Truplo - Stephen King
Najvaznije stvari je najteze reci. To su stvari kojih se sramimo jer ih
rijeci umanjuju - kad ih izgovorimo, stvari koje su se cinile
neogranicenima dok su bile u nasoj glavi stisnu se na obicnu, zivotnu
velicinu.
Ali, ima tu jos nesto, zar ne? Najvaznije stvari su preblizu
mjestu gdje je zakopano nase tajno srce, kao putokazi prema blagu koje
bi neprijatelji rado ukrali.
I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu, a da nas ljudi cudno gledaju ne shvacajuci sto smo uopce rekli ni zasto smo mislili da je tako vazno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zakljucana ne zato sto nije ispricana, nego zato sto je nitko nije razumio.
majra
Jorge Luis Borges - Pretnja
To je ljubav. Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu. Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je. Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna. Ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.
Mikica
Miljenko Jergović - Šta će reći mama Allende
Šestoga rujna počela je škola, učiteljica je rekla djeco jesen, olovke u šake, papir pred sebe i na posao. Pogledao sam kroz prozor u sunčan ljetni dan, zašto jesen kad nije jesen, mislio sam i počeo lagati: "Opalo je lišće, iz oblaka curi kiša, umoran pas vrzma mi se oko nogu." Dalje nije išlo; nije mi padalo na pamet što još učiteljica očekuje od jeseni i što bi joj se sve moglo podvaliti, digao sam ruku: drugarice učiteljice, jeste li ponijeli kišobran?... Molim?... Zanima me jeste li ponijeli kišobran... Zašto pitaš? Piši sastav, nema još puno vremena. Napisao sam: "Prošla je učiteljica. Nije imala kišobran jer ga je zaboravila kod kuće... Ja sam je pozdravio i pitao: drugarice učiteljice je li ovo došla jesen." Potpisao sam se i predao rad. Učiteljica se iznenadila da sam tako brzo gotov; zapravo, nije se baš toliko iznenadila koliko je djelovala uvjerenom da sastav ništa ne valja.
Tek sam drugi razred i još uvijek ne znam kako stvari u školi funkcioniraju: što je kraće i s manje opisa, književno će djelo dobiti nižu ocjenu. Mašta, mašti se prepusti, fantaziraj malo i zamišljaj, opisuj, nemoj reći jesen, nego kaži zrela, bogata i rujna jesen, rekla mi je sutra nakon što mi je dala dvojku.
Ali u mojoj mašti ona nije zrela, bogata i rujna, nego je jesen i gotovo, opirao sam se. Popodne je zazvonio telefon, učiteljica, tražila je moju mamu i rekla joj da sutra dođe u školu na razgovor. Šta si uradio? namrštila se je kao da će me zgromiti, ništa nisam uradio, samo sam rekao da jesen meni nije bogata i učiteljica mi je dala dva... Ako u školi kažu da je bogata, onda ti ima biti bogata, pedagoški je zaključila mama, a ja sam otvorio enciklopediju Svijet oko nas, onu stranicu na kojoj je bila slika cirkusa: letačice na trapezu, lav skače kroz zapaljeni kolut, slon stoji na zadnjim nogama, a muškarac s ogromnim brkovima i u prugastome kostimu iznad glave drži velike crne utege. Bila mi je muka od jeseni i od prvog dana škole; htio sam ići u cirkus ili nisam htio ići u cirkus, nego sam htio nastupati u cirkusu, kao lav, slon ili žirafa i osjećao sam se strašno ograničen u svom ljudskom tijelu. Nažalost, nisam čitao Sartrea i još nisam znao ništa o egzistencijalnim tjeskobama. S njima ću se upoznati tek kada ih više ne budem imao jer ću se sav pretvoriti u jednu egzistencijalnu tjeskobu, pa će mi jesen biti zrela, bogata i rujna, jesen za čistu peticu.
Televizijski dnevnik počinjao je u osam; u petnaest do osam crtani film, onda reklame, pa kazaljka sata koja se pune tri minute okreće ekranom, globus-pleše u ritmu simfonije i kozmičke grmljavine, plove kontinenti, svijet počinje velikom Afrikom i malom Europom, nastavlja se dvjema Amerikama, velikim Tihim oceanom i Azijom, na kraju simfonije opet Afrika i Europa, pa lice Mufida Memije podvezano debelim čvorom kravate, u rukama drži papir, najnovije vijesti iz Santiago de Chilea, predsjednička palača još nije pala, snage vojne hunte nadiru, štrajk vozača kamiona traje, Salvador Allende uputio je dramatičan poziv svim Čileancima i svjetskoj javnosti... Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.
