Poznati ljudi i naš odraz u mislima poznatih Umetnost

Johan Volfgang Gete - Jadi mladog Vertera

Da deca ne znaju zašto neku stvar hoće - u tome se slažu svi visokoučeni majstori; ali da i odrasli posrću na ovoj zemlji kao deca, da kao deca ne znaju od kuda dolaze i kuda idu, da kao deca rade bez pravih svrha, da njih - kao i decu - rukovode s pomoću biskvita, kolača i brezove šibe, to niko ne voli da veruje, a ja bih rekao da se to prosto rukama može opipati!

Veselko Tenžera - Makar se i posvađali

Tko se imalo razumije u dramaturgiju trača, a mislim da se svi razumijemo jako dobro, zna da je kriv za sve nevolje svijeta onaj koji sada nije tu, grešni odsutnik. Ako je o kritičaru riječ, onda je on bandit, neprijatelj, jalovac, zlobnik, špijun, neznalica. Prema nekim najnovijim teoretičarima, koji od razmišljanja dobivaju glavobolju, kritičar je neostvareni pjesnik, što je ravno ideji kako je pjesnik neostvareni kritičar…

Ne voliš baš nikoga? E, onda si pravi Hrvat!

Hrvati točno odgovaraju definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet

Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi. Kakvi?, pitao sam ne znajući na kakvu takvost Hrvata točno misli. Imaju li Hrvati najlepše i namodernije autoputeve?, odgovorio je protupitanjem. Imaju. Imaju li unutrašnji avionski saobraćaj? Nisam, eto, nikad razmišljao o tome da u Srbiji nema domaćih letova. Da li su im plate dva do četiri puta veće od svih ostalih u regionu? Jesu. Jesu li jedini na belom šengenskom režimu i šeću po Evropi bez viza? Jesu. Da li su praktički na pragu Evropske Unije? Jesu.

Da li im je državna televizija u odnosu na ostale u regionu, hm, televizija u boji? Jest.
Da li su bili treći na svetu u fudbalu?, nastavlja prijatelj. Jesu. Da li su svetski prvaci u rukometu, vaterpolu i tenisu? Jesu. Imaju li Blanku, Janicu i Gorana Ivaniševića? Imaju. Imaju li najlepše more i najlepša ostrva u Evropi? Jebiga, imaju. Da li su pobedili u ratu? Jesu, rekoh, ubedljivo. Da li su nakon hiljadu godina dobili državu? Jesu. Da li su se jednom zauvek rešili Srba i Jugoslavije? Jesu.

Pa što su onda tako nadrkani? – poentira na kraju prijatelj iskreno nemoćan pred vlastitom spoznajom. – Što su takvi namćori?
Moj beogradski prijatelj nije usamljen u takvoj percepciji Hrvata. Tezu o nadrkanim Hrvatima čuo sam u skitanjima Balkanom više puta, svaki put bez primisli, s iskrenom i dobrohotnom zavišću, i jednako iskrenim i dobrohotnim čuđenjem.

Da smo mi pobijedili u ratu, objašnjavaju mi Srbi, da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića.

Hrvatima, međutim, ništa od toga ne može popraviti historijsko loše raspoloženje. Potvrdilo je to ovih dana i Gallupovo istraživanje, po kojemu su Hrvati uvjerljivo najnezadovoljniji narod u regiji.

Ništa njima, čini se, nije po volji: iako imaju uvjerljivo najviše plaće, standard i BDP, gotovo šezdeset posto Hrvata – podjednako uvjerljivo najviše – nije zadovoljno svojim životnim standardom. I Albanci, o čijem standardu Hrvati dan-danas pričaju viceve, i Bošnjaci, kozmički najebao narod, zadovoljniji su od Hrvata. Imamo najmanje povjerenja u Vladu, najmanje nas vjeruje da država ide u dobrom pravcu, i najviše nas misli da bismo u inozemstvu živjeli bolje.
Hrvati tako otprilike točno odgovaraju znanstvenoj definiciji namćora, vječno mrzovoljne osobe koja do podne ne voli sebe, a od podne cijeli svijet.

Do podne, eto, turobni i bezvoljni Hrvati rogoboreći odgovaraju na pitanja Gallupovih istraživača o vlastitom životu, a od podne, na pitanja o drugima, kolutaju očima, prave prezirne grimase i zaokružuju “ne”: Hrvati ne vole Slovence; četvrtina Hrvata ne bi u obitelj primila osobu druge rase ili vjere; šezdeset posto Hrvata ne bi kupilo srpski proizvod; gotovo polovica Dalmatinaca ne voli strance; Hrvatima su jedan put najneomiljeniji susjedi Srbi, pa Slovenci, drugi put Slovenci, pa Srbi; šezdeset posto Hrvata ne bi u Europsku Uniju; dvije trećine Hrvata ne bi na Balkan.

Ono što ne pokazuju ankete vidi se od prilike do prilike u svakodnevnom životu, u gostionicama, na forumima i nogometnim stadionima. Dok su nas mediji, recimo, uvjeravali da su Hrvati u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko prvenstvo navijali za Bosnu i Hercegovinu, u Vinkovcima su navijači izvjesili golemi transparent “Obrigado Portugal!” – Hvala, Portugal! – naslađujući se zadahu crknute krave s druge obale Save.

Od podne Hrvati ne vole Bosance, jer su im se popeli na vrh glave svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli, i koji su sami krivi za sve što im se dogodilo, ne vole Engleze jer su nas izdali na Bleiburgu i gurnuli u Jugoslaviju, ne vole Albance jer su primitivni plemenski mafijaši, ne vole Srbe jer su antieuropski samozadovoljni Balkanci, ne vole Slovence jer su bijedni austrijski prirepci koji ne žele Hrvate u Europskoj Uniji, ne vole Rome jer su lijeni lopovi koji ništa ne rade i sviraju kurcu, ne vole Čehe jer u naše jeftine zimmer-frei bunkere dolaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.

