Crvene cipelice
Poput voštane figure,izvajanog osmijeha,
sjedim…
Tu,na raskrsnici pitanja.
Crvene cipelice,istrošene i skoro neprepoznatljivog izgleda,
nepomično čekaju nova putešestvija.
Milujem ih vrhovima prstiju,
kao kakvo vjerno,staro kuče.
Dok ispucali tabani gore od želje za neistraženim stazama.
I ničeg više nema…
Zemlja.
Nebo.
Sunce.
Sve je tu,a kao da nema ničega.
Posmatram svijet staklenim očima…
Još samo jedan pogled na crvene istrošene cipelice
dovoljan je da podsjeti me kako došla sam do kraja puta.
Spuštam trepavice,dok mi se prsti grče oko pertlica.
Možda ima još nade…
Laku noć dušo...
Mučnina u želudcu tjera me da izbljujem sve one godine
što darovah ti tako olako…
Povlačim se iznova,
igrajući uz muziku tvojih pogrda.
Korake davno naučene…
Nisam ni prva ni poslednja koja se duše odrekla,
i čuči nad pepelom vatre koja se odavno ugasila.
Dželat moj si mili…
Oštricom svoga bijesa ubijaš u meni ženu.
Dok osmijehom na usnama suhim krijem trzaje zadnje.
Sutra ću položiti ruže na spomenik svoje sreće.
Nek skupa sa srcem napuklim vene i žuto cvijeće…
Demon u meni
Noću,dok osjećaje pružam ka mjesečevim zrakama,
vidim sjene.
Pokušavaju me dohvatiti,
progutati me,
svariti i izbljuvati
ostatke onog mog nekadašnjeg ja.
Skupim se tada,
krijući ledena stopala
pod prekrivač sašiven od nježnjih sjećanja.
Sklopim oči
i nadam se...
Ipak uvijek tako drzak si!
Vraćaš se po još.
Svake noći u isto vrijeme.
Sjene tvoje uvlače se pod kožu
ledenu od straha,
od ponovnog susreta.
I miluješ ledena stopala.
Poljupcima pohote prelaziš preko tabana.
Što su nekad koračala zelenim dolinama.
Posustajem iznova...
Otvaram se pred tvojim zjenama.
Grešnica...
Ni ledeni dah iz tvojih grudi
nije dovoljan da me probudi iz bunila.
Da otrgne me žeđi za tvojim sokovima.
Mada znam,i ti toliš glad,koja te obuzima.
I znam opet ćeš ispljunuti ostatke našeg vremena.
I prezirem sebe i podrugljivi smijeh punog mjeseca.
Oblačno je dušo danas...
Oblačno je dušo danas.
Drina siva skrila draži.
Ja pomislih opet na nas.
Opet srce tvoje traži.
Sumorno je nebo naše.
Oko srca tuga vije.
Mir mi daju vinske flaše.
Osjećaje oblak krije.
Oblačno je,Sunce spava.
Na radiju naša pjesma.
Na ramenu tuđa glava.
Pusta klupa,stara česma.
Gledam vrane nebom viju.
A oblaci tmurni,sneni.
Moja njedra čežnju kriju.
Zagrljaji sad su njeni.
Oblačno je dušo danas.
Neka sjeta mene mori.
Ne,ne mislim više na nas,
al' mi duša čežnjom gori.
Nad linijom sna
Sklopit ću dlanove nad linijom sna.
Osmijeh nek’ lebdi nad skrivenoj riječi.
Dosegnut ću Nebesa tek nakon dna.
I zelene poglede noćas ću preći.
Precrtat ću lik u odrazu mora.
Srce neka mre,možda tu je draž.
Gumicom ću obrisati tragove od bora.
Istinu pokopati,prigrliti laž.
Posegnut će samoća za silama boli.
Lice iskušenja sakriti u sjenu.
Prokleta je duša koja tebe voli!
U meni ti ubio si nasmijanu ženu.
Da sjetiš se mene
Izgubila sam se...
