Esej - Đeo Bogza
Kako je lepo bilo u Pjatru Neamcu
Oštar vazduh kao reči u pesmi Đea Bogze
I planine uznemirene poslednjom olujom
Kao nekada davno na oštrim karpatskim vrhovima
Na prelazu grebena Bratoćja
Gde je čobanin masturbirao u slobodnom prostoru
A psi sa bačija lizali spermu s kamena.
Lep je bio čobanin i pravo nevinašce
Tamo na oštrim karpatskim vrhovima
Pokazivao je način na koji je znao da vodi ljubav
Seme, kao pljuvačka, padalo je na stenu
Čobanski psi gutali su ga halapljivo
Nije ostajala nikakva prljavština
Sve je bilo tako lepo i čisto.
(1923)
Pobratimstvo lica u svemiru-Tin Ujević
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajnicku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
Sonet o ljubavi - Pablo Neruda
Hleb mi oduzmi, ako hoceš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.
Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje hitaš,
vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas
srebrn što te radja.
Borba je moja teška
i vraćam se umorna oka
ponekad zato što videh
zemlju što se ne menja,
ali kad udje tvoj smeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.
majra
Škola primijenjene poezije - Miro Petrović
Malo mi se jedna pjesma pokvarila,
Pa zovnem Stojića da pjesmu popravi.
- Tko ti je ovo pisao, Petroviću,
Ko ni sebi, ni drugome,
Teško je to popraviti, al probat ću nešto,
Ima ovih novih materijala iz inozemstva
Malo su poskupi, ako hoćeš, kaži,
Pa da poručim brzom poštom,
Za dva-tri dana
Bilo bi gotovo.
Gledam blijedo u Stojića,
Mislim se – što se pravi naivan,
On pisao pjesmu, a sad pita
Tko ti je pisao?
Gledam ga, gledam
I u oči mu kažem:
- Stojiću, majstore, ti si je pisao,
Ne mogu vjerovati da si zaboravio.
- Vidim da sam ja pisao, kaže Stojić.
- Vidi se, odlična je pjesma,
Samo je tinta malo popustila,
Vrijeme je nagrizlo pa je izblijedjela,
A odlična pjesma, odlična, kažem ti,
Ništa ovdje popravljat ne treba!
enzensberger
Rez- Dobroslav Smiljanić
Ušao sam u svoju šumu. Mlada se zrelost
otvorila, posle prvog dodira naših tela
koja su u rojevima iskrica zasvetlela u noći.
Tu su počeli požari iz kojih se izlazi,
lak i nasmešen, kao zrak u lišću, odakle
u svim smerovima jednako ide život.
Onaj u čijem srcu si našao vatru, večni
letopis žudnje, lastar sna. Isti sjaj
u njenom ili u tvom oku, ne čekajući
poziv drugog koji u sebi moli, drhteći
da neko počne. Jednom da počne, prvi
kome će svi odjednom upasti u reč da kažu
ono što je on hteo. Ako se isti ubere cvet
neće na isto mirisati, iako će svima nozdrve
raširiti i kristal svežine raspršiti u prsima.
Ali mirisaće, i laticu na usnu zalepiće
da svim čulima pređeš iz ovog u ono
kraljevstvo gde Oziris sedi pod grozdovima
a Perun meša medovinu i vino
od kojih postaješ mlad kada god to zaželiš.
Grimiz menja ljude - Carl Sandburg
Videh li ja to raspeće u očima tvojim,
klinove i rimske llegionare,
i sumračnu Golgotu?
Videh li Mariju, sasvim drugačiju,
gde svima stopala pere,
prečista kao mlada trava
kad stara trava sagori?
Videh li noćne leptire u očima tvojim, te zalutale leptirice,
čije lepršanje znači
da se nećemo videti nikad više?
Videh li Ničiju Zemlju u očima tvojim,
i ljude čija su lica izgubljena, ljubavi izgubljene,
i tebe međ dogorelim panjevima, gde plačeš?
I da li to tebe videh u smrtonosnom, crvenom džezu rata,
gde se leptirice gube na izgubljenim licima,
kako razgovaraš sa dogorelim panjevima
što hoće od tebe da čuju pesme, što traže da im pričaš o Bogu i plesu,
o bananama, o polarnoj svatlosti, o Isusu,
što bi da vide kako ma kakav kolibri misli
izleće iz smrtonosnog, crvenog džeza rata?
majra
Izjava - Česlav Miloš
Gospode Bože, volio sam džem od jagoda
I tamnu slast ženskog tijela
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
Mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih
S pravom bilo odabrano, vjerodostojnih.
A tko da meni povjeruje? Jer vidješe
Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše
I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin.
S manama i njih svjestan. Žudan veličine,
Vješt da je opazim pa ma gdje bila,
Pa ipak, premda ne baš oštra vida,
znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja:
Vašar kratkih nada, zborište oholica,
Nadmetanje grbavaca, književnost.
Kosmopolitski pozdrav- Alen Ginsberg
Ustajte protiv vlada, protiv Boga.
Ostanite neodgovorni.
Kažite samo ono što znamo i zamišljamo.
Apsoluti su prisila.
Promjena je apsolutna.
Običan um uključuje vječne opažaje.
Promatrajte ono što se jasno vidi.
Primijetite to što primjećujete.
Uhvatite se da mislite.
Jasnoća je samoodabiruća.
Ako nikome ne pokazujemo, slobodni smo napisati bilo što.
Sjetite se budućnosti.
Savjetujte samo sebe.
Ne zapijte se na smrt.
Dvije molekule što se zvonko odbijaju jedna o drugu traže od promatrača
da ih pretvori u znanstvene podatke.
