Potrebna nam je Pesma za mene, pesma za tebe - D. Maksimović
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivog.
majra
Jesen - Octavio Paz
U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice...
I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.
Wind
Ako je život prostački film - Rodžer Makgof
Ako je život prostački film,
zašto ne izađemo pre kraja
Ne brini
jedne noći naći ćemo
taj napušteni kino,
Svetla mu utrnula
Kornvolski zamor
pažljivo i daleko sklonjen
Pocepane ulaznice bačene
U pocepanu kantu za otpatke
Kinooperater otišao kući
u svoju noćnu moru
Ne brini
Taj film će se još okretati
(Jedan o zalasku sunca)
mi ćemo pronaći dva hata
Sputana ispred štala
uzjahaćemo
odjahati
u
naš
srećan
kraj
Wind
Došao je anđeo- Ćeo Bogza
Došao je anđeo i kazao mi
Došao sam po Božjoj zapovesti,
Ti odviše često gaziš Božje zapovesti.
Anđele, uzdisao sam, gresi su moji veliki i mnogi.
Reci, šta mi poručuje Gospod.
Da ljubiš sebe kao što ljubiš bližnjeg svoga.
O, anđele, uzdisao sam,
Bojim se da opet neću Gospoda poslušati.
Kaži mi, je li u paklu jako zlo?
Ključarica - Petar Gudelj
Smrt ključarica ima ključ
od tvoga tijela, od tvoje kuće.
Uđe, utrne svjetla,
zaključa vrata, usta, oči.
Naopako navije sat,
prolije nakupljeno vrijeme.
Pa ode otključavati i zaključavati
druge kuće.
Ovaj neobični čovjek, s biografijom i držanjem kakvoga pjesničkog redovnika, rođen je 1933. Nakon učiteljske škole, koju je završio u Mostaru, došao je na studije u Beograd, oženio se, stekao obitelj i ostao. Od prvih pjesama, objavljenih još 1953. pa narednih pola stoljeća, Gudelj je pisao u istom tonu i jednakim stilom. Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u čijem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slutnjom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisivao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio meandar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavljivani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u kojem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećajima, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi./Sunce im ujutro na kupolama iznesu tenkovi./Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala,/tenkove drže u srcu./Zato europsko srce/Ima oblik tenka.” U jesen te 1987. godine, kada je “Europa na tenku” bila jedan od važnijih događaja velikoga beogradskog sajma knjiga, na osmoj sjednici Centralnoga komiteta Saveza komunista Srbije dogodilo se nešto što će usmjeriti naše živote, a nasilnu smrt učiniti svakodnevnijom pojavom: Slobodan Milošević došao je na vlast. Nijedna knjiga, nijedna pjesma iz tog vremena, nije tako jasno slutila katastrofu, kao ona Petra Gudelja. Četiri godine prije nego što će se to dogoditi u stvarnosti, tenk je postao glavni lik čovjekova života. Tenkove u Vukovaru i onaj osječki tenk koji je pregazio crvenog fiću, Gudelj je opjevao u svojoj poemi, toj najstrašnijoj pjesničkoj basni hrvatskoga jezika, prije nego što je itko za tenkove znao.
M. J.
enzensberger
Četiri kvarteta (odlomak) - T. S. Eliot
Da stigneš onamo,
Da stigneš gdje si,
odeš odande gdje nisi,
Moraš ići putem
gdje nema zanosa.
Da stigneš do onoga
što ne znaš
Moraš ići putem
koji je pun neznanja,
Da posjeduješ ono
što ne posjeduješ
Moraš ići putem
lišenja posjeda,
Da dopreš do onoga
što nisi
Moraš proći putem
na kom nisi.
A ono što znaš
jedino je što znaš
I ono što je tvoje
ono je što nije tvoje
I gdje jesi
jeste gdje nisi.
Wind
Poezija odlazaka - Filip Larkin
Ponekad čuješ iz pete ruke
Kao neki epitaf:
Napustio je sve
I prosto zbrisao,
I uvek taj glas kao da je
Siguran da ti odobravaš
Taj smeo, pročišćujući,
Jednostavan korak.
