Mula Džamija - prepjev Ešref Kovačević (1924-1996)
Sjedit' u pročelju nije dokaz čojstva,
Čovjek sa odgojem niže drugih sjeda,
Jer i Kul-hu-vallahu gdje su Božja svojstva,
Slijedi u Kur'anu iza Tebbet-jeda.
Pjer i ja - Emilija Vasiljević
I
Zanesena i krhka
poput stabljike zove,
uplašena kišom,
teškim koracima jeseni
i maglom u grudima
- pritrčah Pjeru.
Nisam primijetila
da mora otići!
Zatečen, zapljusnut
žestinom moje čežnje,
Pjer me primio nježno,
kao uplakano dijete
opalu iglicu bora,
pokislu stabljiku
suncokreta,
ptića ranjenog krila…
I dani, kišni i sivi
šarene perle postaše.
Nisam primijetila
da mora otići.
II
Pjer i ja,
zagledani u duboke vode čežnje,
bistre od želje,
prepoznasmo se, iznenada,
u kafeu hotela "Moskva".
Ljudi su dolazili i odlazili.
Mi smo gasili žeđ,
razgovorom.
Osjećala sam sebe u njemu,
i njega u sebi.
Ruke su se tiho našle
na rubu stola.
I dodiri nam se prepoznaše.
- "To je on!"-
rekoh sebi.
I probudi se usplahirena
djevojčica u meni.
- "To je on!
Ljubav iz prvih stidljivih
snova."
I rumenilo, poput karanfila,
procvjeta na mojim obrazima.
Ljudi i dalje dolaze i odlaze.
Pjer ima moju ruku u svojoj.
Pjer ima rasplamsale svjetiljke
u uglovima očiju.
Smiješi se.
On,
koga sam Pjerom nazvala,
smiješi mi se.
III
Pjer i ja,
neprimjetno i tiho,
prelismo dane u susrete.
Žedni jedno drugog,
otvorismo se
poput cvjetovi ljiljana u jutro.
I jednog dana,
poklonili smo jedno drugom
najdublje što smo čuvali,
najljepše što smo imali
- isprepletosmo ruke
naše djece.
I radost nas obuze do pijanstva.
I primijetismo kako nam djeca liče.
I tog trenutka,
prerastosmo obrise prostranstva.
Svijet nam postade mali.
Pjer, ja
i naša djeca.
Izvan prostora i vremena.
Nezadrživi.
Nepovredivi.
Sretni što postojimo.
Snažni da izmijenimo svijet.
IV
Ljudi su i dalje dolazili
i odlazili.
Pjer ih je prvi primijetio.
(Svjetiljke u uglu njegovih pogleda
lagano se ugasiše.)
- Mogli bi nas vidjeti!-
glas mu zadrhta i sjena
brige okrznu čelo.
Znala sam da mora otići.
V
A ja?
Ja sam čekala Pjera.
Ja sam se nadala Pjeru.
U očekivanju Pjera
i kosa mi je porasla.
i godišnje doba je na izmaku.
i sjene sumraka miluju cvjetove
na tapetama zidova moje sobe.
I djeca pitaju: zašto ga nema?
U očekivanju Pjera
i sijede kose bih plela.
- Vjerovala sam u nas.
Sad znam,
Pjer, sanja mirne snove.
Sad znam,
ima i peć na vratima-
nezvani da se opeku!
Želja u meni, neumoljiva,
bezumna, kleči na obali,
i čeka.
Opala iglica bora,
pokisla stabljika suncokreta,
ranjeno krilo ptića -
tu su pod mojim bluzom.
Otkucavaju umjesto srca.
majra
Proljeće - Vitomir Vito Nikolić
Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za zimu ove zime prošle,
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam reći toplo: Dobrodošle!
Vrapcima ja moram, nježno kao otac
reći nešto lijepo u ovaj dan plavi,
vrapcima ~ tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi
dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste.
Ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba
razmažene gospođice laste.
Oni su s nama zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
zato, moj pozdrav, vesela grudvo smjeha
gospodo vrapci, moje duboko poštovanje!
Pjesma o nebeskom napadu - Vicente Huidobro
Ja sam odsutan, ali u dnu te odsutnosti
Nešto ceka na mene.
