutaka .
Što klimale su,sa osmjehom,
odobravajući želje potencijalnih kupaca.
Sad živim!!
Gladujem.
Bolujem.
Volim.
Tugujem .
Ali znam,
ovo život je!
Ponosno nosim natpis
“ROBA SA GREŠKOM”!!
PROLAZNOST
Ispucale su riječi,
misli,
osjećaji.
Izlizale se godine.
Prošlost je samo prošlost.
Budućnost samo skica zamišljenog.
Hoću li trajati još par godina,
ili par sekundi.
Zaista nije bitno.
Sve prolazi.
Zašto ne bih i ja?!
Ne bitna,malena.
Zrnce zaboravnog u plamtećoj vječnosti.
Leptiri umiru.
Cvijeće vene.
Vode otiču,presuše.
Prolaznost je neminovna…
A mogla bih biti ona stjena
što ponosito,vjekovima,stoji nad Ćuprijom.
Ona je ispraćala,dočekivala.
Toliko nogu je preko nje prošlo.
Toliko ruku je tesalo njen kamen.
A ona stoji.
Ne prolazi.
Vjekovima uživa u zelenilu Drine
U letu ptica.
U brujanju glasova.
U smijehu zaljubljenih parova
i tugama napuštenih ljubavi.
Mogla bih biti ta stijena.
Hladna i gorda.
Ne prolazna.
Postojana.
Da ispraćam i dočekujem.
Da tješim i likujem.
Ali nisam.
Samo sam ona koja je dočekana.
Koju će jednom ta ista stijena,
hladna i postojana,
ispratiti u prolazno.
Pokajanje
Diže se magla sa krovova
starog oskrnavljenog manastira.
Na pragu kamenom pocjepana molitva.
Ni svijeća nije dogorjela,
upaljena grešnim rukama.
Prokleta misao vodilja
pod zvonikom ne pomično zapela.
Promrsila krila anđela.
Stopala sveta pokajanjem ljubila.
Mršava crna prilika
čita redke Biblije
nad glavom poniznog Božijeg raba.
Dok ne znajući za muke Hristove
spava zaleđena kasaba.
Ni cvijeće ne kvari miris tamjana.
Na dlanu sveta nafora,
u čaši krv Hristova.
Da okrijepi dušu paloga.
Da i njegovo ime zapišu na rajskim vratima.
Melamin
Khilma llea ‘qurtha melamin.
Amin ithil’ tle ithil’.
Lie ranga amina?
Aiya!
Dina.
Tula si nome.
Ithih’ lye mellon.
Amin uuma malia sina edanea.
Rou ksherea.
Rou quanta yassen ‘kshapsa.
Lye wamwa ri Rhun,
ri For,
ri Har,
ri Numen.
Numa dela!
Khila amin…
Hisime rosa khilla lye
mela en’ coiamin.
Amin mella lle.
Esta sinome on amin cam.
Lanta kaima.
Comamin lindna.
“Khilma llea ‘qurtha melamin. ”
+++++++++++++++++++++++++
Ljubavi moja
Pratit ću te do same smrti ljubavi moja.
Moj mjesec tvoj je mjesec.
Razumiješ li moje riječi?
Oh!
Budi tih.
Odi ka meni!
Mjesec je naš prijatelj.
Nije me briga za ljude.
Ljudi su zli.
Otrovni su.
Pobjeći ćemo na Istok,
ili Sjever,
ili Jug,
ili Zapad.
Ne brini!
Prati me…
Novembarske kiše će nam praviti društvo
ljubavi mog života.
Volim te.
Odmori se ovdje na mojim rukama.
Spavaj.
Moje srce pjeva.
“Pratit ću te do same smrti ljubavi moja. ”
(Izvinjavam se svim znalcima vilinskog jezika,na mogućim greškama.Tek sam početnik u izučavanju istog.)
Samo još jedna slika
Buđenje zore uz pjesmu talasa.
Bijela djeva jaše na leđima crnog pastuva.
Golim bedrima miluje mu sjajne sapi.
Niz krvave usne cijedi se sok podatnih grozdova.
Ustreptali kupidon hrani se ljepotom njenih ramena.
Što sunce ih okupa prvim zrakama.
Ni sirene svojom pjesmom ne bjehoše tako pomamne
kao njene plave zjene,što tišinom ispjevaše ljubav.
Crvene ruže pomamiše se njenim milovanjem.
Slavuj se postidi baršuna u njenom glasu.
Pade pero sa krila palog anđela,
kog proguta pohota za svilenom kožom koljena.
Vijorile su bijele zastave u čast vatrenim uvojcima.
Pjenilo je uzburkano more ispraćajući kas kopita.
Planine su se odronile pod rumenilom obraza.
Još jedna noć je zaspala.
Ne mogu više...
Daj mi da skočim u ništavilo.
