Poznati ljudi i naš odraz u mislima poznatih Umetnost

Ivo Andric - Jelena zena koje nema

U tisini i nepomicnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neocekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak!

Ne dizuci oci sa posla, samo se nasmesih kao covek koji zna dobro sve oko sebe i zivi mirno u sreci koja je iznad iznenadjenja. Bez reci i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je sala uspela, da moze uci, da je cekam sa radoscu. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom salom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slucajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobican i znacajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagovestava prvi sneg.)

Ponekad cujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, necujna, i opet ne okrecem glave niti dizem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da ce sada uci. Samo neopisivo i neizrecivo uzivam u tom delicu sekunde.

Naravno da posle nikad ne udje niti je ugledaju moje oci, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam vec navikao da je i ne ocekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to sto se ne pojavljuje, sto ne postoji, to sam prezalno i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u zivotu.

Opazajući i pamteci danima i godinama njeno javljanje u najrazlicnijim oblicima, uvek cudno i neocekivano, uspeo sam da nadjem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, prividjenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem prividjenjem zbog vas kojima ovo pricam, za mene licno bilo bi i smesno i uvredljivo da svoju najvecu stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znaci nista.)

Da, ona se javlja gotovo iskljucivo u vremenu od kraja aprila pa do pocetka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetloscu. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju cesca i zivlja. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce zitko i kad ga covek pije bez kraja i zamora kao da pije samu zedj, ona se gotovo ne odmice od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lisca.

Osecam je u sobi po jedva cujnom sustanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najcesce stoji, nevidljiva i necujna, negde iza moje senke. A ja satima zivim u svesti o njenom prisustvu, sto je mnogo vise od svega sto mogu da daju oci i usi i sva sirota cula.

Marija Zagorka Juric - Grička Vjestica

Malleus maleficarum (treća knjiga)

Put novovjenčanika

Siniši su obamrle ruke. Pismo padne na sag. Blijed, s ukočenim preneraženjem buljio je u Filipa koji podigne papir s kraljevskom krunom i pročita ga.

Mladi suprug baci se na divan i podupre glavu. Nije smogao riječi dok je Filip bjesnio.

- Do sto đavola! Siniša, lupeški su nas prevarili. Tebe su, Siniša, poslali u Beč, a mene u selo da je mogu odvesti kraljici. Zar je njoj potrebno da krade tvoju ženu? Zašto?

Slomljen, sjedio je Siniša na divanu pokrivši lice rukom.

- Nije mi suđena sreća - promrmlja teškim glasom.

- Što? Ti ćeš to podnijeti tako mirno?

- Da pregazim i kraljicu? Dobro, čitaj ovu osudu:

Nerina sudbina ovisi o mojoj pokornosti! Kraljica mi je Neru oduzela, a ja je ne smijem ni pitati zašto. Ucijenila me je njezinom srećom - i bacila u tamnicu pokornosti! Filipe, to je najstrahovitije tamnovanje.

- Da barem Van Svvieten nije u Italiji? Ali, do vraga, tko je ikad vidio oduzeti sreću mladom čovjeku?

- Bolje daje nisam ni okusio, bilo bi bolje da mije kraljica odsjekla glavu!

- Što ćeš sada?

- Što? Što smije učiniti vojnik kojega su udarili okovima pri sege, šutnje, časti i namjestili mu pod vrat mač koji se zove: sudbina moje Nere?! Oh! Idi, idi, pusti me nasamu.

- Reci što ćeš učiniti?

- Šutite i čekajte! - tako glasi nalog. Maknem li se, tko zna kako bih mogao naškoditi Neri! Šutjet ću i čekati, a umirat ću! Ali idi, pusti me!

Filip se nije usudio protusloviti. Izađe proklinjući sudbinu. Siniša je ustao i brzo pogledao po rasvijetljenim sobama što ih je poslijepodne s toliko djetinje radosti uređivao za Neru. Pustoš tih odaja dovede ga u očaj. Baci se na divan i zarine glavu u jastuke da ne vidi prazninu koja ga okružuje.

U duši su mu uskrsnule slike nedavne prošlosti i zlobnu sudbinu prisilio da mu otvori vrata pred vjenčani oltar i ponovno je osjetio omanu Nerine blizine, draž njena cjelova, milotu njena pogleda i tajnoviti čar njena smiješka. A sad su mu je oduzeli i stvorili je zaprekom koja ga prisiljava da sustane u borbi i da se nijemo pokori. Skočio je, osjećao je želju da razbija, lomi i mrvi. Onda ga zahvati bolna tjeskoba: što će biti s njom? Gdje je sada, što misli, kako se osjeća?

U zgradi je vladao mir. Njegovi su koraci odjekivali pustim sobama. Prišao je k otvorenom prozoru. Tamna noć pokrila je čitav grad. Gdje god svjetluca po koja luč. Njemu se pričine kao svjećice na groblju...

Ljetno nebo osulo se zvijezdama. Zagledao se u njih. Nešto se zakrijesilo, svijetli iskričasti trak preletio je obzorjem i ugasnuo.

"I moja je sreća ovako planula i ovako brzo ugasnula! Hoće li se ikad vratiti? Nero, ljubavi moja, hoću li te ikad vidjeti?!"

Stisnuo je rukama prsi. U njima se nastanila olovna bol.

Istocni diwan - Dzevad Karahasan

Cesto je covjeku tesko da podnese sebe jer mu se nikad ne dogadja da uradi upravo ono sto je htio. Ili ne uspijeva pozeljeti ono sto radi, ili ne radi onako kako zeli, ili ono sto radi i zeli ne ispada onako kako ocekuje.

Nekad se jave sjecanja koja covjek niposto ne zeli, pa se ucini lijepa onako ovijena maglom i daljinom. Tako njega ponekad napadne sjecanje na vrijeme kad je bio Rusbeh i djecak u dolini punoj boja, pa mu dodje da uzdise, da se sklupca i smanji u nekom krilu, osjecajuci kako mu tjeme grije topla i mehka ruka.