Dobio sam jedinicu iz matematike i odmah sam je odlučio prešutjeti. Roditeljski sastanak je za petnaest dana. Toliko dugo mama neće znati. Već sam se osjećao kao osuđenik na smrt kojem je ostalo još petnaest dana. Srećom, tek mi je sedam godina, a tada je petnaest dana, kao petnaest godina. Preda mnom je dugo i sporo vrijeme; što budem stariji, ono će sve brže protjecati, ubrzavat će se kao veliki interkontinentalni, međugalaktički kamion, sve dok ne postane tako brzo da ga više neću uloviti, pa će bježati daleko ispred mene i činit će mi se kako je najveći dio moga života bio tada, dok sam imao sedam godina i da ću i četvrt stoljeća kasnije biti iskustvom sedmogodišnjak koji je greškom upao u stroj za brzo starenje. Nakon što sam prešutio prvu jedinicu, prešućivat ću i svaku sljedeću, sve dok se ne umorim i ne ostarim, dok ne završim školovanje i dok mami na kraju ne dosadi da se bavi mojim jedinicama.
Iz škole sam se vratio s tajnom. Činilo mi se da bi mi mogli jedinicu s lica pročitati; mama, istina, ne, ona ne čita ono što na mome licu piše, tata isto tako ne, on se ne usuđuje čitati jer dolazi samo posjetiti sina, ali baka, ona bi svakako mogla pročitati, ali nju moje jedinice uopće ne zanimaju. Već je sjela pred televizor, skoro će osam, nervozno puši i čeka početak dnevnika. U predsjedničkoj palači Monada ubijen je predsjednik Čilea Salvador Allende, govori Mufid Memija, e jadna mu majka, kaže baka, u palaču ulazi brkati muškarac sa šljemom na glavi, Augusta Pinochet, kaže Memija, svinja fašistička, kaže baka, tko je to, pitam, on je ubio Allendea, kaže baka, a zašto ga nismo branili?... A kako bi ga mi iz Sarajeva branili?... Tako, pozvao nas je?... Šta pričaš, koga je pozvao?... Nas, mi smo u neku ruku svjetska javnost... E, u tu ruku u koju smo svjetska javnost, u tu ruku smo ga i branili, jadna li mu majka... Ko je majka Salvadora Allendea?... Ne znam, valjda, nesretna, nije živa... Zašto ne bi bila živa?... Bolje je da nije živa ako su joj ubili sina... A da su ubili nju, je l' bi bilo bolje da on nije živ?... Ne, to je druga stvar. Sinovi trebaju nadživjeti majke. Pogledao sam svoju mamu. Ona uopće nije gledala dnevnik. Sjedila je za kuhinjskim stolom i jela grah. Tek se vratila s posla, a moja mama bi najčešće po povratku s posla jela grah ili bi imala migrenu, pa bi bez graha otišla u sobu, spustila rolete, legla i glasno kukala.
Zašto je ubijen Salvador Allende? pitao sam je. Spustila je kašiku u tanjur, nalaktila se i podbočila glavu: zato što su ga ubili fašisti. Sve mi je, naravno, bilo jasno, kad fašisti ubijaju, onda ne pitaš zašto ubijaju; ona me je gledala nekako puna ponosa, bila je mlada, a mlade mame su tih godina bile sretne kad bi im se sinovi raspitivali za Salvadora Allendea. A mene od smrti nije hvatala jeza; smrt je u sebi još uvijek imala neke privlačnosti i još uvijek je bila samo znak na licu svijeta, kao što je znak i jesen, zrela, bogata i rujna. Nisam znao ništa o prizivanju smrti, niti sam bio praznovjeran, pa da znam kako smrt ne valja prečesto spominjati i prizivati, ali ipak te večeri nisam pitao mamu hoće li umrijeti prije mene ili će kao Allendeova mama na televiziji gledati snimke iz palače Monada. Naravno, ako je Allendeova mama živa, a bit će da jest kad baka već toliko strepi. Sve od čega je ona strepila, to se i ostvarilo.
Došla je subota; mama je usisavala po kući, a ja sam se igrao plastičnim pištoljem. Ne znam protiv koga sam ratovao, vjerojatno protiv Pinocheta, mama se sagnula i pokušavala usisati prašinu ispod kauča; prišao sam joj, prislonio pištolj na njezinu sljepoočnicu i opalio. Ispustila je cijev od usisivača, uspravila se, zapanjeno lice, mislim da će me udariti, nije me udarila, potekle su joj suze, istrčala je iz dnevnog boravka, povikala mama, mama, baka je sjedila na terasi i čitala novine, znao sam da sam učinio nešto strašno, ali sam isto tako znao da neću dobiti batine. Išunjao sam se u hodnik, na vrhovima prstiju došao do vrata terase i provirio. Mama je ridala, glava joj je bila u bakinu krilu, ona ju je milovala i govorila: neka, neka, smiri se, nije to ništa... Kako nije, rodila sam monstruma. Vratio sam se u sobu, otvorio enciklopediju na stranici s cirkusom, ali ništa nisam vidio, nisam mogao gledati, bilo mi je teško. Ako sam monstrum, bit će nešto strašno.