I to cekanje je drugi oblik prisutnosti,
Cekanje na moj povratak.
Nalazim se u drugim predmetima.
Putujem i razdajem pomalo svoj život
Nekom drvecu i nekom kamenju
Koje me mnogo godina cekalo.
Iznemogli su cekajuci me i posedali su.
Ja jesam i nisam.
Odsutan sam i prisutan u stanju cekanja,
Oni bi hteli moj jezik da se izraze
I ja bih hteo njihov, da ih izrazim.
Eto nesuglasice, grozne nesuglasice.
Pun teskobe i placa,
Ulazim pomalo u ove biljke,
Ostavljam svoju odecu,
Meso s mene otpada
I moj kostur se ponovo odliva u koru.
Evo, predstavljam stablo.
Koliko puta sam se preobrazio u druge stvari...
To je bolno i puno nežnosti.
Mogao bih kriknuti, ali bi se prestrašio preobrazaj.
Treba motriti tišinu. Cekati u tišini.
Wind
Ali film je dobar - Tanja Stupar-Trifunović
Ima film o tome
njih dvojica su najbolji prijatelji
još od djetinjstva
sve je među njima čisto
i jednostavno
ali jedan od njih ne može prestati željeti
da se nastani u sreću svog prijatelja
i kresne mu ženu
tako sve pokvari
Ali film je dobar
Varvari i poezija - Tanja Stupar-Trifunović
S varvarima nije lahko
Ništa im ne valja
Oni preziru poeziju
pjesnike zovu plačipičkama
ne vole pjesme o ljubavi
ne vole ni kad psuješ
jer to mogu i oni
ako pišeš o lijepom malom anđelu
što ti se nekad priviđa po sobi
reći će ti da sereš i da si lud
Takvi su varvari
mrze pjesnike jer misle da su hulje i neradnici
Takvi su pjesnici
hulje i neradnici
Ono što svi žele biti
Posle igre - Vasko Popa
Najzad se ruke uhvate za trbuh
Da trbuh od smeha ne pukne
Kad tamo trbuha nema
Jedna se ruka jedva podigne
Da hladan znoj s čela obriše
Ni čela nema
Druga se ruka maši za srce
Da srce iz grudi ne iskoči
Nema ni srca
Ruke obe padnu
Besposlene padnu u krilo
Ni krila nema
Na jedan dlan sad kiša pada
Iz drugog dlana trava raste
Šta da ti pričam
(1954)
Otmenih gestova fasada-Radenko Nastić
***
Otmenih gestova fasada
Da zagladi misao-kal
Smešilo se tu,poziralo...I sudilo zar?
A vreme:četiri!pet!šest...
I svetla trag
I bez:kuda?kroz bezizlaz
Strašću bezokom,srebrom-opkopom
Ne putem za Hanan
Osvrtanjem-ko žena Lota.
O nebeska tugo!
Duž nasipa taštine
Zgrbljena u osami oštrookoj
Pesmo mog života.
Lenoćka V - Jelena Stojković-Mirić
Spavaj
mesec i godine
neće promeniti
ništa
ni deo
pa ipak…
spavaj
moja Lenoćka
sve smrti
koje su bezočnim korakom
istetovirale bitumenom ovu godinu
koje su nam potkresale smeh
ostavile nas podvezanog daha
ne smemo u snu brojati
prizivaćemo pastelne gradove
akvarel ljubavne poruke
ispisane belim rukavima rečnih slivova
svoj kraj prizivaćemo
u trenucima budnosti
kad okom srčane komore ugledamo
otuđenost
pošast novih vekova
u pošastima korake nitkova
u nitkovima skrivene ruke
loši slikari
glume osakaćenost svojih autoportreta
glume
moja Lenoćka
ruke postoje i zagrljaj
malen a dovoljan
pegu na duši da zagli
ogroman
da nas zagrli obe sa sazvežđima
sazvežđa su krila naših aura
iznova ću ti reći
varljiva su i prazna platna
loših slikara
nasmeši im se i pusti da veruju
da vidiš to što žele da vidiš
nasmej se
seti me se i ponavljaj
ruke postoje i praklica njihova zagrljaj
zagrljaj je živ
samo su izlizana platna tupa
tupo misle
sama si
niko ti neće prodrmati sumnje
gledaj neotrcane boje
gledaj ruke
zarliću nas obe
dok nam na ramenima ne niknu
topli prelivi spektra paunovih boja
sanjaj