I nije problem u tome sto on vise nije Rusbeh engo Abdullah, sto se ne moze smanjivati nego jedino moze pomalo umirati, sto on zaista vjeruje u jednoga jedinoga Boga jer bi ih moralo biti beskonacno mnogo, ako bi ih bilo vise od jednog...

Nije to problem, raspetljao bi se nekako taj cvor koji se u njemu svezao mimo njega i njegove volje. Problem je u tome sto je to lijepo sjecanje cista laz, sto ono nije sjecanje nego potreba jer se nista takvo nikada nije dogadjalo.

On takvog djetinjstva nije imao jer mu je majka bila plasljiva i neuravnotezena zena, tako da nije tjesila i grijala rukom ona njega nego on nju, stalno uplakanu i uzdrhtalu bez jasnoga i razumljivog razloga. A od boja u toj blagoj dolini najbolje se vidi prljavosmedja boja krasta na ocevoj osakacenoj ruci, kao sto se od svih dogadjaja iz djetinjstva najbolje pamti sudjenje ocu i njegovo sakacenje. Zasto ga onda, kad god mu je tesko, preplave takve slike koje se podmuklo predstavljaju kao sjecanja?

Kazu da ljudima, sto su stariji, sve jace treba djetinjstvo, ali je on valjda premlad za vracanje u djetinjstvo, a pogotovo za izmisljanje nekakvog sretnog djetinjstva kojeg nije bilo ni u tragu.

Zato je vatra dobra. Plamen ublazi boje na slikama koje se namecu i rastoci oblike u izmisljenom sjecanju, tako da se te napasne slike razliju i pretvore u blagu razvodnjenu tugu od koje je covjeku lijepo. Salijecu ga, doduse, napasti kao sto je zelja da place, ali se dosta brzo i ta zelja izgubi, pa covjek zazali za njom jer je ona ugodna i dobra, sasvim dobra, ma koliko bila smijesna kod muskarca i to odraslog covjeka. Gledas u uzarene komadice drveta i balege, gledas kako se osipaju sivom skramom tankom kao dah, od koje se zatamnjuju i izmicu oku, bas kao sjecanje, stvarno ili izmisljeno.

Zato se valjda uspomene toliko vole, ma kako to bilo neukusno. Sve je najljepse i najvise se voli u tom trenutku najjaceg sjaja - prije nego ce se osuti sivam skramom i poceti da se lagahno gasi. Najgluplja izmisljotina postaje dragocjena uspomena ako je prevuces tom sivom skramom i pokrenes je prema gasenju.

A vreli sjaj uzarenog drveta kao da prosusi covjeka, kao da ga ocisti, isisa mu tugu i ostavi ga lagahnog i dobrog kakav je uvijek zelio biti. Jedini casovi u kojima covjek bez problema podnosi sebe jesu oni koje provede gledajuci u vatru, a sebe cak i voli kad vatra krene prema gasenju.

Malo nas je, al nas ima i razumemo se... valjda

Naš odraz u mislima poznatih ljudi? Tema koja je na mene ostavila "nadprosečno" jak utisak. U nekoliko navrata. Moj prvi utisak je bio neki vid osećaja nemoći, sa malo zbunjenosti. Naš odraz u mislima poznatih... jako tanka definicija, koju je dodatno komplikovala činjenica da tu ne mogu intervenisati, a da mi ostanu čiste ruke.

Nešto bih tu poremetio, sigurno. Moj drugi utisak je neki vid osećaja zbunjenosti, sa malo nemoći. Naime, skoro da se ispostavilo da sam ja jedini koji ne razume. Tema je zaživela, ljudi se nadovezuju, postoji medju njima neki fluid, niko ne vuče na svoju stranu.

I postala je "naša stvar", "cosa nostra". Mi smo romantična mafija koja žari i pali netom i svojim papirnim arhivama, a ovde donosi plen. Pred noge Don majroneu, Don Mikiconeu i Don j@ajoneu. To je lepo i hteo bih i ja da se igram, ali da ne narušim harmoniju.

Razmišljam o onome šta želim reći na kraju. Želim reći da me, ne najviše, ali jako me inače nervira kada vidim da ljudi ne shvataju da imaju izbor. Čist kukavičluk i podcenjivanje sebe. Previše ljudi smatra da je sloboda kad radiš ono što ti se može i da je dokaz koncepta slobode izaći na sred ulice i uraditi nuždu. Malu ili veliku, u principu je sve jedno, ali što je veća, to je i dokaz veći.

A isto tako, ne najviše, ali jako mi inače godi kad vidim da nisam sam. Kad vidim da se nešto nečije uklapa u ono moje. Imam osećaj da smo drugovi, ali se ne poznajemo. Čudan osećaj, ali svaki dan donosi po nešto, pa eto ponekad i nešto čudno.

Ovaj dan nije doneo koliko je odneo.

Ne znam da li je tačna priča o čoveku koga je odneo današnji dan, ovaj sedmi septembar dve hiljade osme godine. Morate mi verovati na reč da me i ne zanima da li je istinita, ona je za mene dokaz koncepta.

Svi su služili vojsku u SFRJ, ali vremenom, sve više nas je to izbegavalo. Ne želim da razmišljam puno o tome, ne zanima me sada - zašto.

I bilo je mnogo načina da se to izbegavanje odradi. Negde u SFRJ, jedno veče, su doveli "guštere", nove vojnike, da gledaju TV. Odgledali su vesti i potom je počela serija "Kapelski kresovi".

Medjutim, moj izvor tvrdi da su morali da prekinu gledanje televizije, jer je jedan od novih regruta napravio situaciju. U momentu kada je Boris Dvornik "poginuo" on se uhvatio za glavu i počeo da kuka. "Tata! Joooj meni, pogibe mi tajo! Taaajooo!!!..."

