Poezija - najlepsi stihovi Umetnost

Oprosti mi - Pedro Salinas

Oprosti mi što te tražim
tako nespretno
u tebi.
Oprosti mi katkada moju bol.
To je zato što želim otkriti u tebi
najbolji deo tebe.

Ono što ti nisi videla, a ja vidim,
plivač u tvojoj nutrini, dragocenoj.
I uzeti to,
i držati visoko, kao što stablo
drži poslednju svetlost
koju je našlo u suncu.
I tada ćeš ti,
u potrazi za tim, uzići gore.

Da bi došla do toga,
popeta iznad sebe, kakvu te želim,
dotičući još samo svoju prošlost
ružičastim vršcima nogu,
dok ti je celo telo napeto, u usponu
od sebe samoj sebi.

I neka tada mojoj ljubavi odgovori
novo biće, koje si ti.

Nedeljni spleen - Željko Špoljar

Nedjelja poslijepodne,
slušam Bina, "mamu leone"
napolju kiši
ostario sam
noću se znojim
od pomisli da
svi moramo riknut
također pomišljam
kako je nevjerojatno
da ti koji su riknuli
više nikako ne mogu biti tu
mama leone,
tako krasno pjeva taj talijan Bino
ima fudbu i velike, sjajne oči
je li i on već riknuo?
mama leone
ljetu je kraj

Park - Firas Sulaiman

Nije netko otkriće
Ali zaslužuje spomen
S čuvstvima nepotpunim
I očima gotovo sklopljenim.
Uđeš u nj
Jer nitko na tebe i ne obraća pažnju,
Možeš i opisati konkretne pojedinosti
Bez pretjerivanja
Iako
Sve se čini drugačijim
Ptice, psi, vjeverice
I iluzija
Da bi te mogla iznenaditi kakva žena
Na onoj istoj klupi
I ispričati ti to
Što si jučer sanjao
Jer ti si čovjek
Kojem treba taj osjećaj čuda
Koliko i riječi
Zbog gustoće sjenki
Što ti okružuju glas
Zaplakat ćeš
I tvoja veza s ovim mjestom
Otići će u nepovrat.

Moja duša - Neftali Ricardo Reyes Basoalto

Moja duša je prazni karusel u sutonu

Poema no 5

Da bi me ti bolje čula,
moje reči
postaju tananije ponekad
kao tragovi galebova na pesku.
Đerdan, praporac opijeni,
za tvoje ruke kao grožđe slatke.
I gledam ih, daleke moje reči.
Tvoje su više nego moje.
Pužu kao bršljen po mome starom bolu.
Penju se po zidovima vlažnim.
Ti si uzrok ove krvave igre.
One beže iz moga tamnog skrovišta.
Ti, samo ti sve ispunjavaš.

Bog napušta Antonija - Konstantin Kavafi

Kad se iznenada, u ponoć,
začuje nevidljiva povorka
kako prolazi sa sjajnom muzikom,
sa glasovima -
svoju sudbinu koja te je izdala,
svoja dela što nisu uspela,
svoje životne planove
što su svi promašili,
nemoj uzaludno oplakivati.
Kao da si se godinama spremao,
kao junak,
otpozdravi joj,
toj Aleksandriji koja odlazi.
Pre svega, nemoj se zavaravati,
ne reci da je sve to bio san,
da te je prevario sluh:
takve zaludne nade nemoj prihvatati.
Kao da si se godinama spremao,
kao junak,
kao što priliči tebi
koji si bio dostojan
jednog takvog grada,
mirno priđi prozoru,
i slušaj sa ganutošću,
ali ne sa kukavičkim molbama i žaljenjem,
kao poslednje zadovoljstvo glasove,
sjajne instrumente skrivene povorke,
i otpozdravi joj,
toj Aleksandriji koju gubiš.

Czeslaw Milosz - Smisao

Kada umrem vidjet ću obrub svijeta.
Drugu stranu, iza ptice, planine, zalaska sunca.
Istinito značenje, spremno za dekodiranje.

Što nikada nije nadodano prikupit će se,
Što je bilo nerazumljivo bit će razumljivo.

- A ako svijetu nema obruba?
Ako drozd na grančici nije znak,
Već samo drozd na grančici? Ako noć i dan
Prate jedno drugo bez smisla?

I na ovoj Zemlji nema ničega osim ove Zemlje?

- I da je tako, ostat će
Riječ razbuđena od usana koje nestaju,
Neumorni teklić koji trči i trči
Među zvjezdanim poljima, unutar zviježđa u okretu,
I zove, buni se, viče.