I oni su u pravu, mislim
Svi mi mrzimo dom
i to što moramo tu biti:
Prvi se grozim svoje sobe,
njene posebno probrane starudije,
Tih dobrih knjiga,
postelje te dobre,
I svog života u savršenom redu,
Tako kad čujem da kažu:
Prekinuo je s čitavim društvom,
To me preplavi i uzbudi,
Kao: Ona je raskopčala haljinu,
Ili: Evo ti, gade:
Mogu valjda i ja,
kad on je mogao?
I to mi pomaže
da ostanem i dalje razborit i vredan.
Ali, još danas bih otišao,
Da, šepurio se na putu
što ga orah zasipa,
Na pramcu negde čučao
Čekinjav i dobar, kada ne bi
Toliko izveštačen bio
Takav promišljen korak unazad
da se stvori cilj:
Knjige, porcelan,
jedan život
Sramno besprekoran.
Wind
326. gazela - Khajeh Shamseddin Mohammad Hafiz Shirazi
Očekujem spajanje s tobom,
da se života odreknem,
ptica sam rajska,
da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem,
ko roba me svoga primi,
pa da se vlasti zemaljske
odreknem.
O Bože,
od oblaka vodilja kišu pošalji,
prije no što poput prašine
nestanem.
Na mom grobu
s vinom i sviračem sjedi,
da za mirisom tvojim
iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se,
o ljepoto krasna stasa da se života i svijeta odreknem,
plešući ustanem.
I ako sam ostario,
čvrsto me zagrli,
da kraj tebe zorom
pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi
da se časkom s tobom sretnem,
da ko Hafiz, od života se,
i svijeta okrenem.
Poznat kao Hafiz Širazi (1320-1389) je perzijski lirski pesnik. Pisao je većinom gazele, u kojim je glavna tematika bila ljubav i užitak u životu. Mnogi su njegove pesme tumačili kao alegorije o čistoj produhovljenoj idealizaciji osećaja. U njegovim pesmama se često javlja vino koje je metafora religijske ekstaze.
(Kratku biografiju dodao urednik foruma)
Wind
Psalam Y - Paul Valery
Iznenadno, moja će ruka,
brza i silovita,
na tebe da se spusti.
Uzeću te za tvoj
puni i obli potiljak,
za osnovu saznanja
i htenja,
između duše
i duha.
Držaću te za oslonac
tvoje buntovne glave,
za stub tvojih svetlosti ;
pritisnuću te uza se
šta ja želim, a ti ne želiš
i šta ja želim da ti želiš;
staviću te skršenu
pod svoje noge,
i reći ću ti da te volim.
I savijaću ti vrat sve
dok me ne budeš shvatila,
dobro, potpuno shvatila,
Jer ja sam tvoj Gospod
i Učitelj.
Ti ćeš plakati, ti ćeš grcati;
tražićeš blesak slabosti
u mojim pogledima;
podignućeš, savićeš
svoje molećive ruke,
svoje tako molećive ruke,
svoje bele ruke kao okovane
tvojim jasnim očima.
Pobledećeš, pocrvenećeš,
smejaćeš se, zgrabićeš
svojim rukama moje
grube noge;
i volećeš me, i volećeš me,
jer ja sam tvoj Gospod i
Učitelj.
Wind
Ja verujem- Ana Blandijana
Verujem,
Verujem da smo biljni narod,
Otkud inače mir
U kojem čekamo opadanje lišća?
Otkud smelost
Da se spuštamo niz tobogan sna
Do blizu smrti
Sigurni
Da ćemo ponovo biti kadri
Da se rodimo.
Verujem da smo biljni narod-
Ko je ikada video
Drvo koje se buni?
Bez izbora - Norman Makejg
Mislim o tebi
u svim oblicima
kako kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore -
njihovu preciznost
i njihovu neadekvatnost)
Katkad su ove misli
vlaga što jedva pada,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad štropotava kiša,
užurbano proletnje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nežnost,
bojim se pljuskova.
Wind
Dubrovački san - Petar Gudelj
Tvoj nedosanjani
dubrovački san.
Zakopaj pupak na Mljetu.
Sanjaj.
Zakopaj mozak u Lopud.
Sanjaj.
Potopi oči
u Osmoliš, u smolu.
Gledaj u Brsečine.
Sanjaj.
U Trsteno
zakopaj usta.
Diši na trsku.
Pjevaj.
Dozivaj zmije.
Pij zvijezde.
Sanjaj.
Beograd, 5. veljače 1980.
enzensberger