Nedugo zatim, su ga, navodno, oslobodili služenja vojne obaveze.

Nije mi bilo mnogo važno da li je to istina ili ne. Još manje mi je važno šta ja ili neko drugi misli o služenju JNA. Ono zbog čega ja ovo sve pominjem je ono što dominira u toj priči - ovaj "mali" je to uradio sam, šta god da je to. Bio je svestan da ima izbor.

I ne očekujem ni od koga da radi ono što se meni dopada. Ali nemam ja problema sa tim. Jednostavno, slegnem ramenima... nisam ja to uradio, to je uradio on. A da budem iskren, mislim da bih i ja verovatno tako na njegovom mestu.

Ja nemam problema sa tim, a kome smeta - zna se gde su vrata.

Zivot je otok u moru samoce i izdvojenosti - Khalil Gibran

Zivot je otok cije su litice zelje, drvece snovi, cvijece samotinja, vrela zed, a ono je usred mora samoce i izdvojenosti.

Tvoj zivot je, prijatelju, otok odsjecen od svih otoka i kontinenata. Koliko god ladja i camaca poslao ka drugim obalama i koliko god ladja stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u ceznji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjedis na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregrst zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mislju i sto spaja njihove teznje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajaca, vodis vojske i trijumfalne legije na jake tvrdjave te ih razaras, zatim ides na druge utvrde te i njih osvajas.

Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce sto drhti u samoci i izdvojenosti, kao sto drhti zedan covjek u kavezu nacinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjedis na prijestolju slave, a oko tebe ljudi sto opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrdja i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duse odlucnoscu svoje duse i vodi ih izmedju zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledas lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono sto je dusa za tijelo.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno bice kako stoji uz tvoje prijestolje krunisuci se otudjenoscu i grcajuci u samoci. Zatim vidjeh kako tvoje bice na sve strane ispruza ruku, kao da trazi samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to bice kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome nicega nema osim njegove samoce i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu zenu, kako med svoga srca tocis na njen razdjeljak, ruke joj obasipas poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjecanja u ocima i majcinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samocu ovoga covjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraca i spaja sa Sveopcim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlaci k sebi ono sto se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav.

Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj zeni, ali ne moze; vidjeh iza tvoje duse sto se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dusu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne moze.
Tvoj zivot je, prijatelju, izdvojeno boraviste, daleko od svih drugih boravista i zivih stvorova.

Tvoj unutarnji zivot je boraviste daleko od svega sto ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boraviste mracno, ne mozes ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne mozes ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne mozes ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne mozes ga spustiti u dolinu kojom tudje noge stupaju.

Tvoj dusevni zivot je, prijatelju, okruzen samocom i izdvojenoscu. Da nije te samoce i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoce i izdvojenosti, tada bih, cuvsi tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Govori nam o Davanju - Khalil Gibran

Tada reče bogataš: Govori nam o Davanju.

A on odvrati:
Dajete samo mrvičak ako dajete od bogatstva svoga.
Kad od sebe dajete, istinski dajete.
Jer što je vaše bogatstvo nego stvari koje čuvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju?
A sutra, što će sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodočasnike prati do svetoga grada?
I što je strah od nužde nego nužda sama? Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa?
Ima ih koji daju mrvičak od mnogoga što imaju - i daju to da bi ih drugi prepoznali, i njihova skrivena želja obezvređuje njihove darove.
A ima ih koji imaju malo i sve daju.
To su vjernici života i darežljivosti života, i njihova škrinja nikad nije prazna.
Ima ih koji daju s radošću, i ta je radost njima nagrada.
Ima ih koji daju s boli, i ta je bol njihovo krštenje.
Ima ih koji daju ne upoznavši boli davanja, niti traže radosti, niti daju opominjući se vrline;
Oni daju kao što u dolini mrča širi miomiris u prostor.
Rukama takvih govori Bog, i na njihove se oči smiješi na zemlju.
Dobro je dati kad ko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razumijevanjem;
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga ko će primiti nego samo davanje.
A ima li išta što ćete zadržati?
Sve što imate jednog će se dana razdati;
Stoga, dajite sada, da doba davanja pripadne vama, a ne vašim baštinicima.

Često kažete: »Dao bih, ali samo potrebitima.«
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
Zacijelo, ko je vrijedan da primi svoje dane i noći, vrijedan je svega što vi imate.
I onaj koji je zaslužio da pije iz oceana života zaslužuje da napuni čašu i iz vašega potočića.
I koja zasluga može biti veća od one što leži u hrabrosti i povjerenju, dapače u milosrđu, primanja?
I ko ste vi da bi ljudi morali razderati svoje grudi i razgolititi svoj ponos da biste vi mogli vidjeti njihovu vrijednost ogoljelu i njihov ponos postiđen?
Prvo gledajte da sami zaslužite da budete davaoci, i oruđe davanja.
Jer, odista, život daje životu - dok ste vi, koji se smatrate davaocima, samo svjedoci.

I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer, previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.

/odlomak iz djela Prorok; prevod Marko Grčić/

Vrata – Vedrana Seksan

O tome ko je idealan muškarac i sa kojom polovinom sebe biramo živjeti

Počelo je kupovinom vrata. To je tako kad renoviraš stan, a sve radiš onoliko koliko ti prilike dozvoljavaju. Pomiriš se s tim da će ti zauvijek biti raskopano i da nikad nećeš zanoćiti ili osvanuti a da ti nije majstor u kući. Još kad je jedan i dobro je. Problem je kad ih je više. Onda lokalna ćevabdžinica radi samo za naše potrebe.