Zašto si ono uradio? pitala me je baka. Bili smo sami jer je mama bila na poslu. Zbog mame Allende... Kakve veze ima mama Allende s tvojom mamom, zašto si pucao u nju?... Samo sam se igrao... Čega si se igrao?... Čilea...Kako si se to igrao Čilea da pucaš u svoju mamu?... Bio sam Allende... Allende nije pucao u svoju mamu, šta ti je! Baku nikada nisam vidio takvu; postala je strašno ozbiljna, ali ne i ljuta, više je bila onako ozbiljno tužna. Rekla si da je bolje ako Allendeova mama nije živa, već sam sav bio u suzama. Rekla sam, ali Miljenko... Pa, ako si rekla, šta sam onda kriv, samo sam se igrao Allendea i samo sam htio da njegova mama ne bude živa. Nikada nisam bio tako neutješan. Nemoj plakati, Allende je bio dobar i nikada ne bi ubio svoju mamu... Pa zašto ako je bolje da ne bude živa. Nisam ni primjećivao da je baka sa svakom rečenicom sve očajnija. Sinovi ne ubijaju mame nikad, ni onda kad je to bolje, jer nikada nije bolje da sinovi ubijaju majke i molim te pusti me sad na miru s Allendeom, igraj se nečeg drugog, igraj se partizana i Nijemaca, ubijaj njih ako ti je do toga, ali više nikad nemoj pucati u svoju majku.
Popodne je opet sve bilo u najboljem redu. Mama je zaboravila da sam je ubio i mirno je jela grah. Nisam se više igrao Allendea. Čekao sam televizijski dnevnik, vijesti iz Santiago de Chilea, na nekom je nogometnom stadionu Pinochet gitaristu, Allendeovu prijatelju, odsijekao prste na rukama, a ja sam se tad zarekao da nikada neću svirati gitaru.
Petnaestog dana, baš prije nego što će mama saznati za jedinicu iz matematike, učiteljica je u razred dovela novog učenika. Ovo je Ricardo, rekla je, on ne zna naš jezik, ali će ga naučiti. Ricardo je sjeo u zadnju klupu, bio je sitan i crn; imao je kosu koja je bila toliko crna da ti se činilo kako je zapravo plava. Ricardo je iz Čilea, upozorila nas je učiteljica na satu razredne zajednice, ali je sada i on iz Sarajeva, pa vas molim da se prema njemu ponašate kao da je oduvijek iz Sarajeva. Nisam razumio što to znači, iako sam shvatio kako je nešto strašno ozbiljno u pitanju. Prije nego što Ricardo nauči naš jezik ja ću naučiti kako se treba ponašati prema ljudima koji su oduvijek iz Sarajeva. To mi je bilo jako važno; zbog Salvadora Allendea i zbog mame Allende, pitat ću ga je li živa mama Allende, ako jest onda ćemo se igrati palače Monada, Pinochet će opet ubijati Allendea, a Ricardo i ja ćemo ga spašavati. Samo da čujem što će mama Allende reći kad joj opet budu ubijali sina.
(Jedna od priča iz knjige "Mama Leone")
Mikica
Kahlil Gibran - Ljubav...
Život bez ljubavi je kao stablo bez cvijetova i plodova, ljubav bez ljepote je kao cvijeće bez mirisa… Život, ljepota i ljubav jesu Sveto Trojstvo u jednome… Ljubav sa svime što se rađa, pobuna sa svime što donosi i sloboda sa svime što podiže jesu jedno očitovanje Boga. Ljubav nije odlika onoga ko voli već onoga ko je voljen… Sada je ona za mene aureola bez početka i kraja koja obuhvaća sve što postoji i koja se lagano širi da bi obuhvatila sve što će biti.
Mikica
Emil Sioran – Krik beznadja
Cinjenica da ja postojim potvrdjuje da svet nema nikakvog smisla. Kako da nadjem smisao u padovima coveka, dramaticnim i nesrecnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog sveta? To sto je svet dozvolio postojanje ljudskog primerka mog tipa dokazuje samo da su mrlje na takozvanom suncu zivota tako velike da ce vremenom da mu sakriju svetlost.
Zverstvo zivota me gazilo i pritiskalo, iseklo mi krila u punom letu, i pokralo mi sve radosti na koje sam imao pravo. Sva moja preterana revnost i sva paradoksalna i luda strast koju sam ulozio da bih postao sjajan pojedinac, sva demonska vradzbina koju sam konzumirao da bih navukao buduci oreol i sav zanos koji sam nasipao za organsko preobrazenje ili za unutrasnje svitanje, pokazali su se slabijim od zverstva i iracionalnosti ovoga sveta koji je prosipao u mene sve svoje negativne i otrovne rezerve.
Zivot nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam dosao do zakljucka da najuznemireniji ljudi, sa unutrasnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobicajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt zivotnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objasnjava zasto je zivot privilegija mediokriteta.