moja Lenoćka
verande detinjstva
mladost
moja Lenoćka
prvu ljubav
koja nije stigla do iskrzanosti
gde ploča nije izgrizla iglu
a moljci kožu usana
sanjaj zemlju bez ruševina
gde krv nije prskala
gde kolone smrti nisu prošle
a aveti ostale
sanjaj ljubav
moja Lenoćka
iznova ću ti reći
pismo postoji odvajkada
sanjaj ljubavna pisma na latinskom
sanskritskom…
sanjaj
loši slikari glume svoju nepismenost
glume
moja Lenoćka
(nasmeši se i pusti nek veruju da si i to probavila)
kad smrt zaista dođe po nas
mislićemo je da nas odnese prečicom
ovi dugometražni filmovi mučnih smrti
odnele su nam
odnose nam
podkresuju smeh
podvezuju dah
baci crne kancerogene marame
i pokušaj bar u snu da zaboraviš
lica
da se duša ne bi rasprsla
spavaj
mesec
godina neće promeniti
ništa
pa ipak…
sanjaj
bar tu nek dođe
godina bez povreda
strahova
bez divljih ulica gde nose rečnike metkova
sanjaj
moja Lenoćka
na jastuku paperjaste nade
ti znaš
ja ne poturam lažna paperja
ti znaš
nudim ti prostranstva
na kome cakle meseci sreće
tamo gde te neće videti
tvoje i tuđe
razorne crne
grlićemo se ultramarin pismima
a kada dođem
ti znaš
lećićemo kraj tebe
pesme i ja
kazivaćemo
o svemu što nismo stigle preko pisama
ja znam
ti ćeš se smejati u osvit propevana
neprobuđena kraj stranca
ti znaš
neprobuđena
kraj
stranca.
majra
E.E.Cummings- Nosim tvoje srce sa sobom
I carry your heart with me
I carry your heart with me
(I carry it in my heart)...
I'm never without it
(whenever I go, you go, my dear;
and whatever is done by only me
is your doing, my darling)...
I fear no fate
(for you are my fate, my sweet)...
I want no world (for, beautiful,
you are my world, my true).
And it's you are whatever a Moon has always meant
and whatever a Sun will always sing is you.
Here is the deepest secret nobody knows
(here is the root of the root
and the bud of the bud
and the sky of the sky
of a tree called life;
which grows higher than the soul can hope
or mind can hide)
and this is the wonder
that's keeping the stars apart...
I carry your heart
(I carry it in my heart)...
Nosim tvoje srce sa sobom
Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u svom srcu)...
Nikada nisam bez njega
(gde god idem, ideš i ti, draga;
i sve što sam uradio,
tvoje je delo, moja draga)...
Ne bojim se sudbine
(jer moja sudbina si ti, slatkišu)...
Ne želim svet (jer, najlepša,
ti si moj svet, moja istina)...
Ti si ono na šta Mesec uvek misli
i pesma koju Sunce uvek pevuši,
to si ti...
Ovo je najdublje čuvana tajna koju ne zna niko.
(To je koren svih korena
i pupoljak svih pupoljaka
i svod svih svodova
onog drveta zvanog život;
koje raste više no što se duša može nadati
i dublje no što um može sakriti...
To je čudo koje održava zvezde rasutim.
Nosim tvoje srce sa sobom
(nosim ga u svom srcu)...
Žmure - Vasko Popa
Neko se sakrije od nekoga
Sakrije mu se pod jezik
Ovaj ga traži pod zemljom
Sakrije mu se na čelo
Ovaj ga traži na nebu
Sakrije mu se u zaborav
Ovaj ga traži u travi
Traži ga traži
Gde ga sve ne traži
I tražeći njega izgubi sebe
Ljubav - Drago Ivanisevic
Ono što smo voljeli
ono što smo voljeli
ti i ja
ono što smo voljeli
naziva se voda zemlja kamen cvat
ono što smo voljeli
naziva se kruh
mi smo bili voda zemlja kamen cvat i kruh
bili smo krv
usne
beskraja
bez kraja
sve je gorjelo sve
ono što smo voljeli
ti i ja