Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Sva povijest - Luko Paljetak

Sva povijest sudjeluje u tomu kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepotica u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim

s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovati u tebi s davnim nekim
pravom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu

i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja trebam da ih riješim,

a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim;

Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala - Radoman Kanjev

Na izmaku noći
Beograd podseća na mirno more
Pospani grad
Spokojno diše u tišini
Noć ponekad ume da zaboli
Kao neprijatno pitanje

Tišina deluje na bubne opne
Opasnije od najveće buke
Kao napolitanke naslagane
U kutiju grada
Kao domine sa prozorima
Zabodene u srce betona

Kao košarkaši oko kojih
Stoje fudbaleri
Iza starih beogradskih krovova
Štrče soliteri
Neko je ove noći
Bio budan umesto nas

Policijska patrola, naprimer, krstari
Kao i obično
Semafori kao neki propali pijanci
Namiguju na prazno
Fabrički dimnjaci
Ljuljaju se pospano
Samo što se ne sruše od umora

Noćni autobus vuče na jedno brdo
Gomilu promašenih profesija
Čuje se lavež usamljenih pasa svih vera
I konfesija

Iz jednog kafea svira neka muzika.
Tužna...
Tipično balkanska...

Ona je otišla sa drugim
I ostavila u njemu
Pakao...

Umesto da ode kod psihijatra Jovana Marića
On je celu noć pio i plakao
Otići kod psihijatra u Srbiji je velika sramota
Zato je svaka pesma u mojoj zemlji
Iskrena ispovest idiota
Ostavljenog - zato što voli da bude ostavljen
Takav je mentalitet
Sve drugo osim poraza je neuspeh

Atak na identitet.

Biti na vreme ostavljen smatra se najvećim uspehom
U zemlji koja je najviše ostavljenih ljudi dala

Mislim da ne znaš gde si se zaista rodila
Mislim da ne znaš s kime imaš posla, mala...
Mislim da ne znaš...

Stihove govori Rale Damjanovic

Odakle si došao – Vesna Krmpotić

došao si iz svih stvari koje sam vidjela,
iz svih zvukova koje sam čula,
iz lica svih, iz svakog pogleda,
iz svake kapi, svakog mirisa,
iz cjelova svakog, svakog udarca,
iz svega toga ti si se izvio
ko iz cvijeća miris, ko plamen iz suharja,
i kad stavim uho na tebe ko na školjku,
čujem šum gradova kroz koje sam prošla,
i onih kroz koje samo htjedoh proći –
odraze vidim dalekih kupola
kako se njišu u bistroj vodi tvoga bića;
slušam i gle, prolijeću atomi zaboravljenih ruža,
i glasovi iz mrtvih pluća ustaju,
slušam, moj život treperi u tebi,
kao ptica u zamku ulovljena –

A KOME SI NALIK

ti si nalik svemu što sam vidjela i što je mene vidjelo,
otac tvoj i majka hiljade imaju lica i glasova;
kopito svjetskog konja prešlo je preko mene,
ti si najviše nalik na njegov trag.

Crtež - Slavko Mihalić

Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.

Mili, ne gužvaj mi pismo svako - Ana Ahmatova

Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.

Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,

već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim...
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.

Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.

Pripremanje doručka - Drago Glamuzina

ustanem od stola
i odšetam do prozora.
sivo nebo i hladno jutro,
ali u našem stanu je toplo,
a nas dvoje smo dovoljno
dobro da se zadovoljno nasmiješim.
iz komode izvučem dvogled
i pogledam:
opet to radi, viknem.
što, upita.
gleda se u ogledalu
i uporno rukama podiže guzice,
kao da će ostati tako podignute
i kad ih pusti, viknem
da nadjačam cvrčanje slanine.

Dođi - Ivica Prtenjača

dođi
jer si čvrsta
jer izvučeš tijelo iz pjene
kao boeing nos iz oblaka
kao pliskavica čelo i rep
u zaljevu u ljetnom jutru
što se skida
kao kakva haljinica
jednostavno
odloži odlazak kao kartu za loš film
preprodaj ga na zavoju
ostavi na suhom asfaltu
gdje najžešće gore gume
visina ja se uopće ne bojim
visine
neboder se ljuljao
kao boksačev pogled u devetoj rundi
brod je zatulio
nekoliko je golubova poletjelo
s uske terase
po nama je palo srebro i med
dođi
jer si čvrsta
za takve smo ubijali u dvobojima

Krešimir Pintarić

Čvrsto sam uvjeren da inteligencija nema naročita utjecaja na oblikovanje čovjekovih stavova

Josip je moj prijatelj.
Josip je dobar čovjek.
Josip je inteligentan čovjek.
vrlo dobar i vrlo inteligentan.

ali.