Samo mediokriteti zive na normalnoj temperaturi zivota; ostali se trose na temperaturama koje zivot ne podnosi, gde ne mogu da disu , osim ako se nalaze jednom nogom s one strane zivota. Ne mogu doneti nista na ovaj svet, jer imam samo jedan metod: metod agonije.
Zalite se da su ljudi zlocesti, osvetoljubivi, nezahvalni ili licemerni? Predlazem vam metod agonije, kojim cete se privremeno spasiti od svih ovih nedostataka. Primeniti ga na svaku generaciju, pretvorite ga u agoniju, u iskustvo poslednjih trenutaka, da bi u stravicnom mucenju pokusao veliko ciscenje iz vizije smrti. Potom ga pustite i ostavite da bezi od straha sve dok iscrpljen ne padne.
I garantujem vam da je ucinak neuporedivo ispravniji od svih koji su dobijeni normalnim putem. Kada bih mogao, doveo bih vasceli svet u agoniju, da bih ostvario ciscenje korena zivota; stavio bih goruce i ubedljive plamenove na te korene, ne da bih ih unistio, vec da bih im dao drugu snagu i drugu toplinu. Vatra koju bih ja upalio u ovom svetu, ne bi donela rusevine, vec kosmicki preobrazaj. Na taj nacin, zivot bi navikao na visoku temperaturu i ne bi vise bio medij za madiokritete. A mozda u ovom snu ni smrt ne bi bila imanentna ovom zivotu.
majra
Teri Pracet - Dusevna muzika
A ako nesto kazete sa dovoljno zara, i ako bogovi nemaju pametnija posla, vaseljena ponekad ume da se sklupca oko vasih reci. Reci su odvajkada imale snagu da promene svet.
Pazite sta zelite. Nikada ne znate ko vas moze cuti.
Ili sta, kad smo vec kod toga. Jer nesto mozda lunja kroz univerzume i nekoliko reci koje pogresna osoba izgovori u pravom trenutku moze zazvucati veoma primamljivo
majra
Miljenko Jergović - Djevojka s bisernom naušnicom
Riječi su tekle u slapovima, prelijevale se preko rubova svijeta koji se rađao, izazivale smijeh, puno smijeha, on odjekuje po svim našim sobama i po onoj najvećoj, sobi pod nebom; u njoj smo svi još uvijek svoji i zato govorimo riječi iz veselja, riječi bez ikakve potrebe i bez dodira sa svijetom, sa slikama u kojima živimo i koje nanose bol. Samo riječi ništa ne bole, u njima nema tuge, one nam ništa ne oduzimaju i ne ostavljaju naš same u mraku.
Za moj prvi rođendan mama se vratila u Sarajevo; ostao sam u Drveniku između bake i djeda, između kamenih zidova i ispod visokih stropova po kojima su šetali pauci, visili o tankim nitima, slobodni kao zrak, a ja sam ležao na krevetu, sasvim nepomičan, kao da sam privezan za zemlju, shvatio sam da je između mene i njih, tih paukova, vječna razlika, da ću zauvijek ostati tu dolje, ležeći na leđima i gledajući ih, i da mi ništa osim riječi ne može pomoći da im se približim. Reći ću jednom da sam gore, da visim o nitima kao oni, da noću, kada djed i baka duboko spavaju, živim među paucima i to će biti istina, to će biti riječi, u riječi svi vjeruju, i više neće biti važno što sam zalijepljen za ovaj krevet i nikada ne mogu skočiti toliko visoko da ostanem među njima, u riječima ja sam mogao sve i prije nego što sam ih znao izgovoriti.
Imam tri godine, čučim potpuno gol u morskome plićaku ispred naše kuće. Cestom prolazi barba Kruno, viče a što radiš šjor Miljenko?, sretan sam što sam šjor, iako znam da se on šali, lovim rakove, odgovaram, barba Kruno se smije jer on čuje nešto drugo, on misli da kažem javim jakove jer ne znam reći l i r, ali on ne zna da ja samo kažem da lovim rakove, a zapravo ih samo gledam, strah me je njihovih štipaljki, ali ono što govorim istina je; on odlazi, smije se i vjeruje da lovim rakove.
Šest mjeseci kasnije ulovio sam prvoga raka, njegove štipaljke bile su slabe, pokušavao me je uhvatiti za prst, bio je strašno ljut, ali me je štipaljkama mogao samo poškakljati. Otkinuo sam mu jednu, pa drugu štipaljku, ali je i dalje mahao nogama, ne kao da ga nešto boli, nego kao da je i dalje strašno ljut. Otkidao sam mu noge, imao je mnogo nogu, više nego što sam znao brojiti. Ostavio sam mu samo jednu i spustio ga na kamen. Micao je njome, ali nije mogao hodati. Više nisam znao je li i dalje ljut; tražio sam rakove oči, ali ih nisam mogao naći, možda rak i nema očiju; osim što ne zna govoriti, možda on ništa i ne vidi. Uzeo sam kamen i udario po njemu. Rasprsnuo se na sve strane, u sebi nije imao krvi, bio je iznutra žut; od jednog raka nastalo je mnogo komadića, ali se nisu micali.