Mjerni instrumenti po Einsteinu određuju pojavnost
fenomenalnog svijeta.
Svemir je subjektivan.
Walt Whitman je slavio Osobu.
Mi smo promatrač, mjerni instrument, oko, subjekt, Osoba.
Svemir je Osoba.
Unutarnja lubanja velika je poput vanjske.
Um je svemirsko prostranstvo.
„Svaki na svojoj postelji sam sa sobom je razgovarao, ne puštajuć’ glasa“
„Prva misao, najbolja misao.“
Um je skladan, Umjetnost je skladna.
Maksimum informacije, minimum slogova.
Zgusnuta sintaksa, zvuk solidan.
Dojmljivi isječci govornog idioma, najbolji su.
Suglasnici oko samoglasnika imaju smisla.
Uživaj u samoglasnicima, cijeni suglasnike.
Subjekt je poznat po onome što ona vidi.
Drugi nek mjere viziju po onome što vidimo.
Iskrenost dokida paranoju.
Kral Majales, 25 lipnja 1986. , Boulder, Colorado
Stari profesor - Vislava Šimborska (Nobelova nagrada)
Upitala sam ga za stara dobra vremena,
kada smo bili veoma mladi,
naivni, ushićeni, glupi, nespremni.
Malo je ostalo od toga, s izuzetkom mladosti
- odgovorio je.
Pitala sam ga da li i dalje pouzdano zna,
Šta je za čovečanstvo dobro a šta loše.
To je najsmrtonosnija moguća iluzija
- odgovorio je.
Pitala sam ga za budućnost,
da li je još vidi jasno.
Pročitao sam previše istroijskih knjiga
- odgovorio je.
Pitala sam ga za fotografiju,
onu u ramu, na pisaćem stolu.
Bilo pa prošlo. Brat, rođak, snaha,
žena, ćerkica na ženinim kolenima,
mačka na ćeričinim rukama,
i rascvetala trešnja, a iznad te trešnje
leti neidentifikovana ptičica
- odgovorio je.
Pitala sam ga da li je ponekad srećan.
Radim
- odgovorio mi je.
Pitala sam ga za prijatelje, ima li ih još.
Nekoliko mojih bivših asistenata,
koji takođe imaju bivše asistente,
gospođa Ljudmila koja vodi kuću,
neko veoma blizak, ali u inostranstvu,
dve gospođe iz biblioteke, obe nasmejane,
a naspram mene mali Gžesjo i Marko Aurelije
- odgovorio je.
Pitala sam ga za zdravlje i kako se oseća.
Brane mi kafu, votku, cigarete,
nošenje teških uspomena i predmeta.
Moram da se pravim da to ne čujem
- odgovorio je.
Pitala sam ga za baštu i klupu u bašti.
Kada je prijatno veče, posmatram nebo.
Ne mogu da se načudim,
koliko je tamo tački gledišta
- odgovorio je.
(Iz zbirke "Dve tačke", izdavač: KOV, prevod: Biserka Rajčić)
majra
Margaret Eleanor Atwood
1
Grubi smo jedno prema drugom
a nazivamo to poštenjem,
dok biramo svoje nazubljene istine
i brižljivo ih vitlamo preko
neutralnog stola.
Stvari koje izgovaramo
istinite su; naši iskrivljeni
ciljevi, naši izbori
pretvaraju ih u zločin.
2
Naravno, tvoje laži
zabavnije su:
svaki put smišljaš nove.
Tvoje istine, bolne su i dosadne,
ponavljaju se neprestano
možda jer ih imaš
tako malo.
3
Istina treba da postoji,
ne da bi se smela koristiti
ovako. Ako te volim
je li to činjenica ili oružje?
4
Laže li telo
dok se ovako kreće, jesu li ovi
dodiri, vlasi, vlažni
meki mermer po kome klizi moj jezik
laži koje mi zboriš?
Tvoje telo nije reč,
ono ne laže niti
istinu zbori.
Ono je samo
tu, ili nije.
Mikica
Strah- Rejmond Karver
Strah od policijskih kola koja staju pred kućom.
Strah da zaspim noću.
Strah da ne zaspim.
Strah od navale prošlosti.
Strah da sadašnjost izmiče.
Strah od telefona koji zvoni u muklo doba noći.
Strah od oluja sa munjama i gromovima.
Strah od čistačice sa mrljom na obrazu.
Strah od pasa za koje su mi rekli da ne ujadaju.
Strah od teskobe.
Strah da ću morati da identifikujem mrtvog prijatelja.
Strah da ostanem bez para.
Strah da ih imam previše, mada ljudi ne bi poverovali u to.
Strah od psiholoških karakterizacija.
Strah od kašnjenja i strah da ću stići pre ostalih.
Strah od rukopisa moje dece na kovertima.
Strah da će ona umreti pre mene, i da ću se osećati krivim.
Strah da ću morati da živim sa majkom u njenoj starosti,
i mojoj.
Stah od konfuzije.
Strah da će se ovaj dan okončati loše.
Strah da se probudim i otkrijem da si otišla.
Strah od nevoljenja i strah od nedovoljnog voljenja.
Strah da to što volim bude pogubno za one koje volim.
Strah od smrti.
Strah od predugog življenja.
Strah od smrti.
To sam već rekao.
Zauvek - I. Tokin
Hajde,
da se rastanemo plačući,
da se neprirodno razdvojimo
i da nikad ne saznamo kako bi bilo
Kad se lažemo,
Kad se izbegavamo,
Kad se manje volimo.
I da nam nikad ne dosadi.
majra