Sanjala sam noćas da te nema
Sanjala sam noćas da te nema
i da ruže venu mi u kosi.
Da ti duša ode putem tamnih sjena.
Stoji prazno mjesto gdje šetali smo bosi.
Sanjala sam mjesto usred bašte,
samo lišće osušeno stoji.
Tu smo pleli i grlili mašte.
Sada jesen moje suze broji.
Sanjala sam noćas da te nema
i postelja da je prazna,ledna.
Prazan jastuk gdje si nekad bio
i usahla tvoja usta medna.
Miris ruže pod prozorom pustim
dozva tugu da mi dušu boli.
Sanjala sam noćas da te nema
i da srce nema kog da voli.
Negdje,tu iza snova
Negdje...
Tamo...
Na uglu snova.
Tamo gdje se sve završava i gdje sve počinje.
Sreli smo se,
sasvim slučajno.
Izgubljenim pogledima tražeći neke poznate zjenice.
U moru nespokojnih,umornih i pomalo zasićenih...
U masi nedosanjanih,suludih,ustreptalih...
Između zareza,upitnika i po koje tačke.
Opjevani u nekim zaboravljenim stihovima.
Pomalo odbačeni od drugih,
a po najviše od samih sebe.
Negdje...
Tamo...
Na raskršću sna i jave.
Tamo gdje sanjalice grle svoje želje.
Opjevala sam te tugama,radostima,nespokojem.
Kao dječarca.
Starca.
Boga!
Raščupao si me, kao lutku,međ' radoznalim dlanovima.
Darujući mi osmjehe.
Suze.
Život!
I opet bih te sanjala!
I opet ćeš me sanjati!