Valovi su ih uskoro nekamo odnijeli, a na kamenu nije ostao baš nikakav trag da je tu nekad bio rak.
Onoga dana kad je mama došla iz Sarajeva odlučio sam joj pokazati rakove; već sam joj govorio da ih lovim, ona je samo kimala glavom, govorila da, da, to je moj sin, ali su riječi za nju bile nešto drugo. Sve što bi govorila, moralo se vidjeti i vjerovala je samo u one riječi nakon kojih bi se pojavila slika. Nisam je volio zbog toga, a onda sam vidio da baš svi čine isto što i mama i da barba Kruno jedini misli da ja lovim rakove nakon što mu to samo kažem. Uzeo sam najlonsku vrećicu i sišao na more, rakova je bilo puno, lovio sam ih i stavljao u vrećicu, mama me je zvala, evo, još samo malo, ali me nije pitala što to radim, ona je mislila da se igram, a kad se igraš, to je za nju kao da ništa ne radiš, i nije pomislila da bih ja ikada mogao loviti rakove jer nije ni znala da se rakovi love.
Ušunjao sam se u kuću, otvorio ladicu u kojoj su stajali noževi i vilice i istresao rakove unutra. Svi su bili živi i počeli su trčati po srebru; uskoro će ručak, mama će postaviti stol jer uvijek to radi kada dođe iz Sarajeva, evo je, otvara ladicu, mama viče, mama plače, tata, vidi šta je ono, djed baca novine, skače sa stolice, zaviruje u ladicu, smije se to ti je sin lovio rakove, a mama me gleda, oči su joj velike kao oni najveći plavi ukrasi za bor, neće se naljutiti na mene, gleda me kako sam mali, ali činim nešto što ona ne može i što nikada neće moći, lovim rakove za nju, lovim ih da bi mi vjerovala i da za moje riječi ne bi mislila da su nešto što ne postoji.
A onda mama opet odlazi u Sarajevo. Zima je, plašim se mraka, nestalo je struje, a u sobi dva su svjetla: smeđe svjetlo petrolejske lampe i plavo svjetlo plinske peći. To svjetlo plavo je kao noćni snijeg, ali je ipak vrelo. Djed pali cigaretu i sav je izboran; kad se znoji, kapi mu teku niz bore, a njegovo lice postaje slično rijekama usred neke sivožute zemlje. Kad se znoji, na njegovu licu mogu zamisliti čitav svijet koji tu gradi kuće, sjedi u mraku i znoji se kao i on; na djedovu licu živi jedan mali djed koji sjedi u mraku, pali cigaretu, a niz lice mu teku rijeke, uz koje žive još manji ljudi i još manji djedovi koji isto tako sjede u mraku, usred plavih i smeđih svjetala, pokraj svojih unuka koji ne njihovim licima vide svjetove s još manjim ljudima i još manjim djedovima. Samo mi ne živimo na nečijem licu; mi živimo u pravom velikom svijetu, u kojem je sve stvarno i strašno.
Naše su sobe u Drveniku pune slika. Većinu je naslikao dedo Lisse, djed moga rođaka Mladena; na tim je slikama Drvenik, isti ovakav u kojem mi danas živimo, ali puno manji i nekako nakrivljen, kao da ga gledaju oči pune suza. Te su slike prave; stvarne su i kuće na njima i ljudi koji u tim kućama žive, ali se ne mogu vidjeti jer su iza zidova. Iza zida naše kuće na slikama dede Lissea sam i ja, ali puno manji, nakrivljen i nevidljiv. Kad ih pred spavanje gledam, uvijek znam da ću već ujutro biti izvan tih slika i da ću gledati veliki pravi Drvenik; one su i naslikane samo zato da navečer ne zaboravimo da smo u Drveniku i da se ne iznenadimo kad opet izađemo van.
Iznad kreveta na kojem spavam mala je slika na kojoj je moja mama. Mama je bila moja prva riječ; izgovarao sam je gledajući njezino lice iznad svoje glave, a kad je mama otišla u Sarajevo, prstom sam pokazivao na sliku i govorio mama, mama, a baki je tada bilo teško jer je ona mislila da to na slici nije moja mama, ali mi to nije mogla reći jer je mislila da ću početi plakati. Tako je kasnije govorila, a meni je bilo smiješno; zašto bih plakao kad znam da je to na slici mama i da nitko na svijetu tako ne izgleda osim moje mame, nijedna druga mama, ona me s te slike gleda, daleko je i htjela bi mi nešto reći, ali je tako daleko da se nijedna riječ između nas ne može čuti i samo će me gledati sve dok opet ne dođe u Drvenik ili dok mi ne odemo u Sarajevo.