Od podne tako Hrvati ne vole nikoga, a do podne ne vole sami sebe, ne vole se jer su se svojom alibi pozom ratne žrtve koju nitko ne voli sami sebi popeli na vrh glave, jer su sami krivi za sve što im se dogodilo, i za Bleiburg i za Jugoslaviju, jer su primitivni plemenski mafijaši, antieuropski samozadovoljni Balkanci, bijedni austrijski prirepci i lijeni lopovi koji ništa ne rade, sviraju kurcu i ne žele u Europsku Uniju jer se tamo radi, pa na godišnji odmor u jeftine zimmer-frei bunkere odlaze sa svojim wc-papirom i mineralnom vodom.

Svi u regiji nekoga nekako vole, makar i kriomice, Albanci vole Hrvate, Srbi i Crnogorci vole Dalmatince, Makedonci i Slovenci vole Srbe, svi oni vole blesave Bosance, blesavi Bosanci vole sve, samo Hrvati ne vole nikoga, ni druge ni sebe. Nisu pritom imali baš najtegobniju povi­jest, Bosanci su ipak najebali malo više, Srbi su u prošlom vijeku najprije izgubili pola muškog stanovništva, a onda četiri rata zaredom, Makedoncima se država klima i trese kao Indonezija, Albanija ima četiri puta manji brutto-društveni proizvod, pa ipak se od svih jedino Hrvati ne znaju opustiti i nasmijati.

Hrvati ne vole nikoga jer ih nitko ne voli, ne vole sami sebe jer nikoga ne vole, ne vole nikoga i ništa, oni jednostavno ne vole. Napravite mali, neznanstveni ali poučni eksperiment: ukucajte u Google fraze “Hrvati vole” i “Hrvati ne vole”. Za sintagmu “Hrvati vole” pretraživač će vam na internetu pronaći 5800 primjera, dok će vam za “Hrvati ne vole” izbaciti čak 24.500 stranica: Hrvati tako ne vole prati zube, čitati novine, raditi od kuće, putovati na kredit i saditi kupus, ne vole volontirati, plaćati zdravstvo, javno prosvjedovati, podmirivati obaveze i koristiti kondome, ne vole web-standarde, peticije, inovacije, rizik, školu, ribu, buku, šećer, promjene i avanture, ne vole ateiste, motoriste, šefove, homoseksualce i Hercegovce, ne vole zakon i red, autokampove, domaći film, ekstravagantna odijela, polovne automobile, sado-mazo seks, odmor na svjetionicima, maslinovo ulje, talijansko pjevanje i Nikolu Karabatića, ne vole uspješne, ali ni siromašne, a iz nekog razloga, ubijte me sad ako znam zašto, ne vole ni grad Birmingham.

Ima li, dođavola, išta što Hrvati vole? Ima. Vole biti nezadovoljni i grintavi: iako po Gallupovu istraživanju gotovo sedamdeset posto Hrvata misli da bi bolje živjeli negdje drugdje, po istoj anketi samo desetina bi zaista emigrirala kad bi imala priliku.

Zašto su, dakle, Hrvati takvi namćori? – pitaju moji beogradski prijatelji. Nije to istina, odgovaram ja. To samo tako izgleda. Hrvati, naime, ne vole novinske ankete i internetske upitnike. I istraživanja javnog mnijenja. Ne vole kad ih se išta pita. I ne vole Gallupov institut. Ni grad Birmingham.

B. Dežulović

Cudesni mandarin - Asli Erdogan

Sjedim u jednom kafiću sa malim pletenim stolicama, bijelim Formika stolovima. Volim ovako jednostavna, skromna mjesta koja ljudsku odvažnost ne slamaju još na samom pragu. Za susjednim stolom jedan par od nenavršenih ni dvadeset godina utonuo u razgovor.

„Ti nikada u životu nećeš moći biti sretna“, govori mladić mladoj djevojci.

„Zašto?“, pita djevojka. U njenom glasu nije bilo prizvuka ni pobune, a niti iznenadjenosti. Previše mu je vjerovala.

„Jer se ti ne pridržavaš pravila.“

„Kojeg pravila?“

Sva sam se pretvorila u uho. Na kraju ću i ja saznati tajnu. Imala sam osjećaj kao da će taj umišljeni, bubuljičavi mladić u jednom zamahu riješiti i moj problem nesreće koji traje toliko godina.

„Pravilo HPT. Pa, ranije smo pričali o tome!“

Naginjem se nad svoju kafu sa mlijekom kako bih prikrila smijeh, tihi smijeh, koji je – isto kao i ja – izmedju postojanja i nepostojanja. Sada ću najvjerovatnije deset godina razmišljati o ovome; dugo ću morati razbijati glavu kako bih otkrila šta simboliziraju slova „H“, „P“ i „T“. Da sam imala još malo gradjanske hrabrosti, ustala bih, izvadila svoju bilježnicu što se izobličila od dugog nošenja u tašni i debelo, garavo naliv-pero kome tinte nestane baš onda kada mi je potrebno, i jurnula za susjedni stol.

„Pardon, oprostite mi moju neotesanost, ali umirem od znatiželje. Da li biste mi, ako nemate ništa protiv, otkrili pravilo HPT?“

Neočekivano mi se popravlja raspoloženje, ustajem, i gotovo plešući, odlazim u toalet. Iz ogledala mi se smije moje lice.