Negdje između redaka
što drhtavom rukom ti pisah.
Želeći u stih da stavim sve trzaje bijedne duše.
Sve želje što grudi mi guše...
No od silne želje ne mogoh
ni slova ti reći mili.
Jesmo li il' nismo bili?!
Izgubila sam se...
Između dvije note
što srce je sviralo tebi,
k'o molitvu za miran kraj.
Ne,za nas nije raj...
Nama tijela izdaju duše.
Odvešće nas do dna.
Postojimo li ti i ja?!
Izgubila sam se...
I iznova pronašla sebe
u pogledu tužnoga sanjara,
koji snove moje čarka.
Nije li sve ovo varka...
Taj osjećaj što titra u nama.
Puteve otvara nove.
Jeli ovo stvarnost il' si mi došao u snove?!
A ja bih da živim!
Ptice na granama
poje čudne pjesme…
Smrti!
Smrti!
Smrti!
I kao da ne znaju
da to se ne smije.
Smrti!
Smrti!
Smrti!
I psi na ulici
na mjesec cvile…
Smrti!
Smrti!
Smrti!
Uz vene ledene
čudni trnci gmile…
Smrti!
Smrti!
Smrti!
I prosjak na mostu
tugaljivo prosi…
Smrti!
Smrti!
Smrti!
Gospođica tama
moje svjetlo nosi…
Smrti!
Smrti!
Smrti!
Ponoćni valcer
Beskrajne noći, duge,
bez lica i imalo časti
skrile su tragove tuge
što opara porube sreće.
I cvili pseto na stazi,
zavija na mjesec žut...
Olovna noga ga gazi,
niko ga kraj sebe neće.
Zvijezde, lažljive dame
kuju zavjeru nad nama.
Pod vođstvom vječite tame
o glavama ludim nam rade.
Nemoj zabludo crna,
bar noćas plesat uz mene.
Otrovna su ta slatka ti zrna.
Ubojite su tvoje parade.
DRHTAJI
1.
Pretačem snoviđenja u suhe,ugasle jame
i čekam...
Ne!
Ne prelazi usnama puteve obraasle borama.
Možda trnje ti raspara ne ljubljene kuteve.
Izrazom nasmiješeneog klauna
sakrivaš ledenice krvlju vrelom obojene.
I čekaš...
Šta?
Neke staze su zarasle.
Neke se nikada neće pročistiti.
Pretačem snoviđenja u suhe,ugasle jame
i čekam...
Ne!
Ne dotiči nade spoznajom.
Njina hladnoća je zamrzla i izdržljivije.
Skini lažne osmijehe klaune!
Jednom bar pogledaj,
nisi jedini.
Mnoga srca krvare.
I ne čekaj!
Neko bi se obradovao zvuku tvojih koraka.
2.
Udahni...
Izdahni...
Udahni...
Izdahni...
Udahni me...
...i ne daj mi van!
3.
U hladnom zagrljaju dana pronalazim utočište.
Nije slučajnost biti na raskrsnici
od ničega ka nigdje.
Smireno čekam pomračenje
i ćutim...
4.
Praznina je nejpojmljiva.
Gorčina ne svarljiva.
Sama sam.
Smijeh je postao oduran.
Mirisi mame mučninu.
Svaka nova zraka sunca peče
tek otvorene rane.
Umorna.
Pružila sam ruku
i prstima dotakla vlažne tragove neimanja.
Riječi su duboko urezane
u napola izumrlo mjesto,
gdje nekada bijaše srce.
Riječi su jedine...
Ništa nas više ne veže.
Riječi su jedine...
Oh,
da mi je biti tvoje slovo!
5.
Krijem se u zagrljaju sigurnosti
koja mi se daruje.
(A krv vrela!)
Samo jedan osmijeh,
sudbino kleta!
Ušuškana u more zabluda,
nijema.
Burom u grudima izdana.
Stapam se sa tišinom.
6.