U Sarajevu te slike nema; ona je samo u Drveniku i gledam je samo kad mama nije tu. Slika je kao ona riječ koja se nekom šapne na uho i koju više nitko na cijelome svijetu neće čuti, riječ koja postoji samo između nje i mene, dok drugi misle da nje nema; drugi misle da je na toj slici netko drugi jer sliku ne mogu vidjeti očima onoga kome je namijenjena. Živio sam i rastao u Drveniku bez mame, ali se ona plašila mraka kad bih se mraka plašio ja, ona bi sanjala strašnoga crnog čovjeka kad bih ga sanjao i ja, osjećala je sve što sam osjećao jer je bila na toj slici i jer je samo za sliku bila tako lijepa i mirna.
Onoga ljeta kad smo se zauvijek vratili u Sarajevo šetali smo baka i ja Titovom ulicom. U jednom izlogu stajala je velika knjiga na kojoj je bila ta ista slika, ta ista moja mama. Ispod njezine glave pisalo je Vermeer. Zaustavili smo se, baka nije ništa rekla, baka je čekala i osjećao sam da me hvata neki jad, ono od čega suze ne teku iz očiju, nego iskaču iz njih kao krijesnice. Znao sam što sad baka misli; nije mi mogla reći kad sam imao godinu, tri ili pet, a sad ću se, evo, uvjeriti i sam; bio sam jadan jer ona nije ništa shvaćala, za nju je vrijeme prolazilo na neki drukčiji način, a slike i riječi su lancima bili vezani jedni za druge i vjerovala je kako će ono što sada vidim promijeniti sliku koju sam gledao otkako sam rekao mama i pokazivao prstom na nju jer mi se još činilo kako između onoga što vidim i onoga što vide moji dobri i dragi nema razlike.
Bila je to moja mama, rekao sam baki. Hoćeš li da kupimo, knjigu?... Šta će nam ta knjiga?... Pa zbog slike... Ne treba mi, imam je, na njoj je bila moja mama. Bio je to trenutak kad se priča o slici završila. Nitko je više nije spominjao jer je svim mojim odraslima nanosila bol o kojemu nisam ništa znao, niti sam ga osjećao. Osjećali su se krivim što nisam baš svakoga dana odrastao uz svoju mamu i vjerovali su da sam zbog toga nesretan ili da će oni za kaznu biti zbog toga nesretni. I možda su doista već bili nesretni, samo što je njihova nesreća za mene bila mala jer se nije ticala ni mene, ni naših života, nego se ticala toga što nisu imali oči za tu sliku. Čudno mi je bilo što se barem mama nije mogla na njoj prepoznati, nego je svoje lice prepustila nekim slučajnim anđelima da ga uokvire iznad moje glave.
Bio sam u trećem razredu osnovne škole kad sam prvi put otvorio tešku debelu knjigu na kojoj je pisalo Historija likovne umjetnosti. Na 489. stranici opet sam našao tu sliku, zvala se Djevojka s bisernom naušnicom i pisalo je da je naslikana 1665. godine. Pomislio sam kako je svijet velik i čudan: tristo dvije godine prije nego što sam na sliku pokazao prstom i rekao mama, netko je vidio mene kako ležim na leđima u mračnoj sobi, gledam pauke koji sasvim slobodno hodaju po stropu i lebde zrakom, pa mi je naslikao mamu.
Više nisam rakovima otkidao štipaljke, niti sam njihova tijela drobio po plićaku; pomirio sam se s tim da o njima ništa ne znam i da im ne vidim oči, znao sam da nemaju krvi i da nisu kao ja, ali se jedan drukčiji svijet već sklopio iznad moje glave, u njemu je svaka riječ značila baš to i svaka je mogla uplašiti i zaboljeti. Više nikad mamu nisam vidio na slici i zaboljeli su me svi mrtvi rakovi.
(Prica iz knjige „Mama Leone“)
Mikica
Besane noci - Herman Hese
Kasno je. Lezis u krevetu i ne mozes da zaspis. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u bastama pomeri drvece. Negde zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.
A sna nema.
Ne pomaze ti da ides gore-dole, da ustanes i ponovo legnes. To je jedan od onih casova u kojima nema načcna da pobegnes od samog sebe. Tobom ce zagospodariti misli i kretanja duse, a drustva nema da se, kao obicno, ispricas.
Onome ko je u tudjini, pred oci izlaze kuca i basta u domovini i detinjstvo, sume u kojima je proziveo najslobodnije i najnezaboravnije decacke dane, sobe i stepenista na kojima se cula graja njegovih decackih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u ocima.
Pruza ruku i uzalud ocekuje da i njemu neko pruzi desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspolozenjima ovih sati cine nas, gotovo sve, tuznim.
Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najblizima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao srecu koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tudj ponos, ili se ogresio o prijatelje nekom nesmotrenom recju, nekim ruznim i uvredljivim ponasanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore nista i cudno te gledaju mirnim ocima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.