Najvelikodušniji od bogova, Bog Slučajnosti, mladu djevojku šalje za mnom u toalet. Izgleda uzrujano, kao da joj je maloprije dijagnosticirana leukemija. Nije lako, naravno; nastojeći izaći na kraj sa činjenicom da nikada u životu neće moći biti sretna. Sigurna sam da se nikako neće držati pravila HPT.

Jednooka Kasandra će je gotovo ščepati za ruku i ovako reći: „Vidi draga, bilo kako bilo, ne obraćaj pažnju na njega. Ako se neki muškarac, razmećući se pred tobom, u maniru kao da ti ne vrijediš ni njegova rebra, odvaži pa donese kategoričan sud o tebi, o tvojoj prošlosti i budućnosti, o tome šta si i šta ne možeš biti, ni slučajno ga ne slušaj. Ako ti govori da su ti bedra previše jaka, grudi mlohave, da su ti oči uvijek pospane i da ti glava ne funkcionira naročito brzo, ako mu se banalnim čini tvoj književni ukus i ako se krišom smije tvojim postdiplomskim radovima, ili prvim pjesmama, kompozicijama punim neumješnosti, odmah ga napusti. A ako se, povrh svega, odvaži pa kaže kako ti nikada nećeš moći biti sretna, on je netaktični nitkov i zaslužio je pesnicu u nos.“

Sve to, naravno, nisam rekla, trebala bi to sama saznati. Trebala bi saznati, a i saznat će, nažalost. Prema pravilima koja su davno utvrdili muškarci, sjedeći za stolom u restoranu, na večerama, dijelit će osmijehe i lijevo i desno, kao da dijeli ruže; vidjet će kako loše postupaju prema njoj, kako nipodaštavaju tijelo oni koji su tren prije bili spremni da se za to isto tijelo upuste u svakojaka bezumlja; pravit će budalu od nje zato što nije dovoljno agresivna ni mudrijašica i u jednom mahu će biti izbrisana sa spiska; njeni talenti će biti nemilosrdno uništeni dok još budu u zametku; svaki put dok bude mrmljala riječ „ljubav“ oko sebe će vidjeti podrugljiva lica. Nikako se neće uspjeti uvrstiti u kategoriju žena-koje-se-zaljubljuju, iskreno govoreći, u onu klasu što se pred njom pojavljuje u filmovima, na reklamnim panoima, u romanima devetnaestoga stoljeća. Neće biti ni kao bivše djevojke njenih momaka, štaviše, bilo šta da uradi, neće uspjeti položiti ispit sposobnosti čija se pravila konstantno mijenjaju.

Moguće je živjeti pod jednim uvjetom. Svaki dan bi trebala gledati u zrcalo i, bilo podrugljivo, bilo sa suzama u očima, samoj sebi ponavljati kako je ona labud koji je pao medju ružne pačiće. (To je, pak, moja formula sreće. Da li da joj dam ime APT? Skraćenica nema nikakvo značenje, ovog trenutka sam je izmislila.) Jer, svaki čovjek na zemljinoj kugli je labud koji je pao medju ružne pačiće.

Šta može izazvati veću nelagodu nego kada jedna jednooka žena priča o labudovima, ljepoti, ili, čak, o sreći?

Njena priča o ljubavi.

I, došao je red na nju. Sada je vrijeme da se u fon muzike uključe gudački instrumenti. Sunce će se probiti izmedju oblaka, grane će procvjetati, zemlja će biti preplavljena ružičnjacima i blistavim licima koja se osmjehuju. Suncokreti u mom srcu već su se okrenuli prema suncu.

Knjiga vrtova – Dzevad Karahasan

A nakon što je osigurala zainteresovanost svog sugovornika, nakon što je postigla da se on osjeti dijelom ispripovijedanog svijeta i tako omogućila njegovu „mističku participaciju“ u pripovijedanju, nakon što je, dakle, uvjerila sugovornika da se u njezinom pripovijedanju sve vrijeme radi i o njemu, kad je, kažem, to uradila, Šeherzada počinje nizati pripovjesti sa galerijom ženskih likova kakvu vjerovatno nećete naći ni u jednoj drugoj knjizi svjetske književnosti. Nevjernice i zavodnice, nesretnice koje postaju žrtvom vlastite požude i plemenite heroine koje se žrtvuju za druge, pravednice i prevarantice, ljepotice koje su ovladale svim znanjima, čarobnice koje, nažalost, sve znaju, hrabre i plemenite, avanturistkinje i spretne čuvarice doma, radnice i princeze, sirotice i raskoši vične ljepotice, robinje koje imaju neizrecivu moć nad vladarima (u 41. noći bulačkog izdanja kaže robinja Kutulkuluba svome dragom Ganimu „ne brini za mene, ja znam koliku moć imam nad kalifom“) i vladarice koje poimaju da je moć ljubavi neusporedivo iznad vladarske – svi ti i još mnogo drugih ženskih karaktera i sudbina nastanjuje Šeherzadine pripovijesti.

