Postoje tri stvari za koje bih mogla reći da sam nemalo opsjednuta njima. To su maslačci, suncokreti i behar. Često se našalim da sam vjerovatno neki daleki potomak Van Gogha. ;)
No, u mnogo čemu sam u stanju pronaći odredjenu simboliku, ali simboliku koju recimo nosi maslačak ili behar, teško da šta može zamijeniti. Radjanje, mladost, puna i čista snaga, radost, postepeni zalazak, do konačnog sloma – sve to je sadržano u svakoj kao pamuk nježnoj pahuljici maslačka, u svakom cvijetu voćke koja behara. Koliko naizgled sitnih, malih života prolazi kraj nas, ostavljajući nam najljepše dijelove sebe, koliko čistih mirisa, i skoro pa nestvarno nježnih dodira nam pruže baš ti mali životi. Kažem mali životi, ne zato što to stvarno jesu, već zato što su i tako sićušni nama beskrajno značajni, kažem mali i zato što volim da im tepam, da pričam o njima bezazleno kao o djeci. Da... jer nas baš tako, kao djeca, bezrezervno i apsolutno, napajaju svojim postojanjem i svojom ljepotom. A samo je jedan pogled dovoljan i eto duša puna za tren...
Pih, sve što pričam mi nekako blijedo naspram ovog proljetnog mirisa! Danas mi očito nedostaje riječi, onih pravih riječi... toliko proljeće može biti suptilno i drago da se prosto ne usudjujem dalje išta reći...
Bolje da probamo ipak prepustiti se samo blagim dodirima vjetra, da probamo slušati, osluškivati, mirisima se hraniti, u čudu otvorenih očiju gledati pa onda žmuriti...
Videla sam te juce,
ispod malog belog padobrana
kako si sleteo u sazvezdje moje duse,
pustacu oblake latica belih ruza
kao zrtvu zahvalnicu
samo da mi te Stribogovi unuci
ne odnesu daleko.
Eh, da mi je, ali nije
zvao bih se svemir
sto to covjek krije -
prevrtljivu laz i istine nemir
Reči bi sve pokvarile.
"Koraci ko laki oblaci, skoči, nek te zemlja odbaci.
Koraci ko laki oblaci, zvone tiho zlatni praporci."