U nasem uzurbanom i neosetljivom zivotu zacudjujuće je malo sati u kojima dusa moze da bude svesna sebe, u kojima zivot ustupa mesto smislu i duhu, a dusa neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno desava pri prezivljavanju velikog bola, verovatno nad kovcegom majke, verovatno na bolesnickoj postelji, na kraju nekog dugog usamljenickog putovanja, u prvim satima ponovnog vracanja u zivot, ali to uvek prate nemiri i mucenja.
Vrednost ovakvih budnih noci je bas u tome. U njima dusa uspeva da bez snaznih spoljasnjih potresa dodje do onoga sto je pravedno, bez obzira da li je to cudno, ili zastrasujuce, da li je za osudu, ili za zaljenje.
majra
Djordje Balašević - Jedan od onih života
Te noći sam joj oćutao najlepše reći koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari Žita priviđa samo onda kad se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli, i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno provuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naićiće čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će upravo prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo…
Mikica
Atlas opisan nebom - Goran Petrović
Anatomika III
Koliko ljudi toliko ljudi poseduje po nekoliko vrsta lica, pri čemu se ono pravo bez problema da utvrditi, kao što se u tanjiru čorbe lako i odmah razazna komad mesa.
Prepoznavanje se vrši običnim posmatranjem očiju. Naime, ono što je u očima nastanjeno, ne može se prognati ni na jedan način. Ako su u očima vukovi, nema mogućnosti da se oni zamene pticama prhtalicama, kao ni zmije zečevima, jaganjci morskim psima ili lisice školjkama.
Konačnu neizmenjivost, pored očiju, imaju i stidni delovi, ruke, trbuh, gotovo uvek i noge. Pobrojano čovek ne može menjati, dajući sebi izgled koji realno nema.
Ovime bi broj metarmofoza bio ispisiv međ korice omanje beležnice, da nije nepreglednog niza usta koja ljudi po potrebi menjaju i tako ne samo da veoma mrse postupak, već i opasno ugrožavaju krajnji rezultat razotkrivanja ličnosti. Izgled tih usana u obliku slatko jestivih ili otrovnih gljiva, naivnih ljubičica, melanholične paprati, pohlepnih muholovki, otužnih morskih travuljina ili ljupkih đurđevaka-razume se nije od značaja.
Nevolju, i Gordijev čvor ljudske ličnosti, čine reči, pa je bolje ne uzimati ih zdravo za gotovo, već obrise istine potražiti u već spominjanim očima.
Miljenko Jergović - Ljubičasta smokva Indiana
U školi smo učili poslovice, učiteljica je na ploči napisala: „Svatko je kovač svoje sreće.“ Onda smo mi trebali u školske bilježnice napisati objašnjenje šta ta poslovica znači, pa sam napisao priču o pradjedu kovaču svoje sreće i o tome kako su kovači svoje sreće obično kovači tuđe nesreće jer sreću nalaze u rakiji. Učiteljica je opet pozvala mamu u školu, ali mi mama ništa nije rekla, ni zašto je zove, ni što joj je učiteljica rekla, ali sam joj vidio crvenilo u očima i da je sva tužna i očajna zbog mene. Drugi dan je u razred došao školski psiholog, stao je pokraj katedre, stavio ruke na leđa, učiteljica je rekla ovo je drug Mutevelić, on je psiholog i pratit će danas nastavu da vidi kakvi ste, a ja sam nakon pet minuta vidio da prati samo mene, bulji u moju glavu i sklanja pogled samo kad ja pogledam njega, a učiteljica stalno mene nešto pita, onako nasmiješena i prijazna kakva nikada nije bila, pita me kao da sam teško bolestan i to sve neka čudna pitanja o stvarima koje uopće nismo učili i za koje sam siguran da ih nema u gradivu, pita jesu li ljudi dobri ili zli, pita tko je pametniji, gavran ili lisica, pita je li Videk sretan što su mu sašili košuljicu, a Videk je dječak iz neke glupe priče koji je, kao, hodao gol po svijetu sve dok mu dobri ljudi nisu sašili košuljicu. Odgovaram da su dobri ljudi dobri, a da su zli ljudi zli, da je gavran pametan jer je našao sir, a da je lisica pametna jer mu ga je uzela, ali da je možda lisica glupa jer sama nije znala naći sir i da je gavran možda glup jer je pustio da ga lisica nasamari, dok o Videku nemam svoje mišljenje jer nikako ne mogu zamisliti nekoga tko hoda okolo gol, pa mu onda šiju košuljicu.
Kad sam izgovorio to „svoje mišljenje“, pogledao sam druga Mutevelića ispod oka jer sam znao da će biti šokiran. Tačno znam koje riječi, kad ih izgovorim, šokiraju ljude, kao što znam i zašto ih šokiraju. Kad kažem „svoje mišljenje“, ili kad kažem „općenito gledajući“, ili kada kažem „karakteristično“, svi se osjećaju kao da sam obukao sako i kravatu za odrasle i na glavu stavio šešir. Tako je i sad: drug Mutevelić iznenađeno je podignuo obrvu, izvadio blokčić iz džepa i nešto zapisao.