Medju njima ima i onih koje Šahrijara moraju podsjetiti na ženu zbog koje se htio osvetiti cijelome ženskom rodu, ima onih koje su do savršenstva ovladale nekim plementim umijećem, ima onih koje su pobijedile najučenije ljude svoga vremena u raspravama o retorici, logici, pravu, astrologiji, filozofiji, teologiji... Ali su sve ili gotovo sve žene koje Šeherzada predstavlja Šahrijaru, one dobre i one zle, one lijepe i one ružne, spasiteljice i zlokobnice, sve su one, kažem, nositeljice tajne i tom su tajnom, koja prožima cijelo njihovo biće i, ako tako smijem reći, čak i način njihovog boravka u svijetu, izdvojene iz društvenog prosjeka. Tajna koju ona nosi u sebi izdvaja ženu iz svijeta svedenog na društvo i njegove zakone, ta je tajna vezuje sa oblicima i sferama postojanja koje ljudskom razumu i oku ostaju nedostupne, tajna kojom je žena prožeta uzrokuje da se niti za jednu ženu u „Hiljadu i jednoj noći“ ne može reći da su „ljudske, suviše ljudske“. Da li zato što je za njih vezano radjanje, dakle što je nastanak života neodvojiv od njih, da li zato što ih boravak u zatvorenim, u izdvojenim prostorima harema posvećuje u neka ljudima zabranjena znanja, da li iz razloga koji mojoj, nažalost ljudskoj, pameti moraju ostati skriveni, u svakom slučaju žene su, barem kako ih Šeherzada predstavlja svome budućem mužu, bliže principu i zato su nekim unutrašnjim impulsom pokrenute prema savršenstvu.

Jednom je to savršenstvo tjelesne ljepote, kao u „Priči Ibrahima ibn al-Mahdija halifi al-Memunu o djevojci s kojom se oženio“. U 346. noći bulačkog izdanja prolazi Ibrahim ibn al-Mahdi ulicom i na prozoru jedne kuće vidi žensku ruku, zapravo šaku i zglob šake, u njima prepozna ljepotu koja se obraća upravo njemu i pojmi da mora dospjeti do žene čiju je ruku vidio. Da bi dospio do te žene, da bi, dakle, ostvario ljubav svog života, Ibrahim ibn al-Mahdi smisli i izvede cijeli niz lukavstava (valja prodrijeti u kuću potpuno nepoznatih ljudi), (zlo)upotrijebi svoje rapsodsko (pjesničko-sviračko-glumačko umijeće) umijeće, pozove se i na tradicijski zakon o zaštiti gosta... Ali na kraju drži u svojim rukama ruku koju je vidio s ulice, uživa u otkriću da je cijelo tijelo dostojno ruke što ga je zanijela i ženi se nepoznatom koju cijeli život želi odijevati svojim zagrljajima.

Jesam li uspio jasno parafrazirati priču? On je s ulice vidio ruku (zglob i šaku) i dospio u trajan i jak zanos, dovoljno jak da prodre u kuću nepoznatih ljudi i dovoljno trajan da se na njemu utemelji odnos za cijeli život. To Vam nije uvjerljivo? Šteta za Vas, jer to znači da ste ili zaboravili šta je poduka u životno važnim stvarima ili niste stvarno saznali šta su erotika i ljubav. Pa kako biste Vi objasnili nesretniku poput Šahrijara, opsjednutom posjedovanjem i uvjerenom da je posjed sve, kako biste takvog nesretnika podučili umjerenosti erotike ako ne ovako kako to Šeherzada radi pričom Ibrahima ibn al- Mahdija? Pričom koja pokazuje da je u biti svejedno koliko ste Vi od žene vidjeli jer Vas neće zanijeti količina već ljepota vidjenoga. Pričom koja pokazuje da se erotski zanos javlja onda kad Vi prepoznate da se ljepota gledane žene obraća upravo Vama, onda kad se nešto iz Vas odazove govoru te ljepote.

Naravno da Ibrahim ibn al-Mahdi ne govori kalifu al-Memunu kako izgleda žena koja ga je zanijela – nema pravila ljepote i nema mogućnosti da se posreduje erotsko iskustvo drugoga tijela. Erotika je komunikacija dvaju tijela koja se medjusobno prepoznaju i potvrdjuju u svojoj neponovljivoj individualnosti. Može, dakle, žena izgledati kako je volja – Vi je nećete erotski doživjeti, nećete prepoznati zanosnu ljepotu i uzbudljivost njenog zgloba, ako vaša tijela nisu registrovala da govore jedno drugome i razumjela ono što jedno drugom govore, ako nisu osjetila da je govor jednoga upućen jedino i samo onome drugom i ako im nije jasno da se dovršavaju upravo u medjusobnom dodiru. Nije dakle pitanje koliko ste vi jedno od drugoga vidjeli i kako „objektivno“ izgleda ono što ste vidjeli, važno je jeste li u onome što ste vidjeli osjetili i prepoznali neponovljivu stvarnost živoga tijela s kojim se Vaše tijelo doziva i dopunjuje. Dragi Bog, daruje život samo pojedinačnim tijelima, kod njega nema serijske proizvodnje – sebi ste omogućili erotski i ljubavni doživljaj nekog čovjeka onda kad ste osjetili i pojmili njegovu apsolutnu pojedinačnost koja ga čini živim i život koji ga čini apsolutno pojedinačnim.

Drugi oblik savršenstva prema kojem su se pokrenule žene što ih Šeherzada predstavlja Šahrijaru ne bi li ga naučila nešto o ženskom biću je gotovo savršeno vladanje nekim umijećem. Sviranje i pjevanje, oblikovanje sasvim posebnih i prekrasnih pojaseva i zavjesa, bilo koji od poslova što u sebi objedinjuju znanje i nadahnuće i tako objektiviraju krajnje pojedinačno – to su vještine kojima neke od žena iz „Hiljadu i jedne noći“ vladaju upravo savršeno da svojim umijećem uspijevaju drugim ljudima odškrinuti vrata nekog drugog, možda boljeg, a možda samo podnošljivijeg svijeta. (...) Istinska umjetnost oslobadja od zadatosti stvarne egzistencije, dakle, otvara vrata drugih oblika postojanja, ali samo privremeno, onda kad se uživalac umjetnosti odluči neko vrijeme biti na granici izmedju ovoga i nekog drugog postojanja. Uostalom, svaka se pojedinačna umjetnost otvara samo jednome od osjetila, niti jedna od njih, dakle, nema prava cijelu dušu odvoditi tamo.