Nakon što smo razvalili jedan zid i krenuli na drugi, a sve na radost komšija, shvatili smo da moramo kupiti još dvoja vrata. Odnosno – shvatila sam, jer suprug kaže kako je u prvih 20 renoviranja i mogao da učestvuje. Sada nema snage. Zato sam obazrivo, koliko sam god mogla, rekla kako moramo naći neko mjesto na kojem možemo odmah, dok su majstori još tu, kupiti dvoja vrata sa štokovima. I dodala brzom brzinom kako on treba da izabere kakva i gdje, misleći kako će ovo njegovu ulogu u cijelom projektu napraviti značajnijom i kako će onda jedva čekati da se uključi. Samo me je pogledao, uzeo cipele i pitao – gdje idemo? Da me neko pita gdje se kupuje hljeb – znam, cipele – znam, šarafi – znam, ali gdje se kupuju vrata? Ispalo je da se kupuju na kraju grada. Što je dug put kad u automobilu sjedi poluljuti muž, koji je i prošle godine rekao kako više neće nikakvih štemanja, a onda se vratio s puta i našao kuću raspremljenu za krečenje i veš na mjestu sa kojeg ga ne bi mogao dohvatiti ni indijski jogi. I to jako utreniran.

Logično, šutjeli smo. On zato jer je poluljut. I ja zato jer je šutnja u ovakvim situacijama zlato.

Vozili smo se. I šutjeli. A onda je on sasvim neočekivano, progovorio. I to stvar koju sam se posljednju nadala. „Vidi nje, molim te!“

Neću reći o kome se radilo. Džambo-plakati su najavljivali dolazak, u odredjenim krugovima, vrlo popularne pjevačice. Naravno, osoba koja zna da će kada se vrati zamoliti majstora da joj oštema red pločica i jednako dobro zna da to za sobom povlači još jednu kupovinu nepredvidjenog materijala ne primjećuje plakate. Ali sam nakon skrenute pažnje, potpuno iznenadjeno, pogledala plakat i vidjela poluzavaljenu ženu bujnog dekoltea kako se smije napućenim retuširanim usnicama. I zaboravila kako je šutnja zlatna.

„Ma, hajde, svi biste vi s njom makar na pola sata, nasamo“, rekla sam. I ujela se za jezik. Ali, bilo je kasno. Pandorina kutija bila je otvorena. Znala sam to po značajnom dizanju obrva sa mjesta suvozača. Tek da se ispravim, rekla sam: „Muškarci vole taj tip žena.“ I opet, tek kad sam završila rečenicu, shvatila sam kako sam trebala da se ujedem za jezik maloprije.
„Kakv tip?“, pitao je mnogo zainteresiraniji za temu tipa žene nego za tip vrata koji idemo kupiti.
„Šta ja znam“, rekla sam, „takav. Napućen.“
„Aha“, odgovorio je.

I opet je bila tišina. S tim što me je sada ta tišina pomalo bockala. Kao da te mami da kažeš još jednu, iza koje neminovno slijedi još nekoliko.

„Mislim“, nastavila sam, „najmrže mi je kada neko kaže kako je prva stvar koju primijeti na nekome inteligencija. Koga, ba, vi folirate? Zna se šta prvo primjetite. I to je razlog zbog kojega su se kozmetika i plastična hirurgija razvile u najpotencijalnije privredne grane.Uzgajanje grudi i trijebljenje sala uspješnije je od šišanja vune i plijevljenja pšenice, bez obzira koliko je gladnih ili golih na svijetu.“

Tišina. Sad više nemam šta da kažem. Ni o ovoj temi, ni o vratima. Ima li kraja ovom gradu, pobogu!

„To ti hoćeš da kažeš kako bi odbila Brada Pitta?“ pita neočekivano. Izabrao je pogrešnu osobu iz svijeta slavnih. „Bih“, rekla sam, sasvim ubijedjena kako je to što govorim istina. Mogla bih nabrojati nekoliko drugih, pomislila sam, ali njega bih odbila.

„Aha“, rekao je cinično. „Ti voliš te keramičare, vidio bih šta bi bilo da se nadješ negdje s njim nasamo“, zakucao je iz skoka u stilu najboljih NBA košarkaša.
„Ne bi bilo ništa. I nije mi jasno da nakon svih ovih godina ti misliš kako padam na keramiku. Meni je keramika nebitna“, prosiktala sam, misleći kako će tek vidjeti keramiku kad mu zadam štemanje pločica.
„A šta ti je bitno?“, pitao je iskreno i razoružavajuće. Do te mjere da mi je odgovor, jednostavno, izletio.
„Inteligencija.“

Dobro, skontala sam da sam se zeznula. I da bih stvar ispravila, požurila sam da objasnim. „Bitno je da me zapanji svakom rečenicom. Da ostanem bez daha kako povezuje stvari. Da je konstantno na lopti. Da je cinik i ironičan na svoj račun više nego na račun drugih. Da zna sve o svemu što me interesira i ne pegla me onim što me ne interesira. Neko koga bi zamolio da ti bude džoker 'zovi' u kvizu. I neko ko bi te nasmijao sve i da ležiš u bolnici nakon višestrukih operacija kuka. Takav bi me oborio s nogu.“
„Ne budali“, rekao je i srušio iluziju da sam se izvukla.

Moja prijateljica je jednom rekla kako je uvijek zanimljivo vidjeti s kojom stranom sebe je neko odlučio živjeti. Misleći pri tome da svako od nas bira za partnera nekoga ko odgovara samo jednoj strani naše ličnosti.

Možda svi mi uvijek biramo isto. Možda svi imamo našu najdražu stranu s kojom biramo ostati do kraja sebe. Naime, shvatila sam u tišini do kraja grada, koji nikada nije bio dalje, kako sam navodeći osobine muškarca koji bi me oborio s nogu, zapravo navela sve ono što me jeste oborilo s nogu. Kako sve to nešto imaginarno sada sjedi pored mene i duri se zbog dvaju pišljivih vrata i dva štoka od 10 cm debljine.

