Poslednji tango
Tu sam mili,ne brini.
Misli nam se prepliću kroz vrisak tišine.
Pogledom ćutanje prekini.
Osmjehom pomiluj vrele obline.
Dah na dlanu mi ostavi.
Jeza kičmom nek pluta.
Sok iz kratera pokupi.
Lava strasti nas guta.
Mjesec voajer smjeli
gleda poslednji tango.
Isprepletani čaršafi bijeli,
mokro tijelo nago.
TI DANI...
Dođu tako dani
oni tužni,teški,tmurni.
Kad na duši osjećam
sav teret ovog svijeta.
Dani kad sam mala,
sićušna,poput leptira.
Tako tanana,krhka
i lako salomljiva.
Dođu tako dani
kad srce mi krvari i puca.
I samo jedan mrk pogled
boli me i slama.
Iz oka suza kreće,
klizi niz obraz
i oduzima svaku nadu.
Dođu tako dani
kad treba mi nečije rame.
Oslonac i čvrsta ruka.
Da me pridrže
dok tako sam slaba.
Da zagrle me jako,
priviju uz sebe,
tješe me bez riječi,pitanja.
Dođu tako dani
kad ni sama ne znam zašto...
A opet tim danima,
tako ranjiva i krhka,
osjećam se najviše svoja.
Još jedna u nizu...
Krilati zmajevi su zagrzli
jabuku što držah u ruci.
Dok krajeve strahova silnih
rastrgaše gladni vuci.
Na dlan mi sletje ptica.
Crna,zloslutna vrana.
Zakrešta pjesmu boli.
Poteče suza slana.
Tamo gdje bijaše srce
propuh zastore njiše.
Čudna je sudba ova
što tužne nam note piše.
Zmajevi odletješe siti.
Ogrizak osta u ruci.
Liježem,potpuno svjesna.
Nek i mene rastrgnu vuci.
LEPRŠAVOST
Podigni koprenu zime
sa uvelog lica tišine.
Raširi dugina krila.
Nek zore ti kliču ime.
Zagrli zalazak sunca.
Nek more te poji i mazi.
Nestašnu poput leptira
maestral nek te pazi.
Sa lišćem mudro zbori.
Kamenu daruj cvijet.
Srce ka sreći otvori.
Ljubavlju pokori svijet.
20.Oktobar.2011.
Kad dođe zima...
Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.
Dva slova u duši
migolje se,nestrpljivo bride.
U odsjaju očiju dalekih
tvoj osmijeh moje oči vide.
Stegni titraje željne.
Ćuti!Ne zbori mi mili.
Nek tren potraje duže,
sad kad u pogled smo se svili.
Već ujutru biti neće
ni tebe,ni mene ni NJE.
Samo novo jutro
u kom neko se rađa a neko mre.
Dvije suze na dlanu.
Odrazi naši u njima.
Dok čekamo svitanje novo
na vrata nam kuca zima.
Kad izgubiš sebe
Pustoš neka uvukla se u mene.
Nit je to strah niti je samoća.
Samo prazno,ne pregledno prazno.
Kao da nema one moje ja.
Ni mirisi nisu više tako jaki,
niti su boje jasne istančane.
Sivilo neko oko mene svuda.
Kao da pred zrcalom nisam žena ta.
Pogledom prelazim preko hladne sobe.
Ničeg više nema da mi sreću pruži.
Sve one sitnice što me ispunjaše
sada su samo prašine skupljači.
Ni figura dvoje zaljubljenih ljudi
u mjestu gdje srce polagano kuca,
ne probudi ljubav kao nekad prije.
Osjetih da ništa više mi ne znači.
Lagano postajem kao ona stijena
o kojoj sam mnoge pjesme napisala.
Samo nisam vječna kao kamen njezin,
već običan čovjek zarobljen u san.
Ostala sam sama bez imalo sebe.
Nemajući više želje za traganjem
onog što sam nekad nepresušno htjela.
Osim da osjećam bar još jedan dan.
Nije me sramota da volim!
Nije me sramota razapeti sve svoje ludosti
na rubove krovova,što besramno nude svoje crvenilo
krilima koja ih grle u svom letu.
Dok ti čučiš pogrbljen u učmalosti svojih navika.
Nazirući se tek kao sjenka prošlih vremena.
Nije me strah baciti prkos mojih trepavica
na ispružene dlanove,grube od grljenja.
Da ispunim svaku poru ne postojanja,
dok ti hlapiš kao mučan san.
I nemoj mi reći da nema onog što nazirem
u svim tvojim bezazlenim skrivanjima.
Dok propinjem se na prstima ne bih li dotakla
zadnji treptaj tvoga pogleda.
Nešto kao pjesma
Pokušala sam ti napisati pjesmu.Onako,iz srca.Okititi je opisima,uzdasima,riječima.Leptirići i cvjetići bi bili već previše.
Eto sad sam samu sebe natjerala na smijeh...
Zamislila sam te onako šarlatanski nasmješenog.Sa onim izrazom "Boli me uvo za sve".
Pisala,brisala.Pisala,brisala.
