Kad noć proguta dan
Truni srećo lutalice!
Nek ti tmina sunce gasi.
Za osmjeh si dušu dala.
Nek ti patnja lice krasi.
Prokleto je svako jutro
u kom ime slatko čuješ.
Ljubav kitim crnim slovom.
Moje noći smijehom truješ.
Crkni pseto, izdajice.
Što na nebu kurvo sjajiš?!
U mrak skrit ću čežnje svoje.
Dok iznova ne zatajiš.
I ostadoh živa 2.
Opet su noćas zvale me sjene.
Na vratima pakla pružile ruke.
Smrtne pjesme, zavodljive, njene
obećavahu skratiti sve moje muke.
Opet su noćas anđeli raja
slavuja pjesmom zvali me u skute.
U vječni život ,sreću bez kraja.
Pokazivaše očima neke nove pute.
Ali mlada duša odbi da gori
ili da hodi putem vječne sreće.
Odabra da živi, da se hrabro bori,
da kroz život ovaj ustrajano šeće.
Kad nutrine više nema
(ili kako sam umrla u tvojim zjenama)
Odavno već samo gorčinu osjećam
u ustima što nekada su poljupci sladili.
Pomislim na vragolasto zelene dubine,
i
ništa…
Pomislim na tamne zjenice poetikom obasute,
i
ništa…
Trula sam…
Mozukla…
Zar ženke ne biraju mužjake?
+++++++++++++++++++++++++
Drhtave,znojne dlanove
prislonim na lijevu stranu patetike,
i
shvatim.
Tamo već odavno propuh zastore njiše.
Nema me.
Oh!
Nema me…
Kada li su me godine pojele?
+++++++++++++++++++++++++++++
Pomirena i spremna idem ka giljotini.
Nemoj plakati,
krvniče moj.
Ne,
ne želim da ruka ti putem svjetlosti
prereže sva moja sjećanja.
Lagano,
sasvim lagano
zadaj mi poljubac smrti,
i
pusti.
Nek sjećanja igraju poslednji ples za mene.
U ovom trenu
kad tvoje zjenice su me izdale.
Kada srce srećom drugo srce grli
Podižem večeras ovu čašu sreće.
Ispit ću do dna, kako dragi voli.
Okitit ću kosu pahuljama bijelim.
Pakujem u sanduk sve tuge i boli.
Obgrlit ću note pogledima snenim.
Ispružit ću ruke stihovima duše.
Neka svira srce melodije sretne.
Prošlost će progutat tame što me guše.
Podignite i VI, prijatelji mili
čaše, neka zvoni kristal u duetu.
Nek se prostre pjesma,rima,melodija.
Nek se ljubav, sreća u jedno prepletu.
STRANCU
Ponekad zamislim oči ti plave.
U njima dubina mora, okeana.
Boru u uglu kako mi se smiješi.
Ni ona mi često više nije strana.
Opet ih često vidim u zelenom.
Smiješe se dok miluju moje nježne misli.
O kako smo se slatko u zelenom kutu
jedno kraj drugoga sa užitkom stisli!
No ipak tamo, u smiraju dana.
postaju jasno tamne poput noći.
Kao da zbore, dok me njima gledaš
“Hoćeš li sa nama u zalazak poći?”
Ponekad tako vidim ti ruke,
široke šake za zagrljaj spremne.
Usne sočne što mnogo kažu,
ali ipak o svemu ostale su nijeme.
I kosu zlatnu kao polja žita,
ili zrake nasmiješenog sunca.
Možda, ipak smeđu ili crnu.
A srce kuca, bespomoćno kuca.
Vidim u tebi kadkad gologlavog,
vragolastog, vrckastog dječarca.
Ponekad skitnicu, filozofa, gospodina.
Ponekad umornog, oronulog starca.
U vrijeme kad su cvali jorgovani
Kada ono zamirisaše jorgovani?
Sjeti me!
Ne bješe li to na kraju jedne priče,
bez naslova?
One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.
Nekako sam se izgubila.
Zatrpali me novi redovi iluzije.
Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa.
Još uvijek mogu opipati tvoje strahove…
******************************************
Postojalo je vrijeme razumjevanja.
Više ni to nemamo.
Na uglu ulice stare
prenuše me crkvena zvona.
Pod rukom buketić ti jorgovana,
pod drugom meškolji se ONA.
Kao da jučer je bilo,
a odavno već je za nama.
Samo još slučajni susret
srce, k’o staklo mi slama.
I miris što cvjetovi šire
golicaju negdašnje pute.
Suze me izdaju, bijedne,
oplakuju poznate skute.
Korak pokrećem lagano.
Za mnom umiru zvona.
U dnu tjeskobe moje
ti, pored tebe ONA.
Bulevar uzdaha
Sakrivam dlanove u džepu kaputa.
Usamljeni, promrzli, nikome mili.
Jesmo li došli na kraj puta?
Koplja odložili, barjake svili.
Oči u oči sa totalnim krahom.
Za nama pustoš, nema sažaljenja.
U potrazi prah za srodnim prahom.
Jednom kad’ umreš nema ozdravljenja.
Još vučem korak stazama sjete.
Bulevar uzdaha sakuplja suze.
Orlovi pali, vrane još lete.
Guje u grudima migolje se,puze.
Hladnom rukom na kamenu hladnu
krvlju svojom potpisujem pad.
U džepu kaputa skrivam dušu jadnu,
dok i s’ tobom putuju tuga, čemer, jad.
Jedino moje
Ne budi ludo, milo moje.
Ne mršti ljepotu, međ' obrvama crnim.
Pusti da glavu na mišku ti spustim.
Na bjelini njenoj najljepše su boje.
Ne časi ni časa u ljutnji duše.
Zašto da sumnje razdiru nam sreću.
U oku mome vidi oko svoje.
Nemoj da pakosti našu ljubav guše.
Ne budi ludo, ti, jedino moje.
Ta moja je sreća kutak tvoje usne.
I prsti grubi koji nježno vezu
u mojoj biti slatke niti tvoje.
Sjene
Koji su to monstrumi što noću,dok sat pjeva staru melodiju,
vire i keze se?
Nesuvislo mrmljaju strahove napaćenog čovjeka,
igrajući se resama purpurnog prekrivača sanja.
Čije su to oči,niti crne,niti zelene?
Modre, od vremena istrošene...
Što zaviruju u najskrovitije djelove negdašnjeg...
i peku...
peku vrelim kajanjem.
Jesmo li se pronašli pod nečijim tepihom,
zaroljani suzama...
popucali po šavovima?
Ili nam pak zavjese noćnih čekanja kriju prazne osmjehe?
Prepoznaješ li me,čovječe?!
Ovako istrošenu ,zgužvanu i bačenu...
Ja tebe prepoznah po pustim željama.
Umornog...
Zaboravljenog...
Satrvenog...
Ruke su se poznale...
Bol se uzmirisao.
Ponovo bih nekim duginim stazama
Sada kada smo dovoljno zreli da shvatimo
žalimo za nevinošću djeteta,
pupoljcima, tek napupalim...
Miris behara tek nagovještava
sve one "nekada" koje smo davno izgubili,
bacili...
skupa sa klikerima i lutkama.
Prva pjesma pročitana,
prvo slovo npisano...
Bili smo sretni skakućući po lokvama...
Sada smo sazreli,
sa ovim novim proljećem,
nažalost, u neke tužne ljude.
Na kraju svega...stopala još plešu
Poslednje korake razočarenja,
izvini,
odplesat ću sama.
Ovaj put za tebe nema mjesta
u vihoru pijane boli.
Pusti da nosi me zvuk
svega onog što biti neće.
Makar još ovaj put...
Korake nijeme da pratim.
Ne ogledaj se u dodiru mom.
Prsti već odavno slijepi.
Ne poznaju purpurnu kožu ,
na dlanu,
što milovao je dlan moj.
Niti osjetih više ikad
miris kolonjske vode,
na vratu čovjeka
koji si bio.
Zbog kojeg sada patim.
Poslednji put ću,
mili,
obrisat krvave suze.
Zabaciti ramena u natrag,
okret napraviti smio.
Dok kreštava pjesma sjete
na uvce mi dopirala bude.
Ubijajući veseli ritam
nekada sretne mi duše.
Ne,ne dotiči osjećaje tanane!
Poslednjim plesom obgrljene.
I pusti me da zaludno igram
u ritmu valcera smrti.
Nek stopala bolna plešu
na rubu sna i jave.
Ludački,ne umorno,spretno
dok stare karte se ruše.
Pjevam a krvarim
Iznova danas prebiram po smetljištu svoje duše.
I čini mi se kao da sam reciklirala sjećanja iz prošlosti.
Satkala od njih još jača,dublja i bolnija.
Trebala bih biti sretna.
Znam...
Al' duboko negdje u samoj sredini mog bivstvovanja
jedan mali crv nagriza ostatke nadom obnovljene.
Pokušavala sam ovu ženu pogledati u oči
i objasniti da neki putevi koje smo prolazili sa crnim saputnikom,
neće biti ružičastiji uz saputnika nekih drugih boja.
Džaba objašnjavam ovoj ludoj ženi.
Onaj crv postaje sve veći,snažniji.
Oglodao je i zadnju nit spokoja.
Krvarim...
Čini mi se obilnije nego prije par godina.
A srce ječi od čežnje!
Osjećam pjesmu koju pjeva.
I uzalud glavu okrećem...
I uzalud pjevam glasno ne bih li prigušila pjesmu ludosti...
Pokorena sam,
kao nekada...
Od strane blagog pogleda i slatkog osmijeha.
Napinjem se zadnjom snagom ovog sutona,
da oduprem se crvenim čarima.
I pjevam!
A krvarim...