Mali je jako pametan za svoje godine, ima bogat rječnik, ali, znate, njegove su emocije sasvim dječje i one s njegovom nesumnjivom inteligencijom čine jednu malu bombu, rekao je drug Mutevelić mami, a ona mi je za divno čudo, to prenijela od riječi do riječi, valjda jer je u knjizi Vi i vaše dijete upravo pročitala kako me je nužno katkad šokirati psihoanalitičkim nalazima ili onim što odrasli o meni misle.
Nisam ja pametan, nego oni od mene očekuju da budem glup... Ko bi to od tebe očekivao?... Učiteljica i drug Mutevelić. Pitali su me je li Vidak bio sretan kad su mu sašili košuljicu. Takve se stvari pitaju samo kad hoćes nekome pokazati da je glup... Zašto si napisao da je svako kovač svoje sreće i tuđe nesreće?... Nisam to napisao, nego sam napisao da je pradjed bio kovač i da su svi oko njega bili nesretni. Eto to sam napisao, a o drugima ništa nisam pisao jer nisam imao vremena i jer ništa nisam čuo o drugim kovačima... Pa zar baš moraš pisati ono što čuješ kod kuće? Nešto bi mogao i izmisliti... Misliš, nešto bih mogao i slagati?... Ne slagati, nego izmisliti... A koja je po tvom mišljenju razlika između izmišljanja i laganja?... Ta što lažu lažovi, a izmišljaju pisci... A ko onda piše i priča o onome što se stvarno dogodilo?... Pojma nemam, valjda povjesničari, ali to sad nije važno, pokušaj biti pametan i šuti o nekim stvarima.
Tako je prošao moj prvi susret sa psihologom. (...)
(Djelić meni najdraže priče iz knjige "Mama Leone", nažalost, preduga je da bih je svu kuckala.)
Mikica
O Ludom Srcu
A sve je pocelo slucajno, iako slucajnost ne postoji, jedne zimske, januarske noci s kraja jednog veka, kada se nekoliko entuzijasta srelo u ovom virtualnom svetu, premostivsi naizgled neprevodive dubine i ubravsi struk brsljana normalnosti sa tog jednog zida visokog, najviseg; ostavljajuci daleko za sobom plemenske vatre balkanskih podela. Okupila se grupa ljudi, onih sto kao keyword prilikom prve pretrage na Internetu unose rec: Balasevic. Ta kljucna rec je bila samo sifra po kojoj su se poceli prepoznavati Normalni, oni koji su u ovom medjuvremenu razuma ipak o(p)stali na svojim cvrstim obalama, van zlokobnih matica Devedestih...
(Ne)normalni balasevicevci nisu politicka organizacija, ne nude program, nece se kandidovati na nekim izborima i nemaju teritorijalnih pretenzija. Nasa teritorija je Planeta, svi ti bulevari sveta koji pamte muziku nasih koraka, od Toronta do Sidneja. Rec ovde, dakako, nije samo o obicnim fanovima Djordja Balasevica, kao sto ni u pesama Majstora nije rec samo o muzici. Rec je o svojevrsnom mentalnom otporu onima koji su sve moguce vrednosti sistematski unistavali proteklih godina. Oni koju su pokrenuli i koji odrzavaju ovu prezentaciju, to cine iz sopstvenog zadovoljstva, ni po cijem nalogu, cak ni Djordja Balasevica, iako u saradnji sa njim i njegovim prijateljima. Mi nismo tek publika koja postoji samo dok traje predstava Cirkusa Koji Uvek Odlazi, jasno vam je to...
(Ne)normalni su uglavnom generacija prvih Djoletovih stihova; Neki Novi Klinci koji su sazrevali kako su i te pesme sazrevale i starile; Bistrooki nepomucenog Razuma. Da bi se postalo deo (ne)normalnog sveta, koji se gotovo antropoloski razlikuje od sveta iz kojeg smo dobrovoljno izbegli, nije potrebno prolaziti neke formalnosti. (Ne)normalnost se naprosto zivi. Nije to glava-pismo...Ili jesmo, ili nismo? Ukoliko ste uocili tu razliku - cestitamo, na pravom ste putu.
Zasto (ne)normalni i cemu zagrade? Zato sto smo mi uistinu oni Normalni, koji su cutali, godinama skrajnuti i postidjeni pred Ludilom. Ili mozda Nenormalni, u ocima onih koji sve ovo jednostavno ne razumeju? Ma kako bilo, u svakom slucaju - Svoji ...
(Ne)normalnost jednostavno ne moze prestati da postoji, ne sme; jer to je mozda jedan od poslednjih materijalnih dokaza da bas sve nije otislo u vrazju mater...
I zato ce ovo srce nastaviti da bubnja taj vecni tam-tam otpora, dok nas bude...
Laku noc, Normalni...
Znam da ste tu...