Knjiga vrtova – Dzevad Karahasan

U vrtu se manifestuje naša sloboda, jer vrt oblikujemo izborom iz onoga što nam božiji svijet nudi, a izbor je, kao što znamo, osnovni nezaobilazni oblik slobode. Od svih korisnih i ukrasnih biljaka što rastu u jednoj klimatskoj zoni, od svih minerala, vrsta kamena i gradjevinskih materijala do kojih možemo doći, od svega što nam nama poznati svijet stavlja na raspolaganje, mi biramo ono od čega ćemo sklopiti svoj vrt. Ali se u vrtu manifestuje najviši oblik slobode za koji smo u ovom životu sposobni – kod oblikovanja svog vrta mi prevladavamo naše prirodne porive i radimo ono što služi našem opstanku i našoj koristi, kod oblikovanja vrta mi iskazujemo i potrebu našeg duha za ljepotom, a time iskazujemo slobodu koja nam nije data od prirode nego je dugujemo duhu. Sjećate li se? Duns Scotus nam je lijepo objasnio da smo uistinu slobodni tek onda kad ne služimo svom opstanku (tada smo puko postojanje), nego radimo nešto čime sebe otvaramo prema drugim ljudima, prema drugim oblicima postojanja, prema svijetu. Vi ste uistinu slobodni, uči nas Duns Scotus, samo onda kad prevladate svoju prirodnu sebičnost radeći recimo iz ljubavi za nekoga drugoga, iz potrebe da slijedite svoj ideal radite u opštem interesu, ili iz potrebe za ljepotom radite nešto što ljudskom razumu izgleda beskorisno. Vi ste uistinu slobodni, naprimjer, onda kad ne pravite njivu nego vrt, onda kad ste, uprkos oskudici, dio svog posjeda zasadili biljkama koje vas ne mogu nahraniti ali svojom ljepotom mogu radovati vaš duh. Hoću reći da se u vrtu iskazuju najniži i najviši stupanj naše slobode – mogućnost da biramo i mogućnost da prevladamo prirodu i izaberemo ono što nije korisno i ne služi našem opstanku nego nas oslobadja od jednakosti s pukim postojanjem. Utoliko je vrt nesumnjivo dokaz da mi u sebi imamo, da možemo imati, više od raja.

Ono što ste izabrali kao elemente svog vrta, sve one cvjetove i korisne biljke, stijene i drveće, vi slažete u neku cjelinu koja ne mora odgovarati i vjerovatno ne odgovara vašoj predodžbi u tome kako bi svijet mogao izgledati kad bi bio lijep, ali govori o vašoj predodžbi i još mnogo više o vama. Vi ste, gradeći vrt, istupili iz carstva prirode (nužnost, dato, sebi jednako) i stupili u carstvo kulture (sloboda, upućivanje izvan sebe). Time niste samo podsjetili na to da je u pravljenju vrta vjerovatno sami začetak kulture (cultus je izvorno značilo obradjivati zemlju), nego ste i pokrenuli lijepu dijalektiku govora koja osobu objektivira istovremeno naglašavajući njezinu neponovljivu pojedinačnost. Gradeći svoj vrt, vi ste progovorili i doveli svijet do govora jer su biljke i minerali, vodoskoci i stijene kojima ste oblikovali svoj vrt počeli, kao element vrta, stvarati značenje i obećali smisao. Priroda oblikovana u vrt progovorila je onako kako arheologu ili osjetljivom čovjeku obdarenom sjećanjem govore ruševine ili ostatak slike. Stvari su rječite, svijet nam govori, ako su uzdignuti do vrta, onako kako smo možda i mi, ljudi, progovorili gradeći vrt.

Tobija

Toga dana Tobit se sjeti novca što ga bijaše pohranio kod Gabaela, u Ragesu Medijskom. I reče u sebi: "Zazivao sam smrt; zašto ne bih radije dozvao Tobiju, svoga sina, da mu kažem to o novcu prije nego umrem?"
Dozvavši ga, reče mu: "Sine, kada umrem, pristojno me pokopaj. Poštuj svoju majku, ne ostavljaj je svega svog života, čini sve što će joj biti milo i nemoj je žalostiti. Sjeti se, sine, da se ona suočila s mnogim opasnostima dok si joj bio u krilu. A kad umre, sahrani je pokraj mene u istome grobu. Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti ili kršiti njegovih zapovijedi. Čini pravedna djela svega svog vijeka i ne kroči putovima nepravde. Jer ako činiš po istini, uspijevat ćeš u djelima svojim, kao svi oni koji čine pravdu.
Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe.
Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega.
Čuvaj se, sine, svakoga preljuba. I pazi da ti žena bude iz plemena tvojih otaca; ne uzimaj za ženu tuđinku koja ne pripada koljenu tvoga oca, jer mi smo sinovi proročki. Noa, Abraham, Izak, Jakov naši su oci od iskona; sjeti se, sine, da su svi oni uzeli žene među svojom braćom i da su bili blagoslovljeni u svojoj djeci, njihovo potomstvo dobit će zemlju u nasljedstvo. I onda, sine, ljubi svoju braću i nemoj se uzoholiti u srcu pred svojom braćom, ni pred sinovima i kćerima svoga naroda, skanjujući se da odabereš ženu između njih!
U oholosti leži mnoga propast i nemir, a od dangube samo je šteta i bijeda, jer je nerad majka gladi. Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah. Budeš li služio Bogu, platit će ti se. Razmišljaj, sine, o svakome svom djelu i lijepo se vladaj. Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko. Ne pij vina do pijanosti; neumjerenost uklanjaj sa svoga puta. Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto. Metni svoj kruh na grob pravednih i ne daj ga grešnicima.
Obraćaj se uvijek onome tko je mudar i ne odbacuj korisna savjeta.
U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro završe.
Jer nijedan narod ne posjeduje mudrosti: Bog je onaj koji udjeljuje svako dobro, ponižava kako hoće, sve do dna carstva mrtvih. Sjeti se, sine, mojih pouka: neka ti se nikada iz srca ne izbrišu.
A sada ću te, sine, uputiti glede onih deset srebrnih talenata koje sam pohranio u Gabaela, sina Gabrijeva, u Ragesu Medijskom. Ne plaši se, sine, što smo osiromašili.
Bit ćeš bogat budeš li se bojao Boga, klonio se svakoga grijeha i vršio ono što je Bogu milo."