Boje su se isprale.
Daj da prigrlim sivilo.
Ovaj život me boli.
Daj pusti da udarim glavom u zid.
Nek misli se raspršte kroz kapljice krvi.
Nek kraj mi bude oštri hrid.
Nek oči mi ne vide novi dan.
Pusti da snove potopim u rijeci.
Jer stvarnost je daleko od mojih sanja.
Pomoli se nekad da oproste mi sveci.
Ako ne možeš oprostit’ mi ti.
Umorna sam danas od borbe za bolje.
Klonulo tijelo,umorila se duša.
Pristajem danas i na oštro kolje.
Jer ono je tupo naspram onog što me čeka.
Svako svoj krst nosi
Davno sam priznala sebi
da to sam što ne bih trebala biti.
Priznala i prihvatila.
I ćutim…
Ćutim u sebi o sebi.
Nijemo nosim svoj krst.
Bez suze i uzdaha.
Naučila sam igrati po tuđem taktu.
Precizno.
Kako se očekuje.
Dodjeljena mi uloga.
Odigraću do kraja.
Čudakinja.
Nakaza.
Rekli bi neki…
Zašto?!
To sam ja.
Prava ja.
Zar nemate hrabrosti da volite me?
Takvu kakva jesam.
Zar ne razumijete?!
Ja sam se rodila takva.
Baš kao što je ONA-ONA,
ON-ON,
OVAJ-OVAJ.
Tako sam ja samo JA.
Ali zbog vas, ljubljeni moji,
postala sam neko drugi.
Zar vas ne bi usrećila moja sreća!?
Zar me ne možete voljeti zbog onog što jesam?
A ne zbog slike koju vidite.
Teško je kad sami moramo
svoj krst nositi.
Biti ono što drugi žele.
Ćutati.
U strahu da ne ostanemo sami.
A opet…tako sami smo.
Ne.
Neću plakati.
Suze su za slabiće(tako kažu).
Ne mogu reći da sam heroj.
Ali…
Hrabro ću ćutati.
Do kraja.
Ne trebaju mi parade,ordeni.
Svako svoj krst nosi…
Svi ćemo mi Bogu na istinu!
In Love With the Darkness
Srce si mi zaključao u najvišoj kuli patnje.
Samo jedan mali prozor je ostao
na ledenoj zidini strijepnje.
Kao pogled na ono što sam imala.
Pogled na ono što sam izgubila.
Vidim zore rađaju se.
Dok srce mi grle tame tvoje duše.
Prepredene žute oči gledaju me.
Mjere snagu izdržljivosti onog mjesta u grudima.
Što kuca sve tiše,sporije.
Dovedeš me do prozora.
Pokažeš svijet što odiše mirisima,svijetlošću.
Pitaš vidim li sve to.
A na potvrdan odgovor nasmiješ se.
Kao da mi želiš reći čega sam se sve odrekla
zarad hladnog kamena
pod tvojim rebrima.
I opet žedno pijem ti sa usana.
Grlim skute mračnih odora.
Obraz polažem na hladne šake umora.
Jer tvoja sam.
Zazidana u tvojim željama.
Pokorna krvavim usnama.
Slomljena.
I znam
umrijet ću pod zagrljajima hladnih obzorja.
Na krilima palog anđela.
Jer tvoja sam i samo tebi predana.
Bez juče i sutra
Isčupao si mi osmjehe,
nesrećniče.
Nije te briga za moje sutra.
Sjekirom ne umoljivog dželata
isjekao si sva sunčana jutra.
U rukama krvavim daviš mi želje.
Konopcima vežeš ustreptale snove.
U očima mi ugasio odsjaje zvijezda.
Na poklon mi donio samo patnje nove.
I dalje se ceriš nakazo bola.
Patnjom duše uveliko se pojiš.
Komadi onog juče odavno su truli.
Žrtvu poroka u crveno bojiš.
Ni svi anđeli nebeskih visina
ne mogu pomoći anđelu tame.
Tvoja me želja na vješala odvede.
Moje su noći ostale same.
Još samo po nekad u satima kasnim
uzdah se čuje.Dočekuje jutra.
Šta je žena bez ljubavi svoje?!
Bez onog starog juče i nekog novog sutra.
ZATOČENA
Podsjekoste krila nakon prvog leta.
Sreću zavezaste za rep bijesnog ata.
Život mladi sada vrane gladne kljuju.
Pred snovima mojim zalupiše vrata.
Šamar nadi maloj lupiste bez srama.
Sapleli ste korak što je htjeo dalje.
Usvoji mi dušu gospođica tama.
Zagrli me brižno u svoje crne ralje.
Još samo suza bistra ostade mi vijerna.
I nju krijem,ne dam,da je drugi uzmu.
Igrat ću po vašem,biću lutka smjerna.
No u trenu samotnom prigrlit ću suzu.