„Htjela sam da kažem da me to jeste oborilo s nogu“, rekla sam. I iznenadila ga. Vidjelo se.

Malo je šutio i razmišljao o svemu. „Ne moraš da se ulizuješ. Dobit ćeš svoja vrata“, odgovorio je.

I ja sam znala da nisam dobila samo vrata.

Nego i rat.

Poštovani gospodine uredniče

napisaću Vam jednom jedno pismo. I staviću ga negde gde ga ne možete naći i pročitati. Poveriću ga na čuvanje nekom tajnom Redu. Nekim buntovnicima koji misle svojom glavom i ne čitaju novine.

Jer i ja uvidjam da Vama ne vredi pričati, a ja nekome moram.

To neće biti skriveno pismo iako ga ne možete naći. Ne, to je pismo koje čeka da dodje Vaš red. Jednom kada se setite da ste otac, da ste komšija, da ste putnik u autobusu, pacijent u čekaonici, da ste suprug, ovo pismo će Vas naći i prepoznati i prepoznaćete i Vi njega.

I pomenuću Vam, recimo, da se u ovom svetu, dok ovo pišem, svašta nečega dešava čega nema u Vašim novinama. Možda se Vama nekada činilo da se ništa ne dešava što Vi niste priznali na se dešava, ali ja odavno već znam da to nije tako.

Ja imam osećaj nekada da je ispred nas kao velika provalija prema kojoj idemo, i povremeno redom u nju upada po jedan od nas. A eto, desi se i preko reda, po neko se saplete, posrne i ode.

Upravo oko tog saplitanja sam želeo da razgovaram sa Vama. Jer, Vi ste nama u Vašim novinama krupnim slovima, na naslovnoj strani, napisali da je "Sonju ubilo to"(!).

Pa dobro Kolumbo, zar ta tvoja saksija ima samo tu jednu rupu?!

Da, mislim da ovde možemo da predjemo na "ti".

Pa nije moguće da je to tvoj maksimum? Da je "to" ubilo "nju" i to je sve. Pa šta je bilo pre toga? Nije li se ona smejala, nije li plakala, jel nju neko nekad nagradio, da li je nešto uspela ili omanula, i na kraju krajeva nisi mi rekao šta je uzrok njenog nastanka, njenog sazrevanja?

Ja se u pravdu zaista ne razumem. Da sam vlast ja bih te pozvao na razgovor i ne bih ti dao da jedeš sve dok ne definišeš uzrok svoje gladi, ni vodu dok precizno ne definišeš uzrok svoje žedji, i ostalo. (Shvatio si poentu.)

Ali nisam vlast i možemo da se vratimo na "Vi".

Ne, oglasili ste se kod saplitanja. Saplitanje je jedna vrlo čudna pojava, a ja verujem u teoriju zavere. Tačnije, u više njih. Smejte se vi koliko hoćete, ali nije slučajno to što se saplitanjem zove i ono kad se ja sapletem isto kao i ono kad me neko saplete.

Zašto? Pa zato da kad pokušamo da ustanovimo šta se desilo ustvari od ta dva, onda ustanovimo prvo da ne možemo da se sporazumemo, drugo, da je stoga dosadno i zamorno pričati o tome i treće da je to onda i nebitno, jer desilo se "to", a mi znamo šta je "to" bez obzira kako "to" zovemo. I četvrto, zar ne - šta je na kraju krajeva "saplitanje"...

E pa evo šta je. Pa pisali ste nam prvo da je Trst naš, da nas ništa ne sme iznenaditi, pa da hoćemo promene pa makar bilo kakve, pa da su Slovenci krivi za sve, pa da su svi protiv nas, pa da je to zato što smo mi najgori, pa da nam kamatu od 13 posto mesečno nude vizionari i to za naše dobro, pa da smo necivilizovani i da treba da prodamo sve fabrike i da uzmemo besplatne deonice bez obzira na to koliko koštaju i tako dalje, i tako dalje.

O čemu pričam? Pričam o tome da je "to" što je saplelo nju - Vaša tvorevina. Vi ste kao zglob iščašili ovaj svet i sad nam tu stavljate hladne obloge i morališete, mašete glavom. Ceo jedan čovek, po Vama, skoro da nije ni postojao dok se nije sapleo, a, po meni - koliko vidim, neko mu je pomogao da se saplete.

Eto, samo to sam hteo da kažem.

S poštovanjem,
Ja.

Gabiel Garcia Marquez – Ljubav u doba kolere

Florentino je Ariza tako nedužno počeo svoj tajni život usamljenog lovca. Od sedam sati ujutro sjedio bi sam na najneupadljivijoj klupčici u perivoju, pretvarajući se da, u sjeni badema, čita knjigu stihova, sve dok ne bi vidio kako prolazi nemoguća djeva u odori na modre pruge, u dokoljenkama stegnutim gumicom, u muškim cipelama prekriženih vezica, a jedna joj je jedina debela pletenica, vezana pri dnu mašnom, padala sve do struka. Kretala se prirođeno ponosno, uzdignute glave, netremična pogleda, brzim korakom, šiljasta nosa, torbu knjiga prekriženim je rukama privijala na prsa, a kretala se košutinim hodom, kojim kao da je prkosila sili teže. Uz nju je jedva držala korak teta u smeđoj halji, opasana užetom svetoga Franje, a nije davala ni najmanju priliku za približavanje. Florentino ih je Ariza gledao pri odlasku i povratku, četiri puta na dan, i jedan put nedjeljom, na izlazu s pjevane mise, a bilo mu je posve dovoljno vidjeti djevojčicu.