Galeb Jonathan Livingston - Ricard Bach

Ovo je, dakle nebo,pomisli i licem mu preleti osmeh. Nije bilo bas dolicno razglabati o nebu u trenutku kada se priblizavamo njegovim dverima.

Napustajuci Zemlju i njene oblake, leteci sa dva blistava galeba pored sebe, primeti da i njegovo telo postaje sjajno poput njihovih.

Istina, jos je bio onaj isti mladi galeb Jonathan kakav je oduvek bio ispod zlacanih ociju, samo mu se vanjski lik izmenio.

Telo kao da je ostalo galeblje, ali je sada mogao leteti mnogo bolje nego ikad pre.
Tako, mislio je, sad cu sa upola manje truda postici dvostruku brzinu, dvostruko veci uspeh od onog na zemlji u svojim najboljim danima.

Perje mu je blistalo poput brilijanata, a krila su mu bila poput savrseno glatkih plocica uglacanog srebra. Odusevljeno poce proucavati i ispitivati snagu svojih novih krila. Pri brzini od 275 km na sat oseti da se priblizava najvecoj brzini koju je ikad postigao u horizontalnom letu.

Pri brzini od 505 km shvati da leti najbrze sto moze, pa ipak bese malo razocaran. Znaci da je i njegovo novo telo ograniceno. Iako je premasio svoj raniji rekord u horizontalnom letenju, znao je da bi iziskivao veliki napor da ga obori.

Na nebu, pomisli nebi trebalo biti ogranicenja. Oblaci se razmaknuse a pratioci mu doviknuse " sretno sleteo Jonathane". I nestadose.

O mislima u ogledalu - Sveti Nikolaj Zicki

O, kada bih i ja i vi, prijatelji moji, bili zauzeti samo takvim mislima, koje bi bez ustezanja i stida smeli pokazati u ogledalu! Mi ne bi bili daleko od savrsenstva. No, ako posmotrimo iole kriticki nase posvednevne misli, mi cemo se nazalost uveriti, da je savrsenstvo samo jedna obecana zemlja, koja jos nije na pomolu. Pokusajmo samo jedno vece, probe radi, da u vecernjim sumraku i tisini reproduciramo sve nase dnevne misli i izvrsimo smotru nad njima. Posmotrimo ih u jednom zamisljenom ogledalu pred sobom, pustimo ih, neka se nizu pred nama kao slike u kinematografu. Kakva raznovrsnost! Kakav mozaik velicine i mizerije, od lepog i odvratnog, od vrline i greha! I to sve za jedan dan. Srce bi se nase radovalo, kad bi videli neku svoju uzvisenu misao u ogledalu. Mi bi smo s ponosom i samopouzdanjem govorili tad sami sebi: "Gle, to je moja misao, to sam ja!" No, lice bi nase oblivao rumen stida ili bledilo straha, kad bi opazili svoje niske i nedostojne misli u ogledalu, sa odvratnoscu i prezrenjem mi bi tad krili svoje poglede od svojih sopstvenih misli i u sebi saptali: "Gle, ja sam podlac i cudoviste, a ne covek!"

I tako potrebno je samo jedno vece obnoviti i pregledati svoje dnevne misli, pa da se covek uveri, kakave sve cudovisne biljke mogu isklijati i nici i razrasti se, bez njegove kontrole, u njegovoj najintimnijoj i najdrazoj gradini. Mi prolazimo pored jedne cvecne gradine i srdimo se, kad vidimo u toj gradini mnogi nabujali korov, pored koga se cvece bojazljivo promalja, kao rob pored svoga spahije, medjutim, dopustamo bez brige i srdzbe da u najmilijoj nam gradini, u dusi nasoj, nabuja takav korov, od koga bi se uzasnuli i mi sami i nasi bliznji, kad bi tu nasu gradinu videli u ogledalu. Vi bi se zazidali, kad bi vam se otkrilo u ogledalu, kakav se sve korov od misli nalazi u ponekoj elegantnoj, ocesljanoj i namirisanoj ljudskoj glavi.