U Veljači 2000, u podnevnoj stanci u čitaonici na sveučilištu Berkeley, Czeslaw Milosz je pred prepunim auditorijem pročitao na Engleskom i Poljskom kratki zapis: «Pri kraju svog života pjesnik misli: bio sam urinut u toliko opsesija i glupih ideja moje epohe! Bilo bi neophodno staviti me u kadu i prati sve dok sva ta prljavština ne nestane. Pa ipak, zbog sve te prljavštine mogao sam biti pjesnikom XX-og stoljeća; možda je tako dobri Bog želio, kako bi mu bio od koristi.»

Svaki je čovjek dom mnogih osobnosti koje potencijalno u njemu prebivaju a koje se možda nikada ne realiziraju, govorio je Milosz, jer samo jedna od njih pojavljuje se na površini pod maskom kakva je prihvaćena od ostalih; a svaka forma, govorio je Baudelaire, čak i ona kreirana od čovjeka, besmrtna je. Czeslaw Milosz je svojom poezijom gradio brodove kao umjetnik neobične energije, brodove vrhunske građe i sam ih je vodio, a svojim je knjigama, esejima, nastavom na sveučilištu u Californiji, predavanjima na Harvardu pod nazivom SVJEDOK POEZIJE , opsežnim prijevodima poljske i svjetske poezije i antologijama poput ove o kojoj je bilo riječi na početku, pružao luke poetskom naslijeđu svijeta. A ipak, knjige :

A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.

Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.

Ja nisam ja - Juan Ramon Jimenes

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkad, nazrem,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Onaj koji ćuti kad zborim,
koji prašta, blag,
koji ide gdje mene nema,
koji će ostati uspravan,
kad umrem.

Umrijeti

Umrijeti, to je samo
gledati unutra; otvoriti život jedino
prema unutra, biti tvrđava neosvojiva
za žive iz života.

Kako stvari stoje, neizvjesnost bi bila bogovska stvar

U tlocrtu doma
najvažniji su zidovi i ograda,
a natkriven prolaz vodi u unutrašnje dvorište
Tu čuče, sklone se od sunca, jedu,
bauljaju djeca sa rasporkom pozadi,
i mali prljavi psi za koje se bojim,
starci zure
Krov, ako je načet, ne popravlja se,
stavi se kamen na najlon
Zemlja je gola, žedna,
ljudski mehanizmi pužu i ostavljaju vlažan trag,
a kad se sunce propne, nasuču se bilo gdje,
na pločniku, usred još ničeg, uz raskošan nasad, poput zvijezda
na horizontu s kojim se spaja ljudsko more

Sonja Manojlović

Najmanja šara - Mevlana Džalaludin Rumi

Pokušavao sam da smislim neki način
da pustim da moje lice postane tvoje.

"Mogu li da ti šapnem na uvo
san koji sam sanjao? Ti si jedini
kojem ću ovo reći."

Naginješ glavu, smejući se,
kao da kažeš: "Poznat mi je taj trik koji izvodiš,
ali neka, samo nastavi."

Ja sam sličica koju zlatnim koncem prišivaš
na tapiseriju, majušna šara,
zabavni dodatak.

Ali sve na čemu ti radiš je čudesno.
I ja sam parčence lepote.

Alhemija - Aurel Rau

Stojim vreo, pušeći se kao
providna čaša
U koju, k'o
iskusni vrač,
Smrznut od velikih iluzija,
Dugo birajući tren,
Drhtavo
Dopuštam da kapne lagano
Nepojamna suza opala
Koja, nestajući
u dubini,
Mutne izaziva oluje,
Mutne oluje, izbistrene
U tvojim očima,
na tvom nebu, po kojem
opčinjeni,
Uskoro potom,
Kroz vlažne
svetlosti,
Promiču dugi, u predugom
letu
Nizovi ždralova.
Nebo tvoje,
Lenje, toplo, sa čistim
prozorima,
Pod kojim usta, najednom,
krv
tvoja,
Dobija ukus mirišljavog
vina
Boje sumraka.

Besmrtna Pesma - Miroslav Antic

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

...izvinjavam se ako je već postavljeno.

Pre vladavine - Homero Aridjis

Pre vladavine
plivajućih sela
nogu glasnika
ti si bila prva senka
znamenje što se oslobađa
u laganom uništenju anđela
čas ruka si bila čas mač
lice dva lica
i pojas koji steže nepovoljne vetrove

bila si poslednji prozor
poslednje oči
požar svetlosti
prljava noć
s kašljem bolesnice na ulici

bila si ti
i tvoja dvojnica ko špijunka iza tebe

Pre vladavine
još nisi bila ti
samo predznak
a već si bila prisutnost
znak kao pozdrav
tela
spajanje što se razbija na komade.