Malo-pomalo ju je idealizirao, pripisivao joj nevjerojatne vrline i zamišljene osjećaje, a već nakon dva tjedna mislio je samo na nju. Odlučio joj je poslati jednostavno ljubavno pismo, ispisano na objema stranama njegovim prelijepim pisarskim rukopisom. No nekoliko ga je dana nosio u džepu, razmišljajući kako bi joj ga predao, a dok je razmišljao, napisao je još nekoliko listova prije nego što bi legao, tako da se prvotno pismo pretvaralo u rječnik udvornih riječi, nadahnutih knjigama koje je naučio napamet tijekom dugoga čekanja u perivoju. (…)

Isprva je mislio da je sat štiva ispod badema slučajna promjena, možda zbog beskonačnih radova u kući, ali je sljedećih dana shvatio da će Fermina Daza biti ondje, dostupna mu pogledom, svakog popodneva u isto vrijeme, tijekom tromjesečnih praznika, a ta mu je sigurnost ulijevala novu nadu. Nije imao dojam da je viđen, nije uočio nikakav znak zanimanja ili odbijanja, ali je u njezinoj ravnodušnosti bio neki drukčiji žar, koji ga je naveo da ustraje. Odjednom je, jednog popodneva potkraj siječnja, tetka odložila na stolicu vezivo i ispred ulaza ostavila nećakinju samu, na sagu žutoga lišća, popadalog s badema. Potaknut nenadanom pretpostavkom da je to smišljena prilika, Florentino Ariza prijeđe ulicu i stane ispred Fermine Daze, tako joj je bio blizu da je osjećao dašak njezina disanja i cvjetni miomiris koji će s njom poistovjećivati ostatak života. Obratio joj se uzdignute glave, odlučnošću koju će smoći tek nakon pola stoljeća, zbog istoga razloga. - Molim od vas samo da primite moje pismo - rekao joj je.

Fermina Daza nije očekivala da ima takav glas: zvučan i samouvjeren, nije imao veze s njegovom čeznutljivošću. Ne dižući pogled s veziva, odgovorila mu je: “Ne smijem ga primiti bez očeva dopuštenja.” Florentino je Ariza protrnuo od topline toga glasa, čiju prigušenu glazbu neće zaboraviti dok je živ. No ostao je čvrst i odmah odgovorio: “Postignite dopuštenje!” Na to je zapovijed ublažio molbom: “Pitanje je života ili smrti.” Fermina ga Daza nije pogledala i nije prestala vesti, ali njezina je odlučnost odškrinula vrata kroz koja je mogao ući cijeli svijet. - Vratite se svakog popodneva i čekajte dok promijenim mjesto - rekla mu je.

Florentino je Ariza tek sljedećega ponedjeljka shvatio, kad je s perivojske klupeice vidio uobičajeni prizor, s jednom jedinom promjenom: kad je teta Escolástica ušla u kuću, Fermina Daza je ustala i sjela na njezinu stolicu. Florentino je Ariza, s bijelom kamelijom u zapučku kaputa, prešao ulicu i zaustavio se ispred nje. “Ovo je najuzvišeniji trenutak u mom životu”, rekao je. Fermina ga Daza nije pogledala, samo je obuhvatila pogledom okolicu i vidjela puste ulice u dubokoj sparini suše, vrtlog otpalog lišća koji je nosio vjetar. - Dajte mi ga - reče.

Florentino joj je Ariza htio predati onih sedamdeset listova, koje je već znao napamet, toliko ih je puta pročitao, ali se uto odlučio za ono trijezno i jasno ljubavno pismo na pola stranice, u kojemu joj je obećavao samo najvažnije: svoju neugasnu vjernost i vječnu ljubav. Izvadio ga je iz unutarnjega džepa i prinio očima smetene vezilje, koja ga se još nije usuđivala pogledati. Vidjela je modru omotnicu, uzdrhtalu u ruci okamenjenoj od užasa, digla je okvir veza kako bi na nj spustio pismo, ali nije mogla priznati da je vidjela kako mu dršću prsti. Tad se to dogodilo: prhnula je ptica iz bademove krošnje, a njezin je izmet pao na vezivo. Fermina Daza odmakne okvir, skrije ga iza stolice kako on ne bi video što se dogodilo i prvi ga put pogleda, sva zajapurena u licu. Florentino Ariza, mrtav-hladan, držeći pismo u ruci, reče: “Za sreću.” Zahvalila mu je svojim prvim osmijehom, gotovo mu je istrgnula pismo, presavila ga i skrila u prsluk. Tad joj je pružio kameliju koju je imao u zapučku. Odbila ju je: “Cvijet je to obveze.”
Tad se, svjesna da je vrijeme isteklo, povukla u svoju staloženost.
- Sad idite i ne vraćajte se dok vam ne poručim. (…)

Bila je to godina vatrene ljubavi. Ni on ni ona nisu živjeli ni za što drugo osim zato da misle jedno na drugo, da sanjaju jedno o drugome, da iščekuju pismo podjednako tjeskobno kao što su na njih otpisivali. Nikada tog bunovnoga proljeća, a ni sljedeće godine, nisu imali prilike izmijeniti usmeno koju riječ. Dapače, otkako su se prvi put vidjeli pa sve dok joj - pola stoljeća poslije - nije ponovio svoju odluku, nikad nisu imali ni jedne prilike da se vide u četiri oka ni da govore o svojoj ljubavi. No u prva tri mjeseca nije prošao dan, a da jedno drugomu nisu pisali, katkad i dva puta na dan, sve dok se teta Escolástica nije prestrašila proždrljivosti lomače koju je i ona pomogla upaliti.