Jedna cvetna gradina moze biti ogradjena primamljivim raznobojnim ruzama. No, iza tako lepe ograde, u samoj gradini, mesto cveca moze biti izdjikalo barsko siblje i otrovne gljive. Takva je i jedna zena koketa, koju sretate na ulici, - nasaranom i okicenom i namirisanom glavom, no sa mislima nedostojnim tako skupocene spoljasnjosti. Nekoliko sati provede ta koketa posvednevno pred ogledalom, posmatrajuci svoju glavu, a nijednog trenutka ne pokloni ona posmatranju onoga, sto joj je u glavi, - svojih misli. Ona rasporedjuje boje na svom licu po svom ukusu i uziva sama u tim bojama, kojima zeli da maskira prirodu, da obmane ljude, dok misli njene ostaju najruznije, najnemarnije obojene. Ona uredjuje svoju kosu pazljivije nego vestalke svoju sto su uredjivale kad su pred bogove izlazile, kiti usi i vrat sjajnim kamenjem, no misli joj ostaju neuredjene i divlje kao barsko siblje i ruzne kao grmljavina u ritu, ispod kojih se kriju zuti poljski skakavci. Kad tako namaskira svoju glavu, da jedva sama sebe moze poznati, ona pokriva celu tu laz jednim fantasticnim oblakom u vidu sesira. Taj oblak ne skriva Sunce, ne varajte se, no haos! U tom oblaku, ispario je ceo mesecni prihod muza, medjutim, misli zene nisu postale skupocenije, no ostale su isto tako siromasne i zalosne, kao sto su i pre bile.

No zamislite da jednog dana, kada takva koketa gleda sebe u ogledalu, ugleda onaj kraj svoje glave, uoblicene, ovaplocene! Kakvo zaprepascenje! U kakvo razocarenje! Glava spolja i glava iznutra – kao leptir i gusenica! Kad bi videla u ogledalu sboje sicusne i nistavne i neocesljane i neuredjene misli, koketa bi spustila pogled, smanjila bi svoju gordost i postala smirenija i stidljivija.

Jedina bedna uteha za one mnogobrojne zene, koje bi svoj pogled morale oboriti pred ogledalom misli, mogla bi se naci u tome, sto bi i mnogi ljudi, daleko jaci od njih slavom i pamecu, morali takodje oboriti svoje oci, kad bi videli svoje misli izlozene u ogledalu.

"Misli su naivna stvar", reci ce neko. "Misli jos nisu delo, a po delima ljude cene." Nije tako, izvesno nije. Misli su inicijativa dela. Nase misli daju impuls i pravac nasim delima. Prljava misao uprlja razum, srce, uprlja jezik, pa ruke. Kain je pomislio, da bi bio srecniji bez svog pravednog brata Avelja. Ta pomisao uprljala mu je najpre razum, pa srce, pa jezik, pa ruke.

Dokle god je jedna misao nejasna i tamna, dotle nam ona ne izgleda tako strasna. Ona nam postane strasna onda, kad nam postane jasna. A na zalost, mnoga zla misao postane nam jasna ne pre nego tek onda, kad je vidimo privedenu u delo. Kam' da smo u stanju mnoge svoje misli cenzurisati i ugusiti pre nego sto se one razviju i uzmu maha nad nama, goneci nas vlasnicki ka delu!

Cenzura je za misli potrebna kao plevljenje u gradini. Moci cenzurisati svoje misli, to znaci moci sam sebe vaspitati. Moci cenzurisati svoje misli, to znaci moci uci sam u svoju dusu bar jednanput svakoga dana i razgledati sta je u njoj sve novo poniklo i sta se od starog izmenilo. Cenzurisanje svojih misli ne znaci unistenje slobode misljenja, - niukom slucaju, - no, naprotiv, oslobodjenje uzvisenih i svetlih misli od misli sicusnih i prljavih. Sloboda misli znaci oslobodjenje misli od misli. Sloboda misli je smelost plevljenja svoje duse od sitnih i nedostojnih misli, koje kao korov gusto nicu izmedju retkih redova velikih misli. Ah, budimo tirani svojih prljavih misli, pre nego sto one postanu tiranin nas. Ako ne budete prvo tirani sami sebi, vi nikada necete postati slobodni ljudi. Ako ne budete tirani sebe, vi cete morati biti tiranin drugih.

Covek koji gaji u sebi sitne misli, taj gaji sebi najstrasnijeg tiranina, koji ce ga pre ili posle uciniti necovekom. Covek u cijoj dusi imaju pristupa i najgore i najludje misli, slican je domacinu, koji sagradi kucu od mermera, no ostavi je bez vrata, tako, da u njegovu lepu kucu mogu slobodno ulaziti i izlaziti svinje i guske. Domacin se najpre iznenadi kad vide u svom elegantnom domu tako neprilicne goste, kao sto su svinje i guske, no on ih ne goni, i – malo po malo privikne se na njih i ljudi pocnu za njega bivati vece iznenadjenje u njegovom domu no svinje i guske.

I nase ce se misli ogledati u delima nasim. No, pre toga nase misli ogledaju se u jednom velikom ogledalu, u kome se ogledaju svi i najtananiji, pokreti duse nase, u kom se ogleda cela priroda. Jedan galeb leti nad okeanom i svaki pokret njegovih krila pokazuje se na ogledalu vodenom, Kudikamo jasnije se pokazuje pokret naseg duha na ogledalu duha Bozijega, u kome se ogleda ceo svet. Pazimo na pokrete svoje duse, jer svaki pokret duse ostaje za navek otisnut u duhu vasionskom.

Zelite li, da imate prijatelja, vase misli moraju se podudarati sa vasim jezikom i vasim delom. Inace ce vase prijateljstvo biti kao otrovni cvet maka, koga se svako kloni, jer mami bojom, a truje sokom.

Zelite li, da budete ljudi, vi morate disciplinovati i urediti i uzvisiti misli svoje, vi morate posvednevno posmatrati misli svoje u jednom zamisljenom ogledalu.