Nikako nisam uspjela naći riječi kojim bi opisala osjećaje i sva ona kovitlanja u sebi.Do sada nisam imala problema sa tim.Riječi su navirale same iz sebe.Ovaj put nije bio takav slučaj.
Morala sam se opet nasmijati sama sebi.Kad bi tipke na tastaturi znale govoriti...EEEEE...Hvala nebesima pa ne znaju.
Pitam se kako opisati jedno posebno biće.Biće koje u nama samim budi onaj titravi svilenkasti osjećaj neke čudne uzbuđenosti i sreće.Biće sa kojim nas ništa ne povezuje,a tako smo jako povezani nekim nitima,koje oko posmattrača sa strane ne bi moglo primjetiti.
Htjela sam upotrjebiti zrake sunca.Melodiju ptičje pjesme.Ali ne,ne,ne!!Sve to me nekako ne podsjeća na tebe.
Ja ljubitelj jeseni.Doba kad se umiranje i rađanje tako često sudari,morala sam te utkati u jedan jesenji dan.
Prije tebe...
Bila sam komad ispucale zemlje,
tvrde i suhe.
Zemlje,koju je neumoljivo sunce pržilo
dugih ljetnih mjeseci.
Pucala sam pod neumoljivim zrakama,
već napola pomirena sa sudbinom.
Neplodna i mrtva.
Došao si u obliku jesenjeg kišnog pljuska.
Tvoj smijeh,optimizam,razigranost
zapljuskivali su moje tvrdo tlo.
Vratio si u meni život.Sreću!
Svaka tvoja kap u meni je budila novu želju za životom.
Osjetila sam,posle toliko vremena,
kako iz mene klija neki novi život.
Opet sam stala i ne znam kako dalje i šta dalje.Možda nekad uspijem opisati ono što osjećam,onako kako želim.Mada ima jedna meni draga rečenica,za koju ne znam ni ko ni kad je prvi izgovorio "POGLEDI I ĆUTANJE PO NEKAD GOVORE VIŠE I OD SAME RIJEČI!"
Kao prvi put...
Oštrice su parale trbuh
u kome su leptiri već zamahnuli svojim krilima.
Kao prvi put srce je drhtalo.
Žudno i plačljivo.
Samo svjetlost stare lampe bila je svjedokom
čeznutljivih osmijeha.
Izgubljeni su bili.
Izgubljeni u vremenu,u masi bezličnih pogleda.
Tragajući za svrhom svoga postojanja.
Tragajući za mrvom uzvišenog osjećaja.
Stezala je srce obručima ćutanja.
Kao prvi put kad je spoznala
šta je prava istina...
A samo stara lampa je bila svjedok
oštrice kojom je ubila prvi trzaj leptira
u biću koje je čeznulo...
...Zvuk gitare je jecao pjesmu ljubavi...
Baš kao prvi put kad je voljela.
Ljubav ili šta već?!
Škakljive su te tvoje sjetne oči,
i sve one riječi što trepere kao potreba trenutka
koji nam je dodijeljen.
I ovaj osjećaj u predjelu grudi,
što širi se tako jako,
da samo vriskom sreće
mogu da ga opišem.
Raspjevani su ti tvoji prsti,
koji sasvim mirno čuče u tvom krilu
ili pak okreću,skoro ne zainteresovano,
čašu što našla se pred tobom.
A znam,osjećam,
da žele pjevati pjesmu strasti
po plavim pramenovima moje kose.
Veliko je to tvoje srce u grudima,
jer ćuti ono što osjeća,
dok smo na samoj granici
da učinimo grešku bez povratka!
Tebe je nemoguće ne voljeti!
MISAO
Nemoj mi čitati iskre u očima,
dok sitnicama maštanja podupirem snove.
Neki pogledi su samo izgubljeni u potrazi za istima,
i nema povratka onom čega nema.
Ne kaži mi zbogom kao ljeto koje uvijek ostaje u sjećanju,
mada ga uvelo lišće pokušava prekriti suhim bojama.
Ti si moja linija između nebeskih visina i zemaljske teže.
Samo linija na kojoj neiscrpno održavam ravnotežu.
Nemoj me buditi!
Tako slatko je sanjati ružičaste oblake,
i usne medom zaslađene...
*****************************************
Sjećaš li se??
OOO Sjećaš li se mene ti?!
A možda sam tek samo bila jedna prolazna misao.
Tako beznačajna i lako svarljiva...
DUŠA PLAHA
Duša mi je slaba da bi bila smjela
poljubcima sreće obasut ti lice.
Još uvijek su samo u srcu mi skice
od prelijepih slika koje ja bih htjela.
Snove ja sam skrila u džepu kaputa.
Stvarnost mi je crna,pokleknula,teška.
Na životnom putu Božija sam greška.
Samo crna mrlja zavejanog puta.
Previše sam tuđa,a najmanje svoja.
Ponizno ih slušam,pognute mi glave.
Neka ove noći krst kraj čela stave.
Neka umre zrno kukavičjeg soja.
A ti milo srce rodi se u stihu,
i zapjevaj njemu ljubav što se ćuti.
Možda će u slovu tvoju čežnju čuti,
i zagrlit plahu dušu ti i tihu.