Od prvoga pisma, koje je u poštu odnijela potaknuta žeravicom osvete zbog svoje sudbine, dopustila je gotovo svakodnevnu razmjenu poruka tijekom uličnih susreta, koji su se doimali slučajnima, ali nije imala hrabrosti kumovati njihovu razgovoru, ma kako banalan i kratak bio. No nakon tri je mjeseca shvatila da se nećakinja nije prepustila mladenačkomu hiru, kao što joj se isprva činilo, a ljubavni požar prijeti i njezinu životu. Escolástica Daza nije imala drugog izvora za život osim bratove milosti, a znala je da joj taj silnik nikad ne bi oprostio sličnu zlorabu povjerenja. No u vrijeme završne odluke nije imala srca zadati nećakinji istu nepopravljivu nesreću koja je nju svrdlala još od mladosti pa joj je dopustila da se posluži varkom koja se doimala posve bezazleno. Nadasve jednostavna metoda: Fermina bi Daza ostavila pismo u nekom skrovištu, na svakodnevnom potezu između kuće i škole, a u tom bi pismu označila Florentinu Arizi gdje očekuje odgovor. I Florentino je Ariza isto tako postupao. Tako su ostatak godine grizodušje tete Escolástice preuzele krstionice u crkvama, duplje drveća, pukotine trošnih kolonijalnih utvrda. Katkad bi našli pokisla i zablaćena pisma, oštećena prirodnim protivštinama, a neka su se, iz raznih razloga, zagubila, ali uvijek bi našli načina da opet uspostave vezu.

Florentino je Ariza svake noći pisao, bez milosti za sebe, trujući se, od slova do slova, dimom svjetiljaka na palmino ulje u prostoriji iza sitničarske prodavaonice, a pisma su mu postajala sve dulja i luđa što se više trudio oponašati svoje omiljene pjesnike iz Pučke biblioteke, koja je u to doba već stigla do osamdesetoga sveska. Majka, koja ga je tako gorljivo poticala da u mukama uživa, počela se zabrinjavati za njegovo zdravlje. “Iskapit ćeš mozak!”, vikala mu je iz spavaće sobe kad bi čula prve pijetlove. “Nema žene koja bi to zaslužila.” Nije se sjećala da je poznavala ikoga u takvu stanju zaluđenosti. Nije je slušao.

Katkad bi došao u poštu nakon neprospavane noći, kose buntovne od ljubavi, nakon što bi ostavio pismo u dogovorenom skrovištu, kako bi ga Fermina Daza uzela na putu u školu. Ona je, zbog očeve budnosti i iskvarene redovničke sumnjičavosti, jedva stigla ispuniti pola lista iz svoje školske bilježnice, zatvorena u kupaonici ili pretvarajući se da bilježi na satu. No ne samo zbog žurbe i straha da je ne otkriju, nego i zbog njezine naravi, njezina su pisma izbjegavala bilo kakvu sentimentalnu pogibelj i svodila su se na iznošenje zgoda iz njezine svakodnevice, marljivim stilom brodskoga dnevnika. Zapravo su to bila pisma zavaravanja, namijenjena održavanju žeravice, ali ruku u vatru nije gurala, dok je Florentino Ariza izgarao u svakom retku. Želeći je zaraziti svojim ludilom, slao joj je ministihove, urezane brošem na kamelijinim laticama. On je, a ne ona, smogao hrabrosti pa u jedno pismo stavio pramen svoje kose, ali nije primio željkovani odgovor, to jest cijeli pramen iz pletenice Fermine Daze. Ipak ju je gurnuo korak dalje, jer otad mu je počela slati sasušene listove iz rječnika, leptirova krila, perje čarobnih ptica, a za rođendan mu je darovala četvorni centimetar habita svetoga Petra Klavera, koje su u to doba tajno prodavali po cijenama nedostupnim učenici poput nje.

Jedne se noći Fermina Daza neočekivano probudila, preplašena violinskom serenadom i vječito istim valcerom. Protrnula je, shvativši da je svaka nota zahvala na laticama iz njezina herbarija, na vremenu koje je otela aritmetici kako bi mu pisala, na strahu pred ispitima, jer je više mislila na njega nego na prirodopis, ali nije se usudila povjerovati da je Florentino Ariza sposoban za sličnu nerazboritost. (…)

Florentino je Ariza, u svom pismu od toga dana, potvrdio da je on svirao serenadu, sam je skladao valcer i dao mu ime kojim je u srcu nazivao Ferminu Dazu: Okrunjena božica. Više ga nije svirao u perivoju, nego na mjesečini, na probranim mjestima, kako bi ga ona, u spavaćoj sobi, bez straha slušala. Jedno je od njemu najmilijih mjesta bilo sirotinjsko groblje, izloženo suncu i kiši na ubogom brežuljku, na kojemu su spavali lešinari, a gdje je glazba natprirodno odjekivala. Poslije je naučio raspoznavati u kojem smjeru puše vjetar pa je tako bio siguran da njegov glas dopire onamo dokle i treba.

Tisina u oktobru - Kristijan Grendal

Neznost je postojala, nacin na koji su njena usta i njena koza, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo lezimo jedno pored drugog i dizemo dok se napolju smrkava. Ta neznost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira sta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama.

Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupcenje, kao da su se tokom godina oblikovali medjusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su vise bili kao neshvatljive, ali neosporne cinjenice, nego sto su bila pitanja koja su cekala odgovor. Bilo je svejedno zasto volimo, kada smo vodili ljubav.

Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja vise ni sam nisam znao sta mislim o svemu tome sto se desilo i svemu sto se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje vecito, vrtoglavo ljuljanje izmedju sumnje i umirivanja, izmedju pitanja bez odgovora i uvenulih nada.

Mozda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu nista znacili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde covek moze da bude ko god hoce. Mozda je i ona morala da prizna da u pocetku nema nikakvog znacaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je nasoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako moze slobodno da se krece po tragovima koje ostavlja, kroz oci koje zadrzava svojim pogledom dok hoda.

Mozda je i ona razumela da nam prica ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pricamo sami i da nam prica postaje poznata tek kad se isprica. Da ne mozemo nikada unapred da znamo sta znaci i koliko. Da prica mora da se prica dan za danom, korak po korak, bilo da je pricamo oklevajuci ili odlucno, uverljivo ili sumnjicavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slucajnim granama, tokom godina u rukama pogresnog čoveka, rastrgnuta slepom zeljom svoje ljubavi, da stremi onome cemu je utabala put svojim strpljivim koracima.