Moja omiljena supruga - Toni Parsons

Želeo je onu zbog koje će zaboraviti sve ostale. To je želeo. To je oduvek želeo. Nadješ onu koja izbriše sve druge i to ti odmah reši sve probleme, reši ih tako što zaustavi svaku žudnju, jer kad počneš da žudiš, tome nema kraja dok ti srce ne stane, i onda nema mira ni spokoja ni istinske sreće. Treba samo da nadje onu zbog koje će oslepeti za ostatak sveta.

Ako budem mogao da se vratim i budem blizu tebe, upravo to ću i učiniti, i biću s tobom zauvek. Gde god da si.

Bićeš velika, ali ja ću i dalje biti tu. Biću sunce na tvom licu, i kiša na tvojim cipelama, i vetar u tvojoj kosi. Biću tu kad se probudiš ujutru i kad uveče kreneš na spavanje. I čuvaću te celu noć, i ti ćeš osetiti da ti se smešim i nikada nećeš biti sama jer ću ja biti uz tebe, zauvek.

Paorske balade - Dragan Dzigurski

Najlepši zaborav

S proleća, početkom maja, izvi se jedna grana na ruži kraj staze. Pobeže ostalim granama iz grma, i pre svih grana, na svom vrhu, zametnu pupoljak koji se isticao svojom veličinom, gustinom latica koje je zametnuo i ljubomorno ih čuvao, do rascvetavanja.

Najzad, pomolile su se tamno crvene, latice, čija se boja menjala u zavisnosti od ugla pod kojim se u njih gleda. Bio je tu čitav niz nijansi crvene.
Kada je vetar ne njie, na tananoj dršci, na kojoj se sepurila zarekao bih se da je "tronovao" cvet karmin, crvene boje. Onda ga vetar pomiluje, pomeri levo i desno i on, poput kaleodoskopa, počne da menja boju, pa je slično ljubicastom, pa onda bivao crnih rubova, već sledećeg trena bile su to latice od crvenog somota.

Sedeo sam na terasi i sa uživanjem gledao igru vetra, svetlosti i ružinog cveta, kralja svih cvetova, u kojem je, uvek cvet, pobedjivao.
Sa puno umešnosti, je znao da se izmigolji, i uvek zauzme najbolju pozu, kako bi pokazao svu svoju lepotu.

Još dok joj je drška "pobegla" od ostalih grana, i kada je pupoljak počeo da se puni sa više žara od ostalih pupoljaka, cvet sam namenuo tebi.
Sanjao sam, da ćeš me ti pozvati, "kao nekada".

Ja ću odrezati cvet, i poneti ga tebi na dar, žudeci za tvojim poljupcima, kretnjama i uzdasima, kojima si me, u tim prilikama, darivala.
Nikada nisam sa sigurnošću ustanovio da li je bilo više latica na cvetovima, koje sam ti donosio, ili slasnih poljubaca koje sam od tebe dobijao.
Nikada to nisam brojao, a sada sve manje imam priliku da to učinim.

Telefon, je ostajao nem. Pozivao je sve redje i redje, i ...
Ostalo mi je nadanje, da će bar još jednom pozvoniti...
Danas sam prošao stazom, pokraj ruža. Čekajući da ga uberem onaj, predivni cvet, "pretvorio se" u ogroman šipak.

"Kakav cvet takav i plod", pomislio sam. Crven sa ostacima zametka na vrhu, sa malom drškom, na kojoj je stajao.
Ubrao sam ga.

Bila je to ruža, tebi namenjena. Čekala je da me pozoveš, pa da ti zamiriše u punom sjaju.

Čekala..., čekala i ne dočekala.
Pretvorila se u šipak, u "tvoj zaborav".

Kako da te zaboravim, kada je i „tvoj zaborav” prekrasan, rekao sam ti pruzajići ti ga.

Nasmejala si se. "Od ovoga se kuva ukusan čaj”, odgovorila si.
Naravno da je ukusan, potvrdio sam, jer je u mnoštvu koštica koje u sebi čuva, sakupio sve slasti nedočekanih poljubaca, sve rose koje sam budan dočekao, svu strast, koja se ne stišava...

U tvom pogledu nazreo sam, slike zajedničkih trenutaka, nedosanjane snove i neostvarene želje.

Sreća me obuzme.

Pravo je blago posedovati nečiji "zaborav".
Posedovati "zaborav”, znači, imati sećanja.
Nečija ili na nekog.
Ja imam i jedno i drugo.

Momo Kapor (1937 - 2010)

"Veruj mi, svejedno mi je da li govorim u amfiteatru ili na televiziji, da li svoje ideje stampam u novinama i casopisima ili ih pricam preko telefona, sapucem nekome u uho... Ja moram to nekome da ispricam!

Ako me sprece na fakultetu, stampacu to u rubrici "Citaoci pisu"! Ako mi ni to ne dozvole, pokusacu da objavim knjigu o svom trosku; ne bude li knjiga, pricacu po kafanama, po trolejbusima, javljacu se za rec na predavanjima, kad neko kaze: "Ima li pitanja?"

Na kraju, sacekivacu ljude na ulici i zaustavljati ih da im kazem sta mislim. Ali kad jedanput zacutim, bice gotovo sa mnom! Medutim, jos nije fajront, jos stolice nisu podignute na stolove, ostaje mi jos vremena da kazem neke, za mene vazne stvari.

Ipak, pouzdano znam da cu, kao i oni pre mene, platiti svoju cenu za sve sto sam cinio, i ona ce biti tacno onolika koliko je vredno moje delo. To je neizbezno. Ne, jos nisam sasvim umoran. Mozda samo malo pospan. Laku noc."

Laku noc, gospodine Kapor.

Izvor: Flickr