Slijepa na sve ono što remeti harmoniju mozaika
sklapanog godinama,
ne primjetih da su puzle, brižno sklapane,
počele odražavati novu sliku.
I sve je postalo ništa.
Ništa je postalo sve.
Agonija uzaludnog traganja
steže me svojim lancima.
Još samo riječi su tu,
kao svjedoci...
7.
Zagolicao si sva moja čula.
Nježnošću osjećanja probudio osjećaje.
Kao stisak ruke,
toplina dlana.
Osmjehujem se osmjehu tvom.
Sve moje zore prelivene slovima tvoga imena.
Svi sutoni obgrljeni toplim riječima.
Čuvam te u drhtavim grudima.
8.
Ogoljena osjećajem vječnog nespokoja,
tvojim riječima spretno izazvanog,
pišem pjesmu.
Uskraćenu za početak,
nepoznatog kraja.
Inspiracijom izdana mogla bih te slikati.
No nijema sam u prstima.
Pogledom na tvoja slova ja nespretna sam.
I tako mala...
Igram se riječima drugim očima upućenim,
i slažem ih...
Premještam...
Možda su to samo imaginarne karte.
Gradim kulu...
Nema rime.
Ono što osluškujem u grudima
više liči na kreštanje,
nego na poj slavuja.
Izgubljena.
Kako završiti nešto što nikada nije ni počelo?
Tragam za riječima koje izgubih prije nekog vremena.
Onog dana kada osjetih,
svu navalu uragana osjećajem izazvanog.
Ostat ću negdje u sredini!
Tamo gdje anđeli suze krilima brišu.
Gdje oči prepoznaju oči,
a ruke se prepletu i znaju...
9.
Ne znam ti mirise,
gospodine...
Misli bih ti i slijepim prstima prepoznala.
Našli smo se!
Ne poznajem ti korake,
gospodine...
Srce te izdvojilo u masi jednakih.
POSLEDNJI DANAK
U naručju mrve znatiželje
našle su zamamni sanak,
ne sluteći jutra bez svjetla.
Ne mirišući poslednji danak.
Baš kao zamah leptirovih krila
dok plesove nad ružama vode.
Suše se u naručju mrve,
dok nove nade se ne rode.
Mučno je gledati ljubav
uljuljanu u tuđe krilo,
dok pjesme najljepše poji.
Srce se u kutu svilo.
Baš kao da čeka druge,
neke ljepše dane.
Ružinim mirisom opojnim
bar zadnja zora da svane.
Na kraju se sve svodi na grijeh
Ukaljano svjedočanstvo nekih dalekih zalazaka,
ispisano ćutanjima i po nekim uzdahom.
Ne "možemo" se svecima predstavljati,
Mi,
od grešnika nastali!
Oh kako te ljubim!
I svi dani nalik su jedan drugom.
Sve bitke predate.
Koplja spuštena.
Samo još ostaje čekanje na kraj,
koji sve više odugovlači svoj dolazak.
I tek što me rodiše
ja umrla sam.
A pitaju se
"Moguće li je umrijeti na početku?"
Ja već trunem,
raspadam se.
A moj dželat...
Eh moj dželat...
Oh, a govorim riječi u nadi, ovom drhtavom rukom...
I gorjelo je pod nogama,
baš kao nekada.
Ni slani potoci iz zelenih dubina
nisu mogli ohladiti sve vatre na kojima me spališe.
Više te ne čujem!
Više te ne čujem!
Vidim te od nikada...
~
Milujem latice zablude.
Oh kako je sladak njen otrov!
Nije dovoljno ćutati,
pa čak ni to biti sa druge strane ogledala.
Moje si naličje!
Moje si naličje!
Lice već odavno nemam...
~
Sad razumijem leptire...
Jedna sam od gusjenica.
Ostati u čahuri,
ili živjeti jedan dan?
Osjetiti tebe?
Umrijeti je lako!
Umrijeti je lako!
Teško je živjeti.
“Oh, a govorim riječi u nadi, ovom drhtavom rukom, cijepajući srce akordima”