Jovo Ilukic - Ana Marija me je ludo volela

Koliko mi je poznato većina ljudi želi da voli i bude voljena, da negde pripada i da se oseća potrebnima. Samo nastrani ljudi uživaju u samomučenju i žele da budu odbačeni i usamljeni. No ima i onih koji bi želeli da vole i budu voljeni, ali nemaju prilike za tako nešto. Donedavno sam i ja bio jedan od njih.

Sve dok mi se nije dogodila ljubav sa Ana Marijom verovao sam u boga.
Posmatrajući svet u kome živim došao sam do zaključka da ga je bog prepustio samome sebi. Pokušao sam da to ilustrativno predstavim otprilike ovako. Zamislio sam kuću koju bih sagradio i sve prostorije koje bih popunio nameštajem. Možda bih, po useljenju, neku dragocenost ostavio negde u kući i zaboravio na nju. Možda je nikad više ne bih našao. Ili bih je našao ko zna kad i pri tom ne bih znao ni gde se nalazila niti koliko je dugo bila skrivena.

Možda je bog, sagradivši univerzum od materije i energije koja je oduvek
postojala, čak i pre buđenja njegove svesti, jednostavno zaturio negde našu galaksiju, zaboravio na nju i sve nas prepustio nama samima.

Pre dve godine sam napustio crkvu jer sam smatrao da je krajnje pošteno da nominalno ne pripadam negde gde ne pripadam praktično. Ne mogu da prihvatim nijedno religiozno učenje po kome je bog dobar i po kome brine o živom svetu u univerzumu. On je zli genije, najveći sadista, jer je sazdao
sve svetove na suprotnostima i sukobio sve njihove stanovnike. Čvrsto verujem u to da smo svi mi čija tela proizvode izmet božji protivnici. Svi smo se pobunili protiv njega zato što je on bio prvi diktator. Duh pobune je svuda prisutan, on je samo senka te pradavne pobune zbog koga smo svi mi smrtnici pali u bedu materijalnog postojanja.

I ja sam se pobunio protiv svog oca iz opravdanih razloga. Ali znam neke svoje vršnjake koji se ne bune protiv roditelja, zato što se oni prema njima nisu ponašali kao oficiri prema vojnicima. Sve je to pitanje autoriteta. Ja sam se bunio i u vojsci, protiv umišljenih oficirskih autoriteta, zato što su se ophodili prema meni kao prema stoci. Ja ne mogu nikome da pomognem da stekne slobodu, ali uvek kada čujem da se neko bori protiv tiranije na njegovoj sam strani; uvek ću podržati ljude koji se bune protiv onih koji svoj
autoritet ne zasnivaju na pravu već na sili.

Kao otpadak od neke praceline, i ja sam se doskora osećao kao jedna polovina. Ana Marija je učinila da se najednom osetim ispunjenim, do te mere da sam poverovao kako smo nas dvoje nekad bili jedno celo; da nas je neki tiranin ko zna kada i zašto razdvojio. Ponovni susret sa svojom polovinom predstavljao je veliku radost i za nju i za mene.

Međutim naša ljubav je mnogima smetala.

Zahir - Paulo Coelho

Zašto?

Vredi li uopšte odgovarati na to pitanje?

Ne. Budući da se u odgovoru krije moja nesposobnost da uza se zadržim ženu koju volim. Vredi li je pokušati pronaći kako bih je uverio da mi se vrati? Preklinjati, isprositi još jednu priliku za naše venčanje?

Izgleda smešno: bolje je patiti kao što sam i pre patio, kada su me, na kraju, ostavljali oni koje sam voleo. Bolje je lizati rane, i to sam u prošlosti radio. Neko ću vreme misliti na nju, postaću čangrizav, živciraću svoje prijatelje jer nemam o čemu misliti do o odlasku svoje žene. Trudiću se pronaći opravdanja za sve što se dogodilo, danima i noćima ću se prisećati svakoga trena što sam ga uz nju proveo, na kraju ću zaključiti da se grubo ponela prema meni, koji sam se uvek trudio činiti ono najbolje.

Naćiću si druge žene. Dok budem hodao ulicama, svakim ću trenom susretati osobu koja bi mogla biti ona. Patiću danonoćno. To može trajati nedeljama, mesecima, možda i celu godinu.

Sve dok se jednog jutra ne probudim, primetim da mislim na nešto drugo i shvatim da je ono najgore prošlo. Srce je zgaženo, ali oporavlja se i ponovno prepoznaje lepotu života. Već se to dogadjalo, dogodiće se ponovno, u to sam siguran. Neko odlazi zato što će neko drugi doći – ponovno ću pronaći ljubav.

Pretpostavimo da dva vatrogasca ulaze u šumu da ugase jedan mali požar. Na kraju izađu i krenu na obalu nekog potoka. Jednom od njih je lice potpuno prekriveno pepelom, a drugom je savršeno čisto.

Pitanje: koji od njih dvojice će se umiti?

- Kakvo glupo pitanje: Očigledno onaj čije je lice prljavo.

- Greška: onaj čije je lice prljavo pogledaće drugoga i pomisliti da je isti kao on. I obrnuto: onaj čije je lice čisto videće čađavo lice svog prijatelja i pomisliti: sigurno sam i ja prljav, moram da se umijem.

- Šta time hoćeš da kažeš?

- Hoću da kažem, da sam shvatio da sam u ženama koje sam voleo oduvek tražio samoga sebe. Posmatrao sam njihova čista, lepa lica i u njima video svoj odraz. S druge strane, one su posmatrale mene, videle pepeo koji mi je pokrivao lice i, ma koliko bile pametne i sigurne u sebe i one su u meni videle svoj odraz i smatrale da su gore nego što jesu. Molim te, ne dozvoli da se to i tebi dogodi.