Josip je čovjek
koji mora biti u pravu.
Josip je čovjek
koji misli da su njegovi stavovi općeprihvatljivi.
Josip je čovjek
koji uporno oblikuje javno mnijenje.

ali.

nisam ja nikakva javnost.
ne dam se oblikovati.
gunđati volim.
proturječiti također.
jebe mi se za općeprihvatljivost
bilo čega.

priznajem da mi ne smeta
ako sam u pravu
iako mi je važnije
gunđanje
kao takvo.

dakle.

recimo da nas pet-šest pije u nekoj birtiji.

Josip
potpuno neisprovociran
kaže da je nedavno
upoznao Maju Blagdan
i da se ispostavilo kako je ona
jedna sasvim
pametna zabavna inteligentna
osoba.

na to mu kažem da sam nedavno
gledao nekakav interview s Majom Blagdan
i da je bila odjevena
i da se ponašala
kao da je femme fatale.
kažem mu da
ukoliko izgledaš kao Maja Blagdan
nije nimalo
pametno zabavno inteligentno
tako se odijevati
i ponašati.

Josip kaže da to nema veze
s pravom Majom Blagdan
i da je na to prisiljena
jer je njezino ponašanje u javnosti
utvrđeno ugovorom.

na to mu kažem da mislim da nije
pametno zabavno inteligentno
potpisati takav ugovor.

Josip odmahuje rukom
i kaže da ja ništa ne razumijem.

onda se naginje prema meni
i kaže da je Maja za to dobro plaćena.

svima je jasno
da pasji skot
aludira na moj bonitet.

a meni je jasno da novci nisu u uzročno-posljedičnoj vezi sa
zabavnošću pameću inteligencijom
kao i da mnoge druge stvari
nisu u bilo kakvim vezama
s bilo čim.

ali odustajem od toga da dokazujem
tako očiglednu stvar.

prelazim na upravni govor.

pitam:
daš li se j****’ u dupe za novac?
odgovara:
to nije isto.
pitam:
koja je razlika između j***** u dupe
i j***** u mozak?
odgovara:
ti mi reci kada si tako pametan.

trenutak šutim
i promatram ostale:
kučkini sinovi su
već poslovično
na njegovoj strani.

pomislim:
šteta što nema Boga.

pomislim:
dobro.

teatralno pogledam strop
duboko uzdahnem
i kažem:
možda je u dupe
fino.

Lake misli - Danijel Dragojević

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

Fatalni igrači - Slavko Jendričko

Dok na monitoru
ispisujem rečenicu Duguješ mi smrt
kažeš, živimo među duhovima,
ali ipak istinito.
Jednostavnim programskim postupkom
mogu unedogled sakrivati i ponovno otkrivati
napisano.
A što će biti s nama
kada utihne autodestruktivna igra,
a tvoje ime
duguje mi smrt.

Proždiračica vremena - Sonja Manojlović

Mislim da ću te baš ja pripitomiti
na prstima
sve dalje
kroz svjetlosni šapat krzna,
i kroz tvoje savršeno oko
vidjeti
rasvijetljenu sobu,
i kroz tvoje savršeno uho
čuti
običnu naredbu
kojom počinje sve.

Žice - Dušan Vasiljev

Put nam je svima u bolu isti,
ma se mi kako zvali:
beli generali
ili crveni ekstremisti.
Vidik nam je siv od žica,
i nebo je sivo,
i duša je siva
u valu smrti, tifusa, padavica.

Nećemo u smehu podići glave
ako se nad nama beli ždralovi jave,
naš će osmeh za njima da se vine
u nedokučne, slućene visine.

I kad nam nad glavom zatutnji,
i zaljulja se nebo, i sunce, i žice,
ne možemo da odolimo teškoj, krvavoj slutnji,
i gledamo preda se netremice.

O, bolje da smo prezreni u stidu
pali na nekom neprekoračivom zidu.

Puti su nam sada od bola i bede sliveni,
i žice nam poglede u nebo krate.
Ljudi su u nama duboko, duboko skriveni,
i ne mogu,
ne